Vukovar je grad i najveća hrvatska riječna luka na Dunavu, u hrvatskom dijelu Srijema. On je i upravno, obrazovno, gospodarsko i kulturno središte Vukovarsko-srijemske županije.
Grad Vukovar je stari barokni grad na Dunavu, najpoznatiji po strašnim razaranjima tijekom Domovinskog rata. Do danas je u najvećoj mjeri obnovljen. Povijest Vukovara seže mnogo dulje, u početak 13. stoljeća.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Ime Vukovo nosio je do 14. stoljeća.
Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.
Položaj grada Vukovara u regiji središnje i jugo-istočne Europe iznimno je povoljan. Vukovar se smjestio, otprilike na polovici plovnoga puta Dunava (koridor VII) između Ulma u Njemačkoj i ušća u Crno more.
Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni - stariji dio grada na desnoj je obali Vuke, na obroncima Vukovarskog ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada - Novi Vukovar s Borovo Naseljem u nizini je lijeve obale Vuke.[1]
Grad leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom području tekao promet od sjeverozapada prema jugoistoku. U rimskom razdoblju desnom obalom Dunava vodila je granična, tzv. limeska cesta, na kojoj je važna postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se, također plovi Dunavom i Vukovar je na tom putu važna postaja. Uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća Vukovar je imao redovnu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i sve do Rumunjske nizvodno.[1]
Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta.
Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U uporabi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike.
Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog podrijetla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, pokapanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.
Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju osobito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.
U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.
Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu (limes) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.
Nakon propasti rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međurječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati.
Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, što potvrđuju i arheološki podatci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je središte cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobiva stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.
Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, među prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.
U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nadbiskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red.
U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške obitelji. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.
Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupelji, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika.
U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.
Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687., a Ilok 1688. godine.
U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo mahom iz Hercegovine. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. i 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, Židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje nacionalnim sastavom višenacionalno. Hrvatske zemlje sada su u sastavu habsburškog carstva. Carica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara. Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.
Velike posjede u Slavoniji dobivaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj golem posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.
U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže talijanski kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke upravnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema".
Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem.
Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19. stoljeća gotovo 80% pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Pored osnovne proizvodnje žitarica, vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja poznate u svjetskim razmjerima.
Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala. Štedionica u Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobiva električnu energiju od 1909. godine.
Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: više od 4.000 Hrvata, 3.500 Nijemaca, oko 1.600 Srba, 950 Mađara, i inih.[2]
Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije. Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima prema popisu pučanstva 1948. godine više od 17.000 stanovnika.
U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i upravnom pogledu Vukovar se razvio u obrazovno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način.
U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga. Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine.
Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na njemačkom i mađarskom jeziku. Šegrtska škola osnovana je 1886., a gimnazija 1891. godine.
U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku Der Syrmier Bote. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se Sriemski Hrvat i Sriemske novine, koje su izlazile gotovo tri desetljeća na prijelazu u 20. stoljeće.
Uslijed nedostatka prostora za društvena događanja u gradu vukovarski veleposjednik iz jedne od najstarijih i najuglednijih vukovarski obitelji, Aleksa Paunović daje izgraditi "Hotel Grand"[3] ta građevina je najpoznatije djelo monumentalne historicističke arhitekture u gradu. Izgrađena je na mjestu tzv. Švicarske kuće po nacrtima senćanskoga arhitekta Vladimira Nikolića, od 1894. do 1897. godine.[4] Grand hotel je uz ugostiteljske sadržaje imao i kazališnu dvoranu. Hotel je davan u zakup, a 1918. godine prodan je novom vlasniku Miši Gottfriedu.[5] U to vrijeme u Vukovaru je naglo jačao radnički pokret i radnici su željeli izgraditi radnički dom. Kako je Grand hotel 1919. godine ponovno ponuđen na prodaju, radnici osnivaju Zadrugu radnički dom i prodajom zadružnih udjela prikupljaju sredstva, kupuju Grand hotel i pretvaraju ga u Radnički dom.
Grad Vukovar je u zahvalnost svom sugrađaninu prigodom obnove zgrade diližansne pošte, bivše galerije Bauer, na pročelje zgrade postavio ploču s imenom Alekse Paunovića ispisanim zlatnim slovima na ćirilici.
Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije Benešić, Antun Gustav Matoš, Zaharije Orfelin, Pavao Pavličić i Zoran Bognar.
U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaratelji. Od starijih su poznati J. F. Mücke, F. K. Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesori Dragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, i ini.[2]
Vukovar ima svog nobelovca, Lavoslava Ružičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.
Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u razdoblju do Prvoga svjetskog rata djelovalo je 30-ak društava. Pjevačka, čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom, stjecište svih kulturnih zbivanja.
U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim ekspanzionističkim pritiskom Beograda. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje je sustavno cijepano. Intervencijama Beograda vlasti se mijenjalo sastav stanovništva. Površine dobivene agrarnom reformom dijele se solunskim dobrovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Ali su doseljavani i Srbi i dijelom Hrvati iz siromašnih ruralnih krajeva Hrvatske: Like, Korduna i Dalmacije. Zapošljavanje u tvornicama vješto se koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja.
Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Ovo je posebno naglašeno održavanjem II. kongresa Socijalističke radničke partije Jugoslavije 1920. godine, koja na tom kongresu dobiva i novo ime - Komunistička partija Jugoslavije (iako je sama država jugoslavensko ime ponijela tek 1929. godine). Pokraj svih pritisaka ekspanzionističke politike Beograda toga doba u Vukovaru sve do kraja tridesetih godina 20. stoljeća međunacionalnih tenzija gotovo i nije ni bilo a hrvatska nacionalna svijest sačuvana je i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine.
Nažalost, slijede tragični događaji Drugoga svjetskog rata. Međunacionalni sukobi izazvani pred sam rat sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima Židova, Srba i antifašistički orijentiranih Hrvata, te progonom, ubijanjem i iseljavanjem vukovarskih Nijemaca ("Donauschwaben") pred kraj i nakon rata.
Nakon 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi i šidski je kotar odvojen od hrvatskih zemalja. Ostatak Srijema, koji nije u sastavu današnje Hrvatske, izdvojen je još ranije prigodom osnivanja Banovine Hrvatske. Za razliku od predratnoga "sakaćenja", u zamjenu za šidski kotar, do tada već mahom naseljen Srbima, Hrvatska je dobila Baranju koja nikad do tad u povijesti nije bila u Hrvatskoj. Vukovarsko-iločki kraj, ostao u sastavu Hrvatske, u upravnom pogledu činio je općinu Vukovar.
U skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine provedena je nacionalizacija dobara koja je pretvorena u državno vlasništvo. Dvije najbogatije vukovarske obitelji, Eltz i Paunović, ostaju bez cjelokupne imovine koju djelomice vlasnicima vraća Republika Hrvatska u novije vrijeme. Nakon 1948. godine, raskola sa SSSR-om i kretanja novim putem, državno je vlasništvo postalo društvenim (koje je de facto identično radničkom dioničarstvu, bez preciziranog vlasništva u vidu dionica). U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Nažalost, industrija je usko specijalizirana, neatraktivna s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu vukovarskog kraja oko 60% radi u industriji, a samo 12% u poljoprivredi, u društvenom sektoru.
Neki događaji iz doba Rankovićeve strahovlade u Jugoslaviji bili su indikativni za osvajački pohod Srbije 30 godina poslije. Arhitektonski neprimjerenim zahvatom uklonjena je građevina hrvatskog atributa koju je projektirao velikan hrvatske arhitekture Aleksandar Freudenreich, Hrvatski dom u Vukovaru.[6] Na mjestu gdje je bio definiran povijesni arhitektonski korpus kompleksa Hrvatskoga doma, koji se je održao sve do početka 1960-ih, srušen je stari klasicistički hotel "K lavu", a nije dugo prošlo, srušeno je i barokno pročelje Hrvatskog doma.[6] Već 1966. je godine na tom mjestu izgrađena arhitektonski neprimjerena građevina, aneks "Centra za kulturu", u koji se ulazilo s novoformiranoga "trga", drugim riječima, uklonjen je povijesni dio hrvatskog doma te je sa dunavske strane ostala kazališna dvorana u Rokoko stilu koja postoji i danas. Građevinski ostaci starog hotela "K Lavu" ukradeni su te je tada zabilježeno da je dvoje ljudi krivično odgovaralo za nemili događaj. Dok je pozadi, pored dvorane na mjestu starog Hotela "K Lavu" izgrađen neprimjeren modernistički objekt novog hotela "Lav". U ratu 1991. godine hotel je oštećen ali ipak nije obnovljen već je porušen a na njegovom mjestu izgrađen novi objekt sukladno potrebama grada u suvremenom dobu.
Podrobniji članak o temi: Bitka za Vukovar
Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA, srpskih četničkih i drugih paravojnih postrojba i srpske vojske, koja je imala golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borba, Vukovar je 18. studenoga 1991. godine pao u srpske ruke.
U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1.739 osoba.[7]
Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. godine.
Dana 8. lipnja 1997. godine, Vlak mira stigao je iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske. On je označio povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na njene istočne granice. Predsjednik Tuđman je nazvao Vlak mira simbolom povratka prognanika i pružanja ruke onima, koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman je pozvao na praštanje jer pobjednik, koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio.
Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1998. godine. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika i pomirbi, te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života.
U sklopu grada Vukovara nalaze se gradska naselja: Trpinjska cesta, Borovo Naselje, Mitnica, Petrova gora, Sajmište, Supoderica, Lužac, Budžak, Priljevo, Olajnica, Centar (stara jezgra grada). Pod upravom grada Vukovara se nalaze i sela Lipovača, Sotin i Grabovo (u sklopu kojeg se nalaze naselja Jakobovac i Ovčara).
Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2011.[8]
Grad Vukovar, prema popisu 2001. godine, ima 31.670 stanovnika, te je drugi grad po veličini u županiji.
Po narodnosti, većina stanovnika su Hrvati (57.5%), slijede ih Srbi (32,9%), Rusini (1,8%), te Mađari (1,2%). Od ostalih nacionalnih manjina u Vukovaru još ima Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Slovaka, Crnogoraca, Albanaca i inih.
U gradu Vukovaru u prošlosti su oduvijek većinsko stanovništvo bili Hrvati, ali ipak bio je primjerom etničke i vjerske raznolikosti.
Nacionalna struktura stanovništva Vukovara kroz godine:[9]
Godina
Ukupno
Hrvati
Srbi
Nijemci
Mađari
Ostali
2011.
27.683
15.881
57,37%
9.654
34,87%
58
0,21%
347
1,25%
1.743
6,3%
2001.
31.670
18.199
57,5%
10.412
32,9%
58
0,2%
387
1,2%
2.614
8,3%
1990.
44.639
21.065
47,2%
14.425
32,3%
94
0,2%
694
1,5%
8.361
18,8%
1971.
30.222
14.694
48,6%
9.132
30,2%
60
0,2%
835
2,8%
5.501
18,2%
1948.
17.223
10.943
63,5%
4.390
25,5%
54
0,3%
913
5,3%
923
5,3%
1931.
10.242
5.048
49,6%
1.702
16,6%
2.670
26,1%
571
5,6%
215
2,0%
1910.
10.359
4.092
39,5%
1.628
15,7%
3.503
33,8%
954
9,2%
183
1,8%
U kretanju nacionalnog sastava stanovništva grada Vukovara u 20. stoljeću vidi se da su Hrvati kontinuirano imali gotovo polovicu u vukovarskom stanovništvu. Najveće promjene dogodile su se u gotovo potpunom nestajanju Nijemaca i povećanju broja srpskog stanovništva. U rubrici ”ostali” 1990. godine najveći postotak imaju tzv. ”Jugoslaveni” 9,5%, slijede Rusini sa 2,7% itd.
Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjem vukovarskom području uslijedilo je krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska područja. Trinaeststoljetna naseljenost Hrvata dopušta da o njima govorimo kao o starosjediocima na ovom području. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću već su svi hrvatski krajevi od Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu ujedinjeni u jedinstvenoj hrvatskoj kraljevini. Hrvatsko stanovništvo na vukovarskom području pretrpjelo je najveće gubitke za vrijeme turske vladavine (1526.-1687. godine), ali se uspjelo održati.
