Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek tvrdi da Program potpore neprofitnim medijima koji je ugasila Karamarko-Hasanbegovićeva vlada nije bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama. Radi li se o brizi za pravnu državu ili o reakciji na podražaje koje odašilje HDZ-ov politički underground? I što ako se pokaže da jedino taj program potpore, među svim natječajima na koje se mogu prijaviti neprofitni mediji, nije kršio odredbe Zakona o državnim potporama?
Zašto ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek uporno ponavlja da Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima, koji je ugasila Karamarko-Hasanbegovićeva vlada, nije bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama?
Prvi je put to stidljivo izrazila još 27. listopada u nastupnom intervjuu RTL-u, kada je rekla da je program bio "napravljen loše", tojest da "nije bio usklađen sa svim propisima". Istu misao je razvila par dana kasnije, 30. listopada u intervjuu Večernjem listu: "Taj sustav nije bio dobar i jasan, bio je prilično ideološki obojen, a što je najvažnije – nije bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama."
U intervjuu Globusu 2. studenog, ovu "neusklađenost" stavila je u kontekst strateških pregnuća svojih prethodnika: "Na medijskoj strategiji radilo se četiri godine, a jedino što se dogodilo jesu dvije, tri parcijalne mjere, i to nedorečene i neusklađene sa Zakonom o državnim potporama. Zatražila sam detaljni izvještaj o tijeku rada na medijskoj strategiji te posebno o projektu potpore neprofitnim medijima."
U intervjuu koji je 7. studenog dala Novom listu, na novinarkino pitanje u kojem se sugerira da se "proračunski novac dijelilo ideološkim srodnicima", ministrica je dodatno razradila istu misao, no izbjegavši ovoga puta spomenuti Zakon o državnim potporama: "Mislim da je stvoren neprirodan sukob između takozvanih komercijalnih i takozvanih neprofitnih medija, pri čemu su neprofitni definirani kao oni koji su osnovani kao nevladine organizacije. To po meni nije dovoljno za klasifikaciju neke djelatnosti. Mislim da građane u prvom redu zanima usluga koju određeni medij pruža. Komercijalni izdavači knjiga su dionička društva, pa unatoč tome nitko od njih ne profitira, niti ih smatramo nekakvim profitnim tvrtkama, dapače. Zašto bi bilo dugačije s medijima?"
Naravno, autorice i autori svih citiranih intervjua propustili su upitati ministricu ono što se logično nameće: na osnovu čega smatra da je Program bespovratnih potpora bio u neskladu sa Zakonom o državnim potporama? I kako je to uopće moguće da u državi koja bi navodno htjela biti ozbiljna, podzakonski akt (na osnovu kojega se provodio Program dodjele bespovratnih sredstava) godinama bude u neskladu sa zakonom? I last but not least, ako za osumnjičene zvijezde korupcijskih afera, ratne zločince i ostale stupove društva vrijedi presumpcija nevinosti, zašto ista ne bi vrijedila i za jedan program potpore, koji se naprečac ugasilo bez da mu je ikad u poštenom upravnom ili sudskom postupku dokazana "krivica"?
Na zahtjev H-Alterova novinara za objašnjenjem – je li Program, ili nije, bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama – Vesna Lendić Kasalo, zamjenica nepostojećeg ravnatelja Vladina ureda za udruge (UZUVRH) upozorava na početnu definiciju toga zakona, po kojoj je "korisnik državne potpore/potpore male vrijednosti svaka pravna i fizička osoba koja, obavljajući gospodarsku djelatnost, sudjeluje u prometu roba i usluga, a prima državnu potporu/potporu male vrijednosti, bez obzira na njezin oblik i namjenu". Ključ je, dakle, upravo u obavljanju gospodarske djelatnosti. Ukoliko udruge obavljaju gospodarsku djelatnost, ništa im načelno ne stoji na putu primanja državnih potpora.
