Zamišljati "Bosnu i Hercegovinu kao članicu Europske unije" jednako je "utopijski" kao i zamišljati neku novu "socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu" – jednako (ne)moguće i jednako (ne)legitimno.
Godina 2015. je, među ostalim, godina okruglih obljetnica svršetaka ratova (da ne kažem "početaka mirova") koji su uvelike odredili život ljudi na ovim prostorima. Ti događaji obično se prikazuju u ključu pobjede, pa su takva i njihova službena obilježavanja, jer znamo: povijest pišu pobjednici.
No ni jedna ratna pobjeda nije potpuno svijetla. Diljem Europe i svijeta obilježavalo se u svibnju 2015. kraj Drugog svjetskog rata i pobjedu nad fašizmom 1945., ali ne samo da je na taj kraj i na tu pobjedu pala sjena recentnih ratnih sukoba istočno od europskog raja i s njima povezanih Bosna je, kao i svaka druga zemlja, ono što mislimo i zamislimo o njoj, ono što pravimo i napravimo od nje; dakle, može biti bilo što – u negativnim i u pozitivnim registrimapolitičkih trzavica između Rusije, Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, nego su jubilarna i druga obilježavanja pobjede u Drugom svjetskom ratu uvijek osjenčena zločinima koje su počinili pobjednici u tom ratu, kao što su apokaliptična bombardiranja Dresdena te Hirošime i Nagasakija. U Hrvatskoj se u kolovozu 2015. obilježavalo kraj Domovinskog rata i pobjedu nad srbočetničkim agresorima i okupatorima 1995., a za bacanje sjene na proslavu dana pobjede (i domovinske zahvalnosti te hrvatskih branitelja) pobrinuli su se hrvatski Srbi, kojima je akcija Oluja sinonim za povijesni egzodus sa zastrašujućim i trajnim posljedicama, tako da 5. avgust komemoriraju – u Republici Hrvatskoj poskrivećki i potiho, a u Republici Srbiji i Republici Srpskoj javno i glasno – kao dan sjećanja na stradanje i progon Srba.
U Bosni i Hercegovini su, pak, sjene koje padaju na svršetak rata i pobjedu/побjеду/pobjedu tolike da se i ne vidi kad je točno rat završio i tko je točno u njemu pobijedio te tko bi, kada i zašto trebao to obilježavati. Premda je kolovoška Oluja Hrvatske vojske odlučujuće utjecala na svršetak rata u Bosni i Hercegovini, ratna dejstva trajala su sve do oktobra, a nešto nalik službenom okončanju rata – Dejtonski mirovni sporazum – dogodilo se u studenom i decembru 1995. godine. Kako god bilo, ovu okruglu obljetnicu možemo iskoristiti da razmotrimo što se zbivalo s Bosnom i Hercegovinom u posljednjih dvadeset godina, gdje je Bosna i Hercegovina 2015. godine i kamo ide, te što je to uopće Bosna i Hercegovina.
Živjeti nakon, živjeti bez nade
Pripovijetka Ive Andrića Pismo iz 1920. godine zasigurno je jedno od najčitanijih i najcitiranijih, ali i najzloupotrebljivanijih njegovih djela. Naslovom i središnjim dijelom smještena u 1920. godinu, nakon Velikog ili Prvog svjetskog rata, a postskriptumom u kasne tridesete godine 20. stoljeća, uoči Drugog svjetskog rata; napisana tokom Drugog svjetskog rata, a prvi put objavljena 1946. godine, neposredno nakon Drugog svjetskog rata – ova je pripovijetka svoju "renesansu" doživjela prije dvadesetak godina, u vrijeme posljednjeg (ne slučajno neimenovanog) rata, koji je Bosnu i Hercegovinu "zadesio" 1992. godine, a "okončan" je 1995. godine.
Nakon što su jedni izvukli Andrićevo Pismo iz njegovih sabranih djela, a i iz konteksta, da bi njime potkrijepili svoju teoriju i praksu mržnje, odnosno agresorski rat koji je rezultirao kako ogromnim brojem žrtava (mrtvih, ranjenih, mučenih i raseljenih) i nepopravljivim materijalnim štetama, tako i erozijom bosanskohercegovačke države i društva, drugi su ga izvlačili da bi njime potkrijepili svoj nenačitani i uskogrudni zazor od Ive Andrića kao "mrzitelja Bosne", a pogotovo "mrzitelja Bošnjaka-muslimana". Premda to treba smatrati površnim, pogrešnim i zlonamjernim interpretacijama Pisma (odnosno, već je rečeno, zloupotrebom), time se, ironično, potvrdila "Andrićeva teza" da je Bosna "zemlja mržnje", teza koju glavni (dakako, fikcionalni) lik ove pripovijetke, "lekar i lekarski sin" Maks Levenfeld, iznosi u svom (dakako, fikcionalnom) pismu upućenom piscu 1920. godine, kad je "pobjegao iz Bosne", i to zauvijek:
"Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji."
Naravno da se Bosnu može percipirati i prikazivati kao "zemlju mržnje i straha", kao što bi ju se moglo percipirati i prikazivati obrnuto, kao "zemlju ljubavi i neustrašivosti", ili, u popularnoj poetskoj refleksiji, kao "zemlju prkosnu od sna" (Mak Dizdar). Moglo bi se, također, Bosnu percipirati i prikazivati onako kako ju se najčešće i percipira i prikazuje u predratnim i poslijeratnim, jugoslavenskim i postjugoslavenskim komšijskim medijima, kao "tamni vilajet", nepoznatu i kaotičnu zemlju, a opet, u banalnoj pop-kulturnoj verziji, kao "zemlju dobrohotne naivnosti i gostoprimstva" ili, skroz banalizirano, kao "zemlju viceva i ćevapčića".
Sve te manje ili više banalne zluradosti i zloupotrebe, koje su nerijetko vodile zlostavljanjima Bosne i "ideje Bosne", u krajnjoj nam liniji govore ne Tendenciozno inzistiranje na "andrićevskom narativu" o Bosni kao "zemlji mržnje i straha" legitimiralo je mržnju i strah kao stanja "bosanskog duha", te na duge staze onemogućilo izlazak Bosne i Bosanaca iz ove (auto)reprezentacijske paradigmesamo da je zlo uvijek banalno, kako je tvrdila Hannah Arendt, nego i da je banalnost uvijek zla. Jer kao što je banalno manipulativno simplificiranje Andrićevog Pisma od Andrića činilo i učinilo "mrzitelja Bosne", tako je banalizirajući manipulativno-simplificirajući "andrićevski diskurs" od Bosne činio i učinio "zemlju zla". Narativi grade stvarnost, tako da na pitanje "Tko je ta, šta je ta Bosna uopće?" treba odgovoriti: Bosna je, kao i svaka druga zemlja, ono što mislimo i zamislimo o njoj, ono što pravimo i napravimo od nje; dakle, može biti bilo što – u negativnim i u pozitivnim registrima. U negativnom smislu, tendenciozno inzistiranje na "andrićevskom narativu" o Bosni kao "zemlji mržnje i straha" legitimiralo je mržnju i strah kao stanja "bosanskog duha", te na duge staze onemogućilo izlazak Bosne i Bosanaca iz ove (auto)reprezentacijske paradigme.