Prvo naseljavanje stanovnika pravoslavne vjere na vukovarskom području uslijedilo je u 16. stoljeću. Pravoslavni Vlasi, kao pomoćne turske čete (martolozi) naseljavaju se u manjim skupinama. Poslije oslobođenja od turske vlasti krajem 17. i početkom 18. stoljeća nekoliko stotina srpskih obitelji naseljava se u opustjelim selima i nešto u Vukovaru. Tada je nastala srpska enklava od desetak sela na vukovarskom području i održala se kao relativno zatvorena cjelina. U novijem razdoblju plansko naseljavanje Srba u Vukovar uslijedilo je za vrijeme postojanja jugoslavenskih država dijeljenjem obradivih površina i zapošljavanjem. Najveći priljev Srba u Vukovaru uslijedio je poslije 1945. godine i odlaska Nijemaca.
Austrijski carevi poticali su naseljavanje novih stanovnika na opustjela područja poslije turske vladavine, da bi dobili radnu snagu. Već početkom 18. stoljeća u Novom Vukovaru naselili su se njemački obrtnici. Tijekom 18. i 19. stoljeća naseljava se znatniji broj Nijemaca na vukovarskom području. Mnogi koji su se ranije naselili u Bačkoj sada prelaze Dunav, jer se oko Vukovara mogla dobiti jeftina zemlja. Tako u nekim selima kao npr. Sotinu Nijemci čine polovicu stanovništva. Tijekom i krajem Drugoga svjetskog rata 1944./45. godine i Nijemci teško stradavaju i u Vukovaru ih ostaje neznatan broj.[9]
Prijeratna općina Vukovar :
Apsolutna etnička većina:
██ Hrvati (14)
██ Srbi (10)
██ Rusini (2)
Relativna etnička većina:
██ Hrvati (2)
██ Mađari (1)
Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Hrvatskoj 1991.: Vukovar
Upravna tijela Grada Vukovara su:
Gradonačelnik Vukovara je Ivan Penava iz redova HDZ-a.[10] Gradonačelnik je nositelj izvršne vlasti i zastupa Grad Vukovar. Gradonačelnik se bira na neposrednim izborima na vrijeme od četiri godine, sukladno zakonu o lokalnim izborima. Gradonačelnik ima dva zamjenika koji se biraju zajedno i istovremeno s gradonačelnikom. U Gradu Vukovaru zbog odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojom se srpskoj nacionalnoj manjini priznaje pravo na zastupljenost, jedan zamjenik gradonačelnika bira se iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine.[11]
Gradsko Vijeće grada Vukovara sastoji se iz 21 člana od kojih su po jedan Predsjednik gradskog Vijeća i podpredsjednik. Ono obavlja dužnosti sukladno Statutu Grada Vukovara.
Stranka
Broj zastupnika
HDZ
9
SDP
3
HKS
3
SDSS
2
DSS
2
BM-365
1
Živi Zid
1
Vukovar je smješten u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske (45° 20' sjeverne geografske širine i 16° 40′ istočne geografske dužine) i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav (Luka Vukovar – Rkm 1335) i ima granični položaj na Dunavu prema Vojvodini u Srbiji.Zahvaljujući posebnosti svog zemljopisnog položaja, prvenstveno obilježenog međunarodnim plovnim putem – rijekom Dunav, Vukovar predstavlja značajno prometno čvorište magistralnih pravaca.
Dobra je prometna povezanost sa susjednim državama Bosnom i Hercegovinom, Mađarskom i Srbijom. Vukovar je udaljen 16 km od grada Vinkovaca, najvećeg željezničkog čvorišta u Hrvatskoj. Dobro je povezano državnom cestom D55 preko Vinkovaca s 39 km udaljenim čvorom Županja na auto-cesti A3 Zagreb-Lipovac. Sa 33 km udaljenim Osijekom povezuje ga državna cesta D2, preko koje je Vukovar povezan na koridor Vc (autocesta A6).
Položaj Vukovara postat će dodatno povoljan s provođenjem regionalnih prostornih planova koji uključuju ulaganja u regionalnu prometnu infrastrukturu. Izgradnja četverotračne vukovarske obilaznice kao dijela multimodalnog čvorišta (pruga-cesta-rijeka), izgradnja brzih cesta koje će Vukovar povezati s koridorima X i Vc s jedne, te s graničnim prijelazima na tim koridorima s druge strane.
Položaj grada je iznimno povoljan za pristup drugim tržištima unutar srednje i jugoistočne Europe jer je smješten na ili u blizini sljedećih transeuropskih koridora:
Izgradnjom zračne luke Klisa, 20-ak km zapadno od Vukovara, točno na tromeđi Vinkovaca, Vukovara i Osijeka, ovo je područje uključeno i u zračni promet.
Vukovarska luka na Dunavu važna je uvozno-izvozna postaja. Poslije izgradnje željeznice 1878./79. godine sve je važnija uloga Vukovara u pretovaru robe s riječnog na željeznički promet.[1]
Gospodarstvo Vukovara zasnovano je na poljoprivredi, trgovini, vinogradarstvu, prehrambenoj industriji, tekstilnoj industriji, industriji građevinskog materijala, industriji obuće i turizmu. Prije Domovinskog rata Vukovar je bio jedan od najrazvijenijih područja Hrvatske. Po BDP Vukovar je bio iznad prosjeka SR Hrvatske i poslije Maribora u Sloveniji, Vukovar je po BDP bio drugi grad u SFRJ. Industrija je teško stradala u velikosrpskoj agresiji 1991.-95. Dramatičan pad broja stanovnika također doprinosi padu gospodarstva. Državna komisija za popis i procjenu ratne štete utvrdila je da ona u Vukovaru izravno iznosi 9,5 milijardi kuna, a neizravno i četiri puta više. Od tih je 9,5 milijardi pola, dakle 4,6 milijardi, šteta u gospodarstvu, pri čemu su najveću štetu pretrpjele tvrtke Borovo – 1,9 mlrd., Vupik 1,3 mlrd., Vuteks 950 milijuna i Velepromet 81 milijun kuna. Doduše u poslijeratnu obnovu grada država je uložila oko 3,5 milijardi kuna, od čega 1,7 milijardi u stambeni fond (neposredna razaranja, a za srpske okupacije krađa imovine, strojeva i odvoz istih u Srbiju[12]).
Mirnom reintegracijom pod hrvatsku vlast počela je obnova grada, pa tako i industrije.
U razdoblju od 2012. do kraja 2016. godine ulaganjima u poslovne zone, nove tvornice te povećanje pretovara robe u Luci Vukovar grad Vukovar postupno se gospodarski oporavlja.
Borovo naselje i Priljevo:
Sajmište:
Mitnica:
Poslovno-inovacijski centar "BIC Vukovar" - predstavlja zaokruženi koncept za potporu inovativnom, tehnološki proizvodno orijentiranom poduzetništvu - neovisno o veličini ili zrelosti tvrtke. Cilj ovog Centra je privući ili potaknuti stvaranje i rast tehnološki orijentiranih tvrtki. Poslovno-inovacijski centar BIC-Vukovar smješten je na području Vukovarske gospodarske zone na parceli površine od 15.776 m2. U svom sastavu Poslovno-inovacijski centar BIC-Vukovar ima 4 centra, smještena u 2 zgrade. U zgradi bivše tiskare Borovo (bruto površine 1.125 m2) smješten je Poduzetnički inkubator, a u zgradi Poly (bruto površine 9.700 m2) smještena su preostala 3 centra BIC-Vukovar i to Proizvodni centar, Centar inovativnog poduzetništva (CIP) i Edukacijski centar.[15]
Turizam je također jedna od važnih djelatnosti u gradu. Nakon uklanjanja porušenih mostova na Dunavu kod Novog Sada krenula su krstarenja Dunavom, pa su počeli pristajati putnički brodovi i u Vukovaru. Tim brodovima se samo u 2005. godini u Vukovaru iskrcalo oko 18.500 turista, pretežito američkih i njemačkih. Nakon ponovne izgradnje hotela Lav, počeo se razvijati i kongresni turizam.
Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, u 2015. godini Vukovar je zabilježio čak 153% više turističkih dolazaka i 132% noćenja više nego godinu ranije. Po podatcima Državnog zavoda za statistiku za 2014. i 2015. godinu, apsolutni rekorder po rastu turističkih dolazaka i noćenja je Vukovar. Sa 7.017 dolazaka u 2014. godini, skočili su za deset tisuća, na 17.811 dolazaka u 2015. godini, što je rast od čak 153,8 posto. Tek nešto je manji rast u broju noćenja, 135 posto – s 11.923 u 2014. na 28.015 u 2015. godini. Sam grad predstavlja važno turističko mjesto za ratni, memorijalni turizam koji čini najveći broj posjeta turista.
Među mnoštvom vrlo atraktivnih građevina, ističu se dvorac Eltz iz 18 stoljeća, barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv. Filipa i Jakova, pravoslavna crkva sv. Nikole, Mauzolej Eltz, Mauzolej obitelji Paunović dok je najpoznatiji i najposjećeniji objekt u gradu Vukovarski vodotoranj.
Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Arheološki park Vučedol gdje je pronađena čuvena obredna posudica Vučedolska golubica koja predstavlja povijesni simbol grada Vukovara. Arheološko nalazište sa Muzejem Vučedolske kulture i Arheološkim istraživačkim centrom (Vila Streim) jedini je izuzev osječkog, arheološki istraživački centar u istočnoj Hrvatskoj dio je šireg plana izgradnje "Arheološkog parka Vučedol" koji će po završetku posjedovati i kompletno uređen arheološki prostor oko samog muzeja a planira se i izgradnja zvijezdarnice te uređenje vučedolske marine za prijem brodova na Dunavu. Vučedol je danas poznato izletište, raj za ribiče s prekrasnom pješčanom plažom na Orlovu otoku.
Atraktivno ušće rijeke Vuke u Dunav, šetališta uz Dunav i uređene plaže na Vukovarskoj adi osiguravaju športsko-rekreacijske aktivnosti tijekom cijele godine, a posebice u toplom dijelu godine kada je moguće kupanje gdje posljednjih godina dolazi sve više turista iz cijele Slavonije. Na Dunavu i Vuki popularan je ribolov (som, smuđ, šaran, štuka, kečiga).
Najpopularnije vukovarsko izletište svakako je Etno-eko park u šumi Adica 2 km od središta grada smješten u poznatoj vukovarskoj park-šumi i okružen rukavcima rijeke Vuke. Mjesto gdje se najčešće održavaju manifestacije u gradu posebice u proljeće i ljeti. Tradicionalno najposjećenija za Praznik rada kako za Vukovarce tako i ljude koji dolaze iz udaljenijih krajeva, koncerti na otvorenom kao Vubass festival , etno sajmovi i razna druga dogadjanja tijekom godine. Posjetitelji mogu uživati u raznovrsnoj ponudi restorana, dok istovremeno mogu prenoćiti u jednoj od šest dvokrevetnih soba, uređenih u ruralnom stilu.[16]
Muzej je teško stradao u Domovinskome ratu te je bio i prvi objekt bombardiran u zračnim napadima JNA na grad. Dobar dio umjetnina odnesene su u Novi Sad gdje su godinama bile pohranjene u "Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture" AP Vojvodine.
Radom u progonstvu u periodu od 1992. godine do danas, na inicijativu gospodina Bože Biškupića, skupljena je zbirka umjetnina koju su hrvatski umjetnici darovali Gradskom muzeju. Toj ideji su se pridružili i umjetnici iz Italije, Austrije, Njemačke, Poljske, Francuske i drugih zemalja. Zbirka nosi naziv Muzej Vukovara u progonstvu i danas broji 1500 umjetnina.
U procesu mirne reintegracije hrvatskog podunavlja i početka djelovanja muzej je djelovao u razorenom dvorcu ali je uspješnim trudom djelatnika ubrzo počeo da se obnavlja. Umjetnine su vraćene u Hrvatsku. Gradski muzej Vukovar i kompleks dvorcaEltz obnovljen je 2011. u sklopu Projekta Vlade RH i Razvojne banke Vijeća Europe, koji pod nazivom Obnova i revitalizacija kulturne baštine „Ilok -Vukovar-Vučedol“ provodi Ministarstvo kulture RH. Nakon završenih građevinskih radova, Prva faza stalnog postava u prizemlju Eltz sa svečanim dvoranama i ambijentalnim prostorima otvorena je u Noći muzeja 25. siječnja 2013. godine. Već sljedeće godine, 23. siječnja 2014. godine, otvoren je stalni postav Gradskog muzeja Vukovar, koji sa svojim zbirkama pokriva vremenski raspon od 8000 godina. Danas je Gradski Muzej Vukovar jedan od najuređenijih.
