Povodom godišnjice rata u Gazi, H-Alterovim smo sugovornicima postavili dva pitanja: Prvo – kako je u tih godinu dana Palestina utjecala na svijet, a kako svijet na Palestinu? I drugo – budući da je Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a dio političkog “Zapada”, kakva je odgovornost nas, njezinih građanki i građana, za genocid u Gazi i rat koji ovih dana eskalira na Bliskom istoku? Na pitanja odgovaraju Emina Bužinkić, Lucija Mulalić, Jerko Bakotin, Marta Baradić, Goran Pećanac, Ivona Grgurinović, Borislav Mikulić, Katarina Peović, Gordan Bosanac, Muhamed Al Younis i Tatjana Tadić.
U jutarnjim satima subote, 7. listopada 2023., borci palestinske skupine Hamas koordinirano vrše napad na izraelska pogranična područja oko pojasa Gaze. U sljedećih nekoliko sati militanti ubijaju 1,195 ljudi, od kojih su 815 civili, a još 251 osobu uzimaju kao taoce. Događaj se internacionalnim medijima širi kao “najveći teroristički napad na državu Izrael” te “najgori zločin protiv Židova od holokausta”. Premijer Izraela Benjamin Netanyahu uzvraća objavljivanjem rata te naređuje da se pojas Gaze, dužine 41 kilometar s populacijom od preko dva milijuna ludi, stavi pod opsadu. Pod egidom spašavanja talaca i obrane izraelskog suvereniteta, stanovnicima Gaze oduzet je pristup osnovnim potrepštinama poput hrane, vode, električne energije i lijekova, a vojni odgovor u obliku nemilosrdne i neprekidne kampanje bombardiranja već u prvih pet dana rezultira većim brojem poginulih nego u Hamasovom inicijalnom napadu.
Do travnja 2024. ubijeno je preko četrdeset tisuća ljudi, mahom žene i djece, što ne uključuje broj žrtava koji su podlegli gladi i bolesti. Do lipnja je razoreno preko šezdeset posto građevina, što uključuje 31 od 36 bolnica te 524 od 564 škola, a raseljeno je gotovo cijelo stanovništvo. Unatoč tim poražavajućim brojkama, službena politika Izraela ostaje ista. Posrijedi je obrambeni rat kojemu je cilj stati na kraj islamističkom teroru i osloboditi ostatak talaca.
Međutim, ova priča nije počela 7. listopada, niti je počela sa zaoštravanjem Netanyahuove antipalestinske retorike od stupanja na vlast 2022. Nije započela ni izraelskom invazijom Gaze 2014. kada je ubijeno preko dvije tisuće Palestinaca, a niti 1967. sa šestodnevnim ratom kojim je Izrael konsolidirao svoju kontrolu nad preostalim palestinskim teritorijima efektivno pretvarajući Gazu u koncentracijski logor, a Zapadnu obalu u nehumanu čekaonicu za eksproprijaciju palestinskog tla. Zapadnjački diskurs oko 7. listopada vješto zaboravlja da je ovaj konflikt počeo najranije 1947. u masovnoj etničkoj čistki Palestinaca od strane židovskih doseljenika, događaj koji Izrael pamti kao “rat za oslobođenje”, a Palestinci kao Nakbu (katastrofa). Francuski sociolog Didier Fassin u radu iz veljače 2024. naziva ovu propagandnu tehniku prezentizmom, koji se “svodi na radikalnu dehistorizaciju recentnih događaja. Povijest konflikta između Izraela i Palestine počinje 7. listopada 2023. Ne postoji prošlost.”
Otad Izrael polako, ali sigurno pripaja dijelove Zapadne obale oduzimajući zemlju Palestincima koji na teritoriju žive generacijama. Starosjedioci diljem zemlje žive kao građani drugog reda, a pakao svakodnevice desetljećima je najgori upravo u Gazi gdje ništa ne ulazi ili izlazi bez dopuštenja Izraela. Izrael otkriva svoju pravu prirodu etnonacionalističkog kolonijalnog projekta koji postoji isključivo zahvaljujući izdašnoj militarističkoj i pravnoj pomoći SAD-a i NATO pakta, a događaji proteklih godinu dana nisu obrambeni rat, nego genocid čiji je cilj napokon stati na kraj s otporom imperijalizmu.
Istinu je, ipak, danas nemoguće zataškati. Inicijative solidarnosti, blokade fakulteta i rašireni prosvjedi pokazali su da u dobu društvenih mreža magijska kontrola javnog mnijenja popušta. Zasad su uspjesi minorni, no priznavanje Palestine od nekih članica NATO pakta, te poziv Međunarodnog suda za ratne zločine na izdavanje naloga za uhićenje Netanyahua, koraci su u pravom smjeru. U regiji su određeni akteri odlučili oružano odgovoriti na nasilje u Gazi, što je dovelo do razmjene paljbe između Irana i Izraela te kopnene invazije na Libanon. Dok uživo pratimo eskalaciju jedne od najgorih humanitarnih tragedija 21. stoljeća, nužno je ne zaboraviti da se sukob odvija i na domaćem terenu. Propagandna aparatura u Hrvatskoj zrcali kolaboracionistički narativ Zapada, a danas će jednako izvještavati ahistorijski narativ 7. listopada, da nas uvjeri da se ne trebamo i ne možemo boriti za Palestinu.
O prvih godinu dana rata u Gazi i o položaju Hrvatske u odnosu na zbivanja na tom području upitali smo istaknute građanske aktiviste, političare, novinare i intelektualnce – Eminu Bužinkić, Luciju Mulalić, Jerka Bakotina, Martu Baradić, Gorana Pećanca, Ivonu Grgurinović, Borislava Mikulića, Katarinu Peović, Gordana Bosanca, Muhameda Al Younisa i Tatjanu Tadić.
Zatražili smo od njih da nam odgovore na dva pitanja:
- Od početka genocida u Gazi prošlo je godinu dana. Kako je u tih godinu dana Palestina utjecala na svijet, a kako svijet na Palestinu?
