O zakonima i plotovima

Predsjednik zagrebačkoga Županijskog suda Ivan Turudić poručio je javnosti da neće suditi Zdravku Mamiću ni na bilo koji način sudjelovati u procesu protiv njega. Osim što tom izjavom svjedoči da je svjestan loših posljedica medijsko-političke estradizacije po vlastiti sudački ugled i status, izuzimajući se od uloge i obveza koje kao predsjednik suda ima u svim procesima, pa i u spomenutom, Turudić potvrđuje da u domaćoj sudskoj praksi suci nisu imuni na utjecaj osobnih odnosa i veza na posao koji obavljaju.

Sudac i sudovi koji nisu sposobni građanima jamčiti da će suditi po slovu zakona i sukladno ustaljenoj sudskoj praksi, neovisno o privatnim, političkim i inim stavovima i odnosima, malo koga mogu uvjeriti da će se nečijim izuzećem iz procesa osigurati zakonito, pravedno i neovisno suđenje. Turudić svojim izuzećem iz procesa Mamiću pothranjuje nevjericu građana u zakonitost sudskih postupaka, osnažujući dojam da su zakoni rastezljivi i ekstremno prilagodljivi određenim osobama, od optuženika i obrane preko tužitelja do sudaca. Ako si sposoban i neovisan sudac, sudi, brate, i rođenoj majci: izuzećem ne dokazuješ da nećeš posredno i javnosti nevidljivim kanalima utjecati na sudske presude!

Turudić bi svoje sudačke vrline i mane uvjerljivije dokazao transparentnim i javnim donošenjem odluka u sklopu ovlasti koje mu pripadaju po funkcijama u zagrebačkom Županijskom sudu, nego povlačenjem u sjenu u kojoj, navodno, neće ni mrdnuti da pomogne svom prijatelju Mamiću u nevolji. No i bez ove najnovije egzibicije (u sudskom procesu koji još nije započeo, a moguće je da ga i neće biti), puno primjera dokazuje da su zakoni i njihova primjena u sudskoj i ukupnoj društvenoj praksi rastezljivi kao žvakaće gume, pa i kad imaju status ustavnih zakona, onih koji prije prihvaćanja moraju proći političko (parlamentarno) i ustavnopravno sito i rešeto te dobiti dvotrećinsku podršku zastupnika.

Karamarkov HDZ tako se zbog izborne šnicle upustio u potkopavanje ustavnopravnog poretka koji su proteklih 25 godina poglavito kreirali stranački im prethodnici, a pritom se ne libe kršiti i međunarodne obveze preuzete još otkako je Hrvatska, kao uvjet svoga priznanja, prihvatila izvještaj Badinterove komisije ili stekla članstvo u Europskoj uniji. Riječ je o zamalo rutinskoj izmjeni Zakona o upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina kojom se, po uputama Ustavnog suda, preciziraju sankcije za općinske i gradske vlasti koje ne provode zakonske odredbe: odavno je, naime, utvrđeno da bez sankcioniranja onih koji izbjegavaju provoditi ustavne i zakonske odredbe taj dio manjinskih prava (kojima se Hrvatska u svijetu nastoji prikazati kao uljuđena demokratska država) ostaje mrtvo slovo na papiru. Od Karamarkova preuzimanja liderske uloge, HDZ je u adute svih svojih predizbornih kampanja ugrađivao i podršku svojim vukovarskim uzdanicama, koje zakonito i nezakonito, institucionalno i izvaninstitucionalno, krše Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i zakonske odredbe o manjinskim jezicima i pismima. Rat protiv ćirilice u Vukovaru promoviran je u HDZ-ovu izbornu zastavu i magnet za privlačenje birača, iako se njime grubo krše i gaze ustavnopravne norme na kojima počiva poredak ove zemlje, kao punopravne i ravnopravne članice međunarodnih organizacija, zajednica i institucija. I sad kad je Milanovićeva vlada, po nalogu Ustavnog suda, predložila kako zakrpati rupe vezane uz taj zakon, Karamarkov HDZ se, poput suca Turudića, odlučio izuzeti iz parlamentarne procedure u kojoj bi se trebalo zapečatiti odavno propisano pravo manjina na upotrebu svoga jezika i pisma. Kad bi imali petlje, znanja i sposobnosti, HDZ-ovci bi se otvoreno i transparentno založili za ukidanje barem onog dijela prava nacionalnih manjina koji ih smeta; objavili bi to urbi et orbi, pa koliko koštalo da koštalo i na domaćem i na međunarodnom političkom tržištu. Ovako, turudićevski poručuju da ne mogu i neće suditi i presuđivati svojim prijateljima, pa i kad dokazano krše zakone…

