Razmišljam, kako bi bilo da osnujemo svoje popodne danas ili sutra, i kažemo nekom, radi kahve i sjećanja, nekom, možda i nekom s kim dugo nismo prozborili: navrati, kod kuće sam popodne.
Piše: Senja Perunović
Jesmo li slobodni? … sjećati se.
Bila jednom jedna zemlja. Zvala se Jugoslavija. 29. XI. Dan je Republike te. Rekla bih, po dosta toga, bila je to zemlja i po. Zemlja-i-po gdje se živi miran, u osnovi zbrinut život: besplatni i doktor i škola i stančić (ne moraš ga kupovati, postoji pravo na stan sa normalnom stanarinom umjesto astronomskih stranjsko-valutnih visina), gdje posao nije sasvim nepoznata imenica, a penzija svakako stiže; snovi o autu i vikendici nisu totalno nerealni, kao ni godišnji odmor na plavom moru; imaš pasoš, o državljanstvu da i ne govorimo; i postoje moderna, vrhunska umjetnička vrenja i ostvarenja, i ćirilica i latinica su kao dobar-dan; i kavica, svugdje i svagdje, i … široka, topla, popodneva.
Par riječi o njima, velikim popodnevima. Njihovo doba nije predugo trajalo jer se društvo prilogođavalo trzišnim pravilima o cjeđenju čovjeka do zadnjeg atoma snage. Ali u vrijeme širokih popodneva, roditelji su odlazili na posao ranije pa su dolazili kući dok se još mogao i ručak skuhati ili završiti, a onda još uvijek imati dobar dio popodneva “za sebe“. To su bila ta široka, topla popodneva: porodična, susjedsko-komšijska, lijena, snena, proćerdana, kreativna; popodneva za partiju briškule, preferansa ili šaha, za tekmu-dvije odbojke ili graničara; za rad u fušu, krug biciklom, ili trk do trgovine, knjižnice ili obućara zvanog šuster. To je bilo raskošno doba kad smo znali jedni drugima reći: što ne navratiš, kod kuće sam popodne. Jer popodneva su bila naša. Imala su okus slobode, vlastitog vremena za sebe, i za sebe zajedno sa drugima.
Dakako, ni u zemlji-i-po nije sve bilo bajkovito (kao da to uopće i treba reći). Ono što je bilo, skoro pa bajkovito, njeni su temelji. A oni nisu bajkoviti zato što su nerealni. Bajkoviti su jer su u njima ideje za još bolje, puno bolje društvo. Zato se treba sjećati. Mladi, pogledajte i usporedite. Ostali, prisjetite se i pričajte. Mladi, pogledajte ponovo. Zar su dobre stvari nemoguće? Što među ovim navedenima treba odmah zahtjevati? Zašto ne?
Temelji zemlje-i-po
Jednom riječju, zemlja-i-po pokazuje se kao društvo na koje se misao o humanoj zajednici može osloniti u svom započinjanju kreiranja vizije takve zajednice. Ona ima potencijal da ukaže na neke puteve izlaska iz noćne more eksploatacije, tržišta i užasne otuđenosti. Da, zemlja-i-po kao inspiracija.
Od Vardara pa do Triglava - Prkos protiv zaborava
Izraz od Vardara pa do Triglava, koji mi se donedavno činio kliše, u međuvremenu je izrastao u simbol prkosa. Prkosa protiv nasilnog zaborava na koji nas danomice tjeraju. Danas su državotvornoj vlasteli, novim „otmjenima“ i nacio-zatucanim stvari potaman jedino kad se Jugoslavija, ionako nestala, ipak još jednom prekriži i o njoj se ne progovora. A kad se ipak spomene, potrudit će se da je zablate i s desna i s lijeva. Prikazat će je kao mračni mrak i proglasiti najcrnjim tabuom. Postala je ne samo tabu namjenjen, i maltene zakonom naređen, građanima, već su im, u njihovoj državotvornoj treskavici, i knjige postale opasni svjedoci i preopasna podsjećanja na jednu bolju zemlju. Zato što mislim da to treba ponovo i ponovo reći jer je tako važno, ponovit ću ovo. Vlastela i tobožnji otmjeni, morali su onemogućiti i knjige da pričaju. Počelo je odmah, uz njihov uspon, već 1990-tih. Kao dio visokokulturne lomače od 2,8 miliona knjiga, knjiga (!), u Hrvatskoj pod čeličnom tiranijom HDZ-a, i Enciklopedija Jugoslavije, na primjer, poslana je u smrt. U rezalište je otišlo 40.000 primjeraka enciklopedije (!); zato jer je ona bila slovo o Jugoslaviji– nestaloj, ali nerazumno privlačnoj zemlji. Stvarno, čega se boje?
