Uronjene u profitno orijentiranu instrumentalizaciju koja svakodnevno oblikuje dinamiku tehnoloških tranzicija u kapitalizmu, tehnologije su prošarane proturječnim silnicama i mjestima otpora. O tehnodeterminizmu, piratstvu, distributivnom karakteru i konfliktnim dimenzijama mrežnih medija, digitalnim repozitorijima, vlasničkim i autorskim pravima kao klasnom pitanju te manjku političke ekonomije u raspravama o mrežnoj slobodi, razgovarali smo s Katarinom Peović Vuković, docenticom na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci i članicom Radničke fronte.
U prvoj sam knjizi željela upozoriti na rastući i sveprisutni tehnodeterminizam u razmišljanju o tehnologiji. Tehnologije se često promatraju ili kao apsolutno pozitivna ili kao apsolutno negativna stvar. Tehnooptimistički diskurs će vam reći da je riječ o demokratizaciji, o tehnologiji koja nas uvodi u novo doba distributivnog dijagrama u kojem svatko ima mogućnost komunikacije. Oni koji pak smatraju da su Mreža i nove tehnologije apsolutno negativna stvar, uglavnom filozofi hajdegerijanci, reći će vam da upravo taj distribuirani dijagram, dakle široka dostupnost komunikacijskih aparata, determinira negativne procese u društvu. Cilj mi je bio ukazati na ovu polarizaciju i upozoriti kako postoje problematični aspekti i jednog i drugog uvida, u mjeri u kojoj se ne uzima u obzir da tehnologije sudjeluju u društvenom razvoju.
Dakle, treba imati u vidu da teze prema kojima televizija ili internet mijenjaju naš svijet, uglavnom služe legitimiranju dominantnog diskursa i dominantnog političko-ekonomskog sustava, dovodeći dominantne društvene političko-ekonomske aktere u vrlo elegantnu poziciju, jer s njih miču pažnju. Ono čime bismo se zapravo trebali baviti jest političko-ekonomska upotreba tehnologija, a ne ponavljati da živimo u svijetu u kojem su novi mediji i internet promijenili naš svijet, što pak podsjeća na onu Leibnizovu o životu u „najboljem od svih mogućih svjetova“, te iziskuje suvremenu verziju Volterova humorističnog odgovora.
Povijest kapitalizma povijest je tehnološkog progresa koji ne oslobađa radnika od rada. Kako je to ustvrdio Marx, moguće je napisati čitavu povijest otkrića čija je jedina svrha bila osigurati kapitalu oružje protiv radničke klase [1]. Tehnološki napredak u kapitalizmu uvijek je težio instrumentalizirati strojeve za ciljeve kapitala. Međutim, ni tehnopesimizam ne daje zadovoljavajuće odgovore. I u pozitivnom i negativnom odgovoru previđa se dijalektika koja je u odnosu tehnologije i kapitala uvijek na djelu. U takvim se crno-bijelim tumačenjima zanemaruje da se tehnologija uvijek već nalazi unutar postojećih društvenih odnosa, pa i konflikata između kapitala i rada, a čije rezultate ne možemo procijeniti unaprijed. Kako bismo uputili na postojeća proturječja u kapitalizmu, potrebno je upotrijebiti alat dijalektičkog materijalizma.
