Dok je na Hasanbegović na globalnoj sceni vodio ideološke bitke grandioznih proporcija, doma se uspio saplesti o proceduralnu začkoljicu: raspisao je poziv na javnu raspravu o prijedlogu Zakona o kulturnim Vijećima u razdoblju od 19. maja do 1. juna, iako bi rasprava zakonski morala trajati najmanje mjesec dana
Dinamični su dani iza dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, prve figure Ministarstva kulture i apsolutnog šampiona nedavnih izbora za predsjedništvo stranke koja je – nagađa se – još uvijek na vlasti. Prvo je u intervjuu za ‘Le Monde’ odbacio optužbe za revizionizam što su ih prethodno u ‘Libérationu’ potpisali intelektualci poput Antonija Negrija, Darija Foa i Judith Butler, ustvrdivši da se u njegovom slučaju radi ‘o histeriji, difamacijskoj kampanji koja dolazi s pseudo-ljevice koja nastavlja vršiti kulturnu i društvenu hegemoniju’. Zatim se sa službenog posjeta prijateljskoj Mađarskoj javio i domaćim medijima, začudivši se nad ‘površnosti ljudi koji se daju uvući u denuncijantsku kampanju dokoličara sa zagrebačke špice’. Nakon ‘marksističkih starleta’, ‘subverzivnih diverzanata’ i ‘postjugoslavenskih teoretičara’ ovaj je neumorni sociolog-amater tako detektirao novu neprijateljsku formaciju zabarikadiranu iza zagrebačkih štekata, ponudivši još jedan vrijedan prilog somnambulnoj etnografiji političkog polja.Nažalost, dok je na globalnoj sceni vodio ideološke bitke grandioznih proporcija, doma se uspio saplesti o proceduralnu začkoljicu: raspisao je poziv na javnu raspravu o prijedlogu Zakona o kulturnim Vijećima u razdoblju od 19. maja do 1. juna, iako bi rasprava zakonski morala trajati najmanje mjesec dana. Proizlazi li gaf iz viška ministrove dokolice ili manjka strpljenja, nije poznato: preostaje zaključiti da prijedlog novog zakona znatno sužava moć vijeća, stručnih tijela zaduženih za savjetovanje o smjeru kulturne politike i raspodjeli proračunskih sredstava. I da je, nakon intervencije kulturnih udruga, rok ipak pomaknut sve do 16. juna: dokoličari sa zagrebačke špice i šire sada imaju dovoljno vremena da na službenim stranicama Ministarstva obavijeste vladajuće što misle o njihovim prijedlozima.
A dok hrvatski ministar radi na ukidanju smisla kulturnih vijeća, u Brazilu imaju ambicioznije ciljeve: odlučili su ukinuti kompletno Ministarstvo kulture. Privremena vlada – nakon što je predsjednica Dilma Rousseff sredinom maja opozvana zbog optužbi za korupciju – nastupa s oštrim neoliberalnim programom: od privatizacije zdravstvenog sustava, preko komercijalizacije obrazovanja, pa do zakonske obaveze kasnijeg odlaska u mirovinu. Kome sve ovo djeluje odnekud poznato, neće teško pogoditi ni razloge za ukidanje Ministarstva kulture: novac su – tvrdi nova, desna vlast – dijelili isključivo lijevo orijentiranim umjetnicima i kulturnjacima, subverzivcima iz São Paula i starletama iz Belo Horizontea. Razlika je u reakciji tih kulturnjaka: odmah su okupirali zgrade ministarstva u jedanaest regionalnih središta i nisu se povukli sve dok vlada nije povukla odluku. Brazil će, zahvaljujući otporu kulturnih radnika, tako i dalje imati Ministarstvo kulture, a nove se bojišnice za očuvanje socijalnih funkcija države ondje tek otvaraju.
‘Izvješća s bojišnice’ tema je ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala arhitekture, otvorenog 28. maja; koncipirao ju je kurator Alejandro Aravena. Autorska ekipa hrvatskog paviljona (Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Slaven Tolj i Emina Višnić) pod naslovom ‘to trebamo – to radimo’ predstavila je aktualnu reartikulaciju tri velika objekta u tri najveća hrvatska grada: njihov rad prikazuje interakciju nezavisne kulture s prostorima Tvornice Jedinstvo u Zagrebu, Doma mladih u Splitu i H-zgrade kompleksa Rikard Benčić u Rijeci, ujedno i buduće lokacije tamošnjeg Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Goleme, nedovršene građevine postale su mjestima otvorenima za nezavisnu umjetničku scenu, društveni angažman i građanski aktivizam, a kako im se novi stanari prilagođavaju i kako ih mijenjaju može se – kroz okupljene radove mnoštva domaćih umjetnica i umjetnika – pogledati do 27. novembra.
