Nepravedna je ta ekstaza i euforija oko nogometa, ali, ma što o tome slinili oni koji u 21. stoljeću usrdno vjeruju da je Zemlja ravna ploča, naš planet je lopta. A lopta je okrugla, znaju to dobro i navijači koji od svih pjesnika najčešće citiraju, a da to možda i ne znaju, Ivana Gundulića: Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.
Navijač vjeruje u onoga za koga navija, čak i onda kad utvrdi da taj lošije od njega obavlja svoj posao. Navijač je dao neograničenu mjenicu drugima da raspolažu njegovom ljubavi, njegovom mržnjom, njegovim osjećajima, njegovim strastima, pisao je neumrli Veselko Tenžera, a njegovi novinski tekstovi iz nonparela i danas, 33 godine nakon prerane smrti, aktualniji su nego ikada.
Bez navijača sporta ne bi bilo, a nogomet bi izgubio svaki smisao. Zato je jedna od najtežih kazni koja može zadesiti klubove i reprezentacije ona kada moraju igrati utakmice pred praznim tribinama. Navijačima se udvaraju igrači i treneri tepajući im kako su njihov dvanaesti igrač istodobno se rugajući logici i matematici tvrdnjom kako će upravo zbog njih »na terenu dati 110 posto«. Navijači su jedina inspiracija rastrojenim novinarima na dan utakmice, dok susret ne počne, jer od njih mogu čuti euforične izjave kako ćemo sigurno pobijediti, s dva, tri ili četiri gola razlike, kako idemo u finale i na krov svijeta, sve ono što i oni kao pravi navijači govore i pišu gazeći profesionalnu etiku.
Koliko je navijača doputovalo, avionima ili biciklima, kakvu su atmosferu stvorili i jesu li konkurente nadglasali i nadpjevali, nezaobilazna je tema svakog medijskog izvještavanja. Navijač je ovih dana najčešće ponovljena riječ s kojom se ne može utrkivati ni ime Luke Modrića. No da ima »navijača i onih drugih« znao je i u istoimenom eseju pisao i briljantni i svestrani Veselko Tenžera, čovjek koji je na dan svog vjenčanja bio izuzetno nervozan. Razlog? Tog 23. lipnja 1966. igralo se Svjetsko prvenstvo u nogometu u Engleskoj, pa je požurivao matičara! Da, navijaču je svaka utakmica prva bračna noć.
Nogomet je već odavno demantirao stereotip koji ga je definirao kao »najvažniju sporednu stvar na svijetu« ostavivši svijet na sporednom kolosijeku dok se igra Svjetsko prvenstvo. I prvorazredni događaj, planetarni »breaking news«, spašavanje života dvanaestorice dječaka i njihovog trenera pod nemogućim uvjetima iz špilje u Tajlandu, ostalo je u drugom planu. Bila bi to vijest i lošije plasirana da se ne radi o mladim nogometašima i njihovom učitelju, a nije bilo relevantnog medija koji nije objavio gdje će mali heroji gledati polufinale i hoće li biti na stadionu za finala u Moskvi.
Nepravedna je ta ekstaza i euforija oko nogometa, ali, ma što o tome slinili oni koji u 21. stoljeću usrdno vjeruju da je Zemlja ravna ploča, naš planet je lopta. A lopta je okrugla, znaju to dobro i navijači koji od svih pjesnika najčešće citiraju, a da to možda i ne znaju, Ivana Gundulića: Kolo od sreće uokoli vrteći se ne pristaje: tko bi gori, eto je doli, a tko doli gori ustaje.
I zato ćete već danas znati prepoznati prave navijače od onih koji ovih dana navlače dresove i mimikrijom se nastoje uvući u njihove redove. Ti, rekao bi Tenžera, »lukaviji pružaju šešir prema navijaču, praveći golemu propagandu kulama u zraku«, dok su oni pravi »navijači kao prevareni muževi, s rogovljem i parošcima, nemoćni da se okrenu sebi i ljubavima s uzvratom.«
Biti navijač Sizifov je posao i to ne može svatko.
novilist
