Odluka Andreja Plenkovića o budućem ministru kulture odredit će identitet njegova HDZ-a. Dugoročno. Palac gore ili dolje, za ili protiv Zlatka Hasanbegovića, puno će reći o svjetonazoru, umjerenosti i toleranciji predsjednika HDZ-a, koji sam kaže kako želi okupljati Hrvatsku. S Hasanbegovićem uključivosti ne može biti i njegove šanse su objektivno nikakve da ostane ministar. Tako bi i simpatizer ustaškog pokreta, koji se strelovito uzdigao u visoku državnu politiku, iz nje morao izletjeti ukoliko Plenković želi biti vjerodostojan. A valjda želi, kad je tu riječ već toliko puta ponavljao u kampanji. Božo Petrov je u daleko težoj situaciji.
Za Hrvatsku je loša vijest što se o Vladi pregovara već puna tri tjedna bez kvalitetnih programskih kriterija. Povrh svega u javnosti se uglavnom vrte jedna te ista imena za najviše funkcije. U Mostu i HDZ-u izostaje kritični odmak spram ministara u timu Tihomira Oreškovića. Objektivno smo imali najgoru Vladu u povijesti Hrvatske, ali bi se lako moglo dogoditi da gotovo polovica ministara te Vlade uđe u novu. Da paradoks bude veći, ponavljača u ministarskim foteljama moglo bi biti biti više u Mostu nego u HDZ-u. Vlahu Orepića bi rado zadržali, jednako i MUP. Isto se odnosi i na ministra pravosuđa Antu Šprlju, iako se njegov mandat nema po čemu pamtiti, izuzev nekoliko skandaloznih izjava, kao što je ona o izvješću SOA-e u kojem se navodi kako Hrvatska ima 20-ak sudaca koji predstavljaju sigurnosnu prijetnju. Šprlje ništa tu nije htio raditi, samo se poveselio činjenici da ipak cijeli pravosudni sustav nije korumpiran. Ministar gospodarstva Tomislav Panenić najdublji trag ostavio je po pretjerano eksploatiranoj »aferi stiropor«. Na kraju je upitno i kakvog smisla ima ostanak Dubravke Jurlina Alibegović koja je trebala ukinuti niz nepotrebnih općina, gradova i županija, ako je unaprijed poznato da Plenkovićev HDZ ne želi mijenjati postojeći teritorijalni ustroj, a Most s njima svejedno ide u koaliciju, ili suradnju, kako god se to zvalo.
Sve su to tek skice Mostovih postizbornih lutanja, a najveći krimen otpada na njihovog prvog čovjeka Božu Petrova. Ideja da on bude predsjednik Hrvatskog sabora sama po sebi ne mora biti sporna, ali je najvažniji motiv upravo katastrofalan. Sam Petrov je u više navrata govorio da Most fotelju prvog čovjeka Sabora želi kako bi ovoga puta osigurao donošenje zakona iz reformskog paketa Mosta. Tako da ih više nitko ne može preveslati kao što je to činio Karamarko u bivšoj Vladi i to preko HDZ-ovog predsjednika Sabora Željka Reinera, koji je ustrajno manipulirao prijedlozima Mostovih zakona na način da oni nikada ne dođu na raspravu, ali se uvijek nalaze na dnevnom redu. Logika čelnika Mosta je upravo diletantska. Jer bi, koliko sutra, Petrov, Podolnjak ili neki treći predsjednik Sabora iz njihove kvote, mogao mjesecima, pa i godinama čekati da im Vlada pripremi i uputi zakonski prijedlog u čijem je temelju neki od sedam predizbornih uvjeta Mosta za formiranje nove Vlade. Najmanji je problem onih 15 kuna niže pretplate za HRT, ako postoji minimum dobre volje i povjerenja taj će uvjet u najkraćem roku biti ispunjen. Ali, što primjerice s proglašenjem gospodarskog pojasa, koji je uvjetovan i međunarodnim odnosima, dakle mukotrpnim pregovorima sa susjedima i Europskom unijom, zbog čega je lako zamisliti Petrova kako sjedi na čelu Sabora i godinama sluša milijun razloga zbog kojih se njegova jamstva ne mogu provesti jer vlada sustavno odugovlači s pripremom zakonskog prijedloga.
Petrov u stvari ponavlja istu grešku kakvu je već napravio dogovarajući se s Karamarkom. Bez detaljnog, konciznog i širokog koalicijskog sporazuma s jasno naznačenim rokovima izvršenja konkretnih zadaća Vlade, objektivno nema šanse da ona bude uspješna, niti se kroz nju može doista provesti barem dio Mostove politike, kakva god ona bila. Iz prošlog iskustva gotovo ništa nije naučio. S Karamarkom je dogovarao Vladu bez jasnog programa i uvjeta. Plenković je u daleko boljoj poziciji. Ako makne Hasanbegovića, Šustara i još ponekog dokazano lošeg ministra iz bivše Vlade, imat će povjerenje šire javnosti. Petrov će malo toga moći uvjetovati, a pritom ne smije zaboraviti da bez kvalitetnog koalicijskog sporazuma neće ni imati manevarskog prostora. Ako se odluči iz bilo kojeg razloga izglasati nepovjerenje Vladi, mogao bi ostati kratkih rukava, jer Plenković nije Karamarko. Njegova Vlada ne mora biti srušena ako ostane bez podrške Mosta. Preslagivanja tu itekako imaju matematičku podlogu. Stoga je pred Božom Petrovom nimalo privlačan izbor. Ili će biti poslušan, lojalan i kooperativan HDZ-u ili Mosta u Vladi neće biti. I tu mu više ni ovjerene izjave kod javnog bilježnika neće pomoći.