No, čak i ako ostanemo u horizontu Andrićeve pripovijetke, iz nje možemo iščitati i drugačije, a rekao bih i točnije, "dijagnoze" primjerene kako Andrićevom tako i današnjem vremenu. Naime, često se zaboravlja ili izbjegava interpretirati, analizirati pa i spominjati prvi (i veći) dio Pisma iz 1920. godine, koji prethodi epistolarnom ("Levenfeldovom") dijelu pripovijetke. A u njemu Andrić kontekstualizira pismo razočaranog Bosanca Levenfelda i daje svojevrsne "upute za upotrebu" onoga što slijedi. U tom dijelu se, s jedne strane, formalno-tekstualno pojašnjava "Levenfeldovo pismo", a s druge se strane nude neke teze koje nam mogu poslužiti za sadržajnu reinterpretaciju Andrićevog Pisma, kao i za reorijentaciju dominantnog "diskursa o Bosni" – "andrićevskog" (poslijeratnog i međuratnog) i današnjeg (nadajmo se, samo poslijeratnog).
"Govorio je nešto najpre o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u rečima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći, protivničkih frontova, oni su se pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) Sećam se da sam ostao zaprepašćen kad je rekao da čestita pobednicima i – da ih duboko žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka."
Uz tipičnu, ali time ne manje značajnu, andrićevsku mudrost ("pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih U svijesti žitelja Bosne i Hercegovine bubri osjećanje i mnijenje da je rat – s oproštenjem – sjebao i pobjednike i pobijeđene, i Bošnjake i Hrvate i Srbe i "ostale", i Bosnu i Bosance, i Bosnu i Hercegovinu... i sve i svašta čeka"), u ovom odlomku pronalazimo nešto što u latentnom obliku postoji i bubri u svijesti žitelja Bosne i Hercegovine, pa čak i u javno deklariranim, zaoštrenim i međusobno nepomirljivim podjelama na pobjednike i pobijeđene, žrtve i egzekutore, heroje i zločince, od 1995. do 2015. A to je osjećanje i mnijenje da je rat – s oproštenjem – sjebao i pobjednike i pobijeđene, i Bošnjake i Hrvate i Srbe i "ostale", i Bosnu i Bosance, i Bosnu i Hercegovinu... i sve i svašta. Jedna opća, duboko ukorijenjena gorčina zrači kroz sve što se u Bosni i s Bosnom zbiva. To nipošto nije relativizacija zločina i zločinaca, odgovornosti i krivnje, niti brkanje uzroka i posljedica, nego je to konstatacija koju se na mnoštvu primjera može dokazati. Sve i da su se stvari polovicom devedesetih drugačije posložile (na ratištima i "na terenu" općenito, u Daytonu i u Haagu, u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, itd.), ta gorčina bi ostala. A ona se ne tiče samo ratnih zbivanja i neposrednih konzekvencija rata – obično interpretiranih u etnonacionalnom ključu – nego i dubljih slojeva: prvenstveno ekonomsko-političkog i psihosocijalnog.
Što se tiče prvog sloja, ekonomsko-političkog, ukratko bi se moglo reći: ono što nije uništio rat uništio je kapitalizam. To se na pojavnoj razini uočava već kada se vozite Bosnom i Hercegovinom. Prođoh Bosnom kroz gradove... i vidjeh: avetinjske razvaline socijalističkih fabrika, srušene kuće i zarasle avlije smjenjuju se s blještavim ali rogobatnim "znakovima vremena" kao što su kockasti trgovački centri i skladišta, arhitektonski jednako nemaštoviti i nakazni tvornički pogoni, ogromna asfaltirana parkirališta i prilazni putovi, ugostiteljski objekti u kičastom "retro-stilu", te privatne kuće s fasadama u drečavim bojama. No, to je samo epifenomen dublje ukorijenjenih ratno-poratnih procesa. Temeljito destruiranje ljudskih i materijalnih "resursa" ili "potencijala" tokom rata dovršeno je u poslijeratnom periodu s "pretvorbom & privatizacijom", slično kao u drugim balkanskim (a šire gledajući, i u drugim post-socijalističkim) zemljama, ali u Bosni i Hercegovini su učinci toga bili tim strašniji što je strašniji bio Jedna opća, duboko ukorijenjena gorčina zrači kroz sve što se u Bosni i s Bosnom zbivarat. Privatizacija nekadašnje društvene imovine, kao i opća biopolitička i bioekonomska "privatizacija života", nije započela 1995., kad je rat završio, nego već krajem 1980-ih, na izdisaju jugoslavensko-socijalističkog modela, da bi se nastavila početkom 1990-ih, s oficijelnom inauguracijom "demokracije" i "tržišne privrede", a puni zamah doživjela je u poslijeratnom periodu. Ali ni ratni period nije predstavljao diskontinuitet. Dok su jedni spašavali (i gubili) živu glavu, drugi su mislili o svojim računima i gradili kriminalno-kapitalističkim manipulacijama svoja lokalna i regionalna carstva. Balkanska verzija neoliberalističkog kapitalizma u suštini nije drugačija od neoliberalističkog kapitalizma u tzv. Prvom svijetu. Rastući nerazmjer u bogatstvu i životnom standardu, sve veća nezaposlenost i siromaštvo, socijalno raslojavanje, urušavanje socijalnih institucija, destrukcija društva i društvenosti, zajednice i zajedništva... sve to možemo pronaći kako u Bosni i Hercegovini i drugim balkanskim zemljama, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, Europskoj uniji, Rusiji, Kini i drugim kapitalističkim velesilama. "Divlji kapitalizam" nije naša lokalna specifičnost, nego globalna stvar, samo su posljedice njegovog pohoda eksplicitnije i strašnije na periferiji nego u centru. Periferiju s centrom povezuje prije svega glavna odlika neoliberalističkog kapitalizma: kapital je kolonizirao cjelokupno polje politike tako da je u potpunosti diktira, obesmislio je politiku kao javnu stvar, te promovirao partikularne i privatne ekonomske interese kao glavnu svrhu politike, pretpostavivši ih javnom dobru. Etnonacionalne partitokratsko-političke elite u Bosni i Hercegovini ujedno su i kapitalističko-Ono što nije uništio rat uništio je kapitalizam. To se na pojavnoj razini uočava već kada se vozite Bosnom i Hercegovinomekonomske elite koje proizvođenjem magle "nacionalnih interesa" prikrivaju svoje mnogo banalnije i opasnije interese, a jačanje ovih elita i sistema koji su one gradile – uz svesrdnu podršku međunarodnih ekonomsko-političkih elita – reflektiralo se "u bazi", kao rapidno obespravljivanje i obesmišljavanje naroda Bosne i Hercegovine, naroda u singularu, pri čemu mislim na veliku većinu stanovnika Bosne i Hercegovine koji ne pate kao "Bošnjaci", "Hrvati", "Srbi" i "ostali" nego kao građani jedne sve virtualnije socijalno-političke zajednice i kao ljudska bića.