Međutim, da bi udruga uopće mogla/smjela obavljati gospodarsku djelatnost, Zakon o udrugama je obvezuje da tu djelatnost prethodno navede u svojem statutu i da ju registrira kod nadležnih službi. "Pravila o državnim potporama odnose se samo na poduzetnike koji obavljaju gospodarsku djelatnost te time predstavljaju moguće korisnike državnih potpora. Ako bi neprofitna organizacija obavljala i gospodarske i negospodarske djelatnosti, državnu potporu, odnosno potporu male vrijednosti, mogla bi ostvariti samo za gospodarske djelatnosti (kao poduzetnik)", odgovara Lendić Kasalo. Po njezinu mišljenju, Ministarstvo kulture trebalo se odrediti financira li udrugama koje se bave medijsko-nakladničkom djelatnošću gospodarsku ili negospodarsku djelatnost. A čitajući redak po redak javne pozive neprofitnim nakladnicima na korištenje sredstava ovoga neslavno ugašenog programa potpore – nigdje ne nalazimo tvrdnju da se radi o novinarstvu kao privrednoj/ekonomskoj/gospodarskoj djelatnosti, niti se u preambuli ili tekstu tih poziva uopće pozivalo na Zakon o državnim potporama .
Valja pritom imati u vidu i da je Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima 2013. godine odlukom Vlade prebačen iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, gdje je pokrenut još 2006, u Ministarstvo kulture. U tih 6-7 godina, dok je neprofitne medije financirala Nacionalna zaklada, nikome nije na pamet padalo upitati radi li se o privrednoj djelatnosti, i općenito, financira li ta zaklada svoje korisnike u skladu sa zakonom koji se primarno odnosi na gospodarstvo.
Zašto onda ministrica Nina Obuljen Koržinek, koju gotovo aklamativno smatraju ozbiljnom i odgovornom političarkom, javno ponavlja nešto što, u najmanju ruku, nije provjerila u stručnim službama Vlade i Ministarstva?
Njezino neraspoloženje prema financiranju neprofitnih medija bilo je izraženo još 2013. godine, tijekom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o promjenama Zakona o elektroničkim medijima, kojima je Fond za pluralizam kojim rukovodi Vijeće za elektroničke medije učinjen dostupnim neprofitnim portalima: "Najveći je problem ovog prijedloga što predlaže jedan selektivni i diskriminirajući pristup Fondu za pluralizam budući da pretpostavlja financiranje samo tzv. neprofitnih elektroničkih publikacija i proizvođača neprofitnih programa. Ovaj prijedlog predviđa da se iz sredstava Fonda mogu financirati samo neprofitni mediji (iako je propušteno definirati neprofitne medije) i to po kriteriju pravne osobnosti – dakle izuzimaju se trgovačka društva odnosno portali koji su registrirani kao d.o.o." Ova bivša primjedba buduće ministrice nije nelogična kada se radi o Fondu za pluralizam elektroničkih medija: najveći dio tog fonda ionako pripadne lokalnim komercijalnim radijima i televizijama pa, prihvatimo li takvu realnost, diskriminirajućim se čini što su iz njega isključeni, recimo, lokalni komercijalni portali.
Međutim, Program dodjele bespovratnih sredstava (bio) je ipak nešto drugo. Izjednačiti njegove korisnike, koji pripadaju oblasti civilnog društva, s trgovačkim društvima, bilo bi kao kada bi Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, koja je osnovana radi pružanja podrške udrugama za ljudska prava, zaštitu okoliša ili humanitarni rad, otvorila svoju blagajnu "društveno-odgovornosnim" programima korporacija poput Ine, T-Coma ili Konzuma. I toga je ministrica vjerojatno svjesna. No postoje drugi razlozi zbog kojih ona sada mora "komplicirati" stvari oko neprofitnih medija.