Sklonost bušenju rupa u zakonu i njihovu rastezanju dugo se ovdje ukorjenjivala i postajala nepisanim pravilom, iako se sve češće kao bumerang vraća svim građanima, pa počesto i onima koji takvu praksu svakodnevno zalijevaju. Primjerice, prije četiri godine HDZ-ova parlamentarna većina je pokrenula (a sve druge stranke zdušno prihvatile) donošenje Zakona o ništetnosti svih pravnih odluka i akata JNA, Jugoslavije i Srbije koji se odnose na Domovinski rat; unatoč upozorenjima pravnih stručnjaka da je zapravo taj zakon ništetan i neupotrebljiv, njime se mahalo na sve strane, a poslužio je i kao podloga za pritiskanje Srbije da odustane od primjene univerzalne nadležnosti svojih sudova za ratne zločine počinjene na bivšem jugoslavenskom prostoru. Zakonom o ništetnosti Hrvatska je zapravo proglasila nevažećima i sve sudske procese koji se vode u Srbiji za zločine počinjene na Ovčari, u Sotinu, Lovasu, Belom Manastiru… Umjesto da spor sa Srbijom oko instituta univerzalne nadležnosti njezinih sudova riješi sklapanjem međunarodnog ugovora ili na neki od načina koji su predlagali pravni stručnjaci, hrvatski su političari time uvjetovali Srbiji članstvo u EU-u. Hapšenje i suđenje hrvatskom državljaninu Veljku Mariću bio je krunski argument za pritiskanje i ucjenjivanje Srbije. Paralelno su mnogi političari trčali za poenima, zahtijevajući od Srbije da Marića prebaci u hrvatski zatvor i prozivajući je zbog toga što odbija to učiniti, iako je Zakon o ništetnosti odavno stupio na snagu, pa bi njegovom primjenom u konkretnom slučaju Veljko Marić bio na slobodi čim bi iz Srbije ušao u Hrvatsku. Na koncu, uz Marićevu suglasnost, ministar pravosuđa Orsat Miljenić je sa srpskim pravosuđem i vlašću istrgovao prebacivanje u hrvatski zatvor, ali tek pošto je Županijski sud u Bjelovaru potvrdio srpsku presudu kojom je Marić pravomoćno osuđen na 12 godina zatvora. Dakle presude srpskih sudova u Hrvatskoj su ništetne jer Zakon o ništetnosti propisuje da za ratne zločine u Hrvatskoj presude mogu donositi samo ovdašnji sudovi, ali eto, presuda srpskog suda kojom je Marić osuđen na zatvorsku kaznu vrijedi i ovdje jer ju je potvrdio jedan od hrvatskih sudova…

Suci neće suditi prijateljima ili sudjelovati u procesima protiv njih, iako bi po dužnosti to morali. Nacionalne manjine imaju pravo na upotrebu svog jezika i pisma, ali ćemo se o tome zapravo dogovoriti na lokalnoj razini. Presude srpskih sudova za ratni zločin u Hrvatskoj su ništetne, ali ipak vrijede ako ih potvrde hrvatski sudovi. A onda se svi manje-više čudimo kad nam iz svijeta poruče da nam je pravna (ne)sigurnost rak-rana, zbog koje nas zaobilaze mnogi, pa i investitori koji su nam nasušno potrebni u ovim maratonskim kriznim uvjetima.