Time dolazim do drugog dubljeg sloja problema s kojima se suočava Bosna i Hercegovina u posljednjih dvadeset godina. Naime, kombinacija ratno-poratnih i kapitalističko-pseudodemokratskih procesa djelovala je destruktivno i na psihosocijalnoj razini. Hiperpolitiziranje narodnih masa u smislu tzv. dnevne politike, koju se medijski posreduje u ključu infotainmenta, zapravo je bilo programirano depolitiziranje naroda i stvaranje inaktivnog građanstva (pasivni potrošači i pasivni glasači), a ta socio-politička zapuštenost građana svoj izraz nalazi u bezvoljnoj i beznadnoj prepuštenosti, pri čemu je sistem igrao na sigurno, vješto manipulirajući jednom crtom kolektivnog (balkanskog ili slavenskog) mentaliteta koju se obično naziva "fatalizmom". Nije toliko stvar u tome da ljudi ne znaju da im je loše, niti u tome da ne znaju da bi im moglo biti bolje; dakle, nije toliko stvar u osviještenosti vlastite situacije i sposobnosti projiciranja određenih promjena. Stvar je u artikulaciji Temeljito destruiranje ljudskih i materijalnih "resursa" ili "potencijala" tokom rata dovršeno je u poslijeratnom periodu s "pretvorbom & privatizacijom", slično kao u drugim balkanskim zemljama, ali u Bosni i Hercegovini su učinci toga bili tim strašniji što je strašniji bio ratnezadovoljstva i poželjnih promjena, te u aktiviranju, organiziranju i ustrajnoj borbi. Starijim (ali nedavno revitaliziranim) rječnikom, reklo bi se da je revolucionarna situacija sazrela, ali se još uvijek traži revolucionarni subjekt.
U Pismu iz 1920. godine Andrić taj "nerevolucionarni" ili "kontrarevolucionarni mentalitet" jezgrovito opisuje opisujući Maksa Levenfelda i izvlačeći iz toga jedan općenitiji zaključak:
"Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čoveka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže. Posle toga velikog rata sretalo se među inteligentnima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto, neodređeno u životu. Ti ljudi nisu nalazili u sebi ni sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu."
Opća društvena klima demotivira svaki pomak "u protivnom pravcu". No, takva klima nije tek slučajno "zavladala", nego ima konkretne uzroke i uzročnike. Kao protivan pravac od nezadovoljavajuće sadašnjosti, masama nezadovoljnika sugerira se samo povratak u prošlost, pri čemu to može biti i bolja prošlost (npr. pasivna nostalgija za jugo-socijalizmom, neodređena romantičarska nostalgija za Austro-Ugarskom ili čak za turskim vaktom) i lošija prošlost (npr. opsesivno bavljenje bratoubilačkim ratovima iz 20. stoljeća), a sve u svrhu toga da se ništa ne promijeni ni u sadašnjosti ni u budućnosti, da se ne remeti zacrtani pravac ekonomsko-političkog "napretka".
Godine 2015, sto i jednu godinu nakon Prvog svjetskog rata, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata i dvadeset godina nakon Posljednjeg rata – Bosna je, prije nego "zemlja mržnje i straha", upravo to: zemlja statusa quo, s "očima širom zatvorenim" ili pak pogleda uprtog u prošlost, bez nade u budućnost. Nije da nema protoka vremena i svijesti o tome, ali nema transcendiranja horizonta "vječne sadašnjosti", nego se samo beznadno i besciljno čeka, individualno i kolektivno. Ono što je na svjetskom planu 1992. godine konstatirao (zapravo: konstruirao) Francis Fukuyama kao "kraj povijesti", do kojega je navodno došlo (zapravo: trebalo doći) s konačnom globalnom pobjedom liberalne Kapital je kolonizirao cjelokupno polje politike tako da je u potpunosti diktira, obesmislio je politiku kao javnu stvar, te promovirao partikularne i privatne ekonomske interese kao glavnu svrhu politike, pretpostavivši ih javnom dobrudemokracije i kapitalizma, a što je 1999. godine kritički obradio Russell Jacoby kao "doba apatije" izazvano "krajem utopije", na specifičan način se nakalemilo na lokalne, bosanske nedaće i na samoproizvedeni lokalni, bosanski mentalitet, za čiji je opis još uvijek mjerodavna legendarna pripovijetka U bosanskoj kafani Zije Dizdarevića:
"Sjede ljudi. Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlači okolo. (...) – Jah! – ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka: – Jah! – Jah! Jah!... (...) Nevjerojatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono 'jah'. I najzad – sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliću se i slažu, ljudi se ravnodušno čude, pa onda ćute, poneko opet vikne bezrazložno 'jah', kafana se rastače u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastični životni tempo. (...) I opet ćutanje. Opet mir. Opet dim. Uvijek tako. Vrijeme stoji..."
U bosanskom slučaju, živjeti nakon Fukuyaminog "kraja povijesti" ne znači toliko živjeti u sadašnjosti (makar i lošoj) koliko živjeti u prošlosti. Nakon "kraja povijesti" povijest je življa nego ikad. To "življenje (u) povijesti" nije, pak, kritičko istraživanje povijesti iz sadašnje perspektive zarad budućnosti, u smislu one ciceronovske "historia magistra vitae est", nego beskonačno rewind-forward-rewind ponavljanje povijesti, pri čemu se uvijek iznova udara glavom u zid sadašnjosti, a da se ta prepreka ne dekonstruira i ne nadiđe kako bi se omogućio teorijski i praktički ulazak u dimenzije sadašnjosti, s njenim "fantastičnim životnim tempom", i dimenzije maksimalno otvorene budućnosti, uključujući utopijske perspektive.
"Življenje (u) povijesti" kao modus "življenja nakon kraja povijesti" prvenstveno znači – živjeti nakon. Na primjer, ima u Bosni danas navada da se kaže "A ovo, nakon rata...", kao da je rat završio jučer, a ne prije dvadeset godina. (Dovoljno je povući paralelu s Drugim svjetskim ratom i ondašnjim poratnim razdobljem, te se zapitati: gdje su dvadeset godina nakon tog rata bili Njemačka, Japan, pa i Jugoslavija, zemlje koje su tokom Kombinacija ratno-poratnih i kapitalističko-pseudodemokratskih procesa djelovala je destruktivno i na psihosocijalnoj razinirata bile do temelja uništene u svakom smislu?) Jasno je da se rat pritom koristi kao alibi za poslijeratne neuspjehe i za izostanak angažmana oko rješavanja problema na mnogim (ili svim) planovima, kao što je jasno da je aktualno oniričko "historiziranje" samo jedna psiho-socijalna reakcija na nezadovoljavajuću sadašnjost, reakcija koju ekonomsko-politički moćnici, naravno, podržavaju i potiču kako bi se mogao provoditi "business as usual", tim više što su takva pasatistička poniranja pasivistička – ne podrazumijevaju akciju. Ono što nas treba posebno zabrinjavati jest činjenica da je taj kronični "nakonizam" nasljedna bolest. Za to kao primjer može poslužiti famozna "jugonostalgija", odnosno življenje "nakon Jugoslavije", gdje vidimo da "živjeti nakon" nije samo stvar nostalgije onih koji su osobno iskusili blagodati gotovo pedesetogodišnjeg bezratnog perioda, s bratstvom-jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem i nesvrstanošću, nego taj osjećaj "nakon" transgeneracijski obuzima i one koji su se rodili "nakon", pa žive danas kao svojevrsna zombijevska novorođenčad. A kao što se "nakonizam" prenosi s generacije na generaciju, tako se prenosi i opće stanje (ne)svijesti. Ono što u boljem slučaju možemo nazvati apatijom, a u gorem slučaju očajem, ne uspijeva promijeniti ni utješna mitologija "tranzicije", u kojoj euroatlantska eshatologija i obećani džennet Europske unije igraju ključnu ulogu.