Možemo pretpostaviti da je Nini Obuljen Koržinek i dalje u živom sjećanju pritisak koji je na nju i na premijera Plenkovića krenuo iz "braniteljskih" i drugih ultradesničarskih organizacija i struja u HDZ-u nakon što je ovaj objavio da Hasanbegović više neće biti ministar. Tada je kao ključna "afera" izvučen HAVC, odnosno njegovo financiranje dokumentarnog filma o ratnim zločinima za koje je hrvatsko pravosuđe odgovorno što nikada nisu dobili sudski epilog. Notorni Marko Jurič, jedan od organizatora javnog linča predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, tada je neuvijeno rekao da bi se moglo dogoditi postavljanje braniteljskog šatora u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici, pred zgradom Ministarstva kulture. Kada bi to isto ministarstvo sada odlučilo obnoviti program potpore neprofitnim medijima, među kojima ima dosta onih koji insistiraju na sudskom raščišćavanju ratnih zločina, raskidanju s klerikalizmom, pravu žena na izbor u vezi rađanja... – riskiralo bi da mu se zaista, kako bi rekao Slobodan Milošević, dogodi narod.
Plenkovićeva bi ekipa krajem prosinca ili u siječnju trebala donijeti novu uredbu o raspodjeli dobiti od igara na sreću, koju Vlada donosi za svaku narednu godinu. Od 2013. do 2015. uredba je sadržavala i stavku koja se odnosila na financiranje neprofitnih medija. Karamarko, Hasanbegović i društvo tu su stavku 2016. godine izbrisali iz uredbe. Ministričin zadatak je da kupi vrijeme, kako bi se pokazalo da odluka o vraćanju neprofitnih medija u uredbu "još nije sazrela", jer da postoje tobožnje "neusklađenosti sa Zakonom o državnim potporama". Isto kao što vraćanje u igru terminološke rasprave, tojest dvojbe je li bolje govoriti o "neprofitnim medijima", ili o "medijima trećeg sektora", ili o "medijima zajednice", što predlaže ministrica, također prikriva činjenicu da se ovoj vrsti medija smanjuju šanse za preživljavanje ako ne budu uvršteni u ovogodišnju uredbu o raspodjeli dobiti od igara na sreću, ma kako ih posmrtno nazvali.
Uostalom, "branitelji" su već ionako postigli institucionalizaciju svojega polit-komesarskog statusa u hrvatskoj kulturi. Kako inače protumačiti to što su u službenom programu Plenkovićeve vlade smješteni u isto poglavlje s kulturom, nacionalnim manjinama i medijima, i to na prvo mjesto? Uvodna rečenica u to poglavlje glasi: "Hrvatski branitelji i Domovinski rat su jedan od temelja postojanja suvremene hrvatske države", što je i s empirijskog i s ustavno-pravnog stanovišta laž, i to vrlo opasna, koja je već toliko puta ponovoljena da je uglavnom općeprihvaćena kao istina. A upravo ta uvodna rečenica ključ je za razumijevanje tajne veze branitelja s kulturnom i medijskom politikom: radi se o pustopoljinama koje treba okupirati/obraniti radi nastavka uspješnog ispiranja mozga, s punom sviješću da vlast i moć ima onaj tko uspješno nametne svoj diskurs.
No vratimo se još malo financijskim potporama neprofitnim medijima i Zakonu o državnim potporama. Ako (bivši) Program dodjele bespovratnih sredstava – pod uvjetom da udruge nemaju medijsku djelatnost registriranu kao gospodarsku - nije u neskladu sa Zakonom, premda ministrica kulture tvrdi da jest, kako stoji stvar s nekim drugim natječajima za medije, čiji su korisnici dosad bili (i) neprofitni mediji?
Bandićev Program potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama izričito se poziva na Zakon o državnim potporama.
Pravilnik o Fondu za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija izričito navodi da su sredstva Fonda "državna potpora" (čl. 5. itd.).
Pa čak i program Javnih potpora u kulturi Ministarstva kulture u Uputama za prijavitelje, tč. 5, Formalni uvjeti poziva, kaže da "pravo podnošenja prijave ... imaju pravne i fizičke osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost, sudjeluju u prometu robe i usluga, sukladno članku 2. Zakona o državnim potporama".
