Fascinirana clochemerleom u Piranskom zaljevu, estradnom predsjednicom on tour, pripremama za egzaltiranu proslavu događaja zbog sjenovita naličja kojeg se Hrvatska itekako ima razloga sramiti… medijska javnost posve je smetnula s uma rasap EUrope na tragu discipliniranja Grka u izvedbi banksterske družbe, ušančene za eurom, i političarskih mižerija o njenim koncima.
U svoj se nakaznoj ogoljelosti ukazuje proces koji samo što nije pregazio i ovu tužnu provinciju, kao što će i cijeli europski Mediteran, od Atlantika do Egeja. Nestaje, u raljama nezajažljiva profiterskog Moloha, EUropa građana, EUropa jednakopravnih država-članica, EUropa koja nadahnjuje i imponira, a geopolitički monstrum, koji se ukazuje pod plaštem razbucanim (prije svega) totalitarnim duhom neke nove(?) Njemačke, zastrašuje i prijeti, zgražava i obeshrabruje. Umjesto stamenih hrastova Andréa Malrauxa, EUropom gazduju drač i korov, a naplavinom vrtnih patuljaka, bez vizije i karizme, dirigira političarka čije je najmoćnije oružje ne (u)činiti ništa, ali u pravom trenu.Likuju, ma u očaju, analitičari obilježeni najgorim zamislivim prokletstvom: da vide prije drugih. Da naslute kakvo će se čudovite izleći iz rezolucija i ugovora namjerno sročenih neprohodnim činovničkim argoom, jer sad i površno upućeni vide da su Maastricht i Lisabon bili samo uvod u okamenjivanje izrođene verzije projekta začetog u Rimu davne 1950. godine. Europska unija, koja nikada neće svoj Sizifov kamen iznijeti do visina doma svih Europljana, slobodnih građana, jednakih u pravima i izgledima za ostvarivanje svojih interesa, htijenja, snova… totalitarnim se nasrtajem na Grčku odriče cjelokupne dijaloške baštine, svega što ju je trebalo zadržati u statusu projekta koji razgaljuje ostvarivanjem začetnih načela.
Nevažno je, u tom kontekstu, je li grčka političarska kasta obmanjivala svoje birače – ne čine li to sve? – koliko je, na prijevaru izmuzenih eura (uz nesebičnu potporu konzultantskih kuća, pa i same Europske središnje banke!) stukla u alimentiranje naklonosti, a ne investirala u privredne grane koje vraćaju novac… ponajmanje je tu relevantan slijed događaja nakon Pirove izborne pobjede SYRIZA-e; ono čime se EUropa sada otvoreno (re)deklarira kao da potječe iz tajnih naputaka za egzemplarnu fašističku okupaciju jedne zemlje i naroda sasijecanjem opredjeljenja građana za lijevu programsku opciju i kaznenim upadom u njihovu baštinu – otimanjem tla, mora, neba nad njima, kao prologa potpunog podjarmljivanja.
Simptomatično, u nas je postotak domaćih gostiju na ljetnom Jadranu spao s nekadašnjih visina dosezanih radničkim odmaralištima, ali i boravkom „Hrvata, Hrvatica i ostalih građana“ u hotelima, apartmanima, kampovima… na svega 8%, pa se saga o našemu moru seli u legendu iz koje povratka nema, što je uvod u blisku dekroatizaciju Jadrana, simbolično začetu odustajanjem od ZERP-a. Još za života generacije koja je osamdesetih smatrala jadransku avanturu prirodnim dijelom svoga hedonističkog iskustva, na to će koncesijama rasparčano, ograđeno i otuđeno more dolaziti privilegirana manjina, dok će njegovi stvarni vlasnici postati strani hotelijeri, bankari, zakulisni centri moći u sprezi s domaćim huljama.
Utoliko je grčka tragedija i hrvatska: slom snova stanovništva jedne opljačkane, opustošene i prezadužene paradržavice u vlasti profitera beznađa, parazita koji se savršeno razumiju sa svojim sponzorima iz Europe potamnjelih zvjezdica.
seebiz
Nevažno je, u tom kontekstu, je li grčka političarska kasta obmanjivala svoje birače – ne čine li to sve? – koliko je, na prijevaru izmuzenih eura (uz nesebičnu potporu konzultantskih kuća, pa i same Europske središnje banke!) stukla u alimentiranje naklonosti, a ne investirala u privredne grane koje vraćaju novac… ponajmanje je tu relevantan slijed događaja nakon Pirove izborne pobjede SYRIZA-e; ono čime se EUropa sada otvoreno (re)deklarira kao da potječe iz tajnih naputaka za egzemplarnu fašističku okupaciju jedne zemlje i naroda sasijecanjem opredjeljenja građana za lijevu programsku opciju i kaznenim upadom u njihovu baštinu – otimanjem tla, mora, neba nad njima, kao prologa potpunog podjarmljivanja.
Simptomatično, u nas je postotak domaćih gostiju na ljetnom Jadranu spao s nekadašnjih visina dosezanih radničkim odmaralištima, ali i boravkom „Hrvata, Hrvatica i ostalih građana“ u hotelima, apartmanima, kampovima… na svega 8%, pa se saga o našemu moru seli u legendu iz koje povratka nema, što je uvod u blisku dekroatizaciju Jadrana, simbolično začetu odustajanjem od ZERP-a. Još za života generacije koja je osamdesetih smatrala jadransku avanturu prirodnim dijelom svoga hedonističkog iskustva, na to će koncesijama rasparčano, ograđeno i otuđeno more dolaziti privilegirana manjina, dok će njegovi stvarni vlasnici postati strani hotelijeri, bankari, zakulisni centri moći u sprezi s domaćim huljama.
Utoliko je grčka tragedija i hrvatska: slom snova stanovništva jedne opljačkane, opustošene i prezadužene paradržavice u vlasti profitera beznađa, parazita koji se savršeno razumiju sa svojim sponzorima iz Europe potamnjelih zvjezdica.
seebiz
