Na Zapadu boboi, na Istoku kolibri
Zapravo se devedesetih godina i na Zapadu i na bivšem komunističkom Istoku dogodila društvena transformacija (a ne revolucija) iz koje su proizašle dvije paradigmatične vladajuće figure: na Zapadu boboi (buržujski boemi), a na Istoku kolibri (liberalni komunisti). Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream. Tako su, postupkom svojevrsne društvene mutacije, nastali kolibri – liberalni komunisti. Kao velik dio bivše komunističke menadžerske struje kolibri su, u svom korištenju polugama gospodarske i političke vlasti, odgovorni za rasprodaju javnih dobara i divlju privatizaciju umjesto dubinskog političkog preobražaja društva.
David Brooks prvi put upotrebljava pojam bobo kako bi označio društveni sloj koji zamjenjuje dotadašnje yuppije (na engleskom jeziku yuppie označava „mladog urbanog profesionalca“: young urban professional). Oni su se pojavili u Velikoj Britaniji početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, vozili su skupe automobile i nosili skupa odijela. Uspješnost na poslu voljeli su dokazivati materijalnim spravicama (gadgeta) i vjerovali su da je jedini kriterij društvenoga uspjeha novac.
Brooks danas govori o boboima kao novoj političkoj i društvenoj klasi koja proizlazi iz križanja liberalnog idealizma šezdesetih godina, zatim socijalističkog senzibiliteta te materijalističkog i hedonističkog individualizma osamdesetih godina, iz kojeg je i nastao fenomen kavijarske ljevice („srce na ljevici, novčanik na desnici“). Danas je ljevičarska društvena klasa, nastala na tekovinama prosvjeda iz 1968, mutirala u političku i kulturnu kategoriju boboa, koji su prigrlili pravila i dinamiku neoliberalne globalizacije, ali istovremeno ostali vjerni ljevičarskom svjetonazoru te se tako dobro uklopili u liberalno društvo u kojem se slavi neograničena sloboda, areligiozni hedonizam i multikulturni kozmopolitizam.
Na tragu socioloških istraživanja o takvoj hibridnoj društvenoj figuri, čiji je životni stil naizgled posve neusuglašen s političkim vrijednostima koje zagovara, nastale su razne oksimoronske konstrukcije koje naglašavaju njezin hipokrizijski karakter: poput socijalisti sa šampanjcem, neiman-marksisti (Neiman je ime poznate američke luksuzne robne kuće), dink (kratica dolazi od mota: Double Income No Kids – „dvostruki prihodi bez djece“)...
Boboi i kolibri pripadaju današnjem povlaštenom dobrostojećem građanskom sloju i često stanuju u buržoaskim četvrtima Pariza, Londona, Budimpešte, Berlina, Varšave te unatoč opuštenom i boemskom stilu života neizbježno ilustriraju društveni konformizam i fenomen građanske getoizacije koji dovodi do promjene socijalne strukture stanovništva, koju neki analitičari nazivaju novom urbanom gentrifikacijom ili boboizacijom. Pritom misle na činjenicu da su se to „novo plemstvo“ naselilo u dijelove grada gdje je dotad živjelo pretežno siromašno stanovništvo, te da su izgradili nove ili preuredili stare zgrade, sredili infrastrukturu te podigli materijalne standarde, što je s vremenom dovelo od iseljavanja siromaha.
Boboi kao i kolibri uspješno održavaju na životu i novu tranzicijsku kulturu koja se oblikuje u urbanim sferama nakon pada Berlinskog zida ponajprije u vidu stanovite nostalgije prema bivšem komunističkom sustavu. U Njemačkoj, u bivšem DDR-u, takva se nostalgija naziva Ostalgie (nostalgija za Istokom), a u Hrvatskoj i BiH također je jako prisutna titoistička jugonostalgija. U Berlinu, Varšavi, Budimpešti, Pragu vidljivi su elementi te postkomunističke kulture s nastankom improviziranih muzeja ili klubova u bivšim napuštenim socrealističkim tvornicama i državnim zgradama kao i u umjetničkim skvotovima (u Berlinu ili Budimpešti tzv. romkocsmas, a u Zagrebu tvornica Medika).