Rekla bih da postoje najmanje tri društvene silnice koje su u toj dinamici važne. S jedne strane imamo tradicionalne industrije, kao što su industrija glazbe i filmova, koje se isprva suprotstavljaju tehnološkim promjenama jer im je zbog distributivnog karaktera medija ugrožena klasična proizvodnja viška vrijednosti putem prodaje fizičkih kopija. S druge strane imamo pirate i čak 70% ljudi na Mreži koji se slažu da je skidanje glazbe, filmova i drugih sadržaja u redu, bez obzira krše li se time autorska prava [2]. Piratstvo počiva na distributivnom karakteru medija i njegovoj temeljnoj karakteristici da povezuje točke bez hijerarhijskog posredništva, što je omogućilo konflikt čiji je rezultat neizvjestan. Treći su emergentni ekonomski modeli koji s jedne strane napuštaju tradicionalne industrijske načine stjecanja profita, nadilazeći tako ograničenja kapitala orijentiranog na prodaju fizičkih kopija, a s druge strane promoviraju slobodni pristup platformama i servisima u zamjenu za podatke o korisnicima. Servisi poput Facebooka, Googlea, Twittera i drugih predstavljaju sintezu, odnosno prevazilaženje svega što je ograničavajuće u prva dva mehanizma – klasičnu regeneraciju kapitala koji putem kreativne destrukcije starog evoluira u smjeru novih načina stvaranja viška vrijednosti. Kao i u prošlim periodima, na ruševinama starog, nastaje novo.
Dakle, ako se pitamo „koju funkciju imaju tehnologije u kapitalističkom sustavu proizvodnje“ onda se prije svega pitamo koja je dinamika prisutna u tom razvoju, na koji način kapital „okiva“ tehnologije kako bi postale „sredstvom za proizvodnju viška vrijednosti“[3].
Teorije mreže kao, primjerice, sociologije mreže Manuela Castellsa, Pierra Levya i drugih, koje inzistiraju na određenom pozitivnom potencijalu komunikacijskih praksi na mreži upravo zanemaruju važnu konfliktnu dimenziju, a Sci-Hub i Library Genesis neki su od primjera koji pokazuju potencijal za stvaranje novih mjesta otpora. Dakle, sociolozima je često važnije naglasiti te demokratizirajuće procese distributivne komunikacije na mreži, koju će, primjerice, Manuel Castells pohvaliti i pozdraviti, te skovati termin „komunikacijska moć“ (jer po prvi puta veliki broj ljudi ima mogućnost participirati u komunikaciji), dok znaju zanemarivati konfliktne primjere. Oni se ne uklapaju niti u tezu da je internet demokratizirao naše društvo (jer iako svi zbilja tehnički mogu pristupiti Library Genesisu i Science Hubu – oni krše autorska prava), niti u pesimističnu tezu da je internet ugrozio društvene odnose i analitičko mišljenje, a pismenost sveo na Twitter statuse (jer i Library Genesis i Science Hub pokazuju da itekako možemo intelektualno napredovati uz pomoć novih medija). Stoga je važno primijetiti da se i u ovoj decentraliziranoj (distribuiranoj) strukturi komunikacije ideje egalitarizma i jednakosti na neki način ponovno izjalovljuju.
Pitanje „nestanka radnih mjesta“, koje se povezuje s automatizacijom nije tehnološko, već političko-ekonomsko pitanje. Do zamjene radnika strojem ne dolazi zbog procjene kapitalista da je radnik nepotreban, već onda kada je automatizacija jeftinija od živog radnika, a jednako se tako zbog pada cijene rada uvijek može očekivati i povratak radnika. Recimo, Amazon je gotovo u potpunosti automatizirao svoju djelatnost – pošiljke pakiraju roboti. Istovremeno, preostali radnici, koje u Amazonu cinično nazivaju „suradnicima“, rade u iscrpljujućim uvjetima, spavaju u šatorima ispred tvornice i kolabiraju od iscrpljenosti [4]. Njihova egzistencija uistinu povezuje robota i rad (na sugestiju brata Josefa, češki pisac Karel Čapek izveo je riječ robot iz češke riječi za rad). Neoliberali će ustvrditi i da tehnološke promjene završavaju tako da stvaraju više poslova nego što su razorile. To je možda i točno, ali pod kojim uvjetima? Sa svakom promjenom, teško stečena radnička prava bivaju ugrožena, a logikom tehnološkog napretka ona bi upravo trebala biti elevirana na jedan novi stupanj – radnici bi trebali raditi manje, u boljim uvjetima i s manje stresa.
