Okle ste došli?

Posljednje desetljeće u akademiji i na njenim konferencijskim/festivalskim/galerijskim ili općenito event-marginama, a onda logično i u izdavaštvu, svjedočimo povećanom interesu za period jugoslavenskog socijalizma. Do te mjere da se stvorila i zasebna ladica koja skuplja sve te interdisciplinarne interese pod oznakom jugoslavenskih studija. Prvotno nastala kao cinična i pomalo melankolična doskočica, danas su jugoslo/avenski studije/i gotovo pa bibliografska oznaka pod koju se onda svrstavaju svi ti pokušaji "novog promišljanja socijalističke Jugoslavije – njene strukture, karaktera i nasljeđa" često, nažalost i nužno, projektno kreirani da bi obilježili određene datume (poput aktualne stogodišnjice "zajedničke države") ili pak zajahali na valu globalno visokog burzovnog kotiranja jugoslavenskog nasljeđa u kulturi, odnosno, prije svega suvremenoj umjetnosti i arhitekturi.

Drugim riječima, ta fluidna interdisciplinarnost same oznake studija i pristupa temama, a onda i činjenica da je njeno polje jedna arhivska, da ne kažem arheološka, rabota "povratka u prošlost" daje joj nesiguran status jer pretpostavlja distancu i autorefleksiju, što opet pretpostavlja određeno vrijeme i resurse, ono što u ovim vremenima čini kao luksuz koji si malo tko može priuštiti. U realnosti historijskog revizionizma ili pak projekata kratkoročno i ignorantski okrenutih razvoju i budućnosti koji se urušavaju pred našim očima, Jugoslaviji ne ostaje ništa dugo nego taj preostali prostor margine, odnosno pokušaja koji je često i pogreška. A opet, pokušaja koji nam se u tako iscrtanom kontekstu čini nužnim jer upravo kontrira svemu aktualnom. S druge pak strane, i kada uđe u mainstream prostore (galerijske, akademske, projekcijske), bavljenje socijalizmom i Jugoslavijom odražava neke trenutne političke, kulturne ili kulturnopolitičke tendencije, dok Jugoslavija i njene kontradikcije ostaju po strani – kao ornament nekog važnijeg iskaza i suvremenijih potreba.

Geografija nesrazmjera

Odmah da se autorski amnestiram, ni ovaj tekst nema ambiciju da se puno odmakne od toga, odnosno vlastitog pabirčenja po povijesti Jugoslavije zarad nekih aktualnijih ili bar postjugoslavenskih pitanja. Iako je prošlo više od četvrt stoljeća od njenog formalnog kraja, proces uništavanja njenog nasljeđa traje i danas, a problemi tada postavljeni i donekle osviješteni, iako ne i riješeni – ostaju pitanja i naše generacije. Gorko-slatko je prokletstvo te generacije, koja je samo rođena (ako i to) u Jugoslaviji, na kraju njenog "projektnog ciklusa", da joj se stalno vraćamo znajući da je to jedino emancipacijsko političko nasljeđe na koje se možemo referirati. I to ne samo kao usputnu fusnotu u stručnim tekstovima nego i u nekim budućim pokušajima traženja političkog odgovora na pitanja s kojima se suočavala ta ista Jugoslavija, odnosno detektiranja kontradikcija na kojima se gradila i izbjegavanja onih na kojima se uništavala.