Ako su ova tri fonda usklađena sa Zakonom o državnim potporama, tojest ako su namijenjena isključivo gospodarskim djelatnostima, postupaju li legalno tijela koja raspodjeljuju njihova sredstva kada ih dodjeljuju i neprofitnim nakladnicima koji nakladničku djelatnost nisu u svojim statutima i na drugim odgovarajućim mjestima registrirali kao svoju gospodarsku djelatnost – a to je čest slučaj, iz prostoga razloga što je niti ne obavljaju na način da svoje medijske proizvode prodaju na tržištu? Dajemo opet riječ Vesni Lendić Kasalo iz UZUVRH-a:
Ministrica Obuljen Koržinek je, istjerujući lisicu (Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima), iz rupe izvukla - poslužimo se holivudskom usporedbom Zorana Milanovića – King Konga.
"Kao što ste mogli zaključiti prema definiciji iz Zakona o državnim potporama, za taj Zakon nije bitno je li netko registriran za neku djelatnost, nego obavlja li je ili ne."
Međutim, Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/15) u članku 5. stavak 1. propisuje da korisnik sredstava iz javnih izvora može biti udruga koja je upisana u Registar udruga, Registar neprofitnih organizacija i koja se svojim statutom opredijelila za obavljanje djelatnosti i aktivnosti koje su predmet financiranja (ova mjerila za financiranje moraju biti kumulativno zadovoljena), a što je u skladu sa Zakonom o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti (NN 061/2011).
Dakle, smatram da nitko ne može dobiti sredstva za obavljanje aktivnosti za koju/e nije registriran (koje nema navedene u svojem temeljnom aktu koji je verificiran od strane nadležnog registracijskog tijela), i svaki davatelj sredstava to mora provjeriti po službenoj dužnosti prije nego donese odluku o financiranju, a to bi svakako trebao jasno propisati i u uvjetima natječaja. Poštivanje ovih "pravila igre" svaki čelnik davatelja sredstava iz javnih izvora potvrđuje svojim potpisom na Izjavi o fiskalnoj odgovornosti.“
I tako, ministrica Obuljen Koržinek je, istjerujući lisicu (Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima), iz rupe izvukla - poslužimo se holivudskom usporedbom Zorana Milanovića – King Konga...
Zašto ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek uporno ponavlja da Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima, koji je ugasila Karamarko-Hasanbegovićeva vlada, nije bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama?
Prvi je put to stidljivo izrazila još 27. listopada u nastupnom intervjuu RTL-u, kada je rekla da je program bio "napravljen loše", tojest da "nije bio usklađen sa svim propisima". Istu misao je razvila par dana kasnije, 30. listopada u intervjuu Večernjem listu: "Taj sustav nije bio dobar i jasan, bio je prilično ideološki obojen, a što je najvažnije – nije bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama."
U intervjuu Globusu 2. studenog, ovu "neusklađenost" stavila je u kontekst strateških pregnuća svojih prethodnika: "Na medijskoj strategiji radilo se četiri godine, a jedino što se dogodilo jesu dvije, tri parcijalne mjere, i to nedorečene i neusklađene sa Zakonom o državnim potporama. Zatražila sam detaljni izvještaj o tijeku rada na medijskoj strategiji te posebno o projektu potpore neprofitnim medijima."
U intervjuu koji je 7. studenog dala Novom listu, na novinarkino pitanje u kojem se sugerira da se "proračunski novac dijelilo ideološkim srodnicima", ministrica je dodatno razradila istu misao, no izbjegavši ovoga puta spomenuti Zakon o državnim potporama: "Mislim da je stvoren neprirodan sukob između takozvanih komercijalnih i takozvanih neprofitnih medija, pri čemu su neprofitni definirani kao oni koji su osnovani kao nevladine organizacije. To po meni nije dovoljno za klasifikaciju neke djelatnosti. Mislim da građane u prvom redu zanima usluga koju određeni medij pruža. Komercijalni izdavači knjiga su dionička društva, pa unatoč tome nitko od njih ne profitira, niti ih smatramo nekakvim profitnim tvrtkama, dapače. Zašto bi bilo dugačije s medijima?"