- Budući da je Hrvatska, kao članica EU-a i NATO-a dio političkog “Zapada”, kakva je odgovornost nas, njezinih građanki i građana, za genocid u Gazi i rat koji ovih dana eskalira na Bliskom istoku?
Njihovi odgovori slijede.
Emina Bužinkić, istraživačica i aktivistkinja: Međunarodno pravo je impotentno
1. Stalno ponavljam riječi američko-palestinske povjesničarke Mezne Qato koja je nakon više od pola godine nezaustavljanja genocida u Gazi rekla: “Svijet treba Palestinu više nego što Palestina treba svijet”. Palestinsko pitanje unazad 76 godina, a osobito ovu zadnju godinu još očitijeg istrebljenja, otvorilo nam je oči oko instrumentalizacije Palestine za utvrdjivanje globalnog poretka koji ne krije svoju kolonijalnu glad. Režim okupacije, apartheida i vojnog terora Izraela nad Palestinom, posve je evidentno pozicionirao palestinski život kao potpuno bezvrijedan, te kao prijetnju koju treba ukloniti. Od samih početaka europskog kolonijalnog projekta uspostave države Izrael u duhu cionističke logike „zemlja bez ljudi za ljude bez zemlje“ bilo je jasno kako će politika izbrisa svog partnera pronaći u profitu i kontinuiranom rastu vojne industrije i tehnologije u najsurovijoj logici kapitalizma.
Palestina nam je sasvim jasno ukazala i na činjenicu da svi mi možemo postati kolateralna žrtva politika SAD-a, europskih kolonijalnih sila i korporacija tako odlučnih u proizvodnji kriza i izvanrednih stanja, a da bi održali istu surovu logiku. Brojni genocidi i ratovi na drugim prostorima koji nam nažalost ostaju nedostupni u informacijskoj razmjeni preko društvenih mreža i medija, upravo ukazuju na to.
Hrvatska se drži i njemačke apologetske politike prema Židovima zbog zajednički počinjenog Holokausta u Europi
Palestina nam je jednako tako otvorila prostor za razumijevanje da međunarodno humanitarno pravo i međunarodna ljudska prava, kao i cjelokupni sustav međudržavne suradnje kroz UN, ne samo da ne funkcioniraju, da su impotentni odgovoriti na silu nepravde nego i da u dobroj mjeri štite ratnu mašineriju opravdavajući ju liberalnim univerzalizmom.
2. Službena je hrvatska politika investirana u snishodljiv odnos s Izraelom i ne radi kritički pomak u obustavljanju daljnjeg genocida u Palestini, a sada ni u Libanonu unatoč prosvjedima, apelima i da budemo posve precizni – jasnoći situacije u kojoj je jasno tko tlači i kači. Od samih početaka hrvatski političari opskrbljuju Izrael naoružanjem, a Izrael Hrvatsku dronovima i tehnologijama za kontrolu i nadzor građana, aktivista, novinara, migranata.
Hrvatska se drži i njemačke apologetske politike prema Židovima zbog zajednički počinjenog Holokausta u Europi. Pozicioniraju se kao zaštitnici Židova, ali sve ovo što su zakuhali u Palestini produžetak je Holokausta te uvjetuje daljnje stradanje Židova baš kao i Arapa. U tom smislu, njihova je politika antisemitska. Republika Hrvatska također je prekršila Konvenciju o sprečavanju genocida nekoliko puta time što nije svoju saveznicu Izrael spriječila u činjenju genocida čak niti diplomatskom notom.
Genocid u Palestini izaziva duboke povrede kod većine u Hrvatskoj i široj regiji. Iznimno je teško provariti bol i nevjericu pred takvim krvavim, hladnokrvnim izbrisom. Ipak, značajna grupa ljudi prosvjeduje i apelira na prestanak genocida. Represija, sanitizacija, discipliniranje koje doživljavamo u akademskim, kulturnim i javnim prostorima za mnoge je motivacija, prkos ušutkavanju je uvijek prisutan i u najgorim ljudskim scenarijima poput ovoga. Složila bih se isto tako s mnogima koji kažu da u našem društvu ipak nedostaje više svijesti i refleksije vlastitog izbjegličkog i ratnog iskustva kao i prakse međunarodne i transnacionalne solidarnosti, te bih očekivala da nas je na ulicama tisuće. Za takvo društvo nam svima treba puno više unutarnjeg dijaloga i međusobnog osnaživanja uz simultani bojkot i degradaciju kapitalizma i militarizacije.
Lucija Mulalić – politička znanstvenica i novinarka (CMS): Skupimo hrabrost i progovorimo!
1. Godinu dana od genocida u Gazi koji polako, ali postojano dolazi i na Zapadnu obalu, Palestina je postala test za sve naše vrijednosti i to koliko smo ih spremni zastupati. Ovo je genocid koji možemo pratiti u stvarnom vremenu. Palestina pokazuje i koliko je propaganda raširena diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj. Vidljiva je u neznanju i nerazumijevanju naseljeničke kolonijalne ekspanzije kao korijena ovog sukoba, u namjernom netočnom prikazivanju sukoba kao religijskog između onih koji su navodno na strani civilizacije i demokracije i onih koji to nisu, kao i u popratnoj islamofobnoj retorici i anti-palestinskom rasizmu. Finalno, Palestina je utjecala na svijet time što je u reakciji na genocid proizvela široki organski pokret solidarnosti diljem svijeta. Očituje se u raznolikim taktikama, poput prosvjeda koje vidimo od Japana i Jemena sve do Sjedinjenih Američkih Država, do studentskih okupacija fakulteta, ciljanih kampanja BDS (Boycott, Divestment and Sanctions) pokreta protiv različitih tvrtki koje su sudionice u genocidu, umjetničkih instalacija, gerilskih akcija koje na svoje načine ciljaju ukazati na genocid koji traje.
