Dok traju pregovori o formiranju nove većine, iako su ovi pregovori potpuno formalne naravi, jasno je da Hrvatskoj slijedi desna vlada, mene zanima nešto drugo, nešto o čemu politički analitičari nisu izrekli niti riječ, a to je da se formiranje desne vlade provodi, a kako drugo nego po marksističko-lenjinističkom konceptu države.
Ne možemo mi daleko od naše prošlosti, nama sadašnjost funkcionira kao zbir nasilno otetih elemenata prošlosti. Navodni pregovori o budućoj vladi su zapravo dogovor o tome iz kojih elemenata izvitoperene prošlosti ćemo skrpati političku kreaturu koja će se, sasvim bezrazložno, zvati vlado.
Ovdje stoga nije riječ o tome tko će sljedeće četiri godine, ili kraće, sasvim svejedno, donositi političke odluke, promišljati i provoditi javne politike, nuditi adekvatne odgovore na probleme suvremenog svijeta. Ne, tome nismo dorasli, to nije vrijeme našeg svijeta, suvremenost nas ne zanima.
U našem sada i ovdje se, prije svega, radi o demonstriranju najrigidnije marksističko-lenjinističke koncepcije države i političke vlasti – izriče se sud o tome čija je ovo država, tko će u njoj, da upotrijebim autentičnu terminologiju, biti vladajuća klasa, kao i tko će biti oni nad kojima se vlada.
Ova vladavina, dakako, nije demokratski strukturirana, već djeluje kao sila. Nije ovo ništa novo, naša država nikada nije imala iskustvo istinske demokracije. Krenuli smo, silom povijesnih prilika, tim putem.
Istina je da su se održavali i da će se održavati nekakvi demokratski izbori, ali na njih ne izlaze građani svjesni toga da su upravo oni kreatori države, da unutarnji suverenitet proizlazi iz njihove volje, slobode i dostojanstva.
No u kampanji se uvijek stvori takva atmosfera da se birači pretvore u vojne trupe, demokratske izbore doživljavamo kao poziv u vojsku, u dizanje bojevne spremnosti da se suprotstavimo neprijatelju, onom unutarnjem. Takvo, uvjetno rečeno, podijeljeno biračko tijelo, rezultate izbora dočekuje sa zebnjom vojnika o tome tko je pobijedio u ratu.
U svakom je ratu, pa tako i u ovom našem demokratskom ratu nezrelih očajnika zagledanih u prošlost, netko pobijedio, on je, razumije se pobjednik, dok netko biva poražen, on je gubitnik. Pobjednici određuju sudbinu gubitnicima.
Upravo ovo se sada događa u Hrvatskoj – pobjednici se dogovaraju o sudbini gubitnika, kao i o sili koju će upotrijebiti kako bi nad tim gubitnicima uspostavili jasno vidljivu dominaciju. Treba napomenuti da među pobjednicima postoji hijerarhija, baš kao i među gubitnicima, ne dijele svi istu pobjedu, baš kao što svi ne dijele isti poraz.
Postoji bitna kvalitativna i hijerarhijska razlika. Glavni gubitnici su Srbi. Oni znaju što im slijedi, oni su istinski gubitnici, sustavno će im se oduzeti njihovo srpstvo.
Ni ženama se ne piše dobro, one su, prema konturama buduće vlade, neki prijelazni oblik poluporaženog života, nešto iznad Srba, ali daleko niže od pravih Hrvata. Zato se i njima sprema nešto što odgovora njihovom mjestu u hijerarhiji hrvatskih živih bića.
Ženama je namijenjena deratifikacija Istanbulske konvencije, nema više potrebe da se moli za muški autoritet, taj autoritet je oslobođen na prošlim izborima, on sada slavodobitno ulazi u kuću, pa što bude.
Poredak je, u svakom slučaju, zaštićen – muškarac će biti muškarac, a žena će biti muškarčeva žena. Adam i Eva su iz Edena, tog božanskog vrta, preseljeni u hrvatski marksističko-lenjinistički politički vrt.
Svi hrvatski muškarci će se identificirati s Adamom ili neće biti muškarci. Žene će se identificirati s Evom ili neće biti žene. Srbi nemaju izbor, oni su, samim time što su Srbi, perfidne zmije.
Milanović je identificiran, kao što to priliči Pantovčaku, sa stablom jabuke. Tko ubere plod s tog stabla, proklet je. Tko uspostavi komunikaciju sa Srbima, bit će izgnan iz ovog svetog marksističko-lenjinističkog vrta.
Marks i Lenjin su, da ih ne zaboravim, dvije božanske osobe, otac i sin, koje silom Duha Svetoga, odnosno silom završne verzije Tuđmana, stvaraju ovu marksističko-lenjinističku državu.
Naslućujemo kako će proći kultura i umjetnost, baš kao i svi oni koji su se opirali tzv. domovinskom duhu. Taj duh nije sada nastao, on je prisutan od privida osamostaljenja ove države.
Domovinski duh Domovinskog pokreta nije nešto što do sada nismo vidjeli, nagledali smo se mi toga duha, osjetili smo njegovu bestijalnost početkom devedesetih godina prošlog stoljeća.
Tada je to bio domovinski duh Tuđmana i HDZ-a, danas je to, privremeno, domovinski duh Domovinskog pokreta, ali članovi ove stranke su uglavnom otpadnici iz HDZ-a, tako da je domovinski duh uvijek bio izvorni duh HDZ-a. Dakle, ništa novo nam ne slijedi.
Svi oni koji su stradavali u Tuđmanovo vrijeme, stradavat će i za mandata nove marksističko-lenjinističke vlade, osjetit će oni silu države.
Plenković će postati ono što je govorio da jest – postat će baštinik Tuđmanove lenjinističko-marksističke koncepcije države (mislim da spoznajno usahli domoljubi to nazivaju Tuđmanovom državotvornom mišlju, ali to je manje bitno, kasni Tuđman je ionako nastupio kao sinteza svih svojih dotadašnjih faza, a lenjinističko-marksistička faza ga je u bitnome odredila, tu je autentično pripadao), baš kao što će se koristiti i istim metodama da se ta država ostvari – a kako drugačije nego silom i dominacijom.
Domovinski pokret ovim pregovorima vraća HDZ-u njegov domovinski duh, pripadnici ove stranke su ga ionako, kao otpadnici HDZ-a, samo nakratko posudili.
Ova vlada neće biti vlada HDZ-a i Domovinskog pokreta nego vlada povratka domovinskog duha u HDZ. Kada se to dogodi, vidjet ćemo da između ovih dviju stranki ne postoji nikakva razlika, riječ je o istoj stranci, zato što to i jest ista stranka.
A što s državom? Ona je uvijek ista, riječ je o marksističko-lenjinističkoj enklavi koja opstaje usprkos svim formalnim demokratskim nasrtajima kao što su to, primjerice, izbori.
