Iako Karamarko ne uspijeva primiriti tenzije s Mostom i premijerom istom metodom kao u HDZ-u, još jedan mandat na čelu stranke okuražit će ga da funkciju prvog potpredsjednika Vlade nastavi pretvarati u premijersku dužnost
Tomislav Karamarko neće imati protukandidata na izborima za stranačkog predsjednika, a šef njegova izbornog stožera Damir Jelić prognozira da će od približno 220 tisuća stranačkih članova na izbore izaći od 20 do 25 tisuća, nekoliko tisuća manje od 30 tisuća onih koji su svojim potpisima podržali Karamarkovu kandidaturu. HDZ-ov europarlamentarac Andrej Plenković dugo je slovio kao najpotentniji Karamarkov protukandidat koji bi mu mogao preoteti predsjedničku palicu iz ruku, ali je od utrke odustao bez ispaljenog metka, poručivši da se na to odlučio stoga što smatra da stranačke vode ne treba uzburkavati dok je HDZ dio vlasti i stožerna stranka šarolike koalicijske vlade.
Politički muk i unisonost u HDZ-u dosegnuli su kulminaciju uoči unutarstranačkih predsjedničkih izbora, no to zbijanje stranačkih redova događa se istodobno s intenziviranjem prijepora i sukoba u trokutu HDZ – Most – Orešković, ali i s pojavom napuklina u Domoljubnoj koaliciji, kojima je uzrok postizborno nezadovoljstvo manjih partnera i njihov pokušaj spašavanja od utapanja u amorfnu ‘domoljubnu’ političku masu. HSS je smjenom Branka Hrga i izborom Kreše Beljaka za novoga predsjednika prvi zakoračio prema izlazu iz Domoljubne koalicije, a HSLS i Bandićeva stranka vjerojatno će se vrlo brzo suočiti s istom dilemom – ostati HDZ-ov privjesak ili krenuti u potragu za vlastitim političkim putem.
Karamarkovo vodstvo HDZ-a zasad je uspješno primirilo brojna unutarstranačka nezadovoljstva koja su buknula pošto se relativna izborna pobjeda nije mogla tako lako preobraziti u formiranje parlamentarne većine po mjeri HDZ-a, kao što se događalo u Sanaderovim vremenima. No istom mišićavom metodom smirivanja razlika i sukoba Karamarku ne polazi za rukom primiriti tenzije s Mostom, ali i premijerom Tihomirom Oreškovićem i njegovom menadžerskom metodom upravljanja Vladom. Ono što pali u HDZ-u, ne prolazi u Vladi i parlamentu: za razliku od HDZ-ovih nezadovoljnika, koji su odlučili ne talasati stranačke vode i čekati povoljniji trenutak za detroniziranje Karamarka, Božo Petrov i mostovci ne mogu si dopustiti takav luksuz, jer bi ih popuštanje HDZ-ovim pritiscima i željama munjevitom brzinom dovelo u poziciju iz koje se primjerice HSS već sada pokušava svim silama izvući kako bi spasio živu glavu. U sličnoj je koži i Orešković: pristane li biti Karamarkov premijer na daljinski upravljač, postat će krpa kojom će HDZ-ovi čelnici brisati pod kad god požele, a takvoga bi malo tko (opet) poželio za lidera svoje kompanije ili institucije, što znači da bi ostao bez internacionalne menadžerske karijere i ugleda.
Pristajanje na pokornost i poslušno služenje Karamarkovu vodstvu i u samom HDZ-u mnogima se obilo o glavu, jer su unatoč stupanju strojevim korakom za stranačkim vođom ostali kratkih rukava u postizbornoj raspodjeli političke moći, a slijedi im i pad na stranačkoj hijerarhijskoj ljestvici na valu pomlađivanja stranačkog vodstva, što Karamarko najavljuje kao svoj prioritet u sljedećem predsjedničkom mandatu. Popis HDZ-ovaca koji su Karamarku poslužili kao potrošna politička roba već je popriličan i još će rasti: mnogi su mu bili dobri dok je osvajao stranačke vrhove i dok je stranku predvodio na lokalnim, europskim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima, a otpadali su nakon uspješne izborne žetve, pa u plodovima njihova rada sada uživaju neki drugi Karamarkovi favoriti.