Naravno, autorice i autori svih citiranih intervjua propustili su upitati ministricu ono što se logično nameće: na osnovu čega smatra da je Program bespovratnih potpora bio u neskladu sa Zakonom o državnim potporama? I kako je to uopće moguće da u državi koja bi navodno htjela biti ozbiljna, podzakonski akt (na osnovu kojega se provodio Program dodjele bespovratnih sredstava) godinama bude u neskladu sa zakonom? I last but not least, ako za osumnjičene zvijezde korupcijskih afera, ratne zločince i ostale stupove društva vrijedi presumpcija nevinosti, zašto ista ne bi vrijedila i za jedan program potpore, koji se naprečac ugasilo bez da mu je ikad u poštenom upravnom ili sudskom postupku dokazana "krivica"?
Na zahtjev H-Alterova novinara za objašnjenjem – je li Program, ili nije, bio usklađen sa Zakonom o državnim potporama – Vesna Lendić Kasalo, zamjenica nepostojećeg ravnatelja Vladina ureda za udruge (UZUVRH) upozorava na početnu definiciju toga zakona, po kojoj je "korisnik državne potpore/potpore male vrijednosti svaka pravna i fizička osoba koja, obavljajući gospodarsku djelatnost, sudjeluje u prometu roba i usluga, a prima državnu potporu/potporu male vrijednosti, bez obzira na njezin oblik i namjenu". Ključ je, dakle, upravo u obavljanju gospodarske djelatnosti. Ukoliko udruge obavljaju gospodarsku djelatnost, ništa im načelno ne stoji na putu primanja državnih potpora.
Međutim, da bi udruga uopće mogla/smjela obavljati gospodarsku djelatnost, Zakon o udrugama je obvezuje da tu djelatnost prethodno navede u svojem statutu i da ju registrira kod nadležnih službi. "Pravila o državnim potporama odnose se samo na poduzetnike koji obavljaju gospodarsku djelatnost te time predstavljaju moguće korisnike državnih potpora. Ako bi neprofitna organizacija obavljala i gospodarske i negospodarske djelatnosti, državnu potporu, odnosno potporu male vrijednosti, mogla bi ostvariti samo za gospodarske djelatnosti (kao poduzetnik)", odgovara Lendić Kasalo. Po njezinu mišljenju, Ministarstvo kulture trebalo se odrediti financira li udrugama koje se bave medijsko-nakladničkom djelatnošću gospodarsku ili negospodarsku djelatnost. A čitajući redak po redak javne pozive neprofitnim nakladnicima na korištenje sredstava ovoga neslavno ugašenog programa potpore – nigdje ne nalazimo tvrdnju da se radi o novinarstvu kao privrednoj/ekonomskoj/gospodarskoj djelatnosti, niti se u preambuli ili tekstu tih poziva uopće pozivalo na Zakon o državnim potporama .
Valja pritom imati u vidu i da je Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima 2013. godine odlukom Vlade prebačen iz Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, gdje je pokrenut još 2006, u Ministarstvo kulture. U tih 6-7 godina, dok je neprofitne medije financirala Nacionalna zaklada, nikome nije na pamet padalo upitati radi li se o privrednoj djelatnosti, i općenito, financira li ta zaklada svoje korisnike u skladu sa zakonom koji se primarno odnosi na gospodarstvo.
Zašto onda ministrica Nina Obuljen Koržinek, koju gotovo aklamativno smatraju ozbiljnom i odgovornom političarkom, javno ponavlja nešto što, u najmanju ruku, nije provjerila u stručnim službama Vlade i Ministarstva?
Njezino neraspoloženje prema financiranju neprofitnih medija bilo je izraženo još 2013. godine, tijekom savjetovanja sa zainteresiranom javnošću o promjenama Zakona o elektroničkim medijima, kojima je Fond za pluralizam kojim rukovodi Vijeće za elektroničke medije učinjen dostupnim neprofitnim portalima: "Najveći je problem ovog prijedloga što predlaže jedan selektivni i diskriminirajući pristup Fondu za pluralizam budući da pretpostavlja financiranje samo tzv. neprofitnih elektroničkih publikacija i proizvođača neprofitnih programa. Ovaj prijedlog predviđa da se iz sredstava Fonda mogu financirati samo neprofitni mediji (iako je propušteno definirati neprofitne medije) i to po kriteriju pravne osobnosti – dakle izuzimaju se trgovačka društva odnosno portali koji su registrirani kao d.o.o." Ova bivša primjedba buduće ministrice nije nelogična kada se radi o Fondu za pluralizam elektroničkih medija: najveći dio tog fonda ionako pripadne lokalnim komercijalnim radijima i televizijama pa, prihvatimo li takvu realnost, diskriminirajućim se čini što su iz njega isključeni, recimo, lokalni komercijalni portali.