U travnju 2016. godine u sklopu dodjele nagrade za Europski muzej godine u San Sebastijanu, Gradski muzej Vukovar dobio je od (EMYA) Europskog muzejskog foruma Nagradu Silletto za suradnju s lokalnom zajednicom i uključivanje volontera u rad muzejske ustanove. Za nagradu Europski muzej godine bilo je nominirano 49 muzeja iz 24 europske zemlje.[26]
Prvo kino u Vukovaru otvoreno je u tadašnjoj zgradi Grand Hotela, poznatijoj danas pod nazivom "Radnički Dom Vukovar" na glavnomu gradskom trgu u gradu, koje je radilo sve do razaranja grada 1991. godine i u kome su se uglavnom prikazivali stariji filmovi.
Prvo namjensko kino u Vukovaru javlja se već 1932. godine kada bogati industrijalac Tomáš Baťa u sklopu novoizgrađenog radničkog naselja, tada pod nazivom "Batine Kolonije" daje izgraditi zgradu radničkog doma za potrebe radnika u sklopu koje gradi prvu kino dvoranu u gradu Vukovaru sa 153 sjedećih mjesta pod nazivom "Ton-kino - Bata", simboličnog naziva, jer bilo je to prvo kino u istočnoj Slavoniji koje je prikazivalo tonske filmove. Većina kina u tadašnjoj državi uopće u to vrijeme prikazivala su isključivo nijeme filmove.[30]
Uskoro dolazi vrijeme Drugog svijetskog rata i batine tvornice nacionalizira "narodna vlast", a radničko naselje dobija novo ime pod kojim ga danas poznajemo kao Borovo Naselje. Ipak, nove vlasti i dalje podržavaju rad kina u zgradi Radničkog Doma te Šandor Farkaš i njegova supruga Kristina, prijašnji upravitelji kina i dalje vode "Ton-kino" sve do 1967. godine.
Ubrzo uzletom tvornice Borovo naglo se povećava broj stanovnika u gradu te su i potrebe za kulturnim institucijama sve veće, tako se preko puta Radničkog Doma gradi nova multi-kulturalna dvorana sa više od 500 sjedala i filmskim platnom od kojeg je u Hrvatskoj bilo veće samo ono u pulskoj Areni. Prvi film koji je te godine prikazan na platnu 14x6 metara je bio talijanski film Lijepa mlinarica (1955.) redatelja Maria Camerinia sa Sophiom Loren i Marcelom Mastrorianniem u glavnim ulogama.
Nakon Domovinskog rata 1991. godine kino dvorana nastavlja se koristiti smanjenim kapacitetom do novijeg doba kada zbog novih tendencija koje više ne poznaju postojanje velikih kino dvorana iz praktičnih i financijskih razloga, dvorana u Borovu Naselju biva prenamjenjena.
Grad Vukovar 21. prosinca 2013. u sklopu K centra "Golubica Mall" dobija prvi CineStar u Vukovarsko–srijemskoj županiji. Cinestar Vukovar digitalizirano je kino s tri dvorane, od kojih su dvije opremljene realD 3D tehnologijom, te također CineStar eXtreme velikom kinodvoranom s platnom površine 100 četvornih metara.[31][32]
Gradska knjižnica i čitaonica Vukovar utemeljena 1947. godine javna je ustanova koja obavlja knjižničnu i informacijsku djelatnost gradske knjižnice u gradu Vukovaru te je i važan čimbenik očuvanja tradicijske kulture vukovarskog kraja posjeduje vrijednu zavičajnu zbirku knjiga i publikacija. U knjižnici se nalazi i jedan od svega nekoliko Američkih kutaka u Republici Hrvatskoj.
Po popisu stanovništva iz 2011. godine najbrojnija vjerska zajednica u gradu su Katolici, većinom Hrvati, pripadnici drugih vjeroispovijesti su pravoslavci, te Grkokatolici od kojih najviše ima pripadnika Rusina i Ukrajinaca.
Svetac zaštitnik grada Vukovara je Sveti Bono Vukovarski koji je od davnina i prije rata štovan kako od strane katolika tako i pripadnika drugih vjeroispovijesti u gradu pravoslavnih i grkokatolika. Po svetom Boni Vukovarskom ime su dobili i Pastoralni centar Svetog Bone, udruga Sveti Bono Vukovar i "Bonofest" - festival duhovne glazbe. U gradu postoji i Grkokatolička zajednica mahom Rusina i Ukrajinaca. U gradu djeluje i Adventistička crkva. Među pravoslavnim vjernicima posebice se štuje Sveta Petka svetica zaštitnica žena, bolesnih i siromašnih.
U Vukovaru postoje dvije radijske postaje, "Hrvatski radio Vukovar"[33] i "Radio Dunav"[34] namijenjen srpskoj nacionalnoj manjini. Od tiskanih medija u Vukovaru jednom u dva tjedna (svake druge srijede) tradicionalno izlaze Vukovarske novine. U gradu postoji i nekoliko periodičnih manjinskih listova. Na dvije regionalne postaje (Vinkovačka televizija i Osječka televizija) postoje emisije namijenjene gradu Vukovaru, to su "Vukovarski mozaik" i "Vukovarska kronika". Za pripadnike srpske nacionalne manjine u produkciji Zajedničkog vijeća općina emitira se emisija "Kronika Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema"[35] iz studija u Vukovaru, uz medijsku potporu Radiotelevizije Vojvodine.
U gradu Vukovaru stanovništvo je vezano za prirodu i rijeku Dunav. Takav stil života obilježava i značajna uloga športa i rekreacije. Grad Vukovar ima tradiciju u mnogim športovima posebice u onima vezanim uz vodene športove poput veslanja, plivanja i vaterpola a pokraj njih najznačajnije uspjehe ostvarile su vukovarska košarka, odbojka i atletika.
Davne 1912. godine osnovan je i Veslački klub „Vukovar“. Vukovar je za vrijeme Austro-Ugarske monarhije imao nešto više od 10.000 stanovnika. Grad na dvije rijeke Dunav i Vuka imao je snažnu predispoziciju za razvoj veslanja. Neposredno pred Prvi svjetski rat gospodin Antun Manč uz skupinu od dvadesetak entuzijasta došao je na ideju osnivanja veslačkog kluba. Prvi sastanak (osnivačka skupština) održan je 11. svibnja 1912. godine u igračnici kavane hotela Grand u 18.00 sati poslijepodne. Već 1913. godine postoje zapisi o natjecanju vukovarskih veslača protiv VK „Neptun“. Uskoro počinje Prvi svjetski rat i vrijeme nikako nije naklonjeno veslanju i športu. Međutim krajem kolovoza 1914. godine na sudjelovanju u utrci u Osijeku nastupa u samcu Konstantin Iskra, a u dvojcu Dragutin Rotter i Nikola Doljak. Tu se i prvi puta pojavljuje ime Konstantina Iskre koji postaje legendom vukovarskog veslanja.
Ženska odbojka u Vukovaru ima dugu tradiciju. Ženski odbojkaški klub osnovan je 1962. godine i od tada su odbojkašice ponos grada koji puni tribine. Krajem sedamdesetih, ŽOK Vukovar se izborio za ulazak u prvu saveznu ligu Jugoslavije gdje je i ostao do 1991. godine. Bilo je teško uspjeti i zadržati se u prvoj ligi, ali samo su se jedne godine borile za opstanak dok su većinom bile stabilan prvoligaš uglavnom na sredini ljestvice, točnije od 4. do 7. mjesta. Ostvarivale su dobre rezultate i u kupovima Jugoslavije, a 1986. godine su sudjelovale i u kupu CEVA gdje su došle do 3. kola, odnosno bile su četvrtoplasirane. 22. prosinca 2010. godine u Zagrebu je osvojen odbojkaški Kup Hrvatske - najveći uspjeh Vukovarskog športa koji je ponovljen i sljedeće 2011. godine.[36]
Značajniji športski objekti u gradu Vukovaru su: Športska dvorana Borovo Naselje (kapacitet 3.000 gledatelja), izgradjena 1976. u svrhu održavanja Stolnoteniskog prvenstva Jugoslavije 1978. godine, Plivalište Vukovar s velikim zatvorenim olimpijskim bazenom i tribinama za 750 gledatelja koji ima dopuštenje za velika međunarodna natjecanja, zajedno s fitness dvoranom, saunom, komercijalnim prostorima, restoranom i barom na dvije razine,[37] te posjeduje i dva vanjska bazena, tobogan i sunčalište, Stadion HNK Vukovar '91, Športsko-rekreacijski centar "Lijeva Bara" s dvoranom za borilačke športove i vanjskim nogometnim i košarkaškim igralištima, Teniski centar Borovo, Sportski centar "Hrgović" - teniski tereni i jahanje, Streljana "Grič-7" kao i nekoliko nogometnih stadiona među kojima i Gradski stadion Vukovar, Stadion HNK Borovo i stadion NK Vuteks Sloga Vukovar.
Grad Vukovar odlukom gradskog vijeća osnovao je 2016. godine javnu ustanovu "Sportski objekti Vukovar" za upravljanje športskim objektima u gradu Vukovaru. Osim plivalištem ustanova upravlja i športskom dvoranom te teniskim terenima u Borovu naselju kao i športskim rekreacijskim centrom u Lijevoj bari.[38]
Svakako najpoznatiji predstavnik vukovarskog športa danas je Damir Martin veslač, dvostruki svjetski i europski prvak te osvajač srebrnog odličja na Olimpijskim igrama 2012. godine u Londonu ali i mnogi drugi, plivačica Mirna Jukić, odbojkašica Marina Miletić kao i stolnotenisačica Sandra Paović.
Atletika
Biciklizam
Boćanje
Borilački sportovi
Bridž
Gimnastika
Hokej na ledu
Košarka
Kuglanje
Nogomet
Odbojka
Plivanje
Ronjenje
Rukomet
Stolni tenis
Šah
Športski ribolov
Tenis
Veslanje
wikipedia
Ime
Grad Vukovar je stari barokni grad na Dunavu, najpoznatiji po strašnim razaranjima tijekom Domovinskog rata. Do danas je u najvećoj mjeri obnovljen. Povijest Vukovara seže mnogo dulje, u početak 13. stoljeća.
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Ime Vukovo nosio je do 14. stoljeća.
Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.
Zemljopisni položaj
Položaj grada Vukovara u regiji središnje i jugo-istočne Europe iznimno je povoljan. Vukovar se smjestio, otprilike na polovici plovnoga puta Dunava (koridor VII) između Ulma u Njemačkoj i ušća u Crno more.
Nalazi se na razmeđi povijesnih pokrajina istočne Slavonije i zapadnog Srijema. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav. Istočni - stariji dio grada na desnoj je obali Vuke, na obroncima Vukovarskog ravnjaka i visokoj dunavskoj obali. Zapadni dio grada - Novi Vukovar s Borovo Naseljem u nizini je lijeve obale Vuke.[1]
Grad leži na važnim prometnim pravcima. Od pamtivijeka je dolinom Dunava na vukovarskom području tekao promet od sjeverozapada prema jugoistoku. U rimskom razdoblju desnom obalom Dunava vodila je granična, tzv. limeska cesta, na kojoj je važna postaja bio Cornacum, današnji Sotin. Od davnina se, također plovi Dunavom i Vukovar je na tom putu važna postaja. Uvođenjem parobroda od sredine 19. stoljeća Vukovar je imao redovnu vezu s Budimom i Bečom uzvodno i sve do Rumunjske nizvodno.[1]
Povijest
Rana povijest i antika
Naseljenost vukovarskog kraja prati se kroz pet tisuća godina u kontinuiranom slijedu putem brojnih arheoloških lokaliteta.
Ovdje su značajne kulture mlađeg kamenog doba (neolitik) starčevačka, vinčanska i sopotska. Temeljile su se na sjedilačkom načinu života i izgradnji trajnih nastambi. U uporabi je polirano kameno oruđe, usavršena je proizvodnja keramike.
Migracijskim kretanjima i dolaskom novih etničkih skupina indoeuropskog podrijetla uvode se i nove tehnologije. Počinje razdoblje bakrenog doba (eneolitik) s badenskom, kostolačkom i vučedolskom kulturom. Nastaju novi oblici proizvodnje, pokapanja i vjerovanja i složeniji društveni odnosi među ljudima. Način gradnje kuća i kultni predmeti svjedoče o povezanosti s mediteranskim kulturnim krugom.
