Ne ukradi

Rat i mir, bliska nam tema, nije li? Osim asocijacije na Tolstoja, u te dvije-tri riječi možemo sažeti svu složenost ljudske takozvane civilizacije. Zgodno je sažeti, pogotovo danas, kada je sve kratko, SMS, Twitter, Facebook, vijesti na radiju i TV-u, razgovori sa šefom, u braku, sa susjedima, zapravo svi važni razgovori.

Današnje vijesti jutros u 9 i 30 na HR2 imaju dvije domaće vijesti – prva je da bi danas Franjo Tuđman imao 96 godina pa su mu stoga državne delegacije odnijele cvijeće na grob. Druga kaže da će Predsjednica države održati predavanje na Sveučilištu u Mostaru na temu (vrlo problematične) uloge RH u približavanju jugoistoka Europe EU.

To su vijesti nacionalnog radija u vrijeme kada pada Vlada ili bar dio vrha joj? Kada saznajemo da Vlada uz finu klopu dijeli petsto milijuna kuna naših novaca dok se kolaps najvažnije ekonomske grane, turizma, sprečava uvozom radne snage spremne raditi za skromne nadnice. Dan nakon što je hrvatski dokumentarac, istina prilično tabuizirane teme i znakovitog imena Srbenkadobio važnu svjetsku nagradu?

Rat i mir? Kako bi bilo da počnemo razgovarati o tome, a ne samo ignorirati sjajnog Dejana Jovića ili ga, u puno manjoj mjeri, hvaliti.

Ili je u tome kvaka, u većoj ili manjoj mjeri, odnos snaga, privid odnosa snaga, koliko ljudi živi rat i dan danas, koliko ljudi živi na račun mitologizacije rata, koliko ljudi se boji onih prvih ili onih drugih ili bi im se rado priključio... Koliko ljudi preživljava usprkos mitologizaciji rata, koliko ih glumi po potrebi da su u nekoj od tih skupina, koliko ih nije briga ili im je muka, koliko se zbog toga sprema spakirati?

Zato je važno nemati vijesti, okupirati HRT, stalno producirati nacionalističko državotvorni trash, zato, da se ne vidi koliko nikome nije stalo niti do države, niti nacije, do vjere još manje. Krave muzare su to, vrsta bankomata za sve koji su vlasti blizu ili ih se vlast boji. Vlast – što je to danas u Hrvatskoj? Imati pravo raspoređivanja rata i mira u živote svojih podanika, dok trošiš njihove novce.

Slaba je utjeha da nije ni drugdje bolje. Od početka pisanja ovoga teksta do ove rečenice ubijeno je još devet Palestinaca, trenutno ukupno osamnaest danas.

Gdje? U zemlji pobjednice Eurovizije. Što je to Eurovizija? Mega TV prijenos u kojemu ne vidiš da je na pozornicu neplanirano utrčao čovjek i oteo mikrofon pjevačici. Niste primijetili iako ste pratili prijenos? Naravno, jer postoji tehnologija da se kamere odmah prebace na nešto što ne uznemiruje ljude dok ih se eutanazira trashom. Nije važna realnost već privid. Izrael je pobjednik, bravo, super, šampanjac, zajedno sa slavljem prebacivanja SAD ambasade u Jeruzalem.

Osamnaest mrtvih, tko zna koliko dok ovo budete čitali. Nenaoružanih mladih ljudi koji godinama žive u najvećem zatvoru na svijetu – Gazi. Krivi su jer ne žele biti negrađani, nepostojeći. Opkoljeni su zidom, prepušteni na milost militantnoj politici države Izrael i ekstremistima u svojim redovima. Žele slobodu, mir se to zove isto, ne žele rat, zato su popili po metak i više njih, od takozvanih vojnika koji izvježbani, opremljeni, sudski, medijski i politički zaštićeni, ubijaju civile.

To nije rat. Rat valjda podrazumijeva da su vojnici na obje ili svim stranama, svi naoružani, kako rat kada se puca na djecu, na nenasilne protestante. Zna to i sve više izraelskih vojnika.

Ne znamo o otporu zloupotrebi vojske, otporu ubijanja civila? Nikad nismo ni znali, o tome se ne izvještava, ne zamjera se prijateljskim vladama koje nam isporučuju muzejske primjerke aviona i tko zna što još. Niste znali ni o masovnim prosvjedima u Republici Srpskoj?

Pravda za Davida će stići. Ne padaju režimi jer su ljudi shvatili i izračunali koliko su im životi uništeni lošom politikom. Ne to nikad nije razlog. Padaju jer se u svom bahaćenju pređe mjera, jer David Dragičević postane nebitan, "narkoman", jer takvi režimi otvoreno počnu priznavati da im nismo bitni. To se uvijek desi, arogancija mora izaći, ona nikad nije pristojna, upravo suprotno.

Koliko mi znamo što se događa oko nas? Afera Hotmail na primjer. Pasti će potpredsjednica Vlade, moguće još netko. Ne kažem da će stvarno "pasti u ruke pravde", ne. Nema pravde kada su moćni u pitanju, no eto, predstava će ići tako da će ju se maknuti. Sve u nadi da će mase biti zadovoljne. Mase, koje mase? Koliko ljudi stvarno shvaća o čemu se radi, znalo li uopće razliku između zajedničkog pisanja nekog dokumenta ( zgodnog akta suradnje, solidarnosti, požrtvovanja, znanja i vještina) i pisanja izuzetno vrućeg, jako osjetljivog zakona?

Značaj afere Hotmail nije samo u hvatanju lopova, čak i pojam zloupotrebe položaja benigno ukazuje na nešto što je uobičajeno u nas. Ovdje se radi o uvidu o načinu donošenja odluka, saznajemo kako se izbacuju dobronamjerni i kompetentni, saznajemo kako se privatizira javni proces, sama država. Nije da nismo znali, ali je drugačije kada to sami čitamo. Petsto mlijuna kuna ovdje uopće nije puki broj.

To je iznos povećanja mjesečne plaće svakom nastavniku u RH od tisuću dvjesto kuna mjesečno, za godinu dana. Pa vi računajte što se može, ovakvi kakvi jesmo skromni, s tim novcem. Ton, način komuniciranja, iznosi honorara, ja tebi – ti meni s tuđim novcem, laži, prodaje magle, arogancija, jad hrvatske politike znači i države je ogoljen. Države kojoj nije stalo do svoj državljana, ali nimalo. To je ono važno, zabrinjavajuće i loše.

Kakve to ima veze s ratom i mirom? Ne znam ja. A vi?

Dok razmišljate, odoh se učlaniti u najdomoljubniju od svih stranaka. Tako ću smjeti krasti. Jer nije problem u krađi samoj, za to postoje mehanizmi sprečavanja, otkrivanja, sankcioniranja. Problem je u stavu da smiješ uzeti jer je to tvoje, sama država je tvoja, novac iz proračuna je tvoj. Taj stav nam dolazi glave. I nema on veze s ideologijom, ni s ratom ni s mirom, ni s državom.

To je krađa. Grijeh star kao i ljudski rod. Uzimati nešto što ti ne pripada. "Ne ukradi", nije javno izrekao ovih dana nijedan biskup.

A zašto i bi? Broj ubijenih Palestinaca već je trideset sedam. Na nas se makar ne puca. Mi smo slobodni.