Urbane sfere u nas često njeguju jugonostalgiju, iako njezini zagovornici žive životnim stilom liberala (zvor fotografije: www.matica.hr/vijenac/541)
Boboi i kolibri dijele slične odjevne, glazbene i društvene ukuse: slušaju indie glazbu ili elektropunk, jedu makrobiotičku hranu, ekološki su osviješteni te rado citiraju queer teoretičare ili ulomke knjiga njihovih ikona: Daniela Cohn-Bendita, Bernard-Henrija Lévyja ili Slavoja Žižeka i Antonija Negrija. Pad Berlinskog zida slavljen je i dočekan u velikoj pompi kao mističan trenutak ukidanja povijesti i konačno sjedinjenje Zapada i Istoka u veliku obitelj liberalne i tržišne demokracije. Međutim, treba imati na umu da se građanski i društveni sloj boboa nastao na tekovinama 1968. nije otrijeznio od maoističkog revolucionarnog sna.
Iako se pojavio tek osamdesetih godina, devedesetih godina već je preuzeo poluge medijske, kulturne, obrazovne i političke vlasti. U političkoj sferi boboima odgovara politička struja koja kombinira gospodarski neoliberalizam i lijevi svjetonazor, a često se prepoznaju u opciji trećeg puta Tonyja Blaira, u mitterandizmu, u današnjoj kavijarskoj ljevici Jean-Luca Melenchona ili Laurenta Fabiusa, u ljevici Luisa Zapatera u Španjolskoj ili Syrize u Grčkoj. Za boboe nije proturječno imati za idola Billa Gatesa ili Stevea Jobsa, raditi u investicijskom fondu ili na burzi, a istovremeno se navečer odijevati poput boema, beskućnika i podupirati antiglobalizacijske prosvjede za obespravljene seljake u Meksiku.
Nakon pada Berlinskoga zida zapravo se dogodila velika konverzija ili bolje rečeno „vlasnička zamjena i reciklaža“: na Zapadu se ljevičarska društvena elita iz osamdesetih pretvorila u liberalnu bobo elitu, dok se na Istoku bivša komunistička gospodarska i politička elita pretvorila u kolibre – liberalne komunističke menadžere. Liberalna demokracija kao tržišna ekonomija nije nekompatibilna s komunističkim mentalnim habitusom, a moglo bi se reći da se u kontekstu političke filozofije i nadopunjuju.
Boboi i kolibri, neoliberali i neomarksisti proizlaze iz iste sredine, iz iste ideologije političke korektnosti, te potječu od komplementarne ideološke građe utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma kao proizvoda iluminističkoga prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te ateističkog ekskluzivizma. Jacques Ellul ističe u tom smjeru da se današnje liberalno društvo postupno tribalizira i da ne odgovora više statičnom klasičnom građanskom društvu. Suvremena neoliberalna mutacija kapitalizma ne temelji se više na vlasništvu i na klasnoj paradigmi, nego na ideologiji tržišta i požude.