A svakako jedno od tih značajnijih pitanja i kontradikcija jugoslavenskog perioda koje sve više zanima i jugoslavenske studije je pitanje razvoja, odnosno nesrazmjera u razvijenosti pojedinih dijelova Druge Jugoslavije. Ili plastično ekonomski rečeno, riječ je o državi koja je imala nezapamćen rast i ekonomski boom, "naročito između 1957. i 1961., kada se Jugoslavija spominje kao zemlja s najvećim privrednim rastom na svijetu – 12-13 posto godišnje, odnosno više od Japana u njegovim boljim vremenima". Ali istovremeno je od Vardara pa do Triglava imala dva, pa i više svjetova toliko različitih po svom ekonomskom razvoju i modernizacijskom stupnju, da se danas te razlike čine puno važnijim od onih kulturnih i nacionalnih u razumijevanju raspada Jugoslavije, a onda i povratnog razumijevanja ili reinterpretacija potonjih. Godine 1979. kada su reformizmi, odnosno različiti pokušaji rješavanja problema neravnomjernog razvitka došli svom kraju, a neoliberalni projekt dobivao svoje jasne konture i lokalne aplikacije, "42% populacije na  Kosovu i Metohiji se još uvijek bavilo poljoprivredom u usporedbi s 12% slovenske populacije; stopa smrtnosti novorođenčadi na Kosovu je bila 68 na 1000, u Sloveniji tek 15.5, dok je nezaposlenost bila 38% na prema 1%". Problem regionalnog razvoja, kako bismo ga nazvali suvremenim policy-jezikom, doista jest bio jedna od glavnih tema rasprava partijske razine odlučivanja pa onda i raznih reformskih pokušaja (od pedesetih naovamo) kao i stručnih rasprava koje su ih podržavale ili pratile. Pritom se problem regionalnog razvoja nije iscrpljivao u ovoj plastičnoj dihotomiji Slovenija – Kosovo koja je pokazivala krajnje točke jugoslavenske razvojne geografije i bila najčešća metafora, ali i hiperbola njenih kontradikcija. Ta je dihotomija paralelno i skrivala neke druge geografije i probleme kojima ćemo se baviti u ovom tekstu.

Kamen, krš i Njemačka

Neravnomjeran razvoj, zakašnjela modernizacija ili prežici nekih ranijih mentaliteta koji uspijevaju i u novim društvenim odnosima, nisu bili samo pitanje koje je opterećivalo Jugoslaviju na saveznoj ili na načelnoj razini, nego i unutar njenih pojedinačnih republika, a onda i mikroregija. Jer jednostavna geografska metafora Slovenija – Kosovo, odnosno sjever – jug, nije odgovarala na pitanje unutrašnjih razlika u razvoju dijelova pojedinih republika koje su se iskazivale i kroz stupanj industrijalizacije kao temeljnog razvojnog alata moderne Jugoslavije, ali i kroz stope nezaposlenosti kao još jedan bitan pokazatelj razvijenosti pojedinih područja. Naime, iako podaci o razlikama u stopama nezaposletnosti potkrepljuju onu pojednostavljenu razvojnu sliku sjever – jug , ne odgovaraju na pitanja o geografskoj i sektorskoj distribuciji te nezaposlenosti u samim republikama. To pitanje dodatno podcrtava,  a onda i usložnjava činjenica da se na radne migracije u inozemstvo odlučuju nezaposleni iz relativno razvijenijih dijelova države (Slovenija, Hrvatska i Vojvodina) plus Hercegovina, što se donekle može objasniti geografskom blizinom ili lakšom dostupnosti zapadnih zemalja radnicima iz "sjevernijih" krajeva SFRJ, ali opet nedovoljno da bi do kraja razriješilo fenomen nerazvijenosti, a onda i političkog i kulturnog tretmana tog fenomena koji je jednako zaokupljao i republička partijska vodstva; političke, kao i kulturne radnike.

Personifikacija tog problema i u jugoslavenskim studijama, figura je gastarbajtera, odnosno radnika na privremenom radu u inozemstvu – najčešće u Zapadnoj Njemačkoj i Austriji koje su bilateralnim sporazumima sredinom šezdesetih godina otvorile svoje granice radnicima iz Jugoslavije (ali i Južne Europe općenito: Turske, Grčke, Italije, Portugala i Španjolske) da bi nadomjestili nedostatak radne snage u svojoj paralelnoj modernizacijskoj priči. Jugoslavija, pritom, izvozom radnika u zemlje kapitalističkog centra rješava dijelom i spomenute razvojne probleme, odnosno višak nezaposlene radne snage koja ne nalazi svoje mjesto u samoupravnom socijalizmu, često i zbog toga što dolazi iz onih dijelova države u kojima razvoj infrastrukture, industrije, a onda i sveopći modernizacijski projekt, kaska za razvojem republičkih centara. Kako je Ante Jerić u prošlom tematu o gastarbajterima iznio, vodeći se podacima nekadašnjeg zagrebačkog Instituta za geografiju Porijeklo i struktura radnika iz Jugoslavije u SR Njemačkoj iz 1970. koji se bavi razdobljem radnih migracija od 1965. do 1968., područja odakle je odlazilo najviše radnika na rad u inozemstvo "bile su općine u gospodarski slabo razvijenom planinskom i krškom području Dalmatinske zagore (s Imotskom krajinom), jugozapadne Bosne i zapadne Hercegovine" te "općine u Panonskoj nizini, zatim u sjevernoj i istočnoj Hrvatskoj, Bačkoj i sjeveroistočnoj Sloveniji". U ovom slučaju ćemo se ograničiti na ove "prve" upravo zbog njihove političke uloge ili reprezentacijske funkcije (često i prenaglašene) u kasnijim jugoslovenskim scenarijima.