[1] Marx, Karl (1976) Capital. A Critique of Political Economy. Volume 1, New York: Penguin Books, 563
[2] https://www.techdirt.com/articles/20110228/23515813305/new-study-70-people-find-piracy-socially-acceptable.shtml
[3] Isto, 492
[4] https://www.theguardian.com/technology/2016/dec/11/amazon-accused-of-intolerable-conditions-at-scottish-warehouse
[5] Pavelski, Joel (2013) “Medieval peasants got a lot more vacation time than you: economist”, New York Post, New York http://nypost.com/2013/09/04/medieval-peasants-got-a-lot-more-vacation-time-than-you-economist
[6] Wark, McKenzie (2007) Gamer Theory, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, and London, England
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o tehnologiji šeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 30.9.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
slobodnifilozofski
U knjigama Mediji i kultura: ideologija medija nakon decentralizacije i Marx u digitalnom dobu bavite se, između ostalog, proizvodnjom i diseminacijom političke emancipacije novih medija. Kako danas digitalna kultura artikulira i posreduje emancipacijske politike na internetu?
U prvoj sam knjizi željela upozoriti na rastući i sveprisutni tehnodeterminizam u razmišljanju o tehnologiji. Tehnologije se često promatraju ili kao apsolutno pozitivna ili kao apsolutno negativna stvar. Tehnooptimistički diskurs će vam reći da je riječ o demokratizaciji, o tehnologiji koja nas uvodi u novo doba distributivnog dijagrama u kojem svatko ima mogućnost komunikacije. Oni koji pak smatraju da su Mreža i nove tehnologije apsolutno negativna stvar, uglavnom filozofi hajdegerijanci, reći će vam da upravo taj distribuirani dijagram, dakle široka dostupnost komunikacijskih aparata, determinira negativne procese u društvu. Cilj mi je bio ukazati na ovu polarizaciju i upozoriti kako postoje problematični aspekti i jednog i drugog uvida, u mjeri u kojoj se ne uzima u obzir da tehnologije sudjeluju u društvenom razvoju.
S tom sam se tezom oslanjala na jednu pomalo arhaičnu zadaću kulturalnostudijskog teoretičara Raymonda Williamsa, koji si je u knjizi „Televizija“ postavio cilj da upozori na problematičnost česte tadašnje poštapalice, prema kojoj je „televizija promijenila naš svijet“. Naime, Raymond Williams tada je upozoravao kako to nije točno, što vjerojatno zvuči kao apsurdna i paradoksalna tvrdnja, no smatrala sam da je danas trebamo ponoviti – upozoriti da internet i novi mediji nisu promijenili naš svijet. Naravno, teza je namjerno zaoštrena, ali ide prema tome da upozori kako tehnologije same po sebi nemaju nikakvu mogućnost mijenjati naš svijet i da one mogu mijenjati svijet samo uz pomoć društvene dimenzije, neprestano ulazeći u konfliktne i savezničke aranžmane s društvenim i kulturnim grupama koje ih uzimaju kao svoje ambleme.
Dakle, treba imati u vidu da teze prema kojima televizija ili internet mijenjaju naš svijet, uglavnom služe legitimiranju dominantnog diskursa i dominantnog političko-ekonomskog sustava, dovodeći dominantne društvene političko-ekonomske aktere u vrlo elegantnu poziciju, jer s njih miču pažnju. Ono čime bismo se zapravo trebali baviti jest političko-ekonomska upotreba tehnologija, a ne ponavljati da živimo u svijetu u kojem su novi mediji i internet promijenili naš svijet, što pak podsjeća na onu Leibnizovu o životu u „najboljem od svih mogućih svjetova“, te iziskuje suvremenu verziju Volterova humorističnog odgovora.
Koju funkciju imaju tehnologije u kapitalističkom sustavu proizvodnje – kako su povezani imperativi za usavršavanjem različitih tehnologija s profitnim motivom i konkurencijom aktera na tržištu?