U Brazilu kulturnjaci okupiraju ministarstvo, u Hrvatskoj građani građevine, a u Francuskoj je policija okupirala zgradu Googlea: u zoru 24. maja ušli su u njihovo pariško sjedište kako bi prikupili dokaze velike porezne prevare. Materijal koji su pronašli, tvrde, opsežan je barem koliko i arhiva ‘Panamskih dokumenata’; o razmjerima akcije kodnog imena ‘Tulipan’ svjedoči činjenica da je pripremana godinu dana, a istražitelji su radili isključivo na kompjuterima bez internetskog pristupa i uz strogu zabranu spominjanja kompanije u međusobnoj komunikaciji. Francuske vlasti optužuju Google da je, između ostalog, 2014. godine u poreznoj prijavi prikazao tek osminu prihoda od 1,7 milijardi eura, dok je ostatak kroz rupe u zakonima provukao sve do Dublina, gdje su porezne stope niže.Mahom neuspješni pokušaji evropskih država da kontroliraju multinacionalnog giganta traju, zapravo, godinama: početkom ove britanska je vlada primjerice radije potpisala nagodbu oko smiješno niskog iznosa nego da se kači s jačim. Nedavni prijedlog lijevog londonskog think tanka ResPublica da se Google, Facebook i druge digitalne divove natjera da jedan posto prihoda usmjere u financiranje nezavisnog novinarstva djeluje utoliko kao pokušaj vica. S poantom: vladari interneta nastavit će parazitirati na tuđim medijskim sadržajima, ne sudjelujući u njihovoj proizvodnji i uništavajući posredno nebrojena novinarska radna mjesta. Taj poslovni model ima i zgodnu usputnu prednost: ostat će manje novinara koji bi sutra mogli pisati o Googleovom varanju poreznih obveznika.
portalnovosti
Drugo lice dokolice
Dinamični su dani iza dr. sc. Zlatka Hasanbegovića, prve figure Ministarstva kulture i apsolutnog šampiona nedavnih izbora za predsjedništvo stranke koja je – nagađa se – još uvijek na vlasti. Prvo je u intervjuu za ‘Le Monde’ odbacio optužbe za revizionizam što su ih prethodno u ‘Libérationu’ potpisali intelektualci poput Antonija Negrija, Darija Foa i Judith Butler, ustvrdivši da se u njegovom slučaju radi ‘o histeriji, difamacijskoj kampanji koja dolazi s pseudo-ljevice koja nastavlja vršiti kulturnu i društvenu hegemoniju’. Zatim se sa službenog posjeta prijateljskoj Mađarskoj javio i domaćim medijima, začudivši se nad ‘površnosti ljudi koji se daju uvući u denuncijantsku kampanju dokoličara sa zagrebačke špice’. Nakon ‘marksističkih starleta’, ‘subverzivnih diverzanata’ i ‘postjugoslavenskih teoretičara’ ovaj je neumorni sociolog-amater tako detektirao novu neprijateljsku formaciju zabarikadiranu iza zagrebačkih štekata, ponudivši još jedan vrijedan prilog somnambulnoj etnografiji političkog polja.Nažalost, dok je na globalnoj sceni vodio ideološke bitke grandioznih proporcija, doma se uspio saplesti o proceduralnu začkoljicu: raspisao je poziv na javnu raspravu o prijedlogu Zakona o kulturnim Vijećima u razdoblju od 19. maja do 1. juna, iako bi rasprava zakonski morala trajati najmanje mjesec dana. Proizlazi li gaf iz viška ministrove dokolice ili manjka strpljenja, nije poznato: preostaje zaključiti da prijedlog novog zakona znatno sužava moć vijeća, stručnih tijela zaduženih za savjetovanje o smjeru kulturne politike i raspodjeli proračunskih sredstava. I da je, nakon intervencije kulturnih udruga, rok ipak pomaknut sve do 16. juna: dokoličari sa zagrebačke špice i šire sada imaju dovoljno vremena da na službenim stranicama Ministarstva obavijeste vladajuće što misle o njihovim prijedlozima.
