Opća mjesta nekorektnosti

Otkako je, početkom devedesetih, debitantskim naslovom ‘Generacija X’ spretno brendirao duh vremena, Douglas Coupland se uzaludno natječe s vlastitim statusom glasnogovornika epohe. Malo kada su mu, međutim, rezultati bili tako mizerni kao u novom romanu ‘Najgori čovjek svih vremena’. Pripovijest o propalom kamermanu Raymondu Gruntu, ciničnom i narcisoidnom antijunaku našega doba, kojemu bivša supruga – danas uspješna producentica – nudi posljednju poslovnu šansu angažiravši ga na snimanju reality-showa u egzotičnoj pacifičkoj državici Kiribati, brzo se pretvara u sasvim nasumično nizanje proizvoljno bizarnih epizoda. Ako postoji poetička premisa ovakvog pripovijedanja, mogla bi se zvati montaža distrakcija: nakon iznenadne smrti pretilog suputnika na avionskom letu prema Kiribatima slijedi gađanje ogromne oceanske nakupine smeća atomskom bombom, seksualne orgije smjenjuju se s masovnim tučnjavama, ionako krivudav glavni tok priče neprestano prekidaju pseudoenciklopedijske natuknice o pop-hitovima iz osamdesetih, multifunkcionalnom jedaćem priboru, natjecanjima u proždiranju kukaca i sličnim fenomenima iz Couplandova repertoara iščašenih izlišnosti… Jedina linija kontinuiteta pritom je ona koja prati Gruntovo strmoglavljivanje iz jednog (samo)poniženja u drugo, još gore: koliko god on prezirao ljude i mrzio svijet, saznajemo, oni će mu svaki put uzvratiti dvostrukom mjerom.

Beskućnik Neal, kojeg je poveo kao asistenta na snimanje showa, transformira se u neobjašnjivo uspješnog seksualnog predatora koji osujećuje baš svaki Gruntov zavodnički pokušaj. Bivša supruga mu je, ispostavlja se, dala posao samo kako bi ga mogla neprestano maltretirati. Odnekud se pojavljuje i majka, emocionalno distancirana i uglavnom nezainteresirana za svoga sina… Coupland uvodi likove ne obazirući se pretjerano na suvisliju motivaciju i narativnu logiku njihovih postupaka, skicira ih u nekoliko poteza i tretira kao karikature iz nekog odvaljenog postmodernističkog crtića za odrasle, čija je osnovna zajednička funkcija neprestano natjecanje u hedonizmu, mizantropiji i političkoj nekorektnosti. Nevolja je, međutim, u tome što takvi crtići već postoje – dovoljno je, recimo, sjetiti se serijala ‘Archer’ – a pritom se čine daleko zabavnijima od ovoga romana.

Hipertrofija političke nekorektnosti do koje je Couplandu naročito stalo naprosto ne znači puno u doba kada je takav tip provokacije komercijaliziran, pripitomljen i utopljen u televizijskom mainstreamu. Nije pritom riječ samo o tome da naizgled nesputana provokativnost ‘Najgoreg čovjeka’ ima skrivenu, ali vrlo jasnu granicu, pa motive koji uistinu prijete društvenim tabuima – poput incesta, pedofilije ili seksa sa životinjama – neprimjetno pomjera s mimetičke na dijegetičku razinu, iz područja ‘prikazanih’ događaja u zonu onih o kojima likovi samo (hipotetički) pripovijedaju, dok se ‘manje opasni’ motivi poput vrijeđanja manjina i ruganja multikulturalizmu smještaju u prvi plan ‘zbilje’ romana. Naprotiv, radi se o tome da – bez obzira na ovu prikrivenu liniju autocenzure – hiperinflacija provokacija završava u njihovoj devalvaciji pa se roman naposljetku lista kao kalkulirani katalog općih mjesta političke nekorektnosti: nedovoljno da bi se makar zagreblo po ideološkoj površini globalno dominantne zapadnjačke liberalne permisivnosti, a kamoli da bi se prodrlo dublje od toga.

Preostaje trivijalan pokušaj društvene kritike, loš humor na granici ‘zahodskog’ registra, traljava kopija pinčonovske postmodernističke razigranosti i, napokon, dezorijentirani čitalac ili čitateljica, ostavljen(a) da bezrazložno tumara bespućima pacifičke neozbiljnosti.