Karamarko je činio i čini sve za pobjedu u stranci: nemilice je trošio suradnike, a krenuo je i u provociranje političkog kaosa tvrdnjama da je HDZ pokraden na parlamentarnim izborima
Tomislav Karamarko je u kampanju za osvajanje još jednoga stranačkoga predsjedničkog mandata krenuo optužujući SDP da je na parlamentarnim izborima HDZ-u ukrao pet do šest zastupničkih mandata. Iako se pozvao samo na ‘indicije iz izborne noći’, Karamarko je 70 dana nakon izbora, koje su i DIP i Ustavni sud odavno proglasili regularnima, isprovocirao policijsko-pravosudnu istragu kojom bi trebalo utvrditi je li informatička tvrtka APIS doista falsificirala izborne rezultate s biračkih mjesta i tako omogućila prebacivanje pet-šest HDZ-ovih mandata na SDP-ov ili neki drugi stranački konto. Slijedimo li logiku Karamarkove optužbe, SDP-ovci u APIS-u pokrali su HDZ za račun svoje stranke. No izborni rezultat SDP-a, odnosno njegove koalicije, zamalo je identičan rezultatima većine predizbornih i izbornih anketa, a poklapa se i s rezultatima predsjedničkih izbora. Jedino su izborni rezultati Mosta drastično odstupili od izbornih prognoza, pa i od očekivanja samih mostovaca, jer su na svoju stranu privukli većinu birača koji nisu htjeli glasati za HDZ-ovu i SDP-ovu koaliciju, zbog čega su osvojili iznenađujućih 19 saborskih mandata.
Nelogično je SDP optuživati da je pokrao Domoljubnu koaliciju za račun Mosta, a teško je razumjeti i zašto Karamarko i HDZ nisu provjerili svoje ‘indicije’ prije nego što su javno zakukali da su pokradeni. Pogotovo zato što su to mogli relativno jednostavno učiniti, usporedbom zapisnika svih biračkih odbora sa službenim rezultatima koje je objavio DIP: u proteklih 70 dana HDZ-ovi članovi biračkih odbora mogli su, ne jednom nego nekoliko puta, usporediti izborne rezultate koje su na biračkim mjestima ovjerili svojim potpisima s DIP-ovim rezultatima, pa Karamarkove ‘indicije’ pretočiti u konkretne dokaze ili ih odbaciti kao neosnovane. Da su Karamarko i HDZ-ovo vodstvo doista povjerovali u ‘indicije iz izborne noći’ odmah bi krenuli u provjeru i dokazivanje krađe, a ne bi se dulje od dva mjeseca mučili i batrgali da s Mostom sastave parlamentarnu većinu i skrpaju Vladu.
Karamarko kaže da je o izbornoj krađi tek sada progovorio zato što mu je istina važnija od vlasti koju je zajedno s Mostom preuzeo. No sjenu sumnje na njegovu istinoljubivost baca činjenica da mu u svibnju ističe četverogodišnji predsjednički mandat u HDZ-u, a ovaj bi ga put za predsjednika morali tajnim glasanjem izabrati svi članovi stranke, a ne kao dosad Opći sabor HDZ-a. U utrci za dobivanje još jednog mandata Karamarku ne ide u prilog golemi izborni podbačaj na parlamentarnim izborima, pogotovo zbog njegovih predizbornih obećanja o osvajanju dvotrećinske saborske većine, koja se nakraju svela na jalovu trećinu, odnosno na broj mandata jedva dovoljan da se zajedno s Mostom preuzme vlast.