novilist
Za Hrvatsku je loša vijest što se o Vladi pregovara već puna tri tjedna bez kvalitetnih programskih kriterija. Povrh svega u javnosti se uglavnom vrte jedna te ista imena za najviše funkcije. U Mostu i HDZ-u izostaje kritični odmak spram ministara u timu Tihomira Oreškovića. Objektivno smo imali najgoru Vladu u povijesti Hrvatske, ali bi se lako moglo dogoditi da gotovo polovica ministara te Vlade uđe u novu. Da paradoks bude veći, ponavljača u ministarskim foteljama moglo bi biti biti više u Mostu nego u HDZ-u. Vlahu Orepića bi rado zadržali, jednako i MUP. Isto se odnosi i na ministra pravosuđa Antu Šprlju, iako se njegov mandat nema po čemu pamtiti, izuzev nekoliko skandaloznih izjava, kao što je ona o izvješću SOA-e u kojem se navodi kako Hrvatska ima 20-ak sudaca koji predstavljaju sigurnosnu prijetnju. Šprlje ništa tu nije htio raditi, samo se poveselio činjenici da ipak cijeli pravosudni sustav nije korumpiran. Ministar gospodarstva Tomislav Panenić najdublji trag ostavio je po pretjerano eksploatiranoj »aferi stiropor«. Na kraju je upitno i kakvog smisla ima ostanak Dubravke Jurlina Alibegović koja je trebala ukinuti niz nepotrebnih općina, gradova i županija, ako je unaprijed poznato da Plenkovićev HDZ ne želi mijenjati postojeći teritorijalni ustroj, a Most s njima svejedno ide u koaliciju, ili suradnju, kako god se to zvalo.
Sve su to tek skice Mostovih postizbornih lutanja, a najveći krimen otpada na njihovog prvog čovjeka Božu Petrova. Ideja da on bude predsjednik Hrvatskog sabora sama po sebi ne mora biti sporna, ali je najvažniji motiv upravo katastrofalan. Sam Petrov je u više navrata govorio da Most fotelju prvog čovjeka Sabora želi kako bi ovoga puta osigurao donošenje zakona iz reformskog paketa Mosta. Tako da ih više nitko ne može preveslati kao što je to činio Karamarko u bivšoj Vladi i to preko HDZ-ovog predsjednika Sabora Željka Reinera, koji je ustrajno manipulirao prijedlozima Mostovih zakona na način da oni nikada ne dođu na raspravu, ali se uvijek nalaze na dnevnom redu. Logika čelnika Mosta je upravo diletantska. Jer bi, koliko sutra, Petrov, Podolnjak ili neki treći predsjednik Sabora iz njihove kvote, mogao mjesecima, pa i godinama čekati da im Vlada pripremi i uputi zakonski prijedlog u čijem je temelju neki od sedam predizbornih uvjeta Mosta za formiranje nove Vlade. Najmanji je problem onih 15 kuna niže pretplate za HRT, ako postoji minimum dobre volje i povjerenja taj će uvjet u najkraćem roku biti ispunjen. Ali, što primjerice s proglašenjem gospodarskog pojasa, koji je uvjetovan i međunarodnim odnosima, dakle mukotrpnim pregovorima sa susjedima i Europskom unijom, zbog čega je lako zamisliti Petrova kako sjedi na čelu Sabora i godinama sluša milijun razloga zbog kojih se njegova jamstva ne mogu provesti jer vlada sustavno odugovlači s pripremom zakonskog prijedloga.
Petrov u stvari ponavlja istu grešku kakvu je već napravio dogovarajući se s Karamarkom. Bez detaljnog, konciznog i širokog koalicijskog sporazuma s jasno naznačenim rokovima izvršenja konkretnih zadaća Vlade, objektivno nema šanse da ona bude uspješna, niti se kroz nju može doista provesti barem dio Mostove politike, kakva god ona bila. Iz prošlog iskustva gotovo ništa nije naučio. S Karamarkom je dogovarao Vladu bez jasnog programa i uvjeta. Plenković je u daleko boljoj poziciji. Ako makne Hasanbegovića, Šustara i još ponekog dokazano lošeg ministra iz bivše Vlade, imat će povjerenje šire javnosti. Petrov će malo toga moći uvjetovati, a pritom ne smije zaboraviti da bez kvalitetnog koalicijskog sporazuma neće ni imati manevarskog prostora. Ako se odluči iz bilo kojeg razloga izglasati nepovjerenje Vladi, mogao bi ostati kratkih rukava, jer Plenković nije Karamarko. Njegova Vlada ne mora biti srušena ako ostane bez podrške Mosta. Preslagivanja tu itekako imaju matematičku podlogu. Stoga je pred Božom Petrovom nimalo privlačan izbor. Ili će biti poslušan, lojalan i kooperativan HDZ-u ili Mosta u Vladi neće biti. I tu mu više ni ovjerene izjave kod javnog bilježnika neće pomoći.
novilist