Vučedolska kultura posebno je značajna za vukovarski kraj. Ime je dobila po lokalitetu Vučedol, pet kilometara od Vukovara nizvodno na Dunavu. Lokalitet je sustavno istražen, otkrivene su radionice za preradbu bakra, karakteristične kuće (megaron) i prekrasna keramika, koju osobito karakteriziraju bijeli stilizirani ukrasi na crnoj podlozi.
U vukovarskom kraju brojna su arheološka nalazišta iz brončanog, starijeg i mlađeg željeznog doba, koja svjedoče o životu Ilira i Kelta. Nekropola ilirskih grobova na Lijevoj bari u Vukovaru dokazuje da je ovdje bilo i veliko naselje.
Rimljani su u osvajačkim pohodima u posljednjim desetljećima prije Krista izbili na Dunav. Izgradili su brojna utvrđenja, kao granicu (limes) prema barbarskim plemenima. U vukovarskom kraju značajni su rimski lokaliteti Cornacum (Sotin), Cuccium (Ilok) i Ulmo (Tovarnik). Uz Dunav je vodila i važna rimska cesta. Rimska civilizacija u ovim krajevima utjecala je na unapređivanje gospodarstva, isušivane su močvare i zasađeni prvi vinogradi.
Naseljavanje Hrvata
.jpg)
Pogled na Vukovar s Dunava,početak 20.stoljeća
Nakon propasti rimske civilizacije, velika seoba naroda i avarsko-slavenska ekspanzija od šestog stoljeća dalje dovela je do velikih promjena. Međurječje Dunava i Save poprište je velikih sukoba i interesa moćnih država toga vremena. U to vrijeme se ovdje naseljavaju Hrvati.
Početke današnjeg Vukovara treba tražiti vrlo rano, što potvrđuju i arheološki podatci. Izuzetan topografski položaj visoke obale Dunava kod ušća Vuke bio je važna obrambena točka. Ovdje je središte cijelog kraja u vrijeme kada knez Pribina, kao franački vazal, dobiva stotinu sela uz rijeku Vuku sredinom 9. stoljeća. U prvoj polovici 10. stoljeća zabilježeno je da su Mađari opljačkali tvrđavu Vukovo. Na Lijevoj bari u Vukovaru istraženo je veliko groblje s brojnim nalazima koji pripadaju bjelobrdskoj kulturi. Datiranje ovih nalaza u 10. ili 11. stoljeće najbolje potvrđuje da je u susjedstvu bilo veliko naselje. To je vrijeme hrvatskih narodnih vladara, kada su, posebno, za kraljeva Tomislava i Petra Krešimira IV., sjedinjene sve hrvatske zemlje od Drave do mora.
Panorama Vukovara iz 1912., u pozadini - Vukovarska sinagoga (porušena 1958.)
U sačuvanim pisanim dokumentima Vukovar se spominje već početkom 13. stoljeća kao Volko, Walk, Wolkov, odnosno hrvatski Vukovo. Od 14. stoljeća sve je više u uporabi pomađareni naziv Vukovar. U to je vrijeme Hrvatska u državnopravnoj zajednici s Ugarskom. Vukovar, kao i susjedni Ilok, u tom su razdoblju čuvari hrvatskog identiteta u dunavsko-savskom međurječju.
Vukovarska tvrđava bila je čvrsto zidana na visokoj dunavskoj obali. U gradu su stanovali obrtnici, trgovci i seljaci. Već 1231. godine, među prvima u hrvatskim zemljama Vukovar je dobio status slobodnog kraljevskog grada. Poveljom hercega Kolomana potvrđene su povlastice, koje su štitile vukovarske stanovnike.
U Vukovaru je tada sjedište velike Vukovske županije, koja se protezala između Dunava i Save. Vukovarski kraj je tada gusto naseljen, brojne su utvrde i kmetska sela. U crkvenom pogledu Vukovska županija je pod katoličkom nadbiskupijom u Pečuhu. Nekoliko crkvenih redova ima ovdje svoje samostane, a najutjecajniji je franjevački red.
U 14. i 15. stoljeću vukovarskim krajem vladaju brojne velikaške obitelji. Pred kraj ovog razdoblja najutjecajniji su Iločki, kada je Nikola proglašen naslovnim kraljem Bosne i kuje svoj novac. Ilok je u to vrijeme značajno naselje i tvrđava, od 1525. godine ima svoj gradski statut i grb.
Turska vladavina - 16. i 17. stoljeće
Gradski korzo, rane godine 20. stoljeća
Sto pedeset godina turske vladavine donijele su vukovarskom kraju velike promjene. Turci su na svom pohodu 1526. godine, pod vodstvom sultana Sulejmana Veličanstvenog zauzeli sve utvrde uz Dunav, pa tako i Ilok i Vukovar, te su potom izvojevali veliku pobjedu na Mohačkom polju. Vukovar je izgubio strateško značenje, ali je ostao značajno trgovačko-obrtničko mjesto na važnom prometnom pravcu. Imao je nekoliko gradskih četvrti, bogomolje, kupelji, prenoćišta i škole. Pred kraj turske vlasti imao je do 3.000 stanovnika.
U isto vrijeme Ilok je značajno tursko upravno i vojno središte. Pretežito je naseljen muslimanima.
Tada je starosjedilačko katoličko hrvatsko i madžarsko pučanstvo teško stradalo, povuklo se u šume ili je pobijeno. Za turske vladavine ovdje djeluju franjevci okupljajući katolički puk. Na opustjelo područje kao pomoćne turske čete dolaze pravoslavni Vlasi, ali će se povući zajedno s turskom vojskom. Vukovar je oslobođen 1687., a Ilok 1688. godine.
Ponovno naseljavanje - 18. i 19. stoljeće
U Vukovaru je ostalo naseljeno pedesetak kuća. U opustošeni vukovarski kraj vraća se starosjedilačko i novodoseljeno hrvatsko pučanstvo mahom iz Hercegovine. U neka opustjela mjesta naseljavaju se pravoslavni Srbi, koje iz potrebe za radnom snagom prihvaća bečki dvor. U 18. i 19. stoljeću naseljava se i znatan broj Nijemaca, Mađara, Židova, Rusina, Slovaka i Ukrajinaca. Tako ovo hrvatsko područje postaje nacionalnim sastavom višenacionalno. Hrvatske zemlje sada su u sastavu habsburškog carstva. Carica Marija Terezija obnovila je 1745. godine slavonske županije, koje su pod upravom Hrvatskog sabora i bana, ali pod pritiskom Mađara. Vukovar je sjedište velike Srijemske županije, koja se protezala između Dunava i Save, na istoku sve do Zemuna, na zapadu do Osijeka, osim područja Vojne krajine.
Dvorac Eltz, rano 20. stoljeće
Velike posjede u Slavoniji dobivaju ili kupuju feudalci. Grofovi Eltz, koji se ubrajaju u njemačko praplemstvo, dolaze u posjed vukovarskog vlastelinstva. Filip Karlo Eltz nadbiskup u Mainzu i njemački knez izbornik 1736. godine kupuje ovaj golem posjed s 35 naseljenih mjesta. Tijekom narednih stoljeća zemljišne površine su smanjene agrarnim reformama. Cijeli razvoj vukovarskog kraja sve do 1945. godine tijesno je vezan uz vukovarsko vlastelinstvo grofova Eltz.
U isto vrijeme iločko vlastelinstvo drže talijanski kneževi Odescalchi. U 18. i 19. stoljeću Vukovar je imao značajke upravnog, gospodarskog, prometnog i kulturnog središta. Suvremenici ga smatraju "prijestolnicom Srijema".
Već na početku ovog razdoblja polovicu stanovnika Vukovara čine obrtnici i trgovci. Pučanstvo je izuzetno radino cvjeta obrt, trgovina, svilarstvo, brodogradnja. Roba se lađama otprema u podunavske zemlje. Rano su osnovane brojne cehovske organizacije koje štite obrtnike. U Vukovaru je središte trgovine za cijeli zapadni Srijem.
Vukovarski kraj ima izvanredne uvjete za agrarnu proizvodnju. Još krajem 19. stoljeća gotovo 80% pučanstva živi od zemljoradnje. Vlastelinstvo grofova Eltz uznapreduje proizvodnju, sto utječe i na mala seoska gospodarstva. Pored osnovne proizvodnje žitarica, vinogradarstvo je važna gospodarska grana. Vukovarska i iločka kvalitetna vina priznata su na svjetskim gospodarskim izložbama. U govedarstvo se uvode najbolje mliječne pasmine, a ovdje su i čuvene ergele konja poznate u svjetskim razmjerima.
Od 1840. godine Vukovar je uključen u stalni parobrodarski promet na Dunavu. Od 1878. godine priključen je na željeznički promet. Vukovarska luka je najveća pretovarna luka u hrvatskim krajevima. Kao i u drugim hrvatskim, posebno slavonskim krajevima, u Vukovaru se sporo razvijala industrija. Intenzivnija primjena parnih strojeva je u drugoj polovici 19. stoljeća i to više u zemljoradnji nego u industriji. Na spori razvoj industrije utječe nedostatak kapitala. Štedionica u Vukovaru osnovana je 1861. godine. Prvo veliko industrijsko poduzeće Vukovarska kudjeljara proradilo je tek 1905. godine. Iz ovih pogona Vukovar dobiva električnu energiju od 1909. godine.
Spori razvoj industrije utječe na mali porast stanovništva grada. Prema popisu pučanstva 1900. godine u Vukovaru živi 1/4 stanovništva vukovarskog kotara. Vukovar tada ima 10.400 stanovnika, od toga po nacionalnosti: više od 4.000 Hrvata, 3.500 Nijemaca, oko 1.600 Srba, 950 Mađara, i inih.[2]
Značajniji industrijski objekti osnova su u razdoblju između dva svjetska rata. Tvornica »Bata« u obućarsko-gumarskoj grani proizvodnje osnovana je 1931. godine. U isto vrijeme počinju raditi u Vukovaru značajni pogoni tekstilne industrije. Industrijalizacija je utjecala na porast gradskog stanovništva, tako da Vukovar ima prema popisu pučanstva 1948. godine više od 17.000 stanovnika.
Razvoj znanosti i kulture
Glavna gradska ulica, sredina 20. stoljeća.
U skladu sa svojim položajem u gospodarskom i upravnom pogledu Vukovar se razvio u obrazovno, kulturno i zdravstveno središte. U Vukovaru se u 18. i 19. stoljeću živjelo na europski način.
Posljedice poplave u Vukovaru 1965. godine.
U 18. stoljeću u Vukovaru već djeluju ranarnici, a liječenjem se bave i neki franjevci. Prvi diplomirani liječnik djeluje od 1763. godine, a ljekarna je otvorena 1791. godine. Krajem 18. stoljeća vladala je ovdje velika srijemska kuga. Prva mala bolnica otvorena je tek 1857. godine.
Već od 1730. godine Vukovar ima razvijeno pučko školstvo. Iz franjevačke škole razvila se pučka škola u Starom Vukovaru. Novi Vukovar ima svoju školu. Djelovale su i konfesionalne škole za djecu pravoslavne i židovske vjere, te škole na njemačkom i mađarskom jeziku. Šegrtska škola osnovana je 1886., a gimnazija 1891. godine.
U Vukovaru je osnovana tiskara 1867. godine i izdavala je prve vukovarske novine na njemačkom jeziku Der Syrmier Bote. Kasnije je radilo više tiskara, a od brojnih novina isticale su se Sriemski Hrvat i Sriemske novine, koje su izlazile gotovo tri desetljeća na prijelazu u 20. stoljeće.
Uslijed nedostatka prostora za društvena događanja u gradu vukovarski veleposjednik iz jedne od najstarijih i najuglednijih vukovarski obitelji, Aleksa Paunović daje izgraditi "Hotel Grand"[3] ta građevina je najpoznatije djelo monumentalne historicističke arhitekture u gradu. Izgrađena je na mjestu tzv. Švicarske kuće po nacrtima senćanskoga arhitekta Vladimira Nikolića, od 1894. do 1897. godine.[4] Grand hotel je uz ugostiteljske sadržaje imao i kazališnu dvoranu. Hotel je davan u zakup, a 1918. godine prodan je novom vlasniku Miši Gottfriedu.[5] U to vrijeme u Vukovaru je naglo jačao radnički pokret i radnici su željeli izgraditi radnički dom. Kako je Grand hotel 1919. godine ponovno ponuđen na prodaju, radnici osnivaju Zadrugu radnički dom i prodajom zadružnih udjela prikupljaju sredstva, kupuju Grand hotel i pretvaraju ga u Radnički dom.