Kapitalizam se vješto koristi ljevičarskim liberalizmom i tolerantnim pogledom na svijet kako bi promovirao novo tržište u kojem se poistovjećuje sloboda s liberalizacijom i u tom kontekstu treba sagledavati tzv. šezdesetosmašku revoluciju kao trojanskoga konja tržišne ideologije. A to se s padom Berlinskoga zida moglo pomalo i naslutiti
blog.vecernji.hr/jure-vujic
Zapravo se devedesetih godina i na Zapadu i na bivšem komunističkom Istoku dogodila društvena transformacija (a ne revolucija) iz koje su proizašle dvije paradigmatične vladajuće figure: na Zapadu boboi (buržujski boemi), a na Istoku kolibri (liberalni komunisti). Francuski sociolozi Georges Mink i Jean-Charles Szurek dobro su detektirali tadašnji povoljan povijesni trenutak za rekonstrukciju komunističkog sistema u sustav koji bi mogao nesmetano reciklirati i konvertirati bivše komunističke aparatčike te marksistički sveučilišni kadar u novonastali liberalni demokratski mainstream. Tako su, postupkom svojevrsne društvene mutacije, nastali kolibri – liberalni komunisti. Kao velik dio bivše komunističke menadžerske struje kolibri su, u svom korištenju polugama gospodarske i političke vlasti, odgovorni za rasprodaju javnih dobara i divlju privatizaciju umjesto dubinskog političkog preobražaja društva.
David Brooks prvi put upotrebljava pojam bobo kako bi označio društveni sloj koji zamjenjuje dotadašnje yuppije (na engleskom jeziku yuppie označava „mladog urbanog profesionalca“: young urban professional). Oni su se pojavili u Velikoj Britaniji početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, vozili su skupe automobile i nosili skupa odijela. Uspješnost na poslu voljeli su dokazivati materijalnim spravicama (gadgeta) i vjerovali su da je jedini kriterij društvenoga uspjeha novac.
Brooks danas govori o boboima kao novoj političkoj i društvenoj klasi koja proizlazi iz križanja liberalnog idealizma šezdesetih godina, zatim socijalističkog senzibiliteta te materijalističkog i hedonističkog individualizma osamdesetih godina, iz kojeg je i nastao fenomen kavijarske ljevice („srce na ljevici, novčanik na desnici“). Danas je ljevičarska društvena klasa, nastala na tekovinama prosvjeda iz 1968, mutirala u političku i kulturnu kategoriju boboa, koji su prigrlili pravila i dinamiku neoliberalne globalizacije, ali istovremeno ostali vjerni ljevičarskom svjetonazoru te se tako dobro uklopili u liberalno društvo u kojem se slavi neograničena sloboda, areligiozni hedonizam i multikulturni kozmopolitizam.
Na tragu socioloških istraživanja o takvoj hibridnoj društvenoj figuri, čiji je životni stil naizgled posve neusuglašen s političkim vrijednostima koje zagovara, nastale su razne oksimoronske konstrukcije koje naglašavaju njezin hipokrizijski karakter: poput socijalisti sa šampanjcem, neiman-marksisti (Neiman je ime poznate američke luksuzne robne kuće), dink (kratica dolazi od mota: Double Income No Kids – „dvostruki prihodi bez djece“)...
Boboi i kolibri pripadaju današnjem povlaštenom dobrostojećem građanskom sloju i često stanuju u buržoaskim četvrtima Pariza, Londona, Budimpešte, Berlina, Varšave te unatoč opuštenom i boemskom stilu života neizbježno ilustriraju društveni konformizam i fenomen građanske getoizacije koji dovodi do promjene socijalne strukture stanovništva, koju neki analitičari nazivaju novom urbanom gentrifikacijom ili boboizacijom. Pritom misle na činjenicu da su se to „novo plemstvo“ naselilo u dijelove grada gdje je dotad živjelo pretežno siromašno stanovništvo, te da su izgradili nove ili preuredili stare zgrade, sredili infrastrukturu te podigli materijalne standarde, što je s vremenom dovelo od iseljavanja siromaha.
Boboi kao i kolibri uspješno održavaju na životu i novu tranzicijsku kulturu koja se oblikuje u urbanim sferama nakon pada Berlinskog zida ponajprije u vidu stanovite nostalgije prema bivšem komunističkom sustavu. U Njemačkoj, u bivšem DDR-u, takva se nostalgija naziva Ostalgie (nostalgija za Istokom), a u Hrvatskoj i BiH također je jako prisutna titoistička jugonostalgija. U Berlinu, Varšavi, Budimpešti, Pragu vidljivi su elementi te postkomunističke kulture s nastankom improviziranih muzeja ili klubova u bivšim napuštenim socrealističkim tvornicama i državnim zgradama kao i u umjetničkim skvotovima (u Berlinu ili Budimpešti tzv. romkocsmas, a u Zagrebu tvornica Medika).