Odmah nakon izbora iz HDZ-a su se čuli glasovi pobune protiv Karamarkova radikaliziranja stranačke politike i njezinoga klizanja dalje od desnog centra, gdje se u prošlom desetljeću smjestila. Plenković-Stierova struja u HDZ-u počela je zagovarati demokratizaciju stranke i njezino ideološki umivenije lice, okrenuto budućnosti i koncilijantnijoj politici prema drugim akterima na političkoj sceni, ali i potiho optuživati Karamarka da je desničarskom radikalizacijom prouzročio izborni neuspjeh stranke i pridonio Mostovu izbornom uspjehu, kao i SDP-ovu spasu u zadnji čas od izborne katastrofe koja mu je prijetila zbog trogodišnjega jalovog vladanja i nesposobnosti da zemlju izvuče iz ekonomske i društvene krize. Pobunjenički glasovi su utihnuli nakon što je Most odlučio vlast formirati s Domoljubnom koalicijom, ali nova su nezadovoljstva buknula zbog velikih koncesija i ustupaka koje je Karamarko morao dati mostovcima, žrtvujući pritom i najbliže suradnike, pa i one (Maletić, Ćorić, Rimac…) koje je najavljivao kao nova mlada lica i jamce budućnosti HDZ-a. I njih se preko noći odrekao, jednakom brzinom kao i Sanaderovih kadrova, ali i Milijana Brkića, Tomislava Čuljka i drugih HDZ-ovih korjenika koje su mu omogućile uspon na stranački vrh i suvereno upravljanje strankom. Umjesto njih, u Vladu je u HDZ-ovoj kvoti ubacio svoje ideološke istomišljenike (Crnoja, Hasanbegović…), demonstriravši i tim kadrovskim rješenjima da će HDZ nastaviti graditi kao predvodnika konzervativne revolucije koja će se konačno obračunati sa svim vrijednostima iz socijalističke prošlosti jer su one, po njemu, jednako totalitarističko zlo kao i one iz doba ustaške NDH.
Karamarko je očito uvjeren da će zagovaranjem konzervativne revolucije u kombinaciji s fašizacijom društva glatko pobijediti na unutarstranačkim izborima, iako je zbog takve njegove politike HDZ na parlamentarnim izborima zapravo pretrpio izborni poraz, pa je samo zahvaljujući Boži Petrovu i konzervativnom dijelu mostovaca za dlaku izbjegao ostanak u opoziciji. Problem je, međutim, što je takvom unutarstranačkom izbornom kampanjom Karamarko odmah opteretio i Oreškovićevu vladu i koalicijsku suradnju s Mostom. Vlada stručnjaka, koja će se, oslobođena ideoloških i svjetonazorskih pritisaka, navodno fokusirati na izvlačenje zemlje iz gospodarske krize i recesije, nije ni zasjela u Banske dvore a već se suočila s posljedicama Karamarkove konzervativne revolucije. Ne prođe nijedan dan da se mostovci ne moraju ograđivati od najava njegovih jurišnika, a i premijer Orešković se sve češće mora izjašnjavati o ideološko-političkim konfliktima u koje su do grla upleteni pojedini članovi njegova kabineta, upregnuti u Karamarkovu unutarstranačku kampanju.
Nategnutim slavljenjem relativne izborne pobjede, trijumfalističkim veličanjem svrgavanja navodno nenarodne i protuhrvatske vlasti, a sada i optužbama za izbornu krađu, Karamarko s jedne strane baca prašinu u oči članovima HDZ-a i svojim biračima, podilazeći njihovim najrigidnijim ideološkim strastima, a s druge strane gura u defanzivu svoje stranačke oponente i tjera ih da odustanu od unutarstranačke izborne utrke. Prvi je krenuo u stranačku predsjedničku kampanju: nastavio je ondje gdje je zbog postizbornih pregovora s Mostom stao i u startu stekao prednost pred potencijalnim konkurentima jer im nije dao ni priliku da na stranačkim tijelima propitaju i pretresu izbornu kampanju i rezultate. Karamarko se prije četiri godine uspio ušetati u HDZ, zaskočio je sve potencijalne kandidate za čelnu stranačku funkciju i preuzeo lidersku poziciju, a sada je opet na prepad krenuo u osvajanje još jednog predsjedničkog mandata u stranci, i to na valu konzervativne revolucije koju je pokrenuo i pokušao preko parlamentarnih izbora nametnuti čitavoj zemlji. U tome nije uspio do kraja, ali dobit će novi vjetar u leđa ako pobijedi na izborima u HDZ-u, pa je sve činio i sve čini kako bi mu to pošlo za rukom: nemilice je trošio stranačke ljude i suradnike kako bi uz pomoć Mosta doveo HDZ na vlast, a krenuo je i u provociranje političkog kaosa tvrdnjama da je HDZ pokraden na parlamentarnim izborima.