I ovdje možemo iznijeti prethodno već izrečenu konstataciju: narativi grade stvarnost. Jer: što se više "mejnstrimizirao" diskurs o Bosni i Hercegovini kao "zemlji apatije i očaja", to je manja bila šansa da se apatija i očaj nadiđu, odnosno da se pojave inicijative koje bi doprinijele izlasku iz tog stanja.
Živjeti usprkos, živjeti s nadom
Međutim, gotovo dvadesetogodišnje tavorenje u tranzicijskoj apatiji ili očaju prekinuto je, takoreći, preko noći. Pojavio se značajan otpor opisanim tendencijama: građanski protesti u ljeto 2013. godine (tzv. "JMBG-protesti" ili "bebolucija") i u zimu 2014. (tzv. "februarski protesti" ili "bosansko proljeće") te post-protestni građanski pokreti koji nisu bili ograničeni samo na protestiranje.
Uz sve "dječje bolesti", nespremnosti, nespretnosti i posrtanja, ono što je u Bosni i Hercegovini započelo 2013., a nastavilo se 2014., još uvijek U bosanskom slučaju, živjeti nakon Fukuyaminog "kraja povijesti" ne znači toliko živjeti u sadašnjosti (makar i lošoj) koliko živjeti u prošlosti traje, mijenjajući formu i intenzitet. A najvažnije je to da je sazrela spoznaja da se ne živi u "najboljem od svih mogućih svjetova", kao i to da se sada zna da se može i drugačije od onoga što se političko-medijski predstavlja kao jedino moguće. Kao što kaže Danijela Majstorović: "Dok su ljudi ranije govorili što se ne može učiniti, sada govore o tome što se može učiniti."
No, koliko god su određeni događaji, kao što su prethodno navedeni, bitni – jer predstavljaju momente u kojima se kristaliziraju problemi i mobiliziraju do tada pasivni ljudi – da bi socijalna i politička borba bila uspješna i da bi promjene koje donosi bile dalekosežne, mora biti trajna. A da bi imala kontinuitet, potrebno je prvenstveno organiziranje, što je intenzivan i mukotrpan, strpljiv i uporan, a neizvjestan rad, jer se njegovi učinci ne pokazuju odmah.
Što to znači u današnjem bosanskohercegovačkom kontekstu? Za odgovor na to pitanje instruktivne su riječi Veselina Masleše, bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog novinara, publicista, komunističkog aktivista i partizanskog borca, zapisane prije skoro osamdeset godina u članku Laži bosanske politike (u: Veselin Masleša, Mlada Bosna, Beograd: Centar za liberterske studije, 2013.):
"Nova koncepcija bosanske politike mora poći sa stanovišta da postoji specifični bosanski problem, ali da njegovo rešenje nije samo bosansko. Za razliku od ranije oportunističke politike, koja se, po definiciji, uvek sastoji u neorganskom rešavanju problema, u molbi a ne u traženju, u dobijanju a ne osvajanju vlasti, nova bosanska politika mora ići linijom demokratske borbe svih snaga u zemlji, uklanjajući stare, lažne antagonizme, odnosno razbijajući zaostalu ljusku tih antagonizama, i formulišući nove, prave. Ali da bi se mogla voditi jedna određena politika, a osobito kada je potrebno rušiti političku koncepciju koja se mogla probiti i održati delom i zbog toga jer su je nosile dosta jake političke formacije, potrebna je organizacija. Bez nje nema i ne može da bude ni opštih ni konstruktivnih političkih akcija, ni političkih uspeha. U Bosni i Hercegovini nema političke organizacije koja bi mogla da izvrši jedan takav radikalan preokret u bosanskoj politici, i da latentno nezadovoljstvo politički konkretizuje. Ali postoje pokreti koji su do danas stajali van okvira one politike koju smo nazvali dominirajućom bosanskom politikom. (...) Oni mogu da budu klica jedne nove političke grupacije. Da se ne razume krivo: ne stranke, nego grupacije. Jedne široko koncipirane grupacije jednog fronta svih koji su Ono što u boljem slučaju možemo nazvati apatijom, a u gorem slučaju očajem, ne uspijeva promijeniti ni utješna mitologija "tranzicije", u kojoj euroatlantska eshatologija i obećani džennet Europske unije igraju ključnu ulogudo danas trpeli usled bosanske politike i bili njene zavedene žrtve, jednog fronta koji bi tu politiku likvidirao a u budućnosti potpuno omogućio. Ovo ne bi smeo da bude samo apstraktan program, već mora da postane konkretan zadatak te nove grupacije."
Nevjerojatno je do koje je mjere ovaj odlomak aktualan. Premda je objavljen 1937. godine – a malo je reći da se odonda do danas svašta događalo – Maslešin članak kao da je pisan u Bosni i za Bosnu 2015. godine, pa ću ponoviti, istaknuti i dodatno objasniti ključne tvrdnje.
(a) Da bi se srušila vladajuća politička paradigma, koja je deklarativno zasnovana na etnonacionalnom principu ("nacionalni interesi konstitutivnih naroda"), a u suštini na partikularističko-privatističkim interesima partitokratsko-kapitalističke oligarhije, potrebna je nova koncepcija politike, koja će, u prvom redu, promovirati politiku kao polje borbe za opće, zajedničko i javno dobro, odnosno za slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost među građanima kao građanima i ljudima kao ljudima, zatim rehabilitirati autonomiju političkog u odnosu na interese (krupnog) kapitala i odgovarajućih centara ekonomske i političke moći, te (re)politizirati depolitizirani narod u cilju pretvaranja amorfne mase obespravljenih nezadovoljnika u aktivan politički subjekt. Dakle, potreban je radikalan preokret u kojem će se latentno nezadovoljstvo politički konkretizirati.
(b) Ta nova koncepcija politike mora poći sa stanovišta da postoji specifični bosanskohercegovački problem, čije rješenje nije samo stvar Bosne i Hercegovine, jer koliko god građane Bosne i Hercegovine morilo "nacionalno pitanje" (koje im se od strane vladajućih političkih elita predstavlja kao glavni ili čak jedini problem), to je inducirani i lažni problem, a pravo je pitanje ono klasno. Uklanjajući stare, lažne antagonizme (Bošnjaci/Srbi/Hrvati), treba formulirati nove, prave antagonizme (privilegirani/deprivilegirani, vladari/podanici, bogati/siromašni, kapitaliste/radnici). Klasno pitanje, pak, ne može se ni prepoznati ni riješiti na lokalnom nivou. Problemi povezani s tim su globalni, samo se se na osobit način prelamaju u Bosni i Hercegovini. Stoga borba za socijalnu pravdu u Bosni i Hercegovini mora, dakako, polaziti od lokalnih problema i aktera, ali treba Što se više "mejnstrimizirao" diskurs o Bosni i Hercegovini kao "zemlji apatije i očaja", to je manja bila šansa da se apatija i očaj nadiđu, odnosno da se pojave inicijative koje bi doprinijele izlasku iz tog stanjaveć u startu biti i percipirana i prakticirana kao dio svjetske borbe za socijalnu pravdu. Za progresivne, emancipatorski orijentirane snage iz toga proizlazi zadaća umrežavanja i suradnje, najprije u samoj Bosni i Hercegovini, zatim u neposrednom regionalnom okruženju, a naposljetku i na europskom i svjetskom planu.