Otpor u Brazilu
A dok hrvatski ministar radi na ukidanju smisla kulturnih vijeća, u Brazilu imaju ambicioznije ciljeve: odlučili su ukinuti kompletno Ministarstvo kulture. Privremena vlada – nakon što je predsjednica Dilma Rousseff sredinom maja opozvana zbog optužbi za korupciju – nastupa s oštrim neoliberalnim programom: od privatizacije zdravstvenog sustava, preko komercijalizacije obrazovanja, pa do zakonske obaveze kasnijeg odlaska u mirovinu. Kome sve ovo djeluje odnekud poznato, neće teško pogoditi ni razloge za ukidanje Ministarstva kulture: novac su – tvrdi nova, desna vlast – dijelili isključivo lijevo orijentiranim umjetnicima i kulturnjacima, subverzivcima iz São Paula i starletama iz Belo Horizontea. Razlika je u reakciji tih kulturnjaka: odmah su okupirali zgrade ministarstva u jedanaest regionalnih središta i nisu se povukli sve dok vlada nije povukla odluku. Brazil će, zahvaljujući otporu kulturnih radnika, tako i dalje imati Ministarstvo kulture, a nove se bojišnice za očuvanje socijalnih funkcija države ondje tek otvaraju.
Građani i građevine
‘Izvješća s bojišnice’ tema je ovogodišnjeg Venecijanskog bijenala arhitekture, otvorenog 28. maja; koncipirao ju je kurator Alejandro Aravena. Autorska ekipa hrvatskog paviljona (Dinko Peračić, Miranda Veljačić, Slaven Tolj i Emina Višnić) pod naslovom ‘to trebamo – to radimo’ predstavila je aktualnu reartikulaciju tri velika objekta u tri najveća hrvatska grada: njihov rad prikazuje interakciju nezavisne kulture s prostorima Tvornice Jedinstvo u Zagrebu, Doma mladih u Splitu i H-zgrade kompleksa Rikard Benčić u Rijeci, ujedno i buduće lokacije tamošnjeg Muzeja moderne i suvremene umjetnosti. Goleme, nedovršene građevine postale su mjestima otvorenima za nezavisnu umjetničku scenu, društveni angažman i građanski aktivizam, a kako im se novi stanari prilagođavaju i kako ih mijenjaju može se – kroz okupljene radove mnoštva domaćih umjetnica i umjetnika – pogledati do 27. novembra.
Drugo lice tražilice
U Brazilu kulturnjaci okupiraju ministarstvo, u Hrvatskoj građani građevine, a u Francuskoj je policija okupirala zgradu Googlea: u zoru 24. maja ušli su u njihovo pariško sjedište kako bi prikupili dokaze velike porezne prevare. Materijal koji su pronašli, tvrde, opsežan je barem koliko i arhiva ‘Panamskih dokumenata’; o razmjerima akcije kodnog imena ‘Tulipan’ svjedoči činjenica da je pripremana godinu dana, a istražitelji su radili isključivo na kompjuterima bez internetskog pristupa i uz strogu zabranu spominjanja kompanije u međusobnoj komunikaciji. Francuske vlasti optužuju Google da je, između ostalog, 2014. godine u poreznoj prijavi prikazao tek osminu prihoda od 1,7 milijardi eura, dok je ostatak kroz rupe u zakonima provukao sve do Dublina, gdje su porezne stope niže.Mahom neuspješni pokušaji evropskih država da kontroliraju multinacionalnog giganta traju, zapravo, godinama: početkom ove britanska je vlada primjerice radije potpisala nagodbu oko smiješno niskog iznosa nego da se kači s jačim. Nedavni prijedlog lijevog londonskog think tanka ResPublica da se Google, Facebook i druge digitalne divove natjera da jedan posto prihoda usmjere u financiranje nezavisnog novinarstva djeluje utoliko kao pokušaj vica. S poantom: vladari interneta nastavit će parazitirati na tuđim medijskim sadržajima, ne sudjelujući u njihovoj proizvodnji i uništavajući posredno nebrojena novinarska radna mjesta. Taj poslovni model ima i zgodnu usputnu prednost: ostat će manje novinara koji bi sutra mogli pisati o Googleovom varanju poreznih obveznika.
portalnovosti