Povijest kapitalizma povijest je tehnološkog progresa koji ne oslobađa radnika od rada. Kako je to ustvrdio Marx, moguće je napisati čitavu povijest otkrića čija je jedina svrha bila osigurati kapitalu oružje protiv radničke klase [1]. Tehnološki napredak u kapitalizmu uvijek je težio instrumentalizirati strojeve za ciljeve kapitala. Međutim, ni tehnopesimizam ne daje zadovoljavajuće odgovore. I u pozitivnom i negativnom odgovoru previđa se dijalektika koja je u odnosu tehnologije i kapitala uvijek na djelu. U takvim se crno-bijelim tumačenjima zanemaruje da se tehnologija uvijek već nalazi unutar postojećih društvenih odnosa, pa i konflikata između kapitala i rada, a čije rezultate ne možemo procijeniti unaprijed. Kako bismo uputili na postojeća proturječja u kapitalizmu, potrebno je upotrijebiti alat dijalektičkog materijalizma.
Primjerice, Bulletin Board System (BBS) news grupe, koje su u svojim počecima na mreži ARPANET, preteči interneta, bile shvaćene kao apsolutno pozitivna demokratizacijska praksa komunikacije, kao i različiti drugi komunikacijski servisi, naposljetku okoštavaju u obliku korporativnih komunikacijskih platformi poput Facebooka, kojeg s pravom nazivaju strojem za stvaranje profita. Dakle, alati koji u svojim počecima nisu imali profitnu orijentaciju, prerastaju u baze podataka o potrošačima i reklamne prostore. Istovremeno, nešto što je u liberalno-demokratskom okviru a priori shvaćeno kao negativna pojava – piratsko „skidanje“ glazbe, knjiga i filmova s interneta – predstavlja jedan od temeljnih mehanizama otpora kapitalu. Piratstvo je danas simptom društva koje deklarativno visoko cijeni individualne slobode i zagovara jednakost svih u participaciji u znanstvenim, kulturnim i intelektualnim postignućima suvremenog doba, da bi te iste slobode negiralo u korist kapitala. To je naročito vidljivo na primjerima kao što su Sci-Hub i drugi repozitoriji znanstvenih radova, te iz poznatog, nažalost tragičnog slučaja Aarona Swartza, mladića koji je golemi broj znanstvenih članaka učinio javno dostupnim, da bi počinio samoubojstvo nakon izricanja drakonske kazne zbog tog čina.
Rekla bih da postoje najmanje tri društvene silnice koje su u toj dinamici važne. S jedne strane imamo tradicionalne industrije, kao što su industrija glazbe i filmova, koje se isprva suprotstavljaju tehnološkim promjenama jer im je zbog distributivnog karaktera medija ugrožena klasična proizvodnja viška vrijednosti putem prodaje fizičkih kopija. S druge strane imamo pirate i čak 70% ljudi na Mreži koji se slažu da je skidanje glazbe, filmova i drugih sadržaja u redu, bez obzira krše li se time autorska prava [2]. Piratstvo počiva na distributivnom karakteru medija i njegovoj temeljnoj karakteristici da povezuje točke bez hijerarhijskog posredništva, što je omogućilo konflikt čiji je rezultat neizvjestan. Treći su emergentni ekonomski modeli koji s jedne strane napuštaju tradicionalne industrijske načine stjecanja profita, nadilazeći tako ograničenja kapitala orijentiranog na prodaju fizičkih kopija, a s druge strane promoviraju slobodni pristup platformama i servisima u zamjenu za podatke o korisnicima. Servisi poput Facebooka, Googlea, Twittera i drugih predstavljaju sintezu, odnosno prevazilaženje svega što je ograničavajuće u prva dva mehanizma – klasičnu regeneraciju kapitala koji putem kreativne destrukcije starog evoluira u smjeru novih načina stvaranja viška vrijednosti. Kao i u prošlim periodima, na ruševinama starog, nastaje novo.