I koliko god se Milijan Brkić, Damir Jelić, Damir Krstičević, Anja Šovagović Despot i brojni drugi vjerni Karamarkovi stranački sljedbenici tješili ili nezadovoljno pjenili te svoju ljutnju iskaljivali na Mostu i premijeru Oreškoviću, kad-tad će morati shvatiti da su njihovi osobni politički porazi ponajprije rezultat Karamarkove stranačke politike i njegovih političkih fiks ideja zbog kojih ih je žrtvovao kako bi s pozicije vlasti, po svojoj slici i prilici, zavodio ‘domoljubni’ red u državi i društvu. HSS je već shvatio da mu se crno piše ako nastavi slijepo slijediti Karamarkovu politiku, HSLS i Bandićeva stranka brzo će to shvatiti na zagrebačkoj gradskoj razini kad ih krene čistiti njegova ‘domoljubna’ metla, a i HDZ-ovi gubitnici još će se jednom u to uvjeriti nakon unutarstranačkih predsjedničkih izbora, kad im na liderskim pozicijama počnu iskakati nove Karamarkove uzdanice, štancane po modelu Zlatka Hasanbegovića i sličnih prpošnih pripadnika ‘domoljubnih’ političkih krugova.
Most i premijer Orešković u rigidnost Karamarkove konzervativne nacionalističke revolucije uvjerili su se metodom vlastite kože i svim se sredstvima bore kako ih ne bi pretvorila u svoju puku transmisiju i na koncu progutala, kao da ih nikad nije bilo. Rasklimani Most, uz podršku premijera Oreškovića, koncentrirao se na sprječavanje Karamarkova ataka na sigurnosno-represivni aparat, na relativiziranje i razvodnjavanje ‘domoljubnog’ juriša na obrazovanje, zdravstvo i socijalno-braniteljsku politiku, a digao je ruke od obrane kulture i medija, računajući valjda da će se HDZ-ova vrhuška sama kompromitirati svojom autoritarnom politikom koju nameće medijima i institucijama kulture.
Doduše, takva se taktika čuvanja vlastite kože, dok se drugima ona dere s leđa, u povijesti pokazala promašenom, jer kad-tad na red za deranje dođu svi koji se u nju ne uklapaju i koji joj se makar i načelno protive. Uostalom, Karamarko je već javno otpisao Mostova ministra policije Vlahu Orepića zato što odbija u svom resoru zavoditi red po njegovim uputama i željama, a i premijer Orešković morao je popustiti i pristati na smjenu šefa SOA-e Dragana Lozančića prije isteka njegova mandata, iako mu je jasno da su za nju tanki razlozi na koje se pozivaju predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i bivši joj stranački šef Karamarko. I ministar Orepić, mic po mic, udovoljava Karamarkovim željama, barem u onome dijelu u kojem je tražio smjenjivanje pojedinih policijskih dužnosnika koji su, navodno, kao i Lozančić, dosad nezakonito radili. Orešković i Orepić teške optužbe ne potvrđuju, čak ih negiraju, ali ipak miču ljude – jer je Karamarko to zatražio.
Istovremeno su se puste reforme koje su najavljivali Domoljubna koalicija i Most svele na prepisivanje SDP-ova proračuna i preuzimanje reforme obrazovanje osmišljene i kreirane za vrijeme ‘nenarodne’ vlasti, sve druge stavljene su na čekanje dok domoljupci i mostovci ne završe svoje stručne analize i još jednom na papir ne stave one koje su navodno imali u predizbornim torbama, a danas ih nikako ne mogu pronaći. Most će ih, čini se, početi uspješnije pronalaziti tek kad se konačno konstituira kao politička stranka, a Domoljubna koalicija nakon što Tomislav Karamarko još jednom ovjeri predsjednički mandat na HDZ-ovim stranačkim izborima i kad s novim vjetrom u leđa funkciju prvog potpredsjednika Vlade nastavi pretvarati u premijersku dužnost, pored živog Oreškovića. Jer ako u HDZ-u nema konkurenata za lidersku poziciju, zašto bi ih imao u svojoj ‘domoljubnoj’ Vladi?