Razmišljam, kako bi bilo da osnujemo svoje popodne danas ili sutra, i kažemo nekom, radi kahve i sjećanja, nekom, možda i nekom s kim dugo nismo prozborili: navrati, kod kuće sam popodne.
tacno
Piše: Senja Perunović
Jesmo li slobodni? … sjećati se.
Bila jednom jedna zemlja. Zvala se Jugoslavija. 29. XI. Dan je Republike te. Rekla bih, po dosta toga, bila je to zemlja i po. Zemlja-i-po gdje se živi miran, u osnovi zbrinut život: besplatni i doktor i škola i stančić (ne moraš ga kupovati, postoji pravo na stan sa normalnom stanarinom umjesto astronomskih stranjsko-valutnih visina), gdje posao nije sasvim nepoznata imenica, a penzija svakako stiže; snovi o autu i vikendici nisu totalno nerealni, kao ni godišnji odmor na plavom moru; imaš pasoš, o državljanstvu da i ne govorimo; i postoje moderna, vrhunska umjetnička vrenja i ostvarenja, i ćirilica i latinica su kao dobar-dan; i kavica, svugdje i svagdje, i … široka, topla, popodneva.
Par riječi o njima, velikim popodnevima. Njihovo doba nije predugo trajalo jer se društvo prilogođavalo trzišnim pravilima o cjeđenju čovjeka do zadnjeg atoma snage. Ali u vrijeme širokih popodneva, roditelji su odlazili na posao ranije pa su dolazili kući dok se još mogao i ručak skuhati ili završiti, a onda još uvijek imati dobar dio popodneva “za sebe“. To su bila ta široka, topla popodneva: porodična, susjedsko-komšijska, lijena, snena, proćerdana, kreativna; popodneva za partiju briškule, preferansa ili šaha, za tekmu-dvije odbojke ili graničara; za rad u fušu, krug biciklom, ili trk do trgovine, knjižnice ili obućara zvanog šuster. To je bilo raskošno doba kad smo znali jedni drugima reći: što ne navratiš, kod kuće sam popodne. Jer popodneva su bila naša. Imala su okus slobode, vlastitog vremena za sebe, i za sebe zajedno sa drugima.
Dakako, ni u zemlji-i-po nije sve bilo bajkovito (kao da to uopće i treba reći). Ono što je bilo, skoro pa bajkovito, njeni su temelji. A oni nisu bajkoviti zato što su nerealni. Bajkoviti su jer su u njima ideje za još bolje, puno bolje društvo. Zato se treba sjećati. Mladi, pogledajte i usporedite. Ostali, prisjetite se i pričajte. Mladi, pogledajte ponovo. Zar su dobre stvari nemoguće? Što među ovim navedenima treba odmah zahtjevati? Zašto ne?
Temelji zemlje-i-po
- Antifašizam, bez zadrške i izvrtanja.
- Radnička prava, univerzalna u cijeloj zemlji i sa razvijajućim im mišićima.
- Koncept samoupravljanja. Dragocjenost čija puna vrijednost čeka; tek teba da bude otkrivena.
- Besplatno zdrastveno. Dragocjenost sama po sebi.