Dakle, ako se pitamo „koju funkciju imaju tehnologije u kapitalističkom sustavu proizvodnje“ onda se prije svega pitamo koja je dinamika prisutna u tom razvoju, na koji način kapital „okiva“ tehnologije kako bi postale „sredstvom za proizvodnju viška vrijednosti“[3].
Kako tumačite klasne odnose i pitanje (javnog) vlasništva u kontekstu internacionalnih telekomunikacija? Na koji se način različiti subjekti angažiraju oko ovih pitanja?
Smatram da je pitanje autorskih prava jedno od važnih pitanja za razumijevanja klase u današnjem svijetu, iako autorska prava nisu povezana s osnovnim potrebama kao što su to hrana, odjeća ili stanovanje. No ako je točna tvrdnja da klasična mjesta konflikta između studenata i profesora, ili radnika i kapitalista izostaju, onda se zasigurno treba uputiti na ova nova mjesta otpora. Danas čak i u nekim aktivističkim i progresivnim krugovima postoji sklonost da se zaključi kako je tehnologija per se već kooptirana u kapitalistički način proizvodnje i da nije u mogućnosti proizvesti ozbiljniji tip otpora.
S druge strane, globalno gledano, tehnologiju se najčešće fetišizira. Fetišizam je prisutan i u hakerskoj etici koja rijetko ulazi u kritiku političke ekonomije – zadržava se na pozitivnim aspektima tehnologije, kao što je distributivni karakter Mreže, a ostavlja po strani kapital koji oblikuje Mrežu na specifičan način.
Tako Richard Stallman, jedan od rodonačelnika ideje slobodnih operativnih sustava, odbacuje pravničku „legislativnu kolonizaciju“ koja u konfliktu oko autorskih prava zagovara produktivnost, stavljajući je ispred „slobode i načina života“. Međutim, zanemaruje pitanje jesu li osobne slobode i način života uistinu stvar osobnog izbora – ili je taj slobodni izbor ograničen djelovanjem kapitala? Ne koči li razvoj slobodnog softvera zapravo imperativ proizvodnje viška vrijednosti, a ne puka činjenica da je softver „zatvoren“ ili „ograničen“ legislativom? Drugim riječima, hakerima promiče sasvim banalna stvar – legislativa je u rukama kapitala. Hakeri poput Stallmana vole isticati individualne slobode, ostajući u okviru neoliberalnog svjetonazora, koji logikom slobodnog tržišta ograničava liberalizam. Pristup koji naglašava individualne slobode naprosto upada u zamku, jer individualne slobode, kao što je sloboda sudjelovanja u intelektualnim spoznajama i kulturnim dobrima, stoje nasuprot vlasničkim pravima.
Zato mi se čini da bismo danas dobili ozbiljniju, progresivnu, a možda čak i revolucionarnu interpretaciju, kada bi se ta dva svijeta dovela u vezu. Naime, kritika političke ekonomije bez afirmativnih primjera nije dostatna, kao ni puka kritika pragme i potrebe, te zagovor da se softver otvori, bez adresiranja strukturnih problema te rigoroznih imperativa načina proizvodnje u kapitalizmu koji de facto priječe egalitarizam i participativnost.
Kako tumačite „kolektivni neposluh“ projekata poput Library Genesisa i Science Huba, te njihov pokušaj afirmiranja negacije i dokidanja vlasničkih odnosa?