Istovremeno neke su zemlje i političke opcije zauzele jasan stav protiv genocida i kolonijalne ekspanzije koja je trenutno vidljiva i u širenju Izraela u južni Libanon. Solidarnost prema Palestincima očekivano je došla od društvenih pokreta koji već desetljećima stoje u solidarnosti s palestinskom borbom za slobodu te se jasno pozicioniraju protiv strukturnog nasilja i kolonijalizma, poput pokreta za crnačka prava u SAD-u, abolicijskih feminističkih kolektiva, država Južne Amerike, Azije i Afrike, poput Južnoafričke Republike koja i sama ima jasno sjećanje na ne tako davne politike apartheida. Solidarnost ipak ima svoju cijenu – koju također vidimo diljem svijeta u kriminalizaciji solidarnosti prema Palestincima i nepravednom povezivanju kritika genocida i okupacije s antisemitizmom, koju prvenstveno trpe sami Palestinci i Arapi u dijaspori, no i ostali koji zastupaju u današnje vrijeme, kako izgleda, radikalne stavove da genocid treba zaustaviti.
Hrvatska surađuje s Izraelom a nije priznala Palestinu kao državu, jasno šaljući poruku da je suglasna s okupacijskim, kolonijalnim režimom i uspostavljenim sustavom apartheida
2. Hrvatska itekako snosi svoj dio odgovornosti prema onome što se događa u Gazi danas, dijelom time što je dio struktura poput Europske unije, unutar koje njeni politički predstavnici nisu ni na kakav način zauzeli poziciju protiv genocida, kao što se to nije učinilo ni na široj europskoj razini, već je, dapače, pristup EU vrlo jasno pristran prema Izraelu; a i time što u svojoj nacionalnoj politici odbija zauzeti stav protiv genocida. Upravo smo ovih dana čitali vijesti o tome da hrvatske vlasti nisu vidjele nikakav problem da u luku Ploče u petak uplovi brod Kathrin noseći eksploziv namijenjen Izraelu. Dodatno, s odabirom nove Komisije vidimo da će upravo Dubravka Šuica kao povjerenica za Mediteran biti zadužena za podršku u izradi strateškog plana EU za Bliski istok te je vrlo vjerojatno da će kao produžena ruka von der Leyen samo nastaviti s vrlo jednostranom europskom politikom pružanja podrške Izraelu i predlaganjem rješenja za regiju koja će nastaviti potencirati opcije koje ne djeluju u interesu svih naroda koji žive na području Izraela i Palestine, a pogotovo ne opcije koje se dotiču procesa deokupacije i dekolonizacije.
Znamo da hrvatska država već duže vrijeme njeguje odnose s državom Izrael putem različitih gospodarskih, akademskih, kulturnih, vojnih i drugih suradnji, dok u isto vrijeme nije niti priznala Palestinu kao državu, time jasno šaljući poruku da je suglasna s okupacijskim, kolonijalnim režimom i uspostavljenim sustavom apartheida između dva naroda. U našim medijima i akademskoj zajednici također vidimo vrlo otvorenu perpetuaciju zavaravajućih i islamofobnih narativa, upravo kako bi se nastavilo daljnje prikrivanje korijena ovog sukoba i kako bi se kritika kolonijalizma poistovjetila s antisemitizmom. Hrvatska je i u UN-u odlučila pratiti sramotne zapadne pozicije glasanja suzdržano ili protiv rezolucija koje pozivaju na prekid vatre, što dodatno pokazuje koliko ili nije sposobna na temelju vrlo svježe prošlosti rata na vlastitim prostorima jasno zastupati stavove koji pozivaju na mir ili joj to nije u ekonomsko-političkom interesu.
Ono što mi možemo jest da, kao i građani drugih zemalja, skupimo hrabrost i progovorimo protiv dominantnih diskursa kojima smo okruženi u javnosti i protiv ratobornih politika onih na vlasti. Možemo na različite načine podizati svijest i znanje o genocidu i sukobu koji se događa te pozivati naše političare na odgovornost i jasno pozicioniranje protiv genocidnih politika i za mir.
Jerko Bakotin, novinar: Potpuni poraz humanosti i elementarnog ljudskog dostojanstva
1. Palestina je na svijet utjecala na niz načina. Vjerojatno najznačajnije, dogodio se potpuni poraz bilo kakve ideje humanosti i elementarnog ljudskog dostojanstva. Oni su izdani ne samo od strane izraelskog vodstva, nego prije svega od strane zapadnih vlada koje Izraelu omogućavaju nesmetano ubijanje. Taj poraz dodatno je podcrtan činjenicom da to ubijanje gledamo uživo u milijunima i milijunima klipova na društvenim mrežama. To je samo po sebi perverzno, a pritom je svjetska javnost – “publika” – na to ubijanje oguglala do neosjetljivosti. Veći interes medija i javnosti pobuđuju samo nove eskalacije, iako su ljudi ubijani svakodnevno. Upali smo, dakle, u političku i etičku provaliju.
Nadalje, svima je postalo očito koliko je šuplja i duboko licemjerna zapadna priča o takozvanom “međunarodnom poretku zasnovanim na pravilima” i vrijednostima ljudskih prava. Ako usporedimo odnos Zapada prema ruskoj agresiji na Ukrajinu i onaj prema izraelskoj ubilačkoj kampanji protiv Gaze, jasno je da se ti koncepti primjenjuju selektivno. U prvom slučaju imamo solidarnost sa žrtvama i zastupanje njihovog prava na obranu i slobodu, u drugom de facto ravnodušnost pred pokoljem, zamaskiranu s nekoliko neuvjerljivih izraza empatije. Događa se slom međunarodnog poretka koji će dugo odjekivati. Njegovo urušavanje započelo je barem od američkog napada na Irak, ruski napad na Ukrajinu zadao je snažan novi udarac, ali dokončala ga je ova situacija. Izrael je čak glavnog tajnika UN-a Antónia Guterresa proglasio personom non gratom, dok je Kneset ovog ljeta izglasao rezoluciju kojom principijelno odbija uspostavu palestinske države, što je u suprotnosti s bezbrojnim rezolucijama i odlukama UN-a još od one kojom je 1948. na teritoriju britanskog mandata u Palestini uz uspostavu Izraela predviđena i uspostava arapske države. Izrael je država koja sebe stavlja iznad svih drugih država svijeta, to radi agresivno, pa i otvoreno simbolizira ovakvim gestama. Pravila koja bi trebala vrijediti za sve, ne vrijede i za Izrael, koji u tome ima potporu ključnih zapadnih zemalja. Štoviše, upravo ta potpora Izraelu omogućava takvo ponašanje. Ostatak svijeta, ona mimo Zapada, vođen je vlastitim interesima te zbog Palestine neće žrtvovati svoje odnose sa Zapadom, ali tu licemjernost itekako primjećuje.