portalnovosti
Tomislav Karamarko neće imati protukandidata na izborima za stranačkog predsjednika, a šef njegova izbornog stožera Damir Jelić prognozira da će od približno 220 tisuća stranačkih članova na izbore izaći od 20 do 25 tisuća, nekoliko tisuća manje od 30 tisuća onih koji su svojim potpisima podržali Karamarkovu kandidaturu. HDZ-ov europarlamentarac Andrej Plenković dugo je slovio kao najpotentniji Karamarkov protukandidat koji bi mu mogao preoteti predsjedničku palicu iz ruku, ali je od utrke odustao bez ispaljenog metka, poručivši da se na to odlučio stoga što smatra da stranačke vode ne treba uzburkavati dok je HDZ dio vlasti i stožerna stranka šarolike koalicijske vlade.
Politički muk i unisonost u HDZ-u dosegnuli su kulminaciju uoči unutarstranačkih predsjedničkih izbora, no to zbijanje stranačkih redova događa se istodobno s intenziviranjem prijepora i sukoba u trokutu HDZ – Most – Orešković, ali i s pojavom napuklina u Domoljubnoj koaliciji, kojima je uzrok postizborno nezadovoljstvo manjih partnera i njihov pokušaj spašavanja od utapanja u amorfnu ‘domoljubnu’ političku masu. HSS je smjenom Branka Hrga i izborom Kreše Beljaka za novoga predsjednika prvi zakoračio prema izlazu iz Domoljubne koalicije, a HSLS i Bandićeva stranka vjerojatno će se vrlo brzo suočiti s istom dilemom – ostati HDZ-ov privjesak ili krenuti u potragu za vlastitim političkim putem.
Karamarkovo vodstvo HDZ-a zasad je uspješno primirilo brojna unutarstranačka nezadovoljstva koja su buknula pošto se relativna izborna pobjeda nije mogla tako lako preobraziti u formiranje parlamentarne većine po mjeri HDZ-a, kao što se događalo u Sanaderovim vremenima. No istom mišićavom metodom smirivanja razlika i sukoba Karamarku ne polazi za rukom primiriti tenzije s Mostom, ali i premijerom Tihomirom Oreškovićem i njegovom menadžerskom metodom upravljanja Vladom. Ono što pali u HDZ-u, ne prolazi u Vladi i parlamentu: za razliku od HDZ-ovih nezadovoljnika, koji su odlučili ne talasati stranačke vode i čekati povoljniji trenutak za detroniziranje Karamarka, Božo Petrov i mostovci ne mogu si dopustiti takav luksuz, jer bi ih popuštanje HDZ-ovim pritiscima i željama munjevitom brzinom dovelo u poziciju iz koje se primjerice HSS već sada pokušava svim silama izvući kako bi spasio živu glavu. U sličnoj je koži i Orešković: pristane li biti Karamarkov premijer na daljinski upravljač, postat će krpa kojom će HDZ-ovi čelnici brisati pod kad god požele, a takvoga bi malo tko (opet) poželio za lidera svoje kompanije ili institucije, što znači da bi ostao bez internacionalne menadžerske karijere i ugleda.
Pristajanje na pokornost i poslušno služenje Karamarkovu vodstvu i u samom HDZ-u mnogima se obilo o glavu, jer su unatoč stupanju strojevim korakom za stranačkim vođom ostali kratkih rukava u postizbornoj raspodjeli političke moći, a slijedi im i pad na stranačkoj hijerarhijskoj ljestvici na valu pomlađivanja stranačkog vodstva, što Karamarko najavljuje kao svoj prioritet u sljedećem predsjedničkom mandatu. Popis HDZ-ovaca koji su Karamarku poslužili kao potrošna politička roba već je popriličan i još će rasti: mnogi su mu bili dobri dok je osvajao stranačke vrhove i dok je stranku predvodio na lokalnim, europskim, predsjedničkim i parlamentarnim izborima, a otpadali su nakon uspješne izborne žetve, pa u plodovima njihova rada sada uživaju neki drugi Karamarkovi favoriti.