portalnovosti
Tomislav Karamarko je u kampanju za osvajanje još jednoga stranačkoga predsjedničkog mandata krenuo optužujući SDP da je na parlamentarnim izborima HDZ-u ukrao pet do šest zastupničkih mandata. Iako se pozvao samo na ‘indicije iz izborne noći’, Karamarko je 70 dana nakon izbora, koje su i DIP i Ustavni sud odavno proglasili regularnima, isprovocirao policijsko-pravosudnu istragu kojom bi trebalo utvrditi je li informatička tvrtka APIS doista falsificirala izborne rezultate s biračkih mjesta i tako omogućila prebacivanje pet-šest HDZ-ovih mandata na SDP-ov ili neki drugi stranački konto. Slijedimo li logiku Karamarkove optužbe, SDP-ovci u APIS-u pokrali su HDZ za račun svoje stranke. No izborni rezultat SDP-a, odnosno njegove koalicije, zamalo je identičan rezultatima većine predizbornih i izbornih anketa, a poklapa se i s rezultatima predsjedničkih izbora. Jedino su izborni rezultati Mosta drastično odstupili od izbornih prognoza, pa i od očekivanja samih mostovaca, jer su na svoju stranu privukli većinu birača koji nisu htjeli glasati za HDZ-ovu i SDP-ovu koaliciju, zbog čega su osvojili iznenađujućih 19 saborskih mandata.
Nelogično je SDP optuživati da je pokrao Domoljubnu koaliciju za račun Mosta, a teško je razumjeti i zašto Karamarko i HDZ nisu provjerili svoje ‘indicije’ prije nego što su javno zakukali da su pokradeni. Pogotovo zato što su to mogli relativno jednostavno učiniti, usporedbom zapisnika svih biračkih odbora sa službenim rezultatima koje je objavio DIP: u proteklih 70 dana HDZ-ovi članovi biračkih odbora mogli su, ne jednom nego nekoliko puta, usporediti izborne rezultate koje su na biračkim mjestima ovjerili svojim potpisima s DIP-ovim rezultatima, pa Karamarkove ‘indicije’ pretočiti u konkretne dokaze ili ih odbaciti kao neosnovane. Da su Karamarko i HDZ-ovo vodstvo doista povjerovali u ‘indicije iz izborne noći’ odmah bi krenuli u provjeru i dokazivanje krađe, a ne bi se dulje od dva mjeseca mučili i batrgali da s Mostom sastave parlamentarnu većinu i skrpaju Vladu.
Karamarko kaže da je o izbornoj krađi tek sada progovorio zato što mu je istina važnija od vlasti koju je zajedno s Mostom preuzeo. No sjenu sumnje na njegovu istinoljubivost baca činjenica da mu u svibnju ističe četverogodišnji predsjednički mandat u HDZ-u, a ovaj bi ga put za predsjednika morali tajnim glasanjem izabrati svi članovi stranke, a ne kao dosad Opći sabor HDZ-a. U utrci za dobivanje još jednog mandata Karamarku ne ide u prilog golemi izborni podbačaj na parlamentarnim izborima, pogotovo zbog njegovih predizbornih obećanja o osvajanju dvotrećinske saborske većine, koja se nakraju svela na jalovu trećinu, odnosno na broj mandata jedva dovoljan da se zajedno s Mostom preuzme vlast.