Treće, došlo je do zaoštravanja sukoba te polarizacije unutar samih zapadnih društava. Represija propalestinskih stavova i iskaza solidarnosti ne postoji samo u Njemačkoj. U brojnim zemljama došlo je do porasta i antisemitizma i islamofobije te netrpeljivosti općenito. Već postojeće ideološke tenzije među ljevicom, liberalima i desnicom – uključujući i one o drugim pitanjima – preko pitanja Palestine dodatno se zaoštravaju. Palestinsko pitanje postaje važna politička razdjelnica unutar društava, kao i ključni generacijski moment masovnog politiziranja mladih, možda i veći nego li je to svojevremeno bilo pitanje vijetnamskog rata.
Kako je svijet utjecao na Palestinu? Uglavnom nikako – odnosno, preciznije rečeno, vrlo negativno. U posljednjih sedamdesetak godina velik je broj američkih predsjednika Izraelu prijetio obustavom isporuka oružja, a kako bi utjecali na poteze izraelskog vodstva. Barem jedan američki predsjednik to je u par momenata i napravio – možda nevjerojatno, u pitanju Reagan. Istovremeno Joe Biden nije time niti zaprijetio. Utjecaj ostatka svijeta – prije svega Zapada – upravo je u tome da je omogućio najsurovije gaženje i uništavanje Palestinaca. Nije zanemarivo ni kakve će posljedice na same Palestince ostaviti činjenica da ih je čitav svijet suštinski i u potpunosti izdao: riječ je o izdaji do same srži. Uz potpuno opravdani bijes i gađenje, vrlo će vjerojatno doći do daljnje radikalizacije te spremnosti na očajničke terorističke činove kakav je bio Hamasov prošlogodišnji napad.
Događa se slom međunarodnog poretka koji će dugo odjekivati. Njegovo urušavanje započelo je barem od američkog napada na Irak
2. Hrvatska nije nikakav globalni geopolitički faktor, tako da je njen glas prije svega simboličan. Unatoč tome ponašanje političkog vodstva – prije svega Andreja Plenkovića i njegove vlade – je skandalozno. Zagreb je prilikom glasanja u UN-u o prvoj rezoluciji kojom se u Gazi tražilo primirje bio protiv. Kako je Hrvatska devedesetih bila i žrtva agresije, i na službenoj bi se razini očekivao makar minimum solidarnosti, ali ga ne vidimo. Premijer ima posve različit odnos prema situaciji u Ukrajini i na Bliskom istoku. Time se Hrvatska sramoti ispred većine svjetskog stanovništva koje živi na takozvanom “globalnom jugu”. Ponaša se kao vjerni američki pijun te time sudjeluje u spomenutoj izdaji ljudskosti. Palestinska krv je definitivno i na našim rukama.
Treba makar raditi na sustavnom osvještavanju, na tome da se situacija opisuje onakva kakva zaista jest, naglasak stavljati na žrtve i na sve što je Izrael u posljednjih trideset godina napravio da pokopa šanse za mirno rješenje sukoba, objašnjavati da sukob nije započeo s Hamasovim napadom, da mu prethodi povijest ubijanja Palestinaca i gaženja njihovih prava. Prije svega, treba objašnjavati da događanja u Gazi nisu nešto što se nas ne tiče ili tek groteskni medijski sadržaj. Koliko god bili nebitna, svaka država i svako društvo nose određeni, makar i vrlo maleni dio odgovornosti za sve druge. Hrvatska je dio Zapada bez čije podrške Izrael ne može raditi ovo što radi: time su i naše ruke umočene u palestinsku krv.
Goran Pećanac, član Inicijative za slobodnu Palestinu: Politika je mrtva
1. Ne čini mi se da je svijet utjecao na Gazu, osim na najgore načine. Čak po načinu na koji se Palestina bori protiv okupacije vidljivo je da znaju da su sami što tu tvrdnju dokazuje. Možda se varam i netko ima drugi teorijski okvir, ali ja to ne vidim.
Palestina je na svijet utjecala u nekoliko važnih segmenata. Prvi je da Palestina na neobičan način ujedinjuje ogroman broj ljudi širokih interesa i sposobnosti. Primjerice Inicijativa za slobodnu Palestinu nije monolitna zajednica, to je jedna šarena alijansa. Sjetio sam se nedavno preminulog Frederica Jamesona. U jednom od njegovih meni najdražih tekstova, American Utopia, Dual Power and Universal Art on predlaže, čak spominjući Hamas i Crne pantere, da vojska treba imati umjetničke jedinice, odred za provjeru kvaliteta vode, poštu, pjesnike itd. To mi se čini kao jedan dobar put kojim će aktivizam krenuti. Mislim da politička kolektivna akcija zaboravlja koliko nam je potrebno masovno, u jamesonovskom okviru, regrutiranje ljudi koji će raditi na istoj stvari. Palestina je pokazatelj da je moguće inspirirati široki broj ljudi za isti cilj zbog ekstremnosti problema.
Ovo je direktno vezano za najvažniju stvar koju možemo naučiti iz Palestine, a to je da je politika mrtva. Gotovo je potpuno skinuta simbolička mrena sa službenog političkog djelovanja. Ono što je ostalo je jasna istina i put. Mi, bili vojska, aktivisti ili humanitarci, možemo samo podčiniti politiku sebi, a ne nadati se da će politika učiniti išta iz svoje dobre namjere ili agende.