Međutim, Program dodjele bespovratnih sredstava (bio) je ipak nešto drugo. Izjednačiti njegove korisnike, koji pripadaju oblasti civilnog društva, s trgovačkim društvima, bilo bi kao kada bi Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, koja je osnovana radi pružanja podrške udrugama za ljudska prava, zaštitu okoliša ili humanitarni rad, otvorila svoju blagajnu "društveno-odgovornosnim" programima korporacija poput Ine, T-Coma ili Konzuma. I toga je ministrica vjerojatno svjesna. No postoje drugi razlozi zbog kojih ona sada mora "komplicirati" stvari oko neprofitnih medija.
Možemo pretpostaviti da je Nini Obuljen Koržinek i dalje u živom sjećanju pritisak koji je na nju i na premijera Plenkovića krenuo iz "braniteljskih" i drugih ultradesničarskih organizacija i struja u HDZ-u nakon što je ovaj objavio da Hasanbegović više neće biti ministar. Tada je kao ključna "afera" izvučen HAVC, odnosno njegovo financiranje dokumentarnog filma o ratnim zločinima za koje je hrvatsko pravosuđe odgovorno što nikada nisu dobili sudski epilog. Notorni Marko Jurič, jedan od organizatora javnog linča predsjednice Vijeća za elektroničke medije Mirjane Rakić, tada je neuvijeno rekao da bi se moglo dogoditi postavljanje braniteljskog šatora u zagrebačkoj Runjaninovoj ulici, pred zgradom Ministarstva kulture. Kada bi to isto ministarstvo sada odlučilo obnoviti program potpore neprofitnim medijima, među kojima ima dosta onih koji insistiraju na sudskom raščišćavanju ratnih zločina, raskidanju s klerikalizmom, pravu žena na izbor u vezi rađanja... – riskiralo bi da mu se zaista, kako bi rekao Slobodan Milošević, dogodi narod.
Plenkovićeva bi ekipa krajem prosinca ili u siječnju trebala donijeti novu uredbu o raspodjeli dobiti od igara na sreću, koju Vlada donosi za svaku narednu godinu. Od 2013. do 2015. uredba je sadržavala i stavku koja se odnosila na financiranje neprofitnih medija. Karamarko, Hasanbegović i društvo tu su stavku 2016. godine izbrisali iz uredbe. Ministričin zadatak je da kupi vrijeme, kako bi se pokazalo da odluka o vraćanju neprofitnih medija u uredbu "još nije sazrela", jer da postoje tobožnje "neusklađenosti sa Zakonom o državnim potporama". Isto kao što vraćanje u igru terminološke rasprave, tojest dvojbe je li bolje govoriti o "neprofitnim medijima", ili o "medijima trećeg sektora", ili o "medijima zajednice", što predlaže ministrica, također prikriva činjenicu da se ovoj vrsti medija smanjuju šanse za preživljavanje ako ne budu uvršteni u ovogodišnju uredbu o raspodjeli dobiti od igara na sreću, ma kako ih posmrtno nazvali.
Uostalom, "branitelji" su već ionako postigli institucionalizaciju svojega polit-komesarskog statusa u hrvatskoj kulturi. Kako inače protumačiti to što su u službenom programu Plenkovićeve vlade smješteni u isto poglavlje s kulturom, nacionalnim manjinama i medijima, i to na prvo mjesto? Uvodna rečenica u to poglavlje glasi: "Hrvatski branitelji i Domovinski rat su jedan od temelja postojanja suvremene hrvatske države", što je i s empirijskog i s ustavno-pravnog stanovišta laž, i to vrlo opasna, koja je već toliko puta ponovoljena da je uglavnom općeprihvaćena kao istina. A upravo ta uvodna rečenica ključ je za razumijevanje tajne veze branitelja s kulturnom i medijskom politikom: radi se o pustopoljinama koje treba okupirati/obraniti radi nastavka uspješnog ispiranja mozga, s punom sviješću da vlast i moć ima onaj tko uspješno nametne svoj diskurs.