Odmah nakon izbora iz HDZ-a su se čuli glasovi pobune protiv Karamarkova radikaliziranja stranačke politike i njezinoga klizanja dalje od desnog centra, gdje se u prošlom desetljeću smjestila. Plenković-Stierova struja u HDZ-u počela je zagovarati demokratizaciju stranke i njezino ideološki umivenije lice, okrenuto budućnosti i koncilijantnijoj politici prema drugim akterima na političkoj sceni, ali i potiho optuživati Karamarka da je desničarskom radikalizacijom prouzročio izborni neuspjeh stranke i pridonio Mostovu izbornom uspjehu, kao i SDP-ovu spasu u zadnji čas od izborne katastrofe koja mu je prijetila zbog trogodišnjega jalovog vladanja i nesposobnosti da zemlju izvuče iz ekonomske i društvene krize. Pobunjenički glasovi su utihnuli nakon što je Most odlučio vlast formirati s Domoljubnom koalicijom, ali nova su nezadovoljstva buknula zbog velikih koncesija i ustupaka koje je Karamarko morao dati mostovcima, žrtvujući pritom i najbliže suradnike, pa i one (Maletić, Ćorić, Rimac…) koje je najavljivao kao nova mlada lica i jamce budućnosti HDZ-a. I njih se preko noći odrekao, jednakom brzinom kao i Sanaderovih kadrova, ali i Milijana Brkića, Tomislava Čuljka i drugih HDZ-ovih korjenika koje su mu omogućile uspon na stranački vrh i suvereno upravljanje strankom. Umjesto njih, u Vladu je u HDZ-ovoj kvoti ubacio svoje ideološke istomišljenike (Crnoja, Hasanbegović…), demonstriravši i tim kadrovskim rješenjima da će HDZ nastaviti graditi kao predvodnika konzervativne revolucije koja će se konačno obračunati sa svim vrijednostima iz socijalističke prošlosti jer su one, po njemu, jednako totalitarističko zlo kao i one iz doba ustaške NDH.
Karamarko je očito uvjeren da će zagovaranjem konzervativne revolucije u kombinaciji s fašizacijom društva glatko pobijediti na unutarstranačkim izborima, iako je zbog takve njegove politike HDZ na parlamentarnim izborima zapravo pretrpio izborni poraz, pa je samo zahvaljujući Boži Petrovu i konzervativnom dijelu mostovaca za dlaku izbjegao ostanak u opoziciji. Problem je, međutim, što je takvom unutarstranačkom izbornom kampanjom Karamarko odmah opteretio i Oreškovićevu vladu i koalicijsku suradnju s Mostom. Vlada stručnjaka, koja će se, oslobođena ideoloških i svjetonazorskih pritisaka, navodno fokusirati na izvlačenje zemlje iz gospodarske krize i recesije, nije ni zasjela u Banske dvore a već se suočila s posljedicama Karamarkove konzervativne revolucije. Ne prođe nijedan dan da se mostovci ne moraju ograđivati od najava njegovih jurišnika, a i premijer Orešković se sve češće mora izjašnjavati o ideološko-političkim konfliktima u koje su do grla upleteni pojedini članovi njegova kabineta, upregnuti u Karamarkovu unutarstranačku kampanju.
Nategnutim slavljenjem relativne izborne pobjede, trijumfalističkim veličanjem svrgavanja navodno nenarodne i protuhrvatske vlasti, a sada i optužbama za izbornu krađu, Karamarko s jedne strane baca prašinu u oči članovima HDZ-a i svojim biračima, podilazeći njihovim najrigidnijim ideološkim strastima, a s druge strane gura u defanzivu svoje stranačke oponente i tjera ih da odustanu od unutarstranačke izborne utrke. Prvi je krenuo u stranačku predsjedničku kampanju: nastavio je ondje gdje je zbog postizbornih pregovora s Mostom stao i u startu stekao prednost pred potencijalnim konkurentima jer im nije dao ni priliku da na stranačkim tijelima propitaju i pretresu izbornu kampanju i rezultate. Karamarko se prije četiri godine uspio ušetati u HDZ, zaskočio je sve potencijalne kandidate za čelnu stranačku funkciju i preuzeo lidersku poziciju, a sada je opet na prepad krenuo u osvajanje još jednog predsjedničkog mandata u stranci, i to na valu konzervativne revolucije koju je pokrenuo i pokušao preko parlamentarnih izbora nametnuti čitavoj zemlji. U tome nije uspio do kraja, ali dobit će novi vjetar u leđa ako pobijedi na izborima u HDZ-u, pa je sve činio i sve čini kako bi mu to pošlo za rukom: nemilice je trošio stranačke ljude i suradnike kako bi uz pomoć Mosta doveo HDZ na vlast, a krenuo je i u provociranje političkog kaosa tvrdnjama da je HDZ pokraden na parlamentarnim izborima.
portalnovosti