Svi mi na Zapadu vodimo ugodne živote u odnosu na ostatak svijeta. Taj ugodan život dolazi s grižnjom savjesti
Treći segment je pad iluzija na osobnoj, ali i kolektivnoj razini. Ljudi zaboravljaju da je logika otpora bila sekularna. PFLP (Narodna fronta za oslobođenje Palestine) i DFLP (Demokratska fronta za oslobođenje Palestine) bile su puno ekstremnije, nitko se nije nadao izaći živ iz njihovih akcija.
2. Odgovorni smo do neke razine, ali što taj rat duže traje sve mi se više čini da je u eri individualizma došlo do lupanja lončića gdje je ideja kolektivne akcije za dobru stvar spuštena na osobnu razinu. Svi mi na Zapadu vodimo ugodne živote u odnosu na ostatak svijeta. Taj ugodan život dolazi s grižnjom savjesti jer negdje u malom mozgu znamo da svijet gori, u ekološkom i municijskom smislu. Vječno se preispitujemo možemo li dovoljno doprinijeti i jesmo li dovoljno dobri da mi budemo ti koji će doprinijeti. To je perfidna autosabotaža gdje se kroz to preispitivanje i taj vječni klistir naše dobrote odgađa akcija.
Marta Baradić – pokretačica, organizatorica i kustosica feminističkog Kina Katrina: Mučno mi je od poteza hrvatskih vlasti
1. Možda su neke maske pale dok je svijet, a o svijetu mogu govoriti samo uvjetno iz konteksta kojem sam izložena, na Palestinu djelovao razorno.
2. Unatoč tome što smo na poluperiferiji i unutar te poluperiferije smo zanemarivog utjecaja, to nikoga ne opravdava da ne digne glas protiv genocida, okupacije i kolonizacije, kako u Palestini tako i drugdje u svijetu. Mučno mi je od poteza vlasti koji uključuju i glasanje protiv hitnog primirja te atmosfere koja vlada u mainstream medijima, a to je svrstavanje na stranu kolonizatora. S jedne strane se često radi o pukoj prepisivačini iz centara moći, odnosno od Zapada, a s druge strane je vidljivo jahanje na valu desnice koja, suprotno tumačenjima naših vrlih kolumnista, nije posljedica „balkanskog mentaliteta“, nego dolazi upravo s tog Zapada. Količina floskula kojima smo svakodnevno izloženi je zapanjujuća, a čini se da su i mnogi koje smo cijenili odustali od elementarne logike.
Ivona Grgurinović – profesorica na Odsjeku za etnologiju i kulturnu antropologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu: Novi dometi tehnologije smrti
1. Voljela bih da mogu na ovo pitanje odgovoriti tako da kažem da su nas strašne slike iz Gaze, s okupirane Zapadne obale i sada iz Libanona, koje gledamo svaki dan već cijelu godinu, naučile tome da se borimo da se tako nešto nikada ne ponovi. Međutim, povijest nas uči da, koliko je god horor koji proživljavaju Palestinci strašan, te se čini neponovljivim jer “svijet takvo nešto sigurno neće ponovno dopustiti”, nema nikakvog jamstva da slične slike nećemo ponovno gledati na nekom drugom mjestu. Gaza nam je pokazala nove domete tehnologije smrti, pokazala nam je iznova da rat, kao nezaustavljivi kapitalistički stroj za proizvodnju novca, ne preza ni najmanje pred nezamislivom ljudskom patnjom. Isto nam je tako, s druge strane, ovaj rat pokazao dosege i kreativnost ljudske solidarnosti reflektirane u antiratnim inicijativama, prosvjedima i akcijama za pomoć.
Odgovornost nas kao građanki i građana je u tome da ne šutimo i da rat, ljudsku patnju, razaranje domova, infrastrukture i prirode ne prihvaćamo kao status quo
Ako govorimo o takozvanoj međunarodnoj zajednici, bojim se da je ona potpuno i do kraja iznevjerila Palestinu i Palestince, svojim nedjelovanjem da zaustavi pokolj kojem svjedočimo. Svijet općenito, odnosno neki njegovi dijelovi, te obični ljudi kao vi i ja, organiziraju se i vrše pritisak, između ostalog, i na tu tzv. međunarodnu zajednicu. U tome moramo ustrajati, bez obzira na to koliko se bespomoćni nekada osjećamo.
2. Odgovornost političkih elita je ogromna, odgovornost nas kao građanki i građana je u tome da ne šutimo i da rat, ljudsku patnju, razaranje domova, infrastrukture i prirode ne prihvaćamo kao status quo.
Borislav Mikulić, umirovljeni profesor Odsjeka za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu: Osjećaj odgovornosti za događaja u Gazi ne postoji jer ne postoji empatija sa slobodom
1. Na pitanju masivnog rata Izraela protiv Palestinaca u Gazi svijet se raspao po svim šavovima, politički, moralno i intelektualno, kao u pandemiji korone. Ali to nije efekt Palestine na svijet, to je efekt Izraela. Država Izrael je, uz asistenciju “vodećih zapadnih sila”, pretvorila pravo na obranu u pravo na rat, na uništavanje tuđeg životnog prostora i genocid. Izraelska vlada nijednog trenutka nije krila da pod izlikom konačnog obračuna s organizacijom Hamas oponaša upravo Hamas podižući terorističke akcije na državnu razinu ili da predcivilizacijski starozavjetni princip osvete čini principom suvremene politike te da pokreće masivni rat za “konačno rješenje palestinskog pitanja” — po nacističkom modelu uništavanja svih Židova u Varšavskom getu: zatiranjem ljudi i svakog otpora. Izrael je decenijsku unutrašnju politiku apartheida, šikaniranja i terora prema Palestincima konačno okrenula prema van.