Grad Vukovar je u zahvalnost svom sugrađaninu prigodom obnove zgrade diližansne pošte, bivše galerije Bauer, na pročelje zgrade postavio ploču s imenom Alekse Paunovića ispisanim zlatnim slovima na ćirilici.
Najstarija književna djela ovoga područja potječu iz pera vukovarskih i iločkih franjevaca. Najpoznatiji književnici iz ovog kraja su Nikola Andrić, Julije Benešić, Antun Gustav Matoš, Zaharije Orfelin, Pavao Pavličić i Zoran Bognar.
U Vukovaru su djelovali brojni likovni stvaratelji. Od starijih su poznati J. F. Mücke, F. K. Giffinger, a u 20. stoljeću gimnazijski profesori Dragan Melkus, Dragutin Renarić, Marijan Detoni, i ini.[2]
Vukovar ima svog nobelovca, Lavoslava Ružičku. Rođen je u Vukovaru 1887. godine, a Nobelovu nagradu za kemiju dobio je 1939. godine.
Vukovar je imao razvijen društveni život po uzoru na europska shvaćanja. Samo u razdoblju do Prvoga svjetskog rata djelovalo je 30-ak društava. Pjevačka, čitalačka, športska i potpomagajuća društva imala su svoje čitaonice, organizirala koncerte i zabave. Društva su često bila organizirana na nacionalnoj osnovi. Prva predstava na hrvatskom jeziku održana je 1821. godine, bilo je to dramsko djelo gvardijana franjevačkog samostana Grge Čevapovića. Najutjecajnije hrvatsko društvo je pjevačko društvo »Dunav«. U Vukovaru je 1922. godine otvoren Hrvatski dom, stjecište svih kulturnih zbivanja.
Vukovar u Jugoslaviji
Županijska palača u Vukovaru.
U razdoblju između dva svjetska rata, u okvirima jugoslavenske države, vukovarsko područje, kao i ostali hrvatski krajevi, nalazilo se pod izrazitim ekspanzionističkim pritiskom Beograda. Teritorijalnim podjelama na oblasti i banovine hrvatsko područje je sustavno cijepano. Intervencijama Beograda vlasti se mijenjalo sastav stanovništva. Površine dobivene agrarnom reformom dijele se solunskim dobrovoljcima i općenito stanovništvu iz srpskih krajeva. Ali su doseljavani i Srbi i dijelom Hrvati iz siromašnih ruralnih krajeva Hrvatske: Like, Korduna i Dalmacije. Zapošljavanje u tvornicama vješto se koristilo da se mijenja hrvatski značaj vukovarskog kraja.
Na početku ovog razdoblja u Vukovaru je vrlo snažan radnički pokret, koji svoje uporište nalazi u neriješenom socijalnom i nacionalnom pitanju u tadašnjoj jugoslavenskoj državi. Ovo je posebno naglašeno održavanjem II. kongresa Socijalističke radničke partije Jugoslavije 1920. godine, koja na tom kongresu dobiva i novo ime - Komunistička partija Jugoslavije (iako je sama država jugoslavensko ime ponijela tek 1929. godine). Pokraj svih pritisaka ekspanzionističke politike Beograda toga doba u Vukovaru sve do kraja tridesetih godina 20. stoljeća međunacionalnih tenzija gotovo i nije ni bilo a hrvatska nacionalna svijest sačuvana je i s olakšanjem je dočekano osnivanje Banovine Hrvatske 1939. godine.
Nažalost, slijede tragični događaji Drugoga svjetskog rata. Međunacionalni sukobi izazvani pred sam rat sada se zaoštravaju i u Vukovaru. Grad nije pretrpio veća razaranja. Sastav stanovništva znatno se promijenio, posebno progonima Židova, Srba i antifašistički orijentiranih Hrvata, te progonom, ubijanjem i iseljavanjem vukovarskih Nijemaca ("Donauschwaben") pred kraj i nakon rata.
Nakon 1945. godine u novoj jugoslavenskoj državi i šidski je kotar odvojen od hrvatskih zemalja. Ostatak Srijema, koji nije u sastavu današnje Hrvatske, izdvojen je još ranije prigodom osnivanja Banovine Hrvatske. Za razliku od predratnoga "sakaćenja", u zamjenu za šidski kotar, do tada već mahom naseljen Srbima, Hrvatska je dobila Baranju koja nikad do tad u povijesti nije bila u Hrvatskoj. Vukovarsko-iločki kraj, ostao u sastavu Hrvatske, u upravnom pogledu činio je općinu Vukovar.
Radnički Dom, mjesto održavanja Drugog kongresa KPJ.
U skladu sa Zakonom o agrarnoj reformi i kolonizaciji iz 1945. godine provedena je nacionalizacija dobara koja je pretvorena u državno vlasništvo. Dvije najbogatije vukovarske obitelji, Eltz i Paunović, ostaju bez cjelokupne imovine koju djelomice vlasnicima vraća Republika Hrvatska u novije vrijeme. Nakon 1948. godine, raskola sa SSSR-om i kretanja novim putem, državno je vlasništvo postalo društvenim (koje je de facto identično radničkom dioničarstvu, bez preciziranog vlasništva u vidu dionica). U vukovarskom kraju dolazi do brze industrijalizacije, iznad prosjeka u odnosu na ostale dijelove Hrvatske. Nažalost, industrija je usko specijalizirana, neatraktivna s masovnim zapošljavanjem radne snage. U isto vrijeme agrarna proizvodnja je autarhična. Godine 1990. od ukupno zaposlenih u gospodarstvu vukovarskog kraja oko 60% radi u industriji, a samo 12% u poljoprivredi, u društvenom sektoru.
Neki događaji iz doba Rankovićeve strahovlade u Jugoslaviji bili su indikativni za osvajački pohod Srbije 30 godina poslije. Arhitektonski neprimjerenim zahvatom uklonjena je građevina hrvatskog atributa koju je projektirao velikan hrvatske arhitekture Aleksandar Freudenreich, Hrvatski dom u Vukovaru.[6] Na mjestu gdje je bio definiran povijesni arhitektonski korpus kompleksa Hrvatskoga doma, koji se je održao sve do početka 1960-ih, srušen je stari klasicistički hotel "K lavu", a nije dugo prošlo, srušeno je i barokno pročelje Hrvatskog doma.[6] Već 1966. je godine na tom mjestu izgrađena arhitektonski neprimjerena građevina, aneks "Centra za kulturu", u koji se ulazilo s novoformiranoga "trga", drugim riječima, uklonjen je povijesni dio hrvatskog doma te je sa dunavske strane ostala kazališna dvorana u Rokoko stilu koja postoji i danas. Građevinski ostaci starog hotela "K Lavu" ukradeni su te je tada zabilježeno da je dvoje ljudi krivično odgovaralo za nemili događaj. Dok je pozadi, pored dvorane na mjestu starog Hotela "K Lavu" izgrađen neprimjeren modernistički objekt novog hotela "Lav". U ratu 1991. godine hotel je oštećen ali ipak nije obnovljen već je porušen a na njegovom mjestu izgrađen novi objekt sukladno potrebama grada u suvremenom dobu.
Vukovar u Domovinskom ratu i danas
Podrobniji članak o temi: Bitka za Vukovar
Stara barokna jezgra s prepoznatljivim svodovima.
Osamostaljenjem Hrvatske 1991. godine došlo je do otvorene agresije Srbije na Vukovar i Hrvatsku. Nakon što je većina srpskog stanovništva (sva srpska djeca) pobjegla iz grada, počela je bitka za Vukovar, u kojoj su hrvatske snage branile grad protiv vojske JNA, srpskih četničkih i drugih paravojnih postrojba i srpske vojske, koja je imala golemu premoć u ljudstvu i tehnici. Srpsko je granatiranje sravnilo grad sa zemljom. Nakon tri mjeseca ogorčenih borba, Vukovar je 18. studenoga 1991. godine pao u srpske ruke.
U agresiji na Vukovar 1991. godine, JNA i srpske paravojne postrojbe ubile su najmanje 1.739 osoba.[7]
Nakon oslobodilačkih akcija u drugim krajevima Hrvatske 1995. godine, počeli su pregovori o povratku Vukovara pod hrvatsku vlast. Lokalna je samouprava u Vukovaru počela djelovati sredinom 1997. godine.
Dana 8. lipnja 1997. godine, Vlak mira stigao je iz Zagreba u Vukovar. Bio je sastavljen od 21 vagona iz svih hrvatskih županija, a u njemu su bili najviši politički dužnosnici, crkveni velikodostojnici, članovi diplomatskog zbora, te brojni uglednici iz javnog, kulturnog, znanstvenog i gospodarskog života Hrvatske. On je označio povratak Hrvatske u Vukovar, u hrvatsko Podunavlje, na njene istočne granice. Predsjednik Tuđman je nazvao Vlak mira simbolom povratka prognanika i pružanja ruke onima, koji nisu okrvavili ruke. Obraćajući se okupljenom narodu, predsjednik Tuđman je pozvao na praštanje jer pobjednik, koji ne zna praštati sije klice novih zala, a hrvatski narod to ne želi niti je želio.
Hrvatsko Podunavlje je mirno reintegrirano u Republiku Hrvatsku 15. siječnja 1998. godine. Otad se mnogo radi na obnovi grada i povratku svih stanovnika i pomirbi, te se oživljavaju kulturni i drugi vidovi gradskog života.
Gradska naselja
U sklopu grada Vukovara nalaze se gradska naselja: Trpinjska cesta, Borovo Naselje, Mitnica, Petrova gora, Sajmište, Supoderica, Lužac, Budžak, Priljevo, Olajnica, Centar (stara jezgra grada). Pod upravom grada Vukovara se nalaze i sela Lipovača, Sotin i Grabovo (u sklopu kojeg se nalaze naselja Jakobovac i Ovčara).
Stanovništvo
Kretanje broja stanovnika od 1857. do 2011.[8]
Grad Vukovar, prema popisu 2001. godine, ima 31.670 stanovnika, te je drugi grad po veličini u županiji.
Po narodnosti, većina stanovnika su Hrvati (57.5%), slijede ih Srbi (32,9%), Rusini (1,8%), te Mađari (1,2%). Od ostalih nacionalnih manjina u Vukovaru još ima Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Slovaka, Crnogoraca, Albanaca i inih.
U gradu Vukovaru u prošlosti su oduvijek većinsko stanovništvo bili Hrvati, ali ipak bio je primjerom etničke i vjerske raznolikosti.
Nacionalna struktura stanovništva Vukovara kroz godine:[9]
Godina
Ukupno
Hrvati
Srbi
Nijemci
Mađari
Ostali
2011.
27.683
15.881
57,37%
9.654
34,87%
58
0,21%
347
1,25%
1.743
6,3%
2001.
31.670
18.199
57,5%
10.412
32,9%
58
0,2%
387
1,2%
2.614
8,3%
1990.
44.639
21.065
47,2%
14.425
32,3%
94
0,2%
694
1,5%
8.361
18,8%
1971.
30.222
14.694
48,6%
9.132
30,2%
60
0,2%
835
2,8%
5.501
18,2%
1948.
17.223
10.943
63,5%
4.390
25,5%
54
0,3%
913
5,3%
923
5,3%
1931.
10.242
5.048
49,6%
1.702
16,6%
2.670
26,1%
571
5,6%
215
2,0%
1910.
10.359
4.092
39,5%
1.628
15,7%
3.503
33,8%
954
9,2%
183
1,8%
Franjevački samostan sa crkvom Sv. Filipa i Jakova na brdu Šlezija, najstarijem dijelu grada Vukovara.
U kretanju nacionalnog sastava stanovništva grada Vukovara u 20. stoljeću vidi se da su Hrvati kontinuirano imali gotovo polovicu u vukovarskom stanovništvu. Najveće promjene dogodile su se u gotovo potpunom nestajanju Nijemaca i povećanju broja srpskog stanovništva. U rubrici ”ostali” 1990. godine najveći postotak imaju tzv. ”Jugoslaveni” 9,5%, slijede Rusini sa 2,7% itd.
Hrvati
Naseljavanje Hrvata u Podunavlju na današnjem vukovarskom području uslijedilo je krajem 6. i početkom 7. stoljeća, kada su Hrvati došli i na ostala hrvatska područja. Trinaeststoljetna naseljenost Hrvata dopušta da o njima govorimo kao o starosjediocima na ovom području. Za vrijeme hrvatskih narodnih vladara u 10. i 11. stoljeću već su svi hrvatski krajevi od Drave i Dunava na sjeveru do Jadranskog mora na jugu ujedinjeni u jedinstvenoj hrvatskoj kraljevini. Hrvatsko stanovništvo na vukovarskom području pretrpjelo je najveće gubitke za vrijeme turske vladavine (1526.-1687. godine), ali se uspjelo održati.
Srbi
Prvo naseljavanje stanovnika pravoslavne vjere na vukovarskom području uslijedilo je u 16. stoljeću. Pravoslavni Vlasi, kao pomoćne turske čete (martolozi) naseljavaju se u manjim skupinama. Poslije oslobođenja od turske vlasti krajem 17. i početkom 18. stoljeća nekoliko stotina srpskih obitelji naseljava se u opustjelim selima i nešto u Vukovaru. Tada je nastala srpska enklava od desetak sela na vukovarskom području i održala se kao relativno zatvorena cjelina. U novijem razdoblju plansko naseljavanje Srba u Vukovar uslijedilo je za vrijeme postojanja jugoslavenskih država dijeljenjem obradivih površina i zapošljavanjem. Najveći priljev Srba u Vukovaru uslijedio je poslije 1945. godine i odlaska Nijemaca.
Nijemci
Austrijski carevi poticali su naseljavanje novih stanovnika na opustjela područja poslije turske vladavine, da bi dobili radnu snagu. Već početkom 18. stoljeća u Novom Vukovaru naselili su se njemački obrtnici. Tijekom 18. i 19. stoljeća naseljava se znatniji broj Nijemaca na vukovarskom području. Mnogi koji su se ranije naselili u Bačkoj sada prelaze Dunav, jer se oko Vukovara mogla dobiti jeftina zemlja. Tako u nekim selima kao npr. Sotinu Nijemci čine polovicu stanovništva. Tijekom i krajem Drugoga svjetskog rata 1944./45. godine i Nijemci teško stradavaju i u Vukovaru ih ostaje neznatan broj.[9]
Popis stanovništva 1991.
Popis 1991.
Glavna ulica u Vukovaru, vukovarski korzo.
Prijeratna općina Vukovar :
- površina: 606 km2
- br. stanovnika: 84.189
- br. naseljenih mjesta: 29
Nacionalni sastav po naseljenim mjestima, 1991.
Apsolutna etnička većina:
██ Hrvati (14)
██ Srbi (10)
██ Rusini (2)
Relativna etnička većina:
██ Hrvati (2)
██ Mađari (1)
Podrobniji članak o temi: Dodatak:Popis stanovništva u Hrvatskoj 1991.: Vukovar
Uprava
Upravna tijela Grada Vukovara su:
- Gradonačelnik
- Gradsko vijeće
Gradonačelnik Vukovara je Ivan Penava iz redova HDZ-a.[10] Gradonačelnik je nositelj izvršne vlasti i zastupa Grad Vukovar. Gradonačelnik se bira na neposrednim izborima na vrijeme od četiri godine, sukladno zakonu o lokalnim izborima. Gradonačelnik ima dva zamjenika koji se biraju zajedno i istovremeno s gradonačelnikom. U Gradu Vukovaru zbog odredbe Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, kojom se srpskoj nacionalnoj manjini priznaje pravo na zastupljenost, jedan zamjenik gradonačelnika bira se iz reda pripadnika srpske nacionalne manjine.[11]
Gradsko Vijeće grada Vukovara sastoji se iz 21 člana od kojih su po jedan Predsjednik gradskog Vijeća i podpredsjednik. Ono obavlja dužnosti sukladno Statutu Grada Vukovara.
Vukovarska arhitektura teško je stradala u agresiji Srbije i JNA na grad, jedan od posljednjih neobnovljenih objekata, Stari željeznički kolodvor u Vukovaru, snimljen 2007. godine.
Stranka
Broj zastupnika
HDZ
9
SDP
3
HKS
3
SDSS
2
DSS
2
BM-365
1
Živi Zid
1
Promet
Vukovar je smješten u sjeveroistočnom dijelu Republike Hrvatske (45° 20' sjeverne geografske širine i 16° 40′ istočne geografske dužine) i sjedište je Vukovarsko-srijemske županije. Leži na ušću rijeke Vuke u Dunav (Luka Vukovar – Rkm 1335) i ima granični položaj na Dunavu prema Vojvodini u Srbiji.Zahvaljujući posebnosti svog zemljopisnog položaja, prvenstveno obilježenog međunarodnim plovnim putem – rijekom Dunav, Vukovar predstavlja značajno prometno čvorište magistralnih pravaca.
Ceste i željeznica
Glavni željeznički kolodvor u gradu "Vukovar - Borovo".
Dobra je prometna povezanost sa susjednim državama Bosnom i Hercegovinom, Mađarskom i Srbijom. Vukovar je udaljen 16 km od grada Vinkovaca, najvećeg željezničkog čvorišta u Hrvatskoj. Dobro je povezano državnom cestom D55 preko Vinkovaca s 39 km udaljenim čvorom Županja na auto-cesti A3 Zagreb-Lipovac. Sa 33 km udaljenim Osijekom povezuje ga državna cesta D2, preko koje je Vukovar povezan na koridor Vc (autocesta A6).
Položaj Vukovara postat će dodatno povoljan s provođenjem regionalnih prostornih planova koji uključuju ulaganja u regionalnu prometnu infrastrukturu. Izgradnja četverotračne vukovarske obilaznice kao dijela multimodalnog čvorišta (pruga-cesta-rijeka), izgradnja brzih cesta koje će Vukovar povezati s koridorima X i Vc s jedne, te s graničnim prijelazima na tim koridorima s druge strane.
Položaj grada je iznimno povoljan za pristup drugim tržištima unutar srednje i jugoistočne Europe jer je smješten na ili u blizini sljedećih transeuropskih koridora:
- Paneuropski prometni koridor VII - rijeka Dunav (Luka Vukovar)
- Međunarodna zračna luka Osijek -> udaljena 16 km
- Paneuropski prometni koridor X - željeznica -> 14 km od Vinkovačkog čvorišta (najveće regionalno željezničko čvorište)
- Autocesta A3 (Hrvatska) -> udaljena 42 km
- Europski pravac E73 - željeznica i autocesta A5 -> udaljena 31 km
Zračni promet
Izgradnjom zračne luke Klisa, 20-ak km zapadno od Vukovara, točno na tromeđi Vinkovaca, Vukovara i Osijeka, ovo je područje uključeno i u zračni promet.
Riječni promet
Vukovarska luka na Dunavu važna je uvozno-izvozna postaja. Poslije izgradnje željeznice 1878./79. godine sve je važnija uloga Vukovara u pretovaru robe s riječnog na željeznički promet.[1]
Gospodarstvo
Namjensko industrijsko naselje "Batine kolonije" početkom 20. stoljeća
Tvornica "Borovo".
Gospodarstvo Vukovara zasnovano je na poljoprivredi, trgovini, vinogradarstvu, prehrambenoj industriji, tekstilnoj industriji, industriji građevinskog materijala, industriji obuće i turizmu. Prije Domovinskog rata Vukovar je bio jedan od najrazvijenijih područja Hrvatske. Po BDP Vukovar je bio iznad prosjeka SR Hrvatske i poslije Maribora u Sloveniji, Vukovar je po BDP bio drugi grad u SFRJ. Industrija je teško stradala u velikosrpskoj agresiji 1991.-95. Dramatičan pad broja stanovnika također doprinosi padu gospodarstva. Državna komisija za popis i procjenu ratne štete utvrdila je da ona u Vukovaru izravno iznosi 9,5 milijardi kuna, a neizravno i četiri puta više. Od tih je 9,5 milijardi pola, dakle 4,6 milijardi, šteta u gospodarstvu, pri čemu su najveću štetu pretrpjele tvrtke Borovo – 1,9 mlrd., Vupik 1,3 mlrd., Vuteks 950 milijuna i Velepromet 81 milijun kuna. Doduše u poslijeratnu obnovu grada država je uložila oko 3,5 milijardi kuna, od čega 1,7 milijardi u stambeni fond (neposredna razaranja, a za srpske okupacije krađa imovine, strojeva i odvoz istih u Srbiju[12]).
Mirnom reintegracijom pod hrvatsku vlast počela je obnova grada, pa tako i industrije.
U razdoblju od 2012. do kraja 2016. godine ulaganjima u poslovne zone, nove tvornice te povećanje pretovara robe u Luci Vukovar grad Vukovar postupno se gospodarski oporavlja.
Veće tvrtke u gradu Vukovaru
- "Vupik" - prehrambena industrija
- "Borovo" - industrija obuće
- "Luka Vukovar"
- "Velepromet"
- Tvornica ljekova "Yasenka"
- Tvrtka "Smiljanić" d.o.o[13]
- Tvornica biodizela - "Biodizel Vukovar" d.o.o., najveći proizvođač biodizela u Hrvatskoj[14]
Posebne zone za ulaganja
.jpg)
Borovo naselje i Priljevo:
- područje kombinata Borovo
- područje Gospodarske zone Vukovar d.o.o.
- lučko područje (luka i okolne parcele rezervirane za razvoj lučke djelatnosti)
- Područje Zone male privrede Priljevo
- područje uz Borovsku cestu, označeno kao područje komercijalne namjene
- industrijsko područje uz D55 prema Vinkovcima
Sajmište:
- Podunavska slobodna zona
- Područje nekadašnje ciglane
- Niz površina u GUP-u označenih za industrijsku i mješovitu namjenu
Mitnica:
- Poljana u GUP-u označena za komercijalnu namjenu
Poslovno-inovacijski centar "BIC Vukovar" - predstavlja zaokruženi koncept za potporu inovativnom, tehnološki proizvodno orijentiranom poduzetništvu - neovisno o veličini ili zrelosti tvrtke. Cilj ovog Centra je privući ili potaknuti stvaranje i rast tehnološki orijentiranih tvrtki. Poslovno-inovacijski centar BIC-Vukovar smješten je na području Vukovarske gospodarske zone na parceli površine od 15.776 m2. U svom sastavu Poslovno-inovacijski centar BIC-Vukovar ima 4 centra, smještena u 2 zgrade. U zgradi bivše tiskare Borovo (bruto površine 1.125 m2) smješten je Poduzetnički inkubator, a u zgradi Poly (bruto površine 9.700 m2) smještena su preostala 3 centra BIC-Vukovar i to Proizvodni centar, Centar inovativnog poduzetništva (CIP) i Edukacijski centar.[15]
Turizam
Turizam je također jedna od važnih djelatnosti u gradu. Nakon uklanjanja porušenih mostova na Dunavu kod Novog Sada krenula su krstarenja Dunavom, pa su počeli pristajati putnički brodovi i u Vukovaru. Tim brodovima se samo u 2005. godini u Vukovaru iskrcalo oko 18.500 turista, pretežito američkih i njemačkih. Nakon ponovne izgradnje hotela Lav, počeo se razvijati i kongresni turizam.
Prema podatcima Državnog zavoda za statistiku, u 2015. godini Vukovar je zabilježio čak 153% više turističkih dolazaka i 132% noćenja više nego godinu ranije. Po podatcima Državnog zavoda za statistiku za 2014. i 2015. godinu, apsolutni rekorder po rastu turističkih dolazaka i noćenja je Vukovar. Sa 7.017 dolazaka u 2014. godini, skočili su za deset tisuća, na 17.811 dolazaka u 2015. godini, što je rast od čak 153,8 posto. Tek nešto je manji rast u broju noćenja, 135 posto – s 11.923 u 2014. na 28.015 u 2015. godini. Sam grad predstavlja važno turističko mjesto za ratni, memorijalni turizam koji čini najveći broj posjeta turista.