Urbane sfere u nas često njeguju jugonostalgiju, iako njezini zagovornici žive životnim stilom liberala (zvor fotografije: www.matica.hr/vijenac/541)
Boboi i kolibri dijele slične odjevne, glazbene i društvene ukuse: slušaju indie glazbu ili elektropunk, jedu makrobiotičku hranu, ekološki su osviješteni te rado citiraju queer teoretičare ili ulomke knjiga njihovih ikona: Daniela Cohn-Bendita, Bernard-Henrija Lévyja ili Slavoja Žižeka i Antonija Negrija. Pad Berlinskog zida slavljen je i dočekan u velikoj pompi kao mističan trenutak ukidanja povijesti i konačno sjedinjenje Zapada i Istoka u veliku obitelj liberalne i tržišne demokracije. Međutim, treba imati na umu da se građanski i društveni sloj boboa nastao na tekovinama 1968. nije otrijeznio od maoističkog revolucionarnog sna.
Iako se pojavio tek osamdesetih godina, devedesetih godina već je preuzeo poluge medijske, kulturne, obrazovne i političke vlasti. U političkoj sferi boboima odgovara politička struja koja kombinira gospodarski neoliberalizam i lijevi svjetonazor, a često se prepoznaju u opciji trećeg puta Tonyja Blaira, u mitterandizmu, u današnjoj kavijarskoj ljevici Jean-Luca Melenchona ili Laurenta Fabiusa, u ljevici Luisa Zapatera u Španjolskoj ili Syrize u Grčkoj. Za boboe nije proturječno imati za idola Billa Gatesa ili Stevea Jobsa, raditi u investicijskom fondu ili na burzi, a istovremeno se navečer odijevati poput boema, beskućnika i podupirati antiglobalizacijske prosvjede za obespravljene seljake u Meksiku.
Nakon pada Berlinskoga zida zapravo se dogodila velika konverzija ili bolje rečeno „vlasnička zamjena i reciklaža“: na Zapadu se ljevičarska društvena elita iz osamdesetih pretvorila u liberalnu bobo elitu, dok se na Istoku bivša komunistička gospodarska i politička elita pretvorila u kolibre – liberalne komunističke menadžere. Liberalna demokracija kao tržišna ekonomija nije nekompatibilna s komunističkim mentalnim habitusom, a moglo bi se reći da se u kontekstu političke filozofije i nadopunjuju.
Boboi i kolibri, neoliberali i neomarksisti proizlaze iz iste sredine, iz iste ideologije političke korektnosti, te potječu od komplementarne ideološke građe utemeljene na idejnim matricama mehanicističkog materijalizma kao proizvoda iluminističkoga prosvjetiteljstva, utilitarizma i pragmatizma te ateističkog ekskluzivizma. Jacques Ellul ističe u tom smjeru da se današnje liberalno društvo postupno tribalizira i da ne odgovora više statičnom klasičnom građanskom društvu. Suvremena neoliberalna mutacija kapitalizma ne temelji se više na vlasništvu i na klasnoj paradigmi, nego na ideologiji tržišta i požude.
Kapitalizam se vješto koristi ljevičarskim liberalizmom i tolerantnim pogledom na svijet kako bi promovirao novo tržište u kojem se poistovjećuje sloboda s liberalizacijom i u tom kontekstu treba sagledavati tzv. šezdesetosmašku revoluciju kao trojanskoga konja tržišne ideologije. A to se s padom Berlinskoga zida moglo pomalo i naslutiti
blog.vecernji.hr/jure-vujic