- Besplatno školovanje. Još jedna dragocjenost do neba. Dobro obrazovanje i sveučilišne diplome koje su priznavali univerziteti po bijelom svijetu.
- Ravnopravnost i bratstvo i jedinstvo među narodima. Jedino zavedeni i samo-zavedeni negirat će to. Neupućeni se mogu informirati. Također i oni prije navedeni. Za brzinski uvid može se pogledati tekst ove autorice.
- Solidarnost duša, tj. direktna i indirektna između građana, ali i ona za manje razvijene republike i Kosovo, legalizirana na federalnom nivou.
- Mir u zemlji i borba za nj u svekolikoj okolici.
- Aktivno učestvovanje u Pokretu nesvrstanih.
- Stanarska prava. Ah, gdje su ti dani!
- Krediti koje su građani, ipak, mogli oootplaćivati.
- Sjajna umjetnost.
- Vrhunski feral „Feral Tribune“ .
- „Praxis“ na Korčuli, i u pisanom obliku.
- Odličan sport; i odličan, odličan rock.
- Otvorene granice i pasoši za traperice, krpice i širenje vidika.
- Otvorenost zemlje i građana za stranjske filmove, ploće, knjige, turiste.
- Slobodno kretanje od Đevđelije do Maribora / Od Vardara do Triglava (simbol po izboru) bez viza, papira, putovnica i predrasuda (u ovo zadnje ne ubrajam onih 10-15 posto zatucanih); bez graničnih policajaca i njihovih sumnjičavih lica i zastrašujućih aparata za preispitivanje (identiteta).
- Banke koje nisu naplaćivale proviziju za uslugu presipanja iz šupljeg u prazno. (To se počinjalo mijenjati u skladu sa mjenjanjem podloge i srca zemlje-i-po.)
Jednom riječju, zemlja-i-po pokazuje se kao društvo na koje se misao o humanoj zajednici može osloniti u svom započinjanju kreiranja vizije takve zajednice. Ona ima potencijal da ukaže na neke puteve izlaska iz noćne more eksploatacije, tržišta i užasne otuđenosti. Da, zemlja-i-po kao inspiracija.
Od Vardara pa do Triglava - Prkos protiv zaborava
Izraz od Vardara pa do Triglava, koji mi se donedavno činio kliše, u međuvremenu je izrastao u simbol prkosa. Prkosa protiv nasilnog zaborava na koji nas danomice tjeraju. Danas su državotvornoj vlasteli, novim „otmjenima“ i nacio-zatucanim stvari potaman jedino kad se Jugoslavija, ionako nestala, ipak još jednom prekriži i o njoj se ne progovora. A kad se ipak spomene, potrudit će se da je zablate i s desna i s lijeva. Prikazat će je kao mračni mrak i proglasiti najcrnjim tabuom. Postala je ne samo tabu namjenjen, i maltene zakonom naređen, građanima, već su im, u njihovoj državotvornoj treskavici, i knjige postale opasni svjedoci i preopasna podsjećanja na jednu bolju zemlju. Zato što mislim da to treba ponovo i ponovo reći jer je tako važno, ponovit ću ovo. Vlastela i tobožnji otmjeni, morali su onemogućiti i knjige da pričaju. Počelo je odmah, uz njihov uspon, već 1990-tih. Kao dio visokokulturne lomače od 2,8 miliona knjiga, knjiga (!), u Hrvatskoj pod čeličnom tiranijom HDZ-a, i Enciklopedija Jugoslavije, na primjer, poslana je u smrt. U rezalište je otišlo 40.000 primjeraka enciklopedije (!); zato jer je ona bila slovo o Jugoslaviji– nestaloj, ali nerazumno privlačnoj zemlji. Stvarno, čega se boje?
Razmišljam, kako bi bilo da osnujemo svoje popodne danas ili sutra, i kažemo nekom, radi kahve i sjećanja, nekom, možda i nekom s kim dugo nismo prozborili: navrati, kod kuće sam popodne.
tacno