Teorije mreže kao, primjerice, sociologije mreže Manuela Castellsa, Pierra Levya i drugih, koje inzistiraju na određenom pozitivnom potencijalu komunikacijskih praksi na mreži upravo zanemaruju važnu konfliktnu dimenziju, a Sci-Hub i Library Genesis neki su od primjera koji pokazuju potencijal za stvaranje novih mjesta otpora. Dakle, sociolozima je često važnije naglasiti te demokratizirajuće procese distributivne komunikacije na mreži, koju će, primjerice, Manuel Castells pohvaliti i pozdraviti, te skovati termin „komunikacijska moć“ (jer po prvi puta veliki broj ljudi ima mogućnost participirati u komunikaciji), dok znaju zanemarivati konfliktne primjere. Oni se ne uklapaju niti u tezu da je internet demokratizirao naše društvo (jer iako svi zbilja tehnički mogu pristupiti Library Genesisu i Science Hubu – oni krše autorska prava), niti u pesimističnu tezu da je internet ugrozio društvene odnose i analitičko mišljenje, a pismenost sveo na Twitter statuse (jer i Library Genesis i Science Hub pokazuju da itekako možemo intelektualno napredovati uz pomoć novih medija). Stoga je važno primijetiti da se i u ovoj decentraliziranoj (distribuiranoj) strukturi komunikacije ideje egalitarizma i jednakosti na neki način ponovno izjalovljuju.
Smatram da je pozivanje na te demokratske nekonfliktne sfere zapravo stranputica, dok mjesta konflikta, kao što su digitalni repozitoriji, pogotovo znanstvenih tekstova – koji bi u demokratskom društvu po logici stvari trebali biti otvoreni, ali zbog kapitala ostaju tek uvjetno dostupni unutar tržišne prakse znanstvenih izdavača – postaju iznimno važni. Ove konfliktne sfere podcrtavaju da znanstvena, kulturna i druga intelektualna dostignuća, koja u Deklaraciji o ljudskim pravima stoje kao neotuđivo pravo svakog čovjeka, nisu dostupna svima. Činjenica da ta intelektualna dostignuća nisu slobodna niti otvorena, poziva nas da obratimo pažnju na simptome ovog „otvorenog“, „demokratskog“, „slobodnog“, liberalnog društva, ali prije svega kapitalističkog načina proizvodnje i aporije u kojima ono, temeljem načina proizvodnje, dolazi u konflikt sa svojim vlastitim načelima.
Posljednjih desetak godina možemo primijetiti sve intenzivnije promjene u sektoru „kognitivne proizvodnje“ – što transformacijski procesi poput automatizacije znače za radnike/ice u tom sektoru i općenito za radništvo u kapitalizmu?
Pitanje „nestanka radnih mjesta“, koje se povezuje s automatizacijom nije tehnološko, već političko-ekonomsko pitanje. Do zamjene radnika strojem ne dolazi zbog procjene kapitalista da je radnik nepotreban, već onda kada je automatizacija jeftinija od živog radnika, a jednako se tako zbog pada cijene rada uvijek može očekivati i povratak radnika. Recimo, Amazon je gotovo u potpunosti automatizirao svoju djelatnost – pošiljke pakiraju roboti. Istovremeno, preostali radnici, koje u Amazonu cinično nazivaju „suradnicima“, rade u iscrpljujućim uvjetima, spavaju u šatorima ispred tvornice i kolabiraju od iscrpljenosti [4]. Njihova egzistencija uistinu povezuje robota i rad (na sugestiju brata Josefa, češki pisac Karel Čapek izveo je riječ robot iz češke riječi za rad). Neoliberali će ustvrditi i da tehnološke promjene završavaju tako da stvaraju više poslova nego što su razorile. To je možda i točno, ali pod kojim uvjetima? Sa svakom promjenom, teško stečena radnička prava bivaju ugrožena, a logikom tehnološkog napretka ona bi upravo trebala biti elevirana na jedan novi stupanj – radnici bi trebali raditi manje, u boljim uvjetima i s manje stresa.
Neoliberalna interpretacija pozitivne vizije tehno-utopija – automatizacije kao oslobađanja čovjeka – nije pogrešna zbog toga što tehnologije ne bi bile u mogućnosti osloboditi čovjeka od rada, nego zato što ne ostavlja prostora za razumijevanje zašto do toga ne dolazi. Tehnologizacija rada u idealtipskom smislu znači oslobađanje radnika od rada. Činjenica da se to ne dešava, da danas radnik dnevno radi više od srednjovjekovnog seljaka [5], treba biti razjašnjena, a razlog je jednostavan – proizvodnja profita i emancipatorni razvoj tehnologije ne idu nužno zajedno.