Zato nije samilost nad Palestincima ono što treba okupljati energije, nego revolt protiv zločinačke politike Izraela. Nije pitanje što smo učinili za Palestinu: viktimizacijom Palestine samo peremo zlu savjest za nečinjenje Evrope prema Izraelu. Nije uopće više riječ o legitimnim mjerama države Izrael za zaštitu svog stanovništva od upada terorističke organizacije Hamas. Izrael želi uništiti svaki sadašnji i budući oblik vojnog otpora protiv okupacije palestinskih teritorija i širenja Izraela koje je programirano s cionističkim projektom i osnivanjem države Izrael 1948. Ona je evropski projekt. Dok najutjecajnije vlade Zapada aktivno podržavaju Izrael, veći dio svjetske javnosti ponaša se i dalje kao u autoblokadi: deklarativno priznaje pravo Palestinaca na vlastitu državu, ali održava moralnu ucjenu Izraela i propagandističku mantru o nacističkoj i antisemitskoj naravi svake kritike cionizma. Danas vodeće zemlje Evrope, poput Njemačke i Francuske, zakonski progone svaku aktualnu javnu kritiku cionizma i nasilja države Izrael prema Palestincima kao “akte antisemitizma”. Štoviše, civilne proteste Palestinaca na Zapadu difamiraju apsurdnim kvalifikacijama “palestinski antisemitizam”.
Nije riječ o neznanju da su Palestinci jednako “semiti” kao i Židovi. Radi se o zlokobnom poricanju znanja o tome da izraelska politika prema Palestincima danas ponavlja nacističku politiku prema Židovima. Zastrašujuće je da se Evropa danas ponaša prema sudbini Palestinaca kao onda prema sudbini Židova. Poistovjećivanje svake kritike Izraela s antisemitizmom ne donosi danas samo blokadu mirotvornog djelovanja protiv politike Izraela kroz moralnu ucjenu holokaustom nad Židovima. U primjeni na Palestince ono sadrži njihovo prešutno, ali politički djelotvorno simboličko isključenje dok uzvisuje Židove u paradigmatski oblik semitske rase. Izraelska ratna propaganda protiv Palestinaca otvoreno je rasistička i koristi istu retoriku i praksu dehumanizacije drugih ljudi. To je usporedivo još samo s nacističkom uzurpacijom arijevstva, proglašenjem Židova antirasom i isključenjem evropskih Roma iz pojma čovjek. Kako vidimo, u toj političkoj regresiji aktivno sudjeluje dominantni dio političkog, kulturnog i akademskog establishmenta Zapada, koji se smatra liberalnim. Proizraelska politika vodećih zapadnih država izgleda kao simptom renacifikacije Evrope.
U općoj javnoj svijesti u Hrvatskoj osjećaj civilne odgovornosti za Gazu, ako uopće postoji, predmet je šutnje, poricanja i odlaganja u različitim oblicima
To je razlog zašto analiza antisemitizma Hanne Arendt u knjizi Izvori totalitarizma iz 1951. važi i danas kako za današnju politiku Izraela prema Palestincima tako i za stav zapadnih zemalja prema Izraelu. Iako je i sama bila pripadnica cionističkog pokreta, napustila ga je zbog rasističke i kolonizatorske ideologije prema Palestincima i prije osnutka države Izrael. Analizu evropskog antisemitizma 19. i 20. stoljeća otvorila je rečenicom koja je izazvala malo pažnje premda je jednako uznemirujuća kao i njezin slogan o banalnosti nacističkog zla: “Židovi su jedini evropski narod bez države — uvijek bliski s vlašću”. Danas iza židovskog naroda ne stoji samo država Izrael, nego “svjetska vlast” — SAD i glavne članice NATO-a, Francuska i Njemačka, upravo glavne perjanice klasičnog antisemitizma 19. stoljeća, koje danas službeno navlače “filosemitsku” masku, da bi svoj teror nad Židovima zamijenile izraelskim terorom nad Palestincima.
2. U općoj javnoj svijesti u Hrvatskoj osjećaj civilne odgovornosti za Gazu, ako uopće postoji, predmet je šutnje, poricanja i odlaganja u različitim oblicima. Otpori su rijetki i neznatni, a najveću štetu u tome proizvode glavni mediji forsiranjem proizraelskih stavova premijera i proizvodnjom analitičara i komentatora od raznoraznih anonimnih čudaka. Dok službena hrvatska vlada i javni informativni mediji još uvijek, i nakon godinu dana, sriču slogane proizraelske politike EU-a, stav šire javnosti seže od uvriježenog rasističkog zazora prema Arapima i religijskog zazora prema islamu preko prešutnog prihvaćanja Plenkovićevih recitacija slogana poput “Izrael ima pravo na obranu” i “Hamas je teroristička organizacija” do protupeticija koje su u takvoj okolini osuđene da budu politički jalove i same sebi svrha. Jasno je, dakako, da masovni civilni antiratni protesti kao u Parizu, Londonu, Berlinu i dr., ovdje nisu realni, a postižu ograničene učinke na službenu politiku čak i kad su masovni. Međutim, čini se da nitko nije ni pomislio na pomoć Palestincima u poznatim i realno mogućim oblicima. Ni vlada Republike Hrvatske ni Crveni križ ni Caritas nisu poslali pomoć u Gazu, očito slijedeći stav, neka se za to brine UN. Nitko nije čuo je li hrvatska vlada organizirala konvoj brodova za evakuaciju palestinske djece iz Gaze, poput konvoja iz 1944. koji je odvezao dalmatinsku djecu s Visa u El Shatt. Palestinci i njihova djeca nisu poželjne izbjeglice.
Osjećaj odgovornosti za događaja u Gazi ne postoji jer ne postoji empatija sa slobodom. Umjesto toga Hrvatskom vlada mentalitet ratne pobjede i naoružavanja. To je stanje javne odgovornosti u Hrvatskoj koje sada gotovo u potpunosti kontrolira proizraelski militaristički stav aktualne vlade. Zato će odgovornost za neodgovornosti tek doći na naplatu.