(c) S obzirom na to, potrebno je organiziranje na lokalnom, bosanskohercegovačkom nivou, mimo etnonacionalnih, entitetskih, kantonalnih i općinsko-gradskih podjela, kao i mimo utvrđenih socijalno-političkih struktura koje su na ovaj ili onaj način korumpirane od strane ekonomsko-političke moći (političke stranke, sindikati, nevladine organizacije). Ne stranke, nego grupacije, a u konačnici masovniji grassroot-pokret koji bi nastao umrežavanjem različitih građanskih inicijativa i grupa koje imaju jasnu (i širu) sliku situacije, te iskrenu i poštenu motivaciju. One bi ponajprije trebale raditi u bazi (informiranje, senzibiliziranje, osvještavanje, motiviranje, aktiviranje, mobiliziranje, organiziranje), a ne lutati i iscrpljivati se u jalovim parlamentarnopolitičkim kalkulacijama, čime bi samo učvršćivale vladajući sistem. Trenutno takve političke organizacije nema, ali odnedavno postoje gibanja koja su van okvira dominirajuće politike u Bosni i Hercegovini, pa se treba nadati da je to klica jedne nove političke grupacije.
(d) Ono čega bi takva nova politička grupacija (kao novi politički pokret) trebala biti svjesna jest da nema ništa od molbe i čekanja, nego se mora zahtijevati i boriti. Također, ne radi se o pasivnom prepuštanju i dobijanju vlasti, nego o aktivnom osvajanju vlasti. Ali "osvajanje vlasti" ne smije Uz sve "dječje bolesti", nespremnosti, nespretnosti i posrtanja, ono što je u Bosni i Hercegovini započelo 2013., a nastavilo se 2014., još uvijek traje, mijenjajući formu i intenzitetse poimati kao puko osvajanje pozicije moći u svrhu održavanja stare ili stvaranja nove vladajuće klase, nego kao prilika za realiziranje istinske (direktne, neposredne) demokracije kao vladavine naroda.
(e) Tako definiran konačni cilj ne može da se ostvari ako se prethodno ne definiraju pitanja i problemi, programi i planovi, strategije i taktike, dakle, ako se ostane na nivou formalnosti i apstraktnosti, bez fokusiranja na sadržaj i bez konkretnih zadataka.
Vezano za pretposljednju i posljednju točku, ali i za raspravljanu problematiku uopće, smatram da se socijalno-politička borba danas (u Bosni i Hercegovini, kao i bilo gdje drugo) treba primarno usmjeriti na direktnu demokraciju i zajednička dobra kao, uvjetno rečeno, formu i sadržaj, a svakako kao "radikalan demokratski projekt", riječima Danijele Dolenec.
Želim reći da nije dovoljno htjeti bilo kakvu promjenu; treba znati što se hoće. Stoga, uvjeren sam, aktualne socijalne borbe u Bosni i Hercegovini neće uroditi trajnijim plodovima bez teorijsko-ideološko-političke artikulacije i radikalizacije. No, za početak – usprkos "duhu vremena" – ne smije se isključiti mogućnost drugačijeg i boljeg, niti gušiti utopijske impulse, koliko god su takve ideje bile progonjene i prilično uspješno izgonjene Uklanjajući stare, lažne antagonizme (Bošnjaci/Srbi/Hrvati), treba formulirati nove, prave antagonizme (privilegirani/deprivilegirani, vladari/podanici, bogati/siromašni, kapitaliste/radnici). Klasno pitanje, pak, ne može se ni prepoznati ni riješiti na lokalnom nivoutokom "kapitalističke obnove i izgradnje".
Malodušnosti se može suprotstaviti i narodnom mudrošću: "nikad se ne zna", jer "čudni su putevi povijesti". Ni jedan svjetonazor ili pokret koji je postao djelatan i mjerodavan na globalnom nivou u svojim počecima nije izgledao tako (od velikih svjetskih religija, preko socijalizma u različitim njegovim verzijama, do pokreta za prava i oslobođenje robova, žena, radnika, seksualnih manjina, ne-ljudskih životinja, itd.), kao što ni jedan sistem koji se na svome vrhuncu činio vječnim (od robovlasništva, preko feudalizma, do dvadesetostoljetnih totalitarizama) nije opstao, upravo zbog kontinuiranog otpora koji se u tom vremenu činio naivnim i besmislenim. Uostalom, zamišljati "Bosnu i Hercegovinu kao članicu Europske unije" jednako je "utopijski" kao i zamišljati neku novu "socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu" – jednako (ne)moguće i jednako (ne)legitimno.
Ali treba uvijek imati u vidu da se ništa ne zbiva "samo od sebe" i "tek tako": povijest usmjeravaju i svijet izgrađuju konkretni ljudi koji se zauzimaju oko konkretnih problema. Povijest se, u strogom smislu riječi, ne "zbiva" niti "nastaje", nego se stvara. Misliti i djelovati s povijesnom sviješću, što je nužno za istinski humani život, znači živjeti budućnosno, a "živjeti budućnosno" znači biti utopijski orijentiran: "transcendirati stvarnost i, prelazeći u djelovanje, u isti mah djelomično ili potpuno razarati postojeći egzistencijalni poredak", kako je rekao Karl Mannheim.
Dakle, usprkos trenutnom, itekako razložnom pesimizmu, treba dopustiti ("čak i u Bosni i Hercegovini") jednom epohalnom optimizmu da dođe do riječi: ne samo da se "nekako već živi, usprkos svemu" (pasivno životarenje), nego i da se "živi usprkos" (aktivno življenje). A to možemo začiniti riječima notornog, ali vazda inspirativnog utopista Ernsta Blocha, zapisanima u njegovu Duhu utopije, djelu napisanom usred klaonice Prvog svjetskog rata:
"Život je u našim rukama. On sam je već odavno postao prazan. Besmisleno tetura amo-tamo, ali mi stojimo čvrsto i tako želimo postati njegova pesnica i njegovi ciljevi."
h-alter
Godina 2015. je, među ostalim, godina okruglih obljetnica svršetaka ratova (da ne kažem "početaka mirova") koji su uvelike odredili život ljudi na ovim prostorima. Ti događaji obično se prikazuju u ključu pobjede, pa su takva i njihova službena obilježavanja, jer znamo: povijest pišu pobjednici.
No ni jedna ratna pobjeda nije potpuno svijetla. Diljem Europe i svijeta obilježavalo se u svibnju 2015. kraj Drugog svjetskog rata i pobjedu nad fašizmom 1945., ali ne samo da je na taj kraj i na tu pobjedu pala sjena recentnih ratnih sukoba istočno od europskog raja i s njima povezanih Bosna je, kao i svaka druga zemlja, ono što mislimo i zamislimo o njoj, ono što pravimo i napravimo od nje; dakle, može biti bilo što – u negativnim i u pozitivnim registrimapolitičkih trzavica između Rusije, Europske unije i Sjedinjenih Američkih Država, nego su jubilarna i druga obilježavanja pobjede u Drugom svjetskom ratu uvijek osjenčena zločinima koje su počinili pobjednici u tom ratu, kao što su apokaliptična bombardiranja Dresdena te Hirošime i Nagasakija. U Hrvatskoj se u kolovozu 2015. obilježavalo kraj Domovinskog rata i pobjedu nad srbočetničkim agresorima i okupatorima 1995., a za bacanje sjene na proslavu dana pobjede (i domovinske zahvalnosti te hrvatskih branitelja) pobrinuli su se hrvatski Srbi, kojima je akcija Oluja sinonim za povijesni egzodus sa zastrašujućim i trajnim posljedicama, tako da 5. avgust komemoriraju – u Republici Hrvatskoj poskrivećki i potiho, a u Republici Srbiji i Republici Srpskoj javno i glasno – kao dan sjećanja na stradanje i progon Srba.