Viktimizacija dijaspore

Zato, osim tih evidentnih otegotnih reljefnih činjenica i nasljeđa ekonomske zaostalosti, pretpostavimo da postoji i svojevrstan podtekst te razvojne stagnacije, odnosno zakašnjele ili prespore modernizacije i u socijalizmu, koje su se onda manifestirale u političke tendencije primarno – hrvatskog nacionalizma. Njegova geografska rasprostranjenost nam se i danas čini kao primarna otegotna okolnost za širenje iole progresivnih političkih ideja u tim krajevima. A onda i ključnom stavkom u raspravi o budućnosti lijevih ili emancipacijskih tendencija u ovim krajevima. Pritom "hibridna figura kapitalizma i socijalizma" u liku gastrabajtera koji istvoremeno predstavlja znamen kontradikcija socijalističke prošlosti, ali i našu globalnu suvremenost sa svim svojim poskliznućima, čini se kao zgodan okvir za promatranje lokalne političke povijesti i suvremenih potreba za političkom emancipacijom određenih krajeva koje nose stigmu "zaostalih" i "konzervativnih".

Iako su Dalmatinska Zagora  i Zapadna Hercegovina bile u različitim socijalističkim republikama, dijele mnoge zajedničke karakteristike poput atributa "iseljeničkog kraja", kako smo vidjeli i u podacima Instituta za geografiju. Kulturni topos vječno nedovršenih roh-bau dvokatnica  tek je jedna od znakova zajedničke priče i gastarbajterskog nasljeđa ovog područja koji se često zajedno neprecizno podvodio pod nešto apstraktniji, ali u hrvatskoj političkoj kulturi jasno ideološki obojan termin dijaspore. U kasnijem razdoblju, ta će se dijaspora konstituirati kao ključan politički faktor u formiranju nezavisne države, odnosno rušenju Jugoslavije. Dogovor te hrvatske dijaspore (u koju su nasilno ugurani i ekonomski migranti, odnosno gastarbajteri) i konvertita bivšeg sistema otjelovljenog kroz HDZ, odnosno političko partnerstvo Gojka Šuška i Franje Tuđmana kao stožernika tih dviju grupacija, bio je buldožder tih procesa i nositelj ideologije postkomunizma. Njihova primarna gesta je bila masovna viktimizacija svega šta joj dođe pod nos pa onda i ekonomskih migranata koji su svrstani u zajednički kofer s ustaškom migracijom i isporučeni na oltar domovine. Kako već citirani Boris Buden primjećuje, dogodilo se "ideološko prisvajanje gastarbajterskog fenomena". Oni su tako istvoremeno postali stvaraoci nove države (kao dio dijaspore) i žrtve komunizma, odnosno živi svjedok "neuspjeha socijalističke ekonomije" kako to nalažu revizionističke tendencije. Na tome se i gradio narativ o zajedničkim, ekonomskim i političkim, žrtvama komunizma. Time se gastarbajtersko iskustvo povijesno i institucionalno izbrisalo svodeći ga upravo na nedovršene fasade onih kuća, odnosno, privatne povijesti obitelji koje se tek kroz jugoslavenske studije ponovno ozvučuju i interpretiraju.

Grijesi otaca

Međutim, priča o gastarbajterima i "pasivnim krajevima" nije tako jednostavna kako nalaže binarna slika ideologije totalitarizma. I da bi je se donekle ispripovijedalo, potrebno se vratiti u godine iz kojih sežu oni podaci zagrebačkog Instituta za geografiju. Naime, reforme šezdesetih, koje će postati buzzword tih godina i pratiti Jugoslaviju do njezinog uništenja, za cilj imaju smanjiti očigledne razlike u modernizacijskim etapama i brzinama među jugoslavenskim regijama: Kosovo je po svim ekonomskim podacima daleko iza ostalih regija, Makedoniju je 1963. pogodio strašan potres koji je dodatno usporio njen razvoj, a Bosna i Hercegovina iako se lijepo industrijalizira, ima krajeva u kojima svega 3% stanovništva radi u industriji, a i terenske organizacije su u velikim problemima jer se članstvo masovno isključuje i to najčešće zbog njihove – religioznosti.