I koliko god se Milijan Brkić, Damir Jelić, Damir Krstičević, Anja Šovagović Despot i brojni drugi vjerni Karamarkovi stranački sljedbenici tješili ili nezadovoljno pjenili te svoju ljutnju iskaljivali na Mostu i premijeru Oreškoviću, kad-tad će morati shvatiti da su njihovi osobni politički porazi ponajprije rezultat Karamarkove stranačke politike i njegovih političkih fiks ideja zbog kojih ih je žrtvovao kako bi s pozicije vlasti, po svojoj slici i prilici, zavodio ‘domoljubni’ red u državi i društvu. HSS je već shvatio da mu se crno piše ako nastavi slijepo slijediti Karamarkovu politiku, HSLS i Bandićeva stranka brzo će to shvatiti na zagrebačkoj gradskoj razini kad ih krene čistiti njegova ‘domoljubna’ metla, a i HDZ-ovi gubitnici još će se jednom u to uvjeriti nakon unutarstranačkih predsjedničkih izbora, kad im na liderskim pozicijama počnu iskakati nove Karamarkove uzdanice, štancane po modelu Zlatka Hasanbegovića i sličnih prpošnih pripadnika ‘domoljubnih’ političkih krugova.
Most i premijer Orešković u rigidnost Karamarkove konzervativne nacionalističke revolucije uvjerili su se metodom vlastite kože i svim se sredstvima bore kako ih ne bi pretvorila u svoju puku transmisiju i na koncu progutala, kao da ih nikad nije bilo. Rasklimani Most, uz podršku premijera Oreškovića, koncentrirao se na sprječavanje Karamarkova ataka na sigurnosno-represivni aparat, na relativiziranje i razvodnjavanje ‘domoljubnog’ juriša na obrazovanje, zdravstvo i socijalno-braniteljsku politiku, a digao je ruke od obrane kulture i medija, računajući valjda da će se HDZ-ova vrhuška sama kompromitirati svojom autoritarnom politikom koju nameće medijima i institucijama kulture.
Doduše, takva se taktika čuvanja vlastite kože, dok se drugima ona dere s leđa, u povijesti pokazala promašenom, jer kad-tad na red za deranje dođu svi koji se u nju ne uklapaju i koji joj se makar i načelno protive. Uostalom, Karamarko je već javno otpisao Mostova ministra policije Vlahu Orepića zato što odbija u svom resoru zavoditi red po njegovim uputama i željama, a i premijer Orešković morao je popustiti i pristati na smjenu šefa SOA-e Dragana Lozančića prije isteka njegova mandata, iako mu je jasno da su za nju tanki razlozi na koje se pozivaju predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i bivši joj stranački šef Karamarko. I ministar Orepić, mic po mic, udovoljava Karamarkovim željama, barem u onome dijelu u kojem je tražio smjenjivanje pojedinih policijskih dužnosnika koji su, navodno, kao i Lozančić, dosad nezakonito radili. Orešković i Orepić teške optužbe ne potvrđuju, čak ih negiraju, ali ipak miču ljude – jer je Karamarko to zatražio.
Istovremeno su se puste reforme koje su najavljivali Domoljubna koalicija i Most svele na prepisivanje SDP-ova proračuna i preuzimanje reforme obrazovanje osmišljene i kreirane za vrijeme ‘nenarodne’ vlasti, sve druge stavljene su na čekanje dok domoljupci i mostovci ne završe svoje stručne analize i još jednom na papir ne stave one koje su navodno imali u predizbornim torbama, a danas ih nikako ne mogu pronaći. Most će ih, čini se, početi uspješnije pronalaziti tek kad se konačno konstituira kao politička stranka, a Domoljubna koalicija nakon što Tomislav Karamarko još jednom ovjeri predsjednički mandat na HDZ-ovim stranačkim izborima i kad s novim vjetrom u leđa funkciju prvog potpredsjednika Vlade nastavi pretvarati u premijersku dužnost, pored živog Oreškovića. Jer ako u HDZ-u nema konkurenata za lidersku poziciju, zašto bi ih imao u svojoj ‘domoljubnoj’ Vladi?
portalnovosti