U Bosni i Hercegovini su, pak, sjene koje padaju na svršetak rata i pobjedu/побjеду/pobjedu tolike da se i ne vidi kad je točno rat završio i tko je točno u njemu pobijedio te tko bi, kada i zašto trebao to obilježavati. Premda je kolovoška Oluja Hrvatske vojske odlučujuće utjecala na svršetak rata u Bosni i Hercegovini, ratna dejstva trajala su sve do oktobra, a nešto nalik službenom okončanju rata – Dejtonski mirovni sporazum – dogodilo se u studenom i decembru 1995. godine. Kako god bilo, ovu okruglu obljetnicu možemo iskoristiti da razmotrimo što se zbivalo s Bosnom i Hercegovinom u posljednjih dvadeset godina, gdje je Bosna i Hercegovina 2015. godine i kamo ide, te što je to uopće Bosna i Hercegovina.
Živjeti nakon, živjeti bez nade
Pripovijetka Ive Andrića Pismo iz 1920. godine zasigurno je jedno od najčitanijih i najcitiranijih, ali i najzloupotrebljivanijih njegovih djela. Naslovom i središnjim dijelom smještena u 1920. godinu, nakon Velikog ili Prvog svjetskog rata, a postskriptumom u kasne tridesete godine 20. stoljeća, uoči Drugog svjetskog rata; napisana tokom Drugog svjetskog rata, a prvi put objavljena 1946. godine, neposredno nakon Drugog svjetskog rata – ova je pripovijetka svoju "renesansu" doživjela prije dvadesetak godina, u vrijeme posljednjeg (ne slučajno neimenovanog) rata, koji je Bosnu i Hercegovinu "zadesio" 1992. godine, a "okončan" je 1995. godine.
Nakon što su jedni izvukli Andrićevo Pismo iz njegovih sabranih djela, a i iz konteksta, da bi njime potkrijepili svoju teoriju i praksu mržnje, odnosno agresorski rat koji je rezultirao kako ogromnim brojem žrtava (mrtvih, ranjenih, mučenih i raseljenih) i nepopravljivim materijalnim štetama, tako i erozijom bosanskohercegovačke države i društva, drugi su ga izvlačili da bi njime potkrijepili svoj nenačitani i uskogrudni zazor od Ive Andrića kao "mrzitelja Bosne", a pogotovo "mrzitelja Bošnjaka-muslimana". Premda to treba smatrati površnim, pogrešnim i zlonamjernim interpretacijama Pisma (odnosno, već je rečeno, zloupotrebom), time se, ironično, potvrdila "Andrićeva teza" da je Bosna "zemlja mržnje", teza koju glavni (dakako, fikcionalni) lik ove pripovijetke, "lekar i lekarski sin" Maks Levenfeld, iznosi u svom (dakako, fikcionalnom) pismu upućenom piscu 1920. godine, kad je "pobjegao iz Bosne", i to zauvijek:
"Bosna je divna zemlja, zanimljiva, nimalo obična zemlja i po svojoj prirodi i po svojim ljudima. I kao što se pod zemljom u Bosni nalaze rudna blaga, tako i bosanski čovek krije nesumnjivo u sebi mnogu moralnu vrednost koja se kod njegovih sunarodnika u drugim jugoslovenskim zemljama ređe nalazi. Ali vidiš, ima nešto što bi ljudi iz Bosne, bar ljudi tvoje vrste, morali da uvide, da ne gube nikad iz vida: Bosna je zemlja mržnje i straha. Ali da ostavimo po strani strah koji je samo korelativ te mržnje, njen prirodan odjek, i da govorimo o mržnji. Da, o mržnji."
Naravno da se Bosnu može percipirati i prikazivati kao "zemlju mržnje i straha", kao što bi ju se moglo percipirati i prikazivati obrnuto, kao "zemlju ljubavi i neustrašivosti", ili, u popularnoj poetskoj refleksiji, kao "zemlju prkosnu od sna" (Mak Dizdar). Moglo bi se, također, Bosnu percipirati i prikazivati onako kako ju se najčešće i percipira i prikazuje u predratnim i poslijeratnim, jugoslavenskim i postjugoslavenskim komšijskim medijima, kao "tamni vilajet", nepoznatu i kaotičnu zemlju, a opet, u banalnoj pop-kulturnoj verziji, kao "zemlju dobrohotne naivnosti i gostoprimstva" ili, skroz banalizirano, kao "zemlju viceva i ćevapčića".
Sve te manje ili više banalne zluradosti i zloupotrebe, koje su nerijetko vodile zlostavljanjima Bosne i "ideje Bosne", u krajnjoj nam liniji govore ne Tendenciozno inzistiranje na "andrićevskom narativu" o Bosni kao "zemlji mržnje i straha" legitimiralo je mržnju i strah kao stanja "bosanskog duha", te na duge staze onemogućilo izlazak Bosne i Bosanaca iz ove (auto)reprezentacijske paradigmesamo da je zlo uvijek banalno, kako je tvrdila Hannah Arendt, nego i da je banalnost uvijek zla. Jer kao što je banalno manipulativno simplificiranje Andrićevog Pisma od Andrića činilo i učinilo "mrzitelja Bosne", tako je banalizirajući manipulativno-simplificirajući "andrićevski diskurs" od Bosne činio i učinio "zemlju zla". Narativi grade stvarnost, tako da na pitanje "Tko je ta, šta je ta Bosna uopće?" treba odgovoriti: Bosna je, kao i svaka druga zemlja, ono što mislimo i zamislimo o njoj, ono što pravimo i napravimo od nje; dakle, može biti bilo što – u negativnim i u pozitivnim registrima. U negativnom smislu, tendenciozno inzistiranje na "andrićevskom narativu" o Bosni kao "zemlji mržnje i straha" legitimiralo je mržnju i strah kao stanja "bosanskog duha", te na duge staze onemogućilo izlazak Bosne i Bosanaca iz ove (auto)reprezentacijske paradigme.
No, čak i ako ostanemo u horizontu Andrićeve pripovijetke, iz nje možemo iščitati i drugačije, a rekao bih i točnije, "dijagnoze" primjerene kako Andrićevom tako i današnjem vremenu. Naime, često se zaboravlja ili izbjegava interpretirati, analizirati pa i spominjati prvi (i veći) dio Pisma iz 1920. godine, koji prethodi epistolarnom ("Levenfeldovom") dijelu pripovijetke. A u njemu Andrić kontekstualizira pismo razočaranog Bosanca Levenfelda i daje svojevrsne "upute za upotrebu" onoga što slijedi. U tom dijelu se, s jedne strane, formalno-tekstualno pojašnjava "Levenfeldovo pismo", a s druge se strane nude neke teze koje nam mogu poslužiti za sadržajnu reinterpretaciju Andrićevog Pisma, kao i za reorijentaciju dominantnog "diskursa o Bosni" – "andrićevskog" (poslijeratnog i međuratnog) i današnjeg (nadajmo se, samo poslijeratnog).