No vratimo se još malo financijskim potporama neprofitnim medijima i Zakonu o državnim potporama. Ako (bivši) Program dodjele bespovratnih sredstava – pod uvjetom da udruge nemaju medijsku djelatnost registriranu kao gospodarsku - nije u neskladu sa Zakonom, premda ministrica kulture tvrdi da jest, kako stoji stvar s nekim drugim natječajima za medije, čiji su korisnici dosad bili (i) neprofitni mediji?
Bandićev Program potpore male vrijednosti za sufinanciranje proizvodnje i objave programskih sadržaja u elektroničkim publikacijama izričito se poziva na Zakon o državnim potporama.
Pravilnik o Fondu za pluralizam i raznovrsnost elektroničkih medija izričito navodi da su sredstva Fonda "državna potpora" (čl. 5. itd.).
Pa čak i program Javnih potpora u kulturi Ministarstva kulture u Uputama za prijavitelje, tč. 5, Formalni uvjeti poziva, kaže da "pravo podnošenja prijave ... imaju pravne i fizičke osobe koje obavljaju gospodarsku djelatnost, sudjeluju u prometu robe i usluga, sukladno članku 2. Zakona o državnim potporama".
Ako su ova tri fonda usklađena sa Zakonom o državnim potporama, tojest ako su namijenjena isključivo gospodarskim djelatnostima, postupaju li legalno tijela koja raspodjeljuju njihova sredstva kada ih dodjeljuju i neprofitnim nakladnicima koji nakladničku djelatnost nisu u svojim statutima i na drugim odgovarajućim mjestima registrirali kao svoju gospodarsku djelatnost – a to je čest slučaj, iz prostoga razloga što je niti ne obavljaju na način da svoje medijske proizvode prodaju na tržištu? Dajemo opet riječ Vesni Lendić Kasalo iz UZUVRH-a:
Ministrica Obuljen Koržinek je, istjerujući lisicu (Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima), iz rupe izvukla - poslužimo se holivudskom usporedbom Zorana Milanovića – King Konga.
"Kao što ste mogli zaključiti prema definiciji iz Zakona o državnim potporama, za taj Zakon nije bitno je li netko registriran za neku djelatnost, nego obavlja li je ili ne."
Međutim, Uredba o kriterijima, mjerilima i postupcima financiranja i ugovaranja programa i projekata od interesa za opće dobro koje provode udruge (NN 26/15) u članku 5. stavak 1. propisuje da korisnik sredstava iz javnih izvora može biti udruga koja je upisana u Registar udruga, Registar neprofitnih organizacija i koja se svojim statutom opredijelila za obavljanje djelatnosti i aktivnosti koje su predmet financiranja (ova mjerila za financiranje moraju biti kumulativno zadovoljena), a što je u skladu sa Zakonom o zabrani i sprječavanju obavljanja neregistrirane djelatnosti (NN 061/2011).
Dakle, smatram da nitko ne može dobiti sredstva za obavljanje aktivnosti za koju/e nije registriran (koje nema navedene u svojem temeljnom aktu koji je verificiran od strane nadležnog registracijskog tijela), i svaki davatelj sredstava to mora provjeriti po službenoj dužnosti prije nego donese odluku o financiranju, a to bi svakako trebao jasno propisati i u uvjetima natječaja. Poštivanje ovih "pravila igre" svaki čelnik davatelja sredstava iz javnih izvora potvrđuje svojim potpisom na Izjavi o fiskalnoj odgovornosti.“
I tako, ministrica Obuljen Koržinek je, istjerujući lisicu (Program dodjele bespovratnih sredstava neprofitnim medijima), iz rupe izvukla - poslužimo se holivudskom usporedbom Zorana Milanovića – King Konga...