To su samo neke od informacija o kojima se tijekom kasnih pedesetih i u prvoj polovini šezdesetih aktivno raspravlja u sklopu partijske organizacije mostarskog sreza pod koji spadaju i "hrvatski krajevi" zapadne Hercegovine. I još prije nego će Jugoslavija u jednom od reformskih paketa okretanja tržištu otvoriti svoje granice za migracije radnika iz ovih krajeva, zapisnici partijskih sastanaka bilježe zabrinutost za iseljavanje ili kako u stoji u zapisniku sa sastanka Sreskog komiteta Mostar iz 1960. (prema tekstu Husnije Kamberovića Mostarsko savjetovanje) "bježanje" mahom mladih, nezaposlenih i neoženjenih muškaraca u inozemstvo. Slijedila je i detaljna partijska analiza "bježanija" iz ovih krajeva, ali i popratni strah i paranoja lokalnog partijskog vodstva prema svim oblicima migracija bez obzira na njihove povode. Ta "vrlo složena i za pozitivno rješavanje vrlo komplikovana" situacija u zapadnoj Hercegovini, čija je najvidljivija manifestacija upravo bila ekonomska (i manjim dijelom politička) migracija u inozemstvo, odraz je zapostavljenosti tog kraja, odnosno njegovog parcijalnog isključenja iz modernizacijskih procesa. Nisu svjedočili tome samo suhoparni ekonomski pokazatelji nego i činjenica loše razvijene prosvjetne i kulturne infrastrukture i paralelizam one crkvene koja je ostala kao jedina opozicijska kultura socijalizmu u Hercegovini. Represivni odgovor partije na bilo kakav oblik pa čak i one ritualne (kalendarske ili životne) religioznosti bio je pritom kontraproduktivan upravo zbog nepostojanja adekvatnih, altiserovski rečeno, ideoloških aparata države koji bi stvarali kulturu socijalizma.

Autokritika dotadašnjeg partijskog djelovanja kroz Mostarsko savjetovanje 1966. koje je okupilo sve važnije društveno političke radnike iz Hercegovine, došla je prekasno da bi ispravila poslijeratnu politiku koja je cijeli jedan kraj odlučila stigmatizirati zbog sudjelovanja nadprosječno velikog broja stanovništva u neprijateljskim redovima. Ne čudi stoga da su upravo ovi krajevi, paradoksalno – upravo oni koji su stigmatizirani kao parohijalni, provincijalni i šovinistički – poslali najviše radnika u svijet. Oni pritom nisu bili samo "pioniri svijeta globalnog kapitalizma" u koji je Jugoslavija svojim reformama polako zakoračila, nego i stalni podsjetnik ljevici na njene greške s čijim se posljedicama, ako ima ikakve ambicije, treba i danas baviti.

Zaključno o političkoj periferiji

Naravno, ovaj tekst ne vodi želja da amnestira sve političke aktere pridošle iz ovih krajeva od nacionalizma, nego da bilježi u kojim se materijalnim uvjetima takav nacionalizam razbuktao, koje je kontradiktorne figure taj kontekst stvorio i koje greške je ljevica pritom počinila. Da se vratimo na kraju na jugoslavenske studije, odnosno istraživanje Jugoslavije i suvremene potrebe i ambicije: istraživanje ovakvih "džepova" naše povijesti čini se nasušnim, ne samo da bi se bolje razumio jugoslavenski socijalizam i njegova heterogenost, nego i da bi se stekle određene pouke za budućnost u kojoj emancipacijska politika neće polaziti i ograničiti se na centar, nego se širiti iz margina, te iz svojih kontradikcija stvarati strategiju pobjede, a ne rahlo tlo vlastitog poraza i propadanja.

 

U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga / WHW, osmislili smo temat o historijskim i suvremenim migracijama kao poticaj za raspravu o drugačijoj budućnosti gdje se granice ne prelaze batinama, kroz žilet-žicu, već valjanim dokumentima i gestama dobrodošlice. Glavna paralela, ili prije opozicija ovog tematskog broja, postavljena je na relaciji historijske figure gastarbajtera i suvremenog migrantskog radnika, i na pitanjima koja se oko tih dvaju fenomena pletu.