Niti 48 sati otkako je Zoran Milanović najavio da se više neće kandidirati za predsjednika SDP-a, popustile su sve spone u odnosima u vrhu stranke.
Očekivalo se da će dvije »tradicionalne« struje dati kandidate za nasljednika, no evo već drugi dan svjedočimo poplavi kandidata. Proces atomizacije će, vidi se, narednih dana samo perpetuirati.
I na drugom polu odmah se dogodio fajt – Tonino Picula je nagovijestio kandidaturu, ali iz Bruxellesa, odmah se javila vanstranačka Aleksandra Kolarić, koja se s njim na društvenim mrežama sukobila. Rezultat: Komadina, rodonačelnik antimilanovićevaca, nije podržao ni Piculu ni Kolarić. Ali nije rekao koga jest: jer se zapravo vodi razgovor o tome treba li to biti Rajko Ostojić ili Davor Bernardić.
Milanović je kriv je što je SDP izgubio ove izbore: kampanja nije imala dosljednu liniju strateškog komuniciranja, nitko nije shvatio što bi bio »siguran smjer« nakon jednog kratkog, ali ipak egzaktnog mandata HDZ-a i Mosta, nije bilo gotovo ni riječi o budućnosti SDP-a i Hrvatske u kampanji. SDP je mislio izbore dobiti na razvalinama HDZ-a. I onda se još nadovezala Milanovićeva snimka, koja ga je dodatno koštala. »Šaka jada« je bila presudna. On je izgubio i odlučio preuzeti odgovornost. Sve politički logično. Ali već sad se vidi da je Milanović željeznom rukom upravljao kulom od karata. Već danas, odriču ga se neki s kojima je do jučer ujutro krojio kadrovsku politiku. »Milanović više nije šef ove stranke, njegova era je prošla«, kažu, gušeći se u vlastitim ambicijama.
Sad se vidi da Milanović možda nije trebao niti toliko brzati s najavom odlaska. Odnosno, trebao je imati plan B, za slučaj da SDP izgubi izbore. Tada je trebao ostavku dati istu večer, ali imati spreman plan s kojim će ne doslovno nastavljati upravljati strankom, jer na primjeru Sanadera i Jadranke Kosor i niza drugih sličnih uvjerili smo se da je to nemoguće, ali imati posložene kockice, barem u vlastitoj struji na Ibleru. Kao što SDP nije spreman na poraz, nije bio spreman ni na prevladavanje tog poraza.
Milanović nije otišao istu večer kad je izgubio izbore, ali možda nije trebao otići ni prije nego sazove Predsjedništvo i s najbližim suradnicima dogovori viziju daljnjeg razvoja stranke. Na sve se sad nadovezao i sukob u riječkom SDP-u, koji je ostvario loš rezultat u 8. jedinici, nikad gori, i u kojem se sada međusobno optužuju bivši Slavko Linić i sadašnji Vojko Obersnel. Stranka je u Rijeci dugo zanemarivana i kadrovski devastirana. A sada svjedočimo da drugačije nije ni na razini Hrvatske. Za nadati se da lijeva ideja u Hrvatskoj, nakon što je doživjela još jedan poraz na izborima, neće ostati i bez autentičnih predstavnika u vrhu SDP-a. Razočarani birači ljevice koji su u nedjelju ostali kući zaslužuju da se dečki pod hitno konsolidiraju, zbroje i krenu dalje donekle suvisli. Jer, da citiramo Milanovića u izbornoj noći: najbitnija je Hrvatska.
novilist
Očekivalo se da će dvije »tradicionalne« struje dati kandidate za nasljednika, no evo već drugi dan svjedočimo poplavi kandidata. Proces atomizacije će, vidi se, narednih dana samo perpetuirati.
Odmah nakon što se povukao, Milanović je dao do znanja da barem kao prijelazno rješenje vidi Ranka Ostojića. No, tu je čast očekivao i Siniša Hajdaš Dončić, i kad se pokazalo da nije dobio »ukaz«, struja se preorganizirala te je kao novo rješenje nađen Orsat Miljenić. Trenutačno stanje je takvo da Milanović želi Ranka Ostojića, a ostatak vodstva Miljenića. Ima i još kandidatura manjih igrača, također bliskih Ibleru. Barem – dosadašnjem Ibleru. Koji više ne postoji.
I na drugom polu odmah se dogodio fajt – Tonino Picula je nagovijestio kandidaturu, ali iz Bruxellesa, odmah se javila vanstranačka Aleksandra Kolarić, koja se s njim na društvenim mrežama sukobila. Rezultat: Komadina, rodonačelnik antimilanovićevaca, nije podržao ni Piculu ni Kolarić. Ali nije rekao koga jest: jer se zapravo vodi razgovor o tome treba li to biti Rajko Ostojić ili Davor Bernardić.
Milanović je kriv je što je SDP izgubio ove izbore: kampanja nije imala dosljednu liniju strateškog komuniciranja, nitko nije shvatio što bi bio »siguran smjer« nakon jednog kratkog, ali ipak egzaktnog mandata HDZ-a i Mosta, nije bilo gotovo ni riječi o budućnosti SDP-a i Hrvatske u kampanji. SDP je mislio izbore dobiti na razvalinama HDZ-a. I onda se još nadovezala Milanovićeva snimka, koja ga je dodatno koštala. »Šaka jada« je bila presudna. On je izgubio i odlučio preuzeti odgovornost. Sve politički logično. Ali već sad se vidi da je Milanović željeznom rukom upravljao kulom od karata. Već danas, odriču ga se neki s kojima je do jučer ujutro krojio kadrovsku politiku. »Milanović više nije šef ove stranke, njegova era je prošla«, kažu, gušeći se u vlastitim ambicijama.
Sad se vidi da Milanović možda nije trebao niti toliko brzati s najavom odlaska. Odnosno, trebao je imati plan B, za slučaj da SDP izgubi izbore. Tada je trebao ostavku dati istu večer, ali imati spreman plan s kojim će ne doslovno nastavljati upravljati strankom, jer na primjeru Sanadera i Jadranke Kosor i niza drugih sličnih uvjerili smo se da je to nemoguće, ali imati posložene kockice, barem u vlastitoj struji na Ibleru. Kao što SDP nije spreman na poraz, nije bio spreman ni na prevladavanje tog poraza.
Milanović nije otišao istu večer kad je izgubio izbore, ali možda nije trebao otići ni prije nego sazove Predsjedništvo i s najbližim suradnicima dogovori viziju daljnjeg razvoja stranke. Na sve se sad nadovezao i sukob u riječkom SDP-u, koji je ostvario loš rezultat u 8. jedinici, nikad gori, i u kojem se sada međusobno optužuju bivši Slavko Linić i sadašnji Vojko Obersnel. Stranka je u Rijeci dugo zanemarivana i kadrovski devastirana. A sada svjedočimo da drugačije nije ni na razini Hrvatske. Za nadati se da lijeva ideja u Hrvatskoj, nakon što je doživjela još jedan poraz na izborima, neće ostati i bez autentičnih predstavnika u vrhu SDP-a. Razočarani birači ljevice koji su u nedjelju ostali kući zaslužuju da se dečki pod hitno konsolidiraju, zbroje i krenu dalje donekle suvisli. Jer, da citiramo Milanovića u izbornoj noći: najbitnija je Hrvatska.
novilist