Na koji način tehnologije oblikuju popularnu kulturu i njezine aktere, primjerice, u polju kompjutorskih igara od 70-ih naovamo?
Kompjutorske igre danas su popularna kultura par excellence. Pri tome, ako gledamo očima neoliberalnog kapitalizma – možemo naivno zaključiti da su kompjutorske igre uvele svojevrsno oslobođenje „konzumenta“. Kaže se kako igrač/igračica nisu osobe koje „pasivno“ konzumiraju proizvod, već sudjeluju u „izvedbi“ igre. Istovremeno trebamo biti oprezni i uzeti u obzir dijalektičku dimenziju, odnosno redefiniciju same konzumacije kulturnog proizvoda. Konzumacija sa sudjelovanjem prvo je pravilo, prime directive – u društvima u kojem je participacija imperativ, te u kojima više nije moguće „pasivno“ čitati, gledati film ili slušati glazbu. Kako se participacija u kulturi smatra konzumacijom, a gledatelj i slušatelj – „korisnicima“, tako i njihova aktivnost ulazi u krug oplođivanja kapitala. Na neki način se čini da dolazi do demokratizacije kulturne konzumacije, no treba promotriti što je točno na djelu. Kulturni proizvodi ostaju u spektru legislative intelektualnog vlasništva, a ono što se mijenja je promjena u pasivnom smislu gotovo mehaničkog sudjelovanja – kinetike ruke i miša. Tako kompjutorske igre predstavljaju i svojevrsni simptom participacije – sloboda je ograničena na sudjelovanje u algoritamski definiranim izborima ili „opcijama“.
Promatrajući umjetničke projekte koji koriste kompjutorske igre upravo kao popularnu kulturu, u nekoj vrsti metarefleksije možemo zaključiti da se one vrlo često bave algoritamskim karakterom kompjutorske igre – samom činjenicom da postoji materijalni sloj koji determinira sve te „slobodne izbore“. Dakle, u njima se prije svega proučavaju novi načini proizvodnje naracije i „igrajućeg užitka“, a s druge se strane bave determiniranošću igara kao proizvoda prije svega kapitalističkog načina proizvodnje. To su dvije opsesije kompjutorskih igara koje se nazivaju art games – igre koje istovremeno žele biti i umjetnički projekti.
Sama kvantifikacija svakog našeg poteza u kompjutorskoj igri predstavlja, kako su to neki primijetili, metaforu života, rada i definicije uspjeha u kapitalizmu. McKenzie Wark zato kaže da je algoritam ujedno i „alegoritam“, alegorija društva u čijim temeljima djeluju algoritamski odnosi [5]. Moramo se složiti s njim čak i kada malo pojednostavljeno zaključuje kako je život danas organiziran kao igra, gdje svako djelovanje znači pobjedu ili poraz, te kako posao postaje utrka, a ekonomija kockarnica.
Bilješke:
[1] Marx, Karl (1976) Capital. A Critique of Political Economy. Volume 1, New York: Penguin Books, 563
[2] https://www.techdirt.com/articles/20110228/23515813305/new-study-70-people-find-piracy-socially-acceptable.shtml
[3] Isto, 492
[4] https://www.theguardian.com/technology/2016/dec/11/amazon-accused-of-intolerable-conditions-at-scottish-warehouse
[5] Pavelski, Joel (2013) “Medieval peasants got a lot more vacation time than you: economist”, New York Post, New York http://nypost.com/2013/09/04/medieval-peasants-got-a-lot-more-vacation-time-than-you-economist
[6] Wark, McKenzie (2007) Gamer Theory, Harvard University Press, Cambridge, Massachusetts, and London, England
Dijelovi intervjua prikazani su u prilogu o tehnologiji šeste epizode edukativno-mozaične emisije „Promjena okvira“, emitirane 30.9.2016. na TV Istra te uskoro dostupne na SkriptaTV-u.
slobodnifilozofski
