“Zašto koristite stranu reč tortura, kada postoji lepa srpska reč: mučenje” rekao je jedan od svjedoka odbrane na suđenju nekom od ratnih zločinaca u Hagu. I svi bi se ex-yu jezički puritanci mogli pitati isto: zašto slobodoumni govore da mi nad njima provodimo torturu dvadeset godina kada postoji sasvim l(ij)epa naša r(ij)eč: mučenje? A, treba li napominjati, Snježana Koridć je itekako osjetila tu razliku između torture i mučenja. Doslovno.
Opće mjesto jezičkih razmatranja na prostorima bivše Jugoslavije su postale rasprave o tome da li neki od (nacionalnih) jezika postoji ili ne postoji. U toj dijalektičkoj uravnoteženosti stavova pro i contra, jezik kao supstanca se izgubio iz vida. Jezičari, jezikoslovci ili lingvisti kako ih ko naziva su dobili ono što su tražili. Oni koji insistiraju na hrvatskom jeziku su dobili žuđenog neprijatelja u onima koji taj jezik “onečišćuju” ili tvrde da ga nema, često jednakom rigidnošću dokazujući svoje stavove. Tako je i sa srpskim i bosanskim jezikom. Pri tome je važno napomenuti da su se religijski i politički moćnici osjetili pozvanima da uređuju jezička pitanja. Nebeski, nacionalistički i balkansko-briselski birokrati su si umislili da su najveći stručnjaci za jezik.
Nekada davno, u zlatno vrijeme strukturalizma, lingvist Ferdinand de Saissure je ideju jezika utemeljio kao ideju sistema razlika. Osim toga, napravio je distinkciju jezika i govora. A, to je bio uvod u revoluciju jezičke slobode. Nakon pedantne strukturalističke posloženosti došlo je nešto sasvim novo, ali ipak rođeno iz nje. Paradoks od kojeg niko nije spašen. Kada su briljantni mislioci poststrukturalizma Saissureov sistem preradili, doradili, izokrenuli i šta sve ne, jezik je iskrsao kao prostor slobode, ali i prostor u kome se ta sloboda nastoji najbrutalnije disciplinirati. Naporedo s idejom jezičke čistoće, u društvima u kojima se razvijao bilo kakav oblik nacionalizma se javljala ideja vraćanja nekom imaginarnom čistom jezičkom konceptu. Tako se, oslonjena na devetanestovijekovni romantizam, i u postratnim jugoslovenskim državicama rodila ideja jezičke čistoće. Jezik je postao temeljno mjesto ideološke borbe, a borba protiv jezičkog onečišćavanja je postala temeljna izražajna odrednica svakoga tipa puritanizma. A, puritanizam je, treba li ponavljati, u najmanju ruku uvod u fašizam. Jezička čistoća je uvod u rasnu.
Otkud ovoliko zanimanje političkih elita za problematiku jezika? Pa, jednostavno rečeno, naporedo s jezičkom čistotom i upravo u supstancijalnoj ovisnosti od nje rađa se ideja identitarne čistoće koja je, treba li napominjati, imaginarna konstrukcija. Za jednog puritanca, opasnosti od onečišćenja jezika leže posvud. Zbog toga je jezik potrebno konzervirati i čuvati na visokoj polici, daleko od dohvata djece koja bi se s njim mogla na neprimjeren način igrati. Upravo to, na planu jezika, čine oci nacije. Jezičke slobode, za puritance, jednako su opscene kao i seksualne slobode. Jezička sloboda je postala umni blud koje se (da se ne bi kršili kvazi-demokratski standardi) kažnjava mentalnim kamenovanjem i trajnim izopćenjem iz zajednice.
Najopasnija stvar koja se u ovakvom okruženju može reći o jeziku jeste da je on prostor slobode. Otuda su teze Snježane Kordić probudile toliko interesovanja u javnosti i otuda je Snježana postala ideološki neprijatelj broj jedan. Odmah su se javili puritanistički i kvazi-građanski mislioci da Kordićki stave do znanja da jezik ima da bude onakav kako je i propisan i tačka. Kakva sloboda, kakvi bakrači. Pa zar na slobodi i jeziku slobode da se gradi homogeni, isključivi nacionalni identitet, sažet u malenu riječ koja sve više postaje čudovišni konstrukt “naš”? A “naši” nikada nisu toliko potreseni “njihovim” koliko su potreseni slobodom. A sve ovo iz razloga što “naši” i “njihovi” stoje u antitetičkoj vezi. “Oni” su jednako skučeni kao i “mi”, svako u svom mentalnom špajzu. S druge strane, reći da je jezik prostor slobode u vrijeme jačanja puritanističkih i nacionalističkih tendencija jeste zapravo revolucionarna misao. Još uz to izreći misao poput “nek se taj jezik zove kako ko hoće” predstavlja, za rigidne nacional-akademske umove, zapravo poziv na anarhiju jer oni slobodu izjednačavaju s anarhijom. Da se primijetiti kako je jezički konzervativizam pobudio novu vrstu konzervativizma – misaoni. A, taj je direktno odgovoran za baštinjenje i čuvanje na vlasti desničara svih provenijencija. U sintagmi babilonska kurva, naglasak više nije na kurvi nego na Babilonu. Jezički delikt je postao najopasnija vrsta delikta jer se u jeziku discipliniraju mase. Granice moga jezika su granice moga svijeta. Iako se većini čini da je ova filozofska sentenca postala opće, prežvakano mjesto, desničari su itekako svjesni aktuelnosti ovoga. Zato i nastoje svaki od svjetova ponaosob zarobiti u besmisao jezičke čistote, ne bi li granice tih svjetova postale granice čistog jezika. Jezik, poimanjem političkih i religijskih moćnika, treba da fundira kao zid sa strogim uputstvom za upotrebu koji postoji da “nas” odijeli od “njih”. S druge strane, jezik slobode je ponad zidova.
I tako se javlja jedan čudnovat paradoks. U vrijeme globalizacije (sa svim problemima koje ona sa sobom nosi), u vrijeme kada jezici postaju fluidni i trans-granični fenomeni, malene narcisoidne ex-yu nacije se vraćaju u 19. stoljeće. Važnije od svega je ne govoriti kao “oni”.
“Zašto koristite stranu reč tortura, kada postoji lepa srpska reč: mučenje” rekao je jedan od svjedoka odbrane na suđenju nekom od ratnih zločinaca u Hagu. I svi bi se ex-yu jezički puritanci mogli pitati isto: zašto slobodoumni govore da mi nad njima provodimo torturu dvadeset godina kada postoji sasvim l(ij)epa naša r(ij)eč: mučenje? A, treba li napominjati, Snježana Koridć je itekako osjetila tu razliku između torture i mučenja. Doslovno.
Izvor: tacno