Među mnoštvom vrlo atraktivnih građevina, ističu se dvorac Eltz iz 18 stoljeća, barokne zgrade u središtu grada, franjevački samostan, župna crkva sv. Filipa i Jakova, pravoslavna crkva sv. Nikole, Mauzolej Eltz, Mauzolej obitelji Paunović dok je najpoznatiji i najposjećeniji objekt u gradu Vukovarski vodotoranj.
Izvan grada na obali Dunava prema Iloku nalazi se Arheološki park Vučedol gdje je pronađena čuvena obredna posudica Vučedolska golubica koja predstavlja povijesni simbol grada Vukovara. Arheološko nalazište sa Muzejem Vučedolske kulture i Arheološkim istraživačkim centrom (Vila Streim) jedini je izuzev osječkog, arheološki istraživački centar u istočnoj Hrvatskoj dio je šireg plana izgradnje "Arheološkog parka Vučedol" koji će po završetku posjedovati i kompletno uređen arheološki prostor oko samog muzeja a planira se i izgradnja zvijezdarnice te uređenje vučedolske marine za prijem brodova na Dunavu. Vučedol je danas poznato izletište, raj za ribiče s prekrasnom pješčanom plažom na Orlovu otoku.
Atraktivno ušće rijeke Vuke u Dunav, šetališta uz Dunav i uređene plaže na Vukovarskoj adi osiguravaju športsko-rekreacijske aktivnosti tijekom cijele godine, a posebice u toplom dijelu godine kada je moguće kupanje gdje posljednjih godina dolazi sve više turista iz cijele Slavonije. Na Dunavu i Vuki popularan je ribolov (som, smuđ, šaran, štuka, kečiga).
Najpopularnije vukovarsko izletište svakako je Etno-eko park u šumi Adica 2 km od središta grada smješten u poznatoj vukovarskoj park-šumi i okružen rukavcima rijeke Vuke. Mjesto gdje se najčešće održavaju manifestacije u gradu posebice u proljeće i ljeti. Tradicionalno najposjećenija za Praznik rada kako za Vukovarce tako i ljude koji dolaze iz udaljenijih krajeva, koncerti na otvorenom kao Vubass festival , etno sajmovi i razna druga dogadjanja tijekom godine. Posjetitelji mogu uživati u raznovrsnoj ponudi restorana, dok istovremeno mogu prenoćiti u jednoj od šest dvokrevetnih soba, uređenih u ruralnom stilu.[16]
Mjesta memorijalnog turizma
- Memorijalno groblje žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru[17]
- Spomen dom Ovčara[18]
- Mjesto sjećanja - Vukovarska bolnica 1991.[19]
- Spomen dom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti[20]
- Veliki bijeli križ na ušću Vuke u Dunav, u spomen na sve žrtve Domovinskog rata
- Bugarsko vojno groblje[21]
- Spomen-park Dudik
- Kosturnica sa spomenikom žrtava Dudika, palih boraca Pete vojvođanske udarne brigade i boraca Crvene armije
U gradu postoje sljedeći hoteli i hosteli
- Hotel Dunav (van funkcije od 2014. godine)
- Hotel Lav
- Hostel Dubrovnik otvoren krajem 2016. godine[22]
- Hostel Borovo (u gradskoj četvrti Borovu Naselju)[23]
- Hostel 101 Dalmatinac[24]
- Vila Vanda[25]
Kultura
Muzeji
- Gradski muzej Vukovar, osnovan je 1946. godine. Prvi stalni postav otvoren je 1948. godine zahvaljujući prvoj donaciji osnivača Vukovarca dr. Antuna Bauera.
Muzej je teško stradao u Domovinskome ratu te je bio i prvi objekt bombardiran u zračnim napadima JNA na grad. Dobar dio umjetnina odnesene su u Novi Sad gdje su godinama bile pohranjene u "Pokrajinskom zavodu za zaštitu spomenika kulture" AP Vojvodine.
Radom u progonstvu u periodu od 1992. godine do danas, na inicijativu gospodina Bože Biškupića, skupljena je zbirka umjetnina koju su hrvatski umjetnici darovali Gradskom muzeju. Toj ideji su se pridružili i umjetnici iz Italije, Austrije, Njemačke, Poljske, Francuske i drugih zemalja. Zbirka nosi naziv Muzej Vukovara u progonstvu i danas broji 1500 umjetnina.
U procesu mirne reintegracije hrvatskog podunavlja i početka djelovanja muzej je djelovao u razorenom dvorcu ali je uspješnim trudom djelatnika ubrzo počeo da se obnavlja. Umjetnine su vraćene u Hrvatsku. Gradski muzej Vukovar i kompleks dvorcaEltz obnovljen je 2011. u sklopu Projekta Vlade RH i Razvojne banke Vijeća Europe, koji pod nazivom Obnova i revitalizacija kulturne baštine „Ilok -Vukovar-Vučedol“ provodi Ministarstvo kulture RH. Nakon završenih građevinskih radova, Prva faza stalnog postava u prizemlju Eltz sa svečanim dvoranama i ambijentalnim prostorima otvorena je u Noći muzeja 25. siječnja 2013. godine. Već sljedeće godine, 23. siječnja 2014. godine, otvoren je stalni postav Gradskog muzeja Vukovar, koji sa svojim zbirkama pokriva vremenski raspon od 8000 godina. Danas je Gradski Muzej Vukovar jedan od najuređenijih.
U travnju 2016. godine u sklopu dodjele nagrade za Europski muzej godine u San Sebastijanu, Gradski muzej Vukovar dobio je od (EMYA) Europskog muzejskog foruma Nagradu Silletto za suradnju s lokalnom zajednicom i uključivanje volontera u rad muzejske ustanove. Za nagradu Europski muzej godine bilo je nominirano 49 muzeja iz 24 europske zemlje.[26]
- Zbirka Bauer koje je Vukovaru još prije rata donirao poznati hrvatski kolekcionar Antun Bauer jedna od najvrjednijih umjetničkih zbirki u Hrvatskoj. On je vrijedno i strpljivo prikupljao umjetnine počevši od 1948. godine pa sve do 2000. godine. Prije rata zbirka je brojala više od 3.000 umjetnina. Zbirka Bauer je u muzeju dočekala i početak Domovinskoga rata. Zbirka je odmah nakon ratnih razaranja Vukovara premještena u Novi Sad gdje je spremljena na sigurno, popisana i klasificirana. Ne postoje precizni podaci tko ju je odvezao za Novi Sad ali se pretpostavlja kako se radi o postrojbama JNA i muzealcima iz Vojvodine koje su na ovaj način željeli spasiti neprocjenjive umjetnine. S normalizacijom odnosa Hrvatske i Srbije umjetnine iz Zbirke Bauer su 2001. godine konačno vraćene u Hrvatsku. Toga 13. prosinca 2001. godine u Gradskom muzeju Vukovaru u Mramornom predvorju dvorca Eltz predstavnici dvije države potpisali su Protokol o povratu umjetnina. Danas, više od 25 godina kasnije, Zbirka Bauer broji 2.485 umjetnina i 606 autora. U sklopu obilježavanja 25. godišnjice međunarodnog priznanja Republike Hrvatske, Zbirka Bauer ponovno je otvorena za javnost u sklopu dvorskog kompleksa Eltz u izdvojenoj zgradi u pet prostorija i na dva kata, ukupno su izložene 244 umjetnine. Od toga broja je 170 slika, 25 skulptura, 34 crteža, 15 grafika.[27]
- Muzej Vučedolske kulture izgrađen je na arheološkom lokalitetu Vučedol podno prapovijesnog tela – višeslojnog naselja na kojemu se od 1984. godine provode sustavna interdisciplinarna istraživanja. Vučedol je eponimni lokalitet eneolitičke kulture koja se u svojoj kasnoj fazi pred kraj trećega tisućljeća prije Krista proširila na prostor današnjih 12 europskih zemalja. Muzej u svome stalnom postavu kroz 19 tema donosi prikaz i rekonstrukciju života kulture na širem prostoru rasprostiranja. Muzej je dio arheološko-turističkog parka a muzeološkim sadržajima su obuhvaćeni i novoizgrađeni prostori vučedolskog Gradca s rekonstrukcijom megarona ljevača bakra, radionice starih zanata i istraživački centar u Villi Streim. Muzej Vučedolske kulture danas je jedan od najsuvremenije opremljenih muzeja u Republici Hrvatskoj.[28]
- Spomen muzej Lavoslava Ružičke (1887. - 1976.), dobitnika Nobelove nagrade za kemiju 1939. godine, otvoren je prvi put 1977. godine. Rodni grad Vukovar Lavoslav Ružička je posjetio 1965. godine, kada je nastala ideja o osnivanju muzeja. Obnovljena Ružičkina kuća otvorena je 2007. godine, na 120. obljetnicu njegova rođenja, i djeluje kao kulturno-znanstveni centar. U njoj se nalaze zavod HAZU i velika polivalentna dvorana te Spomen-muzej Lavoslavu Ružički. U njemu su izložene fotografije, pisma i drugi materijali koji dokumentiraju bogati Ružičkin život i plodni znanstveni rad.[29]
Kina
Prvo kino u Vukovaru otvoreno je u tadašnjoj zgradi Grand Hotela, poznatijoj danas pod nazivom "Radnički Dom Vukovar" na glavnomu gradskom trgu u gradu, koje je radilo sve do razaranja grada 1991. godine i u kome su se uglavnom prikazivali stariji filmovi.
Prvo namjensko kino u Vukovaru javlja se već 1932. godine kada bogati industrijalac Tomáš Baťa u sklopu novoizgrađenog radničkog naselja, tada pod nazivom "Batine Kolonije" daje izgraditi zgradu radničkog doma za potrebe radnika u sklopu koje gradi prvu kino dvoranu u gradu Vukovaru sa 153 sjedećih mjesta pod nazivom "Ton-kino - Bata", simboličnog naziva, jer bilo je to prvo kino u istočnoj Slavoniji koje je prikazivalo tonske filmove. Većina kina u tadašnjoj državi uopće u to vrijeme prikazivala su isključivo nijeme filmove.[30]
Uskoro dolazi vrijeme Drugog svijetskog rata i batine tvornice nacionalizira "narodna vlast", a radničko naselje dobija novo ime pod kojim ga danas poznajemo kao Borovo Naselje. Ipak, nove vlasti i dalje podržavaju rad kina u zgradi Radničkog Doma te Šandor Farkaš i njegova supruga Kristina, prijašnji upravitelji kina i dalje vode "Ton-kino" sve do 1967. godine.
Ubrzo uzletom tvornice Borovo naglo se povećava broj stanovnika u gradu te su i potrebe za kulturnim institucijama sve veće, tako se preko puta Radničkog Doma gradi nova multi-kulturalna dvorana sa više od 500 sjedala i filmskim platnom od kojeg je u Hrvatskoj bilo veće samo ono u pulskoj Areni. Prvi film koji je te godine prikazan na platnu 14x6 metara je bio talijanski film Lijepa mlinarica (1955.) redatelja Maria Camerinia sa Sophiom Loren i Marcelom Mastrorianniem u glavnim ulogama.
Nakon Domovinskog rata 1991. godine kino dvorana nastavlja se koristiti smanjenim kapacitetom do novijeg doba kada zbog novih tendencija koje više ne poznaju postojanje velikih kino dvorana iz praktičnih i financijskih razloga, dvorana u Borovu Naselju biva prenamjenjena.
Grad Vukovar 21. prosinca 2013. u sklopu K centra "Golubica Mall" dobija prvi CineStar u Vukovarsko–srijemskoj županiji. Cinestar Vukovar digitalizirano je kino s tri dvorane, od kojih su dvije opremljene realD 3D tehnologijom, te također CineStar eXtreme velikom kinodvoranom s platnom površine 100 četvornih metara.[31][32]
Gradska knjižnica i čitaonica Vukovar
Gradska knjižnica i čitaonica Vukovar utemeljena 1947. godine javna je ustanova koja obavlja knjižničnu i informacijsku djelatnost gradske knjižnice u gradu Vukovaru te je i važan čimbenik očuvanja tradicijske kulture vukovarskog kraja posjeduje vrijednu zavičajnu zbirku knjiga i publikacija. U knjižnici se nalazi i jedan od svega nekoliko Američkih kutaka u Republici Hrvatskoj.