"Govorio je nešto najpre o ratu uopšte i to sa velikom gorčinom, više u tonu nego u rečima, sa gorčinom koja i ne očekuje da će biti shvaćena. (Za njega u ovom velikom ratu nije bilo, tako reći, protivničkih frontova, oni su se pomešali, prelivali jedan u drugi i stapali potpuno. Opšte stradanje zastrlo mu je vid i oduzelo razumevanje za sve ostalo.) Sećam se da sam ostao zaprepašćen kad je rekao da čestita pobednicima i – da ih duboko žali, jer pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih čeka."
Uz tipičnu, ali time ne manje značajnu, andrićevsku mudrost ("pobeđeni vide na čemu su i šta treba da rade, dok pobednici još i ne slute šta ih U svijesti žitelja Bosne i Hercegovine bubri osjećanje i mnijenje da je rat – s oproštenjem – sjebao i pobjednike i pobijeđene, i Bošnjake i Hrvate i Srbe i "ostale", i Bosnu i Bosance, i Bosnu i Hercegovinu... i sve i svašta čeka"), u ovom odlomku pronalazimo nešto što u latentnom obliku postoji i bubri u svijesti žitelja Bosne i Hercegovine, pa čak i u javno deklariranim, zaoštrenim i međusobno nepomirljivim podjelama na pobjednike i pobijeđene, žrtve i egzekutore, heroje i zločince, od 1995. do 2015. A to je osjećanje i mnijenje da je rat – s oproštenjem – sjebao i pobjednike i pobijeđene, i Bošnjake i Hrvate i Srbe i "ostale", i Bosnu i Bosance, i Bosnu i Hercegovinu... i sve i svašta. Jedna opća, duboko ukorijenjena gorčina zrači kroz sve što se u Bosni i s Bosnom zbiva. To nipošto nije relativizacija zločina i zločinaca, odgovornosti i krivnje, niti brkanje uzroka i posljedica, nego je to konstatacija koju se na mnoštvu primjera može dokazati. Sve i da su se stvari polovicom devedesetih drugačije posložile (na ratištima i "na terenu" općenito, u Daytonu i u Haagu, u Sarajevu, Beogradu i Zagrebu, itd.), ta gorčina bi ostala. A ona se ne tiče samo ratnih zbivanja i neposrednih konzekvencija rata – obično interpretiranih u etnonacionalnom ključu – nego i dubljih slojeva: prvenstveno ekonomsko-političkog i psihosocijalnog.
Što se tiče prvog sloja, ekonomsko-političkog, ukratko bi se moglo reći: ono što nije uništio rat uništio je kapitalizam. To se na pojavnoj razini uočava već kada se vozite Bosnom i Hercegovinom. Prođoh Bosnom kroz gradove... i vidjeh: avetinjske razvaline socijalističkih fabrika, srušene kuće i zarasle avlije smjenjuju se s blještavim ali rogobatnim "znakovima vremena" kao što su kockasti trgovački centri i skladišta, arhitektonski jednako nemaštoviti i nakazni tvornički pogoni, ogromna asfaltirana parkirališta i prilazni putovi, ugostiteljski objekti u kičastom "retro-stilu", te privatne kuće s fasadama u drečavim bojama. No, to je samo epifenomen dublje ukorijenjenih ratno-poratnih procesa. Temeljito destruiranje ljudskih i materijalnih "resursa" ili "potencijala" tokom rata dovršeno je u poslijeratnom periodu s "pretvorbom & privatizacijom", slično kao u drugim balkanskim (a šire gledajući, i u drugim post-socijalističkim) zemljama, ali u Bosni i Hercegovini su učinci toga bili tim strašniji što je strašniji bio Jedna opća, duboko ukorijenjena gorčina zrači kroz sve što se u Bosni i s Bosnom zbivarat. Privatizacija nekadašnje društvene imovine, kao i opća biopolitička i bioekonomska "privatizacija života", nije započela 1995., kad je rat završio, nego već krajem 1980-ih, na izdisaju jugoslavensko-socijalističkog modela, da bi se nastavila početkom 1990-ih, s oficijelnom inauguracijom "demokracije" i "tržišne privrede", a puni zamah doživjela je u poslijeratnom periodu. Ali ni ratni period nije predstavljao diskontinuitet. Dok su jedni spašavali (i gubili) živu glavu, drugi su mislili o svojim računima i gradili kriminalno-kapitalističkim manipulacijama svoja lokalna i regionalna carstva. Balkanska verzija neoliberalističkog kapitalizma u suštini nije drugačija od neoliberalističkog kapitalizma u tzv. Prvom svijetu. Rastući nerazmjer u bogatstvu i životnom standardu, sve veća nezaposlenost i siromaštvo, socijalno raslojavanje, urušavanje socijalnih institucija, destrukcija društva i društvenosti, zajednice i zajedništva... sve to možemo pronaći kako u Bosni i Hercegovini i drugim balkanskim zemljama, tako i u Sjedinjenim Američkim Državama, Europskoj uniji, Rusiji, Kini i drugim kapitalističkim velesilama. "Divlji kapitalizam" nije naša lokalna specifičnost, nego globalna stvar, samo su posljedice njegovog pohoda eksplicitnije i strašnije na periferiji nego u centru. Periferiju s centrom povezuje prije svega glavna odlika neoliberalističkog kapitalizma: kapital je kolonizirao cjelokupno polje politike tako da je u potpunosti diktira, obesmislio je politiku kao javnu stvar, te promovirao partikularne i privatne ekonomske interese kao glavnu svrhu politike, pretpostavivši ih javnom dobru. Etnonacionalne partitokratsko-političke elite u Bosni i Hercegovini ujedno su i kapitalističko-Ono što nije uništio rat uništio je kapitalizam. To se na pojavnoj razini uočava već kada se vozite Bosnom i Hercegovinomekonomske elite koje proizvođenjem magle "nacionalnih interesa" prikrivaju svoje mnogo banalnije i opasnije interese, a jačanje ovih elita i sistema koji su one gradile – uz svesrdnu podršku međunarodnih ekonomsko-političkih elita – reflektiralo se "u bazi", kao rapidno obespravljivanje i obesmišljavanje naroda Bosne i Hercegovine, naroda u singularu, pri čemu mislim na veliku većinu stanovnika Bosne i Hercegovine koji ne pate kao "Bošnjaci", "Hrvati", "Srbi" i "ostali" nego kao građani jedne sve virtualnije socijalno-političke zajednice i kao ljudska bića.
