Samo beznačajna stranka kao što je SDP može se praviti značajnom tako što će višesatnu sjednicu Predsjedništva sazvati na dan dok cijela nacija željno iščekuje mogućeg protivnika za moskovsko polufinale, jer mi smo Ruse u glavi već pobijedili.
Nije to nimalo sportski, baš kao što to ne bi bilo da je Davor Bernardić gol prošetao Zagrebom, efekt privlačenja pažnje bio bi mu isti – nula. Ovako je samo dodatno navukao bijes novinara i redakcija koji su to njegovo veliko ništa morali iščekivati, a ako u to sam ne vjeruje, neka podnese ostavku na mjesto predsjednika SDP-a u subotu dok se igra utakmica u Sočiju, pa će vidjeti koliko medijskog prostora će ta njegova čitulja osvojiti.
Nije Bernardić nažalost upoznao Marxa, pa da spozna kako je nogomet opijum za narod i kako je opasno u doba dok traje ovisnost o lopti servirati bljutavu esdepeovsku juhu unutarstranačkih obračuna. Ma što on o tome mislio, Davor Bernardić je svojim političkim sljepilom definitivno pokazao i dokazao da ne može i da, hvala dragom Bogu, nikada neće postati premijer građana ove zemlje kojima je nogomet važniji i od toga hoće li sutra imati liječničku skrb, koliko će im biti bijedne mirovine i hoće li kućni budžet izdržati do prvog u mjesecu dok hitno dižu kredite kako bi otputovali u Rusiju.
Ma što mislili o opijatima i njihovom kratkotrajnom djelovanju, pogotovo ako su bezazleni poput nogometa, treba priznati njihovu svrsishodnost i društvenu korist. Da naciji trebaju heroji, nesporno je i nismo jedini na svijetu koji masovno ludujemo kada lopta krene s centra. Kako bismo to pokušali objasniti Davoru Bernardiću i članovima Predsjedništva SDP-a koji sastanče i glume ozbiljnost radeći jedni drugima o glavi dok cijelu Hrvatsku zanima tko će nam postati mogući suparnik na putu do finala, jer u našim glavama mi smo već tamo stigli, stvari treba maksimalno pojednostaviti, riskirajući da nas banalnost pojede.
Ono što politika nije uspjela 20 i više godina učiniti, a nogometu je pošlo za nogom u dosadašnjih četristotinjak minuta odigranih na ruskim travnjacima je jedinstvo, mogli bismo dodati i bratstvo, da ne podsjeća na neka druga vremena, koje vlada u Hrvatskoj reprezentaciji. Novine su se raspisale o tome otkuda sve dolaze naši nogometaši, pa su tako Subašić, Modrić i Vrsaljko »susjedi« iz Zadra, Zatona Obrovačkog i Nadina, Mandžukić i Vida su Slavonci, Lovren i Ćorluka iz BiH, Rakitić je »Švicarac«, Dalmatinaca koliko hoćeš!
Nogomet je pravedniji od politike, ovdje svatko ima nekog svoga, od Kramarićeve Bednje do Rebićevih Vinjana Donjih, od Barcelone do Madrida... I svi navijaju isto. A kada nakon obranjena tri penala protiv Danske, u oduševljenju netko napiše »Danijela Subašića za predsjednika!«, onda i zagriženi nacionalisti s osjećajem za pravdu brane hrvatske građane srpske nacionalnosti koji tako zdušno brane Hrvatsku! I zgražaju se kada netko broji krvna zrnca majci Boji i ocu Jovi.
Možda je sve to kratko i naivno, možda traje do prvog kiksa i poraza, ali dok smo opijeni nogometom, valja se zapitati možemo li tako svaki dan, biti veliki i u pobjedama i u porazima. Hoćemo li i nakon 15. srpnja vidjeti Subu kao predsjednika?
novilist
Nije to nimalo sportski, baš kao što to ne bi bilo da je Davor Bernardić gol prošetao Zagrebom, efekt privlačenja pažnje bio bi mu isti – nula. Ovako je samo dodatno navukao bijes novinara i redakcija koji su to njegovo veliko ništa morali iščekivati, a ako u to sam ne vjeruje, neka podnese ostavku na mjesto predsjednika SDP-a u subotu dok se igra utakmica u Sočiju, pa će vidjeti koliko medijskog prostora će ta njegova čitulja osvojiti.
Nije Bernardić nažalost upoznao Marxa, pa da spozna kako je nogomet opijum za narod i kako je opasno u doba dok traje ovisnost o lopti servirati bljutavu esdepeovsku juhu unutarstranačkih obračuna. Ma što on o tome mislio, Davor Bernardić je svojim političkim sljepilom definitivno pokazao i dokazao da ne može i da, hvala dragom Bogu, nikada neće postati premijer građana ove zemlje kojima je nogomet važniji i od toga hoće li sutra imati liječničku skrb, koliko će im biti bijedne mirovine i hoće li kućni budžet izdržati do prvog u mjesecu dok hitno dižu kredite kako bi otputovali u Rusiju.
Ma što mislili o opijatima i njihovom kratkotrajnom djelovanju, pogotovo ako su bezazleni poput nogometa, treba priznati njihovu svrsishodnost i društvenu korist. Da naciji trebaju heroji, nesporno je i nismo jedini na svijetu koji masovno ludujemo kada lopta krene s centra. Kako bismo to pokušali objasniti Davoru Bernardiću i članovima Predsjedništva SDP-a koji sastanče i glume ozbiljnost radeći jedni drugima o glavi dok cijelu Hrvatsku zanima tko će nam postati mogući suparnik na putu do finala, jer u našim glavama mi smo već tamo stigli, stvari treba maksimalno pojednostaviti, riskirajući da nas banalnost pojede.
Ono što politika nije uspjela 20 i više godina učiniti, a nogometu je pošlo za nogom u dosadašnjih četristotinjak minuta odigranih na ruskim travnjacima je jedinstvo, mogli bismo dodati i bratstvo, da ne podsjeća na neka druga vremena, koje vlada u Hrvatskoj reprezentaciji. Novine su se raspisale o tome otkuda sve dolaze naši nogometaši, pa su tako Subašić, Modrić i Vrsaljko »susjedi« iz Zadra, Zatona Obrovačkog i Nadina, Mandžukić i Vida su Slavonci, Lovren i Ćorluka iz BiH, Rakitić je »Švicarac«, Dalmatinaca koliko hoćeš!
Nogomet je pravedniji od politike, ovdje svatko ima nekog svoga, od Kramarićeve Bednje do Rebićevih Vinjana Donjih, od Barcelone do Madrida... I svi navijaju isto. A kada nakon obranjena tri penala protiv Danske, u oduševljenju netko napiše »Danijela Subašića za predsjednika!«, onda i zagriženi nacionalisti s osjećajem za pravdu brane hrvatske građane srpske nacionalnosti koji tako zdušno brane Hrvatsku! I zgražaju se kada netko broji krvna zrnca majci Boji i ocu Jovi.
Možda je sve to kratko i naivno, možda traje do prvog kiksa i poraza, ali dok smo opijeni nogometom, valja se zapitati možemo li tako svaki dan, biti veliki i u pobjedama i u porazima. Hoćemo li i nakon 15. srpnja vidjeti Subu kao predsjednika?
novilist