Manifestacije
- Vukovarski filmski festival, festival filmova podunavskih zemalja
- Bonofest, festival duhovne glazbe u Franjevačkom samostanu
- Lutkarsko proljeće, festival dječjeg kazališta
- Festival komorne glazbe
- Vukovarski etno sajam
- Dan Sv. Vinka
- Vukovarske adventske svečanosti
- "Tiha noć u Vukovaru", godišnji koncert pod vodstvom Hrvatske radiotelevizije
Religija
Po popisu stanovništva iz 2011. godine najbrojnija vjerska zajednica u gradu su Katolici, većinom Hrvati, pripadnici drugih vjeroispovijesti su pravoslavci, te Grkokatolici od kojih najviše ima pripadnika Rusina i Ukrajinaca.
Svetac zaštitnik grada Vukovara je Sveti Bono Vukovarski koji je od davnina i prije rata štovan kako od strane katolika tako i pripadnika drugih vjeroispovijesti u gradu pravoslavnih i grkokatolika. Po svetom Boni Vukovarskom ime su dobili i Pastoralni centar Svetog Bone, udruga Sveti Bono Vukovar i "Bonofest" - festival duhovne glazbe. U gradu postoji i Grkokatolička zajednica mahom Rusina i Ukrajinaca. U gradu djeluje i Adventistička crkva. Među pravoslavnim vjernicima posebice se štuje Sveta Petka svetica zaštitnica žena, bolesnih i siromašnih.
Sakralni objekti
- Franjevački samostan s Crkvom sv. Filipa i Jakova u Vukovaru - teško oštećenom u ratu, 2000. obnovljena, nakon zagrebačke i đakovačke katedrale treća je crkva po duljini u Hrvatskoj, građena u baroknom stilu, s nekoliko vrijednih oltara, posjeduje i vrijednu knjižnicu te kriptu obitelji Eltz ispod crkve, najveću vrijednost predstavljaju ostaci Sv. Bone koji se čuvaju u srebrnom sarkofagu na kojem stoji napisano: "Spaljeni ostaci sv. Bone mučenika"
- Crkva Gospe Fatimske u Borovu Naselju s kipom Gospe Fatimske pronađenim neoštećenim pod ruševinama prijeratne crkve, na Svijećnicu 2. veljače 2000. godine
- Crkva sv. Roka u sklopu Dvorca Eltz
- Crkva Blažene Djevice Marije Kraljice mučenika
- Crkva sv. Nikole u Vukovaru - jedna od najstarijih i najznačajnijih pravoslavnih crkvi u stilu pučkog baroka sjeverno od Save i Dunava, u ratu teško oštećena, danas obnovljena, posjeduje vrijedan ikonostas i stare očuvane spise u tornju crkve
- Crkva sv. Petke kraj Vukovara u poznatom vukovarskom izletištu park šumi Adica, posjeduje lijepi ikonostas rađen u duborezu, a među Vukovarcima svih vjeroispovijesti od davnina je popularan izvor svete vode pod crkvom kao "Izvor Svete Petke" poznate zaštitnice žena, bolesnih i siromašnih
- Grkokatolička župna crkva Krista Kralja u Vukovaru
- Crkva sv. kralja Stefana Dečanskog u Borovu Naselju, pravoslavni hram u Borovu Naselju iz 2010. godine
Obrazovanje
Osnovne škole
- Osnovna škola Dragutina Tadijanovića Vukovar
- Osnovna škola Antuna Bauera Vukovar
- Osnovna škola Nikole Andrića Vukovar
- Osnovna škola Siniše Glavaševića Vukovar
- Osnovna škola Blage Zadre Vukovar
- Osnovna škola Mitnica Vukovar
- Osnovna škola Josipa Matoša Vukovar
Srednje škole
- Gimnazija Vukovar
- Ekonomska škola Vukovar
- Tehnička škola Nikole Tesle Vukovar
- Srednja strukovna škola "Marko Babić" Vukovar
- Glazbena škola Vukovar
Visoko obrazovanje
Palača Jirkovsky - Veleučilište Lavoslav Ružička
-
Veleučilište “Lavoslav Ružička”, Vukovar
- studij ekonomije
- studij prava
- studij fizioterapije
-
Sveučilište u Splitu, Odjel za stručne studije
- studij informatike
- studij ekonomije
- upravno-pravni studij
-
Sveučilište Josipa Jurja Strossmayera u Osijeku, dislocirani studiji u Vukovaru
- studij ekonomije
- studij prava
- Visoka učiteljska škola - dislocirani studij Vukovar
Ostalo
Mediji
U Vukovaru postoje dvije radijske postaje, "Hrvatski radio Vukovar"[33] i "Radio Dunav"[34] namijenjen srpskoj nacionalnoj manjini. Od tiskanih medija u Vukovaru jednom u dva tjedna (svake druge srijede) tradicionalno izlaze Vukovarske novine. U gradu postoji i nekoliko periodičnih manjinskih listova. Na dvije regionalne postaje (Vinkovačka televizija i Osječka televizija) postoje emisije namijenjene gradu Vukovaru, to su "Vukovarski mozaik" i "Vukovarska kronika". Za pripadnike srpske nacionalne manjine u produkciji Zajedničkog vijeća općina emitira se emisija "Kronika Slavonije, Baranje i zapadnog Srijema"[35] iz studija u Vukovaru, uz medijsku potporu Radiotelevizije Vojvodine.
Šport
Povijest športa u Vukovaru
U gradu Vukovaru stanovništvo je vezano za prirodu i rijeku Dunav. Takav stil života obilježava i značajna uloga športa i rekreacije. Grad Vukovar ima tradiciju u mnogim športovima posebice u onima vezanim uz vodene športove poput veslanja, plivanja i vaterpola a pokraj njih najznačajnije uspjehe ostvarile su vukovarska košarka, odbojka i atletika.
Davne 1912. godine osnovan je i Veslački klub „Vukovar“. Vukovar je za vrijeme Austro-Ugarske monarhije imao nešto više od 10.000 stanovnika. Grad na dvije rijeke Dunav i Vuka imao je snažnu predispoziciju za razvoj veslanja. Neposredno pred Prvi svjetski rat gospodin Antun Manč uz skupinu od dvadesetak entuzijasta došao je na ideju osnivanja veslačkog kluba. Prvi sastanak (osnivačka skupština) održan je 11. svibnja 1912. godine u igračnici kavane hotela Grand u 18.00 sati poslijepodne. Već 1913. godine postoje zapisi o natjecanju vukovarskih veslača protiv VK „Neptun“. Uskoro počinje Prvi svjetski rat i vrijeme nikako nije naklonjeno veslanju i športu. Međutim krajem kolovoza 1914. godine na sudjelovanju u utrci u Osijeku nastupa u samcu Konstantin Iskra, a u dvojcu Dragutin Rotter i Nikola Doljak. Tu se i prvi puta pojavljuje ime Konstantina Iskre koji postaje legendom vukovarskog veslanja.
Ženska odbojka u Vukovaru ima dugu tradiciju. Ženski odbojkaški klub osnovan je 1962. godine i od tada su odbojkašice ponos grada koji puni tribine. Krajem sedamdesetih, ŽOK Vukovar se izborio za ulazak u prvu saveznu ligu Jugoslavije gdje je i ostao do 1991. godine. Bilo je teško uspjeti i zadržati se u prvoj ligi, ali samo su se jedne godine borile za opstanak dok su većinom bile stabilan prvoligaš uglavnom na sredini ljestvice, točnije od 4. do 7. mjesta. Ostvarivale su dobre rezultate i u kupovima Jugoslavije, a 1986. godine su sudjelovale i u kupu CEVA gdje su došle do 3. kola, odnosno bile su četvrtoplasirane. 22. prosinca 2010. godine u Zagrebu je osvojen odbojkaški Kup Hrvatske - najveći uspjeh Vukovarskog športa koji je ponovljen i sljedeće 2011. godine.[36]
Šport u Vukovaru danas
Značajniji športski objekti u gradu Vukovaru su: Športska dvorana Borovo Naselje (kapacitet 3.000 gledatelja), izgradjena 1976. u svrhu održavanja Stolnoteniskog prvenstva Jugoslavije 1978. godine, Plivalište Vukovar s velikim zatvorenim olimpijskim bazenom i tribinama za 750 gledatelja koji ima dopuštenje za velika međunarodna natjecanja, zajedno s fitness dvoranom, saunom, komercijalnim prostorima, restoranom i barom na dvije razine,[37] te posjeduje i dva vanjska bazena, tobogan i sunčalište, Stadion HNK Vukovar '91, Športsko-rekreacijski centar "Lijeva Bara" s dvoranom za borilačke športove i vanjskim nogometnim i košarkaškim igralištima, Teniski centar Borovo, Sportski centar "Hrgović" - teniski tereni i jahanje, Streljana "Grič-7" kao i nekoliko nogometnih stadiona među kojima i Gradski stadion Vukovar, Stadion HNK Borovo i stadion NK Vuteks Sloga Vukovar.
Grad Vukovar odlukom gradskog vijeća osnovao je 2016. godine javnu ustanovu "Sportski objekti Vukovar" za upravljanje športskim objektima u gradu Vukovaru. Osim plivalištem ustanova upravlja i športskom dvoranom te teniskim terenima u Borovu naselju kao i športskim rekreacijskim centrom u Lijevoj bari.[38]
Svakako najpoznatiji predstavnik vukovarskog športa danas je Damir Martin veslač, dvostruki svjetski i europski prvak te osvajač srebrnog odličja na Olimpijskim igrama 2012. godine u Londonu ali i mnogi drugi, plivačica Mirna Jukić, odbojkašica Marina Miletić kao i stolnotenisačica Sandra Paović.
Popis klubova po športovima
Atletika
- Atletski klub "Maraton"
Biciklizam
- Sportski biciklistički klub "Vukovar"
Boćanje
- Boćarski klub "Mitnica"
- Boćarski klub "Borovo"
- Boćarski klub "Trpinjska cesta"
- Boćarski klub "Dunav" Sotin
Borilački sportovi
- Karate klub "Vukovar '91"
- Boksački klub "Borovo"
- Taekwondo klub "Borovo"
- Taekwondo klub "Dragon" Lipovača
Bridž
- Sportski bridž klub "Vupik Vukovar"
Gimnastika
- Gimnastičko društvo "Vukovar"
Hokej na ledu
Košarka
Kuglanje
- Hrvatski kuglački klub "Vukovar '91"
Nogomet
- Hrvatski nogometni klub "Vukovar 1991"
- Hrvatski nogometni klub "Borovo"
- Hrvatski nogometni klub "Radnički"
- Hrvatski nogometni klub "Lipovača"
- Nogometni klub "Vuteks-Sloga"
- Športski nogometni klub "Dunav" Sotin
- Ženski nogometni klub "Vukovar"
- Hrvatski Nogometni klub "Mitnica"
- Malonogometni klub "Bata Borovo"
Odbojka
Plivanje
Ronjenje
- Klub podvodnih aktivnosti "Vukovar"
Rukomet
Stolni tenis
- Stolno teniski klub "Vukovar 91"
Šah
- Šahovski klub "Vukovar 91"
- Šahovski klub "Slaven"
- Šahovski klub "Šahmatik"
- Šahovski klub "Caissa"
Športski ribolov
- Športsko ribolovna udruga "Dunav"
- Športsko ribolovna udruga "Vuka"
- Športsko ribolovna udruga "Borovo naselje 91"
- Športsko ribolovna udruga "DEA SPORT" Vukovar
Tenis
- Teniski klub "Borovo naselje"
- Teniski klub "Vukovar"
Veslanje
- Hrvatski veslački klub "Vukovar"
Zanimljivosti
Konzulati u Vukovaru
-
Srbija - Generalni konzulat Republike Srbije u Vukovaru.[40]
Gradovi i općine prijatelji
-
Dubrovnik (od 3. veljače 1993.)[41]
-
Mostar (od 25. svibnja 2012.)[41]
-
Bač (od 25. listopada 2011.)[41]
-
Sinj (od 2. svibnja 2011.)[41]
-
Šibenik od (2. svibnja 2011.)[41]
-
Trogir (od 2. svibnja 2011.)[41]
-
Bački Petrovac (od 15. listopada 2011.)[41]
-
Sarajevo (od 19. prosinca 2012.)[41]
-
Dugopolje (od 26. rujna 2014.)[41]
-
Knin (od 12. lipnja 2015.)[41]
-
Škabrnja (od 2. svibnja 2015.)[41]
-
Makarska (od 2. svibnja 2015.)[41]
-
Zagreb (od 8. travnja 2016.)[41]
wikipedia
