Europska unija, koja je prema viziji svojih utemeljitelja osnovana kao zajednica naroda Starog kontinenta, trenutno je u teškoj krizi. Ovo je tema o kojoj piše Andrea Bonanni za Corriere della Sera i naveo je nekoliko ključnih razloga kojima potkrjepljuje svoju tvrdnju.
"Velika zabluda je bila pridavanje političkog značaja proširenju na istočnu Europu, čime se odijelila povijesna jezgra europskih zemalja, što je bila želja neokonzervativaca administracije Georgea W. Busha, a Bijelu kuću su, kao i uvijek, podržali Britanci" piše Andrea Bonanni.
"Za Washington i London je proširenje bio sjajan geostrateški potez, koji im je omogućio ostvarenje dvostrukog rezultata. S jedne strane da izoliraju Putina, kojem su kada je došao u ured Kremlj umanjili preostali utjecaj Moskve u istočnoj Europi. S druge strane, govoreći o potrebama integracije, Europska unija se gura prema istinitoj federaciji. Europa koja se širi ne može u isto vrijeme jačati svoje veze. Između ostalog i iz razloga što novopridošle zemlje nemaju namjeru žrtvovanja suvereniteta kojeg su stekli tek s odlaskom Crvene armije", tvrdi Andrea Bonanni.
"Ova zabluda je postala očigledna tijekom invazije na Irak, kada su se Njemačka i Francuska, prema definiciji neokonzervativaca dio "Stare Europe", suprotstavili Washingtonu, koji je zbog neposlušnih povijesnih partnera pronašao vrijedne saveznike u "Novoj Europi", nastavlja Bonanni.
U svojoj analizi talijanski analitičar i politolog tvrdi da je proširenje EU provedeno po tuđem scenariju, te da nije bilo u interesu Europske unije.
Ukrajinska kriza je pokazala da je nasilno guranje Kijeva prema Europi isključivo bio instrument da se Europu odvoji od Rusije.
Za europske zemlje, koje imaju sve koristi od konstruktivnog odnosa s Moskvom, ne samo u pogledu opskrbe energetskih resursa, bilo bi puno isplativije da je Kijev ostao most između dva geopolitička entiteta i dva geografska područja. To bi, između ostalog, obogatilo i samu Ukrajinu, koja je danas "proeuropskom" eksploatacijom samo osiromašena.
Nije slučajno da su sada, kao i prije, arhitekti ovog sukoba, koji je u biti antieuropski, američki neokonzervativci, koji su iskoristili utjecaj zamjenice američkog državnog tajnika Victorie Nuland, koja je neraskidivim vezama povezana s ovim lobijem, zaključuje Andrea Bonanni.
AMSI
"Velika zabluda je bila pridavanje političkog značaja proširenju na istočnu Europu, čime se odijelila povijesna jezgra europskih zemalja, što je bila želja neokonzervativaca administracije Georgea W. Busha, a Bijelu kuću su, kao i uvijek, podržali Britanci" piše Andrea Bonanni.
"Za Washington i London je proširenje bio sjajan geostrateški potez, koji im je omogućio ostvarenje dvostrukog rezultata. S jedne strane da izoliraju Putina, kojem su kada je došao u ured Kremlj umanjili preostali utjecaj Moskve u istočnoj Europi. S druge strane, govoreći o potrebama integracije, Europska unija se gura prema istinitoj federaciji. Europa koja se širi ne može u isto vrijeme jačati svoje veze. Između ostalog i iz razloga što novopridošle zemlje nemaju namjeru žrtvovanja suvereniteta kojeg su stekli tek s odlaskom Crvene armije", tvrdi Andrea Bonanni.
"Ova zabluda je postala očigledna tijekom invazije na Irak, kada su se Njemačka i Francuska, prema definiciji neokonzervativaca dio "Stare Europe", suprotstavili Washingtonu, koji je zbog neposlušnih povijesnih partnera pronašao vrijedne saveznike u "Novoj Europi", nastavlja Bonanni.
U svojoj analizi talijanski analitičar i politolog tvrdi da je proširenje EU provedeno po tuđem scenariju, te da nije bilo u interesu Europske unije.
Ukrajinska kriza je pokazala da je nasilno guranje Kijeva prema Europi isključivo bio instrument da se Europu odvoji od Rusije.
Za europske zemlje, koje imaju sve koristi od konstruktivnog odnosa s Moskvom, ne samo u pogledu opskrbe energetskih resursa, bilo bi puno isplativije da je Kijev ostao most između dva geopolitička entiteta i dva geografska područja. To bi, između ostalog, obogatilo i samu Ukrajinu, koja je danas "proeuropskom" eksploatacijom samo osiromašena.
Nije slučajno da su sada, kao i prije, arhitekti ovog sukoba, koji je u biti antieuropski, američki neokonzervativci, koji su iskoristili utjecaj zamjenice američkog državnog tajnika Victorie Nuland, koja je neraskidivim vezama povezana s ovim lobijem, zaključuje Andrea Bonanni.
AMSI