Gordan Bosanac – zastupnik stranke Možemo! u Europskom parlamentu: Nekritička potpora agresoru
1. Palestina je u posljednjih godinu dana postala trajni simbol nesrazmjernog vojnog odgovora, ratovanja koje ruši sve pred sobom – od škola do bolnica. Palestina je postala podsjetnik što se događa kada se nekritički daje podrška strani agresora, podsjetnik što se događa kada slobodni svijet zažmiri na jedno oko pred potezima svojih saveznika. Bez obzira na uzrok i povod.
2. Taj “Zapad” nije homogena, amorfna masa – postoje razlike u pozicijama i nijansama među članicama EU, kao i NATO-a. S jedne strane, imamo primjere Španjolske ili Slovenije koje vjeruju da palestinski narod ima pravo na samoodređenje. S druge strane, imamo kukavičko izbjegavanje teme što se pokazuje kao službena politika Hrvatske prema Palestini pod Andrejem Plenkovićem i HDZ-om. Možemo! je jedina parlamentarna stranka koja gura temu u mainstream, jedina koja se bori za priznanje Palestine, a HDZ za to vrijeme pokušava progurati predsjedničkog kandidata koji je navodno “veliki prijatelj” s Netanyahuom.
Katarina Peović, profesorica na Odsjeku za kulturalne studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, članica RF-a: Autokolonijalna narav i mentalitet periferije u Hrvatskoj
1. Preko sedamdeset godina Izrael prakticira apartheid, politiku nasilja i teroriziranja Palestinaca, izgradnje ilegalnih naselja na okupiranim područjima Zapadne obale i uskraćuje prava izbjeglicama da se vrate svojim domovima. Sukob traje najmanje od 1967. godine, kada je Izrael vojno okupirao i kolonizirao palestinska područja. Gaza je i do listopada 2023. godine već bila najveći otvoreni zatvor na planetu, u kojem je bilo smješteno više od dva milijuna Palestinaca, s ograničenim pristupom vodi i struji, te drugim osnovnim potrepštinama, ograničenim kretanjem i uskraćivanjem drugih osnovnih ljudskih prava i sloboda.
No od listopada prošle godine Izrael počinje s genocidom nad Palestincima, a to je potvrdio i Međunarodni sud pravde koji je i naložio Državi Izrael neodgodivo poduzimanje privremenih mjera. Država Izrael nije poduzela niti jednu od naloženih joj mjera, već je nastavila s počinjenjem ratnih zločina i najgrubljim kršenjem međunarodnog humanitarnog prava novim širenjem sukoba uspostavlja.
Hrvatska vlada vodi ekstremnu pro-izraelsku politiku
2. Zbog svega rečenog, zemlje potpisnice Konvencije o sprečavanju i kažnjavanju zločina genocida, kao i Ženevskih i drugih konvencija, danas snose još veću odgovornost da bez odgode podnesu sve raspoložive mjere u svrhu sprečavanja genocida.
No Hrvatska vlada vodi ekstremnu pro-izraelsku politiku. Još prije aktualnog sukoba u Hrvatskom saboru je donesen Zakon o potvrđivanju sporazuma između Vlade RH i Vlade Države Izrael o suradnji u području javne sigurnosti – kojim se dozvoljava nabava tehničke opreme i usluga iz Izraela, bez procjene poštivanja ljudskih prava, iako je opće poznato da Država Izrael razvija visoko sofisticiranu tehnologiju iz područja sigurnosti, a koja može ozbiljno ugroziti ljudska prava. To je bio slučaj u nizu zemalja, uključujući Hrvatsku, za koje se utvrdilo da su koristile izraelsku tehnologiju, kao što je to bio softverski program Pegasus izraelske tvrtke NSO kojim se špijuniralo aktiviste, novinare i oporbene čelnike. Radnička fronta je jedina stranka koja u prethodnom sazivu Sabora nije glasala za ovaj Sporazum (!) Ovaj primjer samo pokazuje autokolonijalnu narav i mentalitet periferije koji vlada u hrvatskoj politici, koja nije sposobna razmišljati svojom glavom i donositi odluke koje nisu verificirane iz “centra”.
Radnička fronta je peticijom, koju je potpisalo više od dvije tisuće ljudi, zatražila da Vlada RH promijeni dosadašnju pro-izraelsku politiku i prizna Palestinu, kao i da zatraži prestanak okupacije Gaze, Istočnog Jeruzalema i Zapadne obale kako traženjem prosvjedne note MVP-a tako i iskazivanjem stava u Evropskom vijeću prema okupaciji.
Muhamed Al Younis, konzultant i sudski tumač za arapski jezik: Palestinski problem je u srži Bliskog istoka: Izrael je konstrukt kolonijalnih sila
1. Taj problem predugo traje i Palestinci ne očekuju previše jer pomoć svijeta nikad nije bila na odgovarajućoj razini. Ima razočaranja, ali nije neočekivano. Svima je jasno da nitko Palestincima neće dati prava bez da se oni izbore za to kao i svi narodi kroz povijest.
Najvažniji utjecaj je vraćanje pitanja Palestine na centralno mjesto Bliskog istoka. Prevladavajuća politika je bila da palestinski problem ne postoji i da će se sklopiti mir tamo. Za zapadni svijet otad kao da Palestina ne postoji. Ovaj rat je dokazao da je taj problem u srži te da nitko neće moći ništa riješiti na Bliskom istoku bez rješavanja palestinskog problema. Drugi utjecaj je da zapadno-europska demokracija za koju smo se nadali da će biti prihvaćena drugdje gubi svoj utjecaj na Bliskom istoku, posebice među Arapima i muslimanima jer se pokazalo da se radi o puno retorike uz malo djelovanja. Zapadna je demokracija prihvatila pravo države Izrael na samoobranu, a nitko ne govori o pravu Palestinaca na samoobranu.
Hrvatska bi mogla barem humanitarno pomagati uzimajući ranjenike, barem djecu jer ona nemaju političke konotacije. Tu bi mogla poentirati kao ozbiljna država
Treći utjecaj je da je međunarodno-pravni sistem pred rasulom. Sud za ratne zločine je pokazao da nije napravljen da sudi svima jednako, nego samo nekima. Kao što je izjavio javni tužitelj “ovaj sud je za Putina i afričke državnike, a ne za Izrael i Zapadnu Europu”. Četvrti utjecaj je još jedna demonstracija da je UN kao koordinacijsko tijelo u paralizi jer se ni oko čega ne može dogovoriti.