Time dolazim do drugog dubljeg sloja problema s kojima se suočava Bosna i Hercegovina u posljednjih dvadeset godina. Naime, kombinacija ratno-poratnih i kapitalističko-pseudodemokratskih procesa djelovala je destruktivno i na psihosocijalnoj razini. Hiperpolitiziranje narodnih masa u smislu tzv. dnevne politike, koju se medijski posreduje u ključu infotainmenta, zapravo je bilo programirano depolitiziranje naroda i stvaranje inaktivnog građanstva (pasivni potrošači i pasivni glasači), a ta socio-politička zapuštenost građana svoj izraz nalazi u bezvoljnoj i beznadnoj prepuštenosti, pri čemu je sistem igrao na sigurno, vješto manipulirajući jednom crtom kolektivnog (balkanskog ili slavenskog) mentaliteta koju se obično naziva "fatalizmom". Nije toliko stvar u tome da ljudi ne znaju da im je loše, niti u tome da ne znaju da bi im moglo biti bolje; dakle, nije toliko stvar u osviještenosti vlastite situacije i sposobnosti projiciranja određenih promjena. Stvar je u artikulaciji Temeljito destruiranje ljudskih i materijalnih "resursa" ili "potencijala" tokom rata dovršeno je u poslijeratnom periodu s "pretvorbom & privatizacijom", slično kao u drugim balkanskim zemljama, ali u Bosni i Hercegovini su učinci toga bili tim strašniji što je strašniji bio ratnezadovoljstva i poželjnih promjena, te u aktiviranju, organiziranju i ustrajnoj borbi. Starijim (ali nedavno revitaliziranim) rječnikom, reklo bi se da je revolucionarna situacija sazrela, ali se još uvijek traži revolucionarni subjekt.
U Pismu iz 1920. godine Andrić taj "nerevolucionarni" ili "kontrarevolucionarni mentalitet" jezgrovito opisuje opisujući Maksa Levenfelda i izvlačeći iz toga jedan općenitiji zaključak:
"Govorio je jetkim i beznadežnim tonom čoveka koji je mnogo izgubio i sad može da govori šta hoće, znajući dobro i da mu za to niko ništa ne može, i da mu to ništa ne pomaže. Posle toga velikog rata sretalo se među inteligentnima dosta takvih kivnih ljudi, kivnih na neki naročit način, na nešto, neodređeno u životu. Ti ljudi nisu nalazili u sebi ni sposobnost da se mire i prilagođavaju, ni snagu za velike odluke u protivnom pravcu."
Opća društvena klima demotivira svaki pomak "u protivnom pravcu". No, takva klima nije tek slučajno "zavladala", nego ima konkretne uzroke i uzročnike. Kao protivan pravac od nezadovoljavajuće sadašnjosti, masama nezadovoljnika sugerira se samo povratak u prošlost, pri čemu to može biti i bolja prošlost (npr. pasivna nostalgija za jugo-socijalizmom, neodređena romantičarska nostalgija za Austro-Ugarskom ili čak za turskim vaktom) i lošija prošlost (npr. opsesivno bavljenje bratoubilačkim ratovima iz 20. stoljeća), a sve u svrhu toga da se ništa ne promijeni ni u sadašnjosti ni u budućnosti, da se ne remeti zacrtani pravac ekonomsko-političkog "napretka".
Godine 2015, sto i jednu godinu nakon Prvog svjetskog rata, sedamdeset godina nakon Drugog svjetskog rata i dvadeset godina nakon Posljednjeg rata – Bosna je, prije nego "zemlja mržnje i straha", upravo to: zemlja statusa quo, s "očima širom zatvorenim" ili pak pogleda uprtog u prošlost, bez nade u budućnost. Nije da nema protoka vremena i svijesti o tome, ali nema transcendiranja horizonta "vječne sadašnjosti", nego se samo beznadno i besciljno čeka, individualno i kolektivno. Ono što je na svjetskom planu 1992. godine konstatirao (zapravo: konstruirao) Francis Fukuyama kao "kraj povijesti", do kojega je navodno došlo (zapravo: trebalo doći) s konačnom globalnom pobjedom liberalne Kapital je kolonizirao cjelokupno polje politike tako da je u potpunosti diktira, obesmislio je politiku kao javnu stvar, te promovirao partikularne i privatne ekonomske interese kao glavnu svrhu politike, pretpostavivši ih javnom dobrudemokracije i kapitalizma, a što je 1999. godine kritički obradio Russell Jacoby kao "doba apatije" izazvano "krajem utopije", na specifičan način se nakalemilo na lokalne, bosanske nedaće i na samoproizvedeni lokalni, bosanski mentalitet, za čiji je opis još uvijek mjerodavna legendarna pripovijetka U bosanskoj kafani Zije Dizdarevića:
"Sjede ljudi. Preko sasušenih usana, iz dubine sagorjelih pluća, kulja i vuče se dim. Ide tromo, slaže se, kolutovi se gomilaju na sredini kafane i ispunjavaju je sve do svoda. A ljudi sjede, nepokretni. Noge prekrštene, misli dosadno nejasne kao polubijel dim što se povlači okolo. (...) – Jah! – ču se kao slučajno. I odmah bezbroj odjeka: – Jah! – Jah! Jah!... (...) Nevjerojatnosti u dimu dobivaju jednako dosadnu boju kao i ono 'jah'. I najzad – sve je svejedno. Zapaljeni vrhovi cigareta svjetlucaju, kolutovi dima prepliću se i slažu, ljudi se ravnodušno čude, pa onda ćute, poneko opet vikne bezrazložno 'jah', kafana se rastače u neshvatljivu miru, a negdje daleko napolju hukti fantastični životni tempo. (...) I opet ćutanje. Opet mir. Opet dim. Uvijek tako. Vrijeme stoji..."
U bosanskom slučaju, živjeti nakon Fukuyaminog "kraja povijesti" ne znači toliko živjeti u sadašnjosti (makar i lošoj) koliko živjeti u prošlosti. Nakon "kraja povijesti" povijest je življa nego ikad. To "življenje (u) povijesti" nije, pak, kritičko istraživanje povijesti iz sadašnje perspektive zarad budućnosti, u smislu one ciceronovske "historia magistra vitae est", nego beskonačno rewind-forward-rewind ponavljanje povijesti, pri čemu se uvijek iznova udara glavom u zid sadašnjosti, a da se ta prepreka ne dekonstruira i ne nadiđe kako bi se omogućio teorijski i praktički ulazak u dimenzije sadašnjosti, s njenim "fantastičnim životnim tempom", i dimenzije maksimalno otvorene budućnosti, uključujući utopijske perspektive.
"Življenje (u) povijesti" kao modus "življenja nakon kraja povijesti" prvenstveno znači – živjeti nakon. Na primjer, ima u Bosni danas navada da se kaže "A ovo, nakon rata...", kao da je rat završio jučer, a ne prije dvadeset godina. (Dovoljno je povući paralelu s Drugim svjetskim ratom i ondašnjim poratnim razdobljem, te se zapitati: gdje su dvadeset godina nakon tog rata bili Njemačka, Japan, pa i Jugoslavija, zemlje koje su tokom Kombinacija ratno-poratnih i kapitalističko-pseudodemokratskih procesa djelovala je destruktivno i na psihosocijalnoj razinirata bile do temelja uništene u svakom smislu?) Jasno je da se rat pritom koristi kao alibi za poslijeratne neuspjehe i za izostanak angažmana oko rješavanja problema na mnogim (ili svim) planovima, kao što je jasno da je aktualno oniričko "historiziranje" samo jedna psiho-socijalna reakcija na nezadovoljavajuću sadašnjost, reakcija koju ekonomsko-politički moćnici, naravno, podržavaju i potiču kako bi se mogao provoditi "business as usual", tim više što su takva pasatistička poniranja pasivistička – ne podrazumijevaju akciju. Ono što nas treba posebno zabrinjavati jest činjenica da je taj kronični "nakonizam" nasljedna bolest. Za to kao primjer može poslužiti famozna "jugonostalgija", odnosno življenje "