2. Hrvatska odgovornost je minimalna jer nema veze u umjetnom stvaranju tog problema. Ona ima mali dio odgovornosti koji nosi iz Drugog svjetskog rata, zločin iz NDH u kojem su ljudi pobjegli na Bliski istok. Trebam naglasiti, kao netko tko ima velika prijateljstva sa Židovima, žao mi je što su europski Židovi dovedeni u veliku zabludu da je Izrael njihov spas i zemlja. To je tragedija jer će povijesno najveći gubitnici biti Židovi, a ne Arapi. Židovi su mogli dolaziti bilo gdje u muslimanske države i nitko ih nije ništa pitao dok nisu pretvoreni u oružje kolonijalnih sila. Izrael je konstrukt kolonijalnih sila, a oni se prema tome bore za tuđe interese. Hrvatska s druge strane nije bila kolonijalna sila.
Ipak postoji specifičan odnos Hrvatske sa Židovima, kao i Njemačke. Hrvatska bi mogla barem humanitarno pomagati uzimajući ranjenike, barem djecu jer ona nemaju političke konotacije. Tu bi mogla poentirati kao ozbiljna država sa svojom politikom da ima ljudsku dimenziju. Imamo slučaj Slovenije koja se iskazala kao vrlo ozbiljna priznavanjem Palestine, premda je mala.
Tajana Tadić, dopredsjednica organizacije Are You Syrious?: Naša kolektivna sramota
1. Gaza je obilježje naše generacije i zauvijek će biti upisana u povijest kao naša kolektivna sramota, naš politički i moralni neuspjeh. Godinu dana od početka genocida i masakrima nema kraja, a većina medija daktilografski vjerno prekucava dehumanizirajuću genocidalnu retoriku izraelskih vladinih i vojnih dužnosnika. U Hrvatskoj je jasna politička osuda genocida izostala, još se uvijek nismo odmakli od pametovanja o “odgovornosti obiju strana”, kojima brišemo realnost desetljeća kolonijalne okupacije. Jasno je da se ovakvim izjavama stavljamo na (još jednu) nadzornu listu državnog sigurnosnog aparata, no okupirani narod ima pravo na obranu od ilegalne okupacije. Kažu to i deseci rezolucija Generalne skupštine UN-a koje podržavaju narodnooslobodilačke pokrete u njihovoj borbi za neovisnost i samoodređenje.
2. Mnogo je načina za sudjelovanje u genocidu. Možda nismo povukli okidač snajpera ili pritegnuli zadnji vijak na dronu koji će s neba sijati smrt, ali povijest će nam suditi zbog šutnje dok su žrtve genocida isti u stvarnom vremenu prenosile na naše ekrane.
Možda nismo povukli okidač snajpera ili pritegnuli zadnji vijak na dronu koji će s neba sijati smrt, ali povijest će nam suditi zbog šutnje
Aaron Bushnell, Matt Nelson, i dvadesetsedmogodišnja žena čije ime ne znamo samozapalili su se u znak prosvjeda protiv genocida u Gazi. Često razmišljam o tome što je bio finalni okidač, trenutak koji ih je doveo do te odluke. Je li to bio posljednji pozdrav Khaleda i njegove unučice Reem? Ili čovjek koji je ostatke svoje dvoje djece nosio u plastičnim vrećicama? Ili smrt Hind Rajab, koja je prije, nego je ubijena proživjela nezamislivo, zatočena u automobilu okružena tijelima svoje mrtve obitelji? Smrt Refaata Alareera, čije je jedino oružje bila riječ? Ili Jumann Arfa i njeni blizanci, stari niti četiri dana, ubijeni preciznim udarom? Ili Ismail al-Ghoul, koji je nastavio izvještavati o zločinima nakon što su okupacijske snage ubile njegovog brata, njegove prijatelje, njegove kolege? Na kraju je i sam ubijen dok je radio svoj posao, pridruživši se više od 130 svojih kolega koji su postali mete jer su se usudili svijetu pokazati što se događa u Gazi. Jesu li to bili liječnici koji su držali konferenciju za novinare okruženi tijelima mrtvih iz pokolja u bolnici Al Ahli? Ili ljudi u Gazi kojima je oteto čak i dostojanstvo ukapanja svojih najmilijih, već su skupljali ostatke od 70 kilograma neprepoznatljivih dijelova tijela spaljenih izraelskim bombama, koje su smatrali težinom jedne osobe? Možda zbog čovjeka čije su ruke bile vezane plastičnim lisicama prije nego što je bio pregažen vojnim vozilom, počevši od donjeg pa do gornjeg dijela tijela, dok je još bio živ?
Medicinski časopis The Lancet nedavno je objavio procjenu broja smrtnih slučajeva u Gazi, prema kojoj je oko 186,000 ljudi ubijeno do sredine lipnja 2024. Ako se smrtni slučajevi nastave trenutnim tempom, do kraja godine moglo bi biti još dodatnih 149,500 smrtnih slučajeva, čime bi ukupni broj od početka genocida mogao dosegnuti oko 335,500.
Je li vam mučno? Osjećate li snažnu, visceralnu reakciju čitajući ove riječi? One su tek djelić onoga što se dogodilo u posljednjih godinu dana. Još uvijek stignete izaći na ulice i tražiti momentalni prekid vatre, obustavu slanja oružja i ekonomske sankcije. Tražite prestanak okupacije Palestine. Odajte počast hrabrosti i nepokolebljivosti Palestinaca pred silama koje pokušavaju uništiti njihovu slobodu i dostojanstvo. Kako je 1970. Ghassan Kanafani rekao: “Za nas, osloboditi našu državu, imati dostojanstvo, imati poštovanje, imati naša ljudska prava je esencijalno kao i život sam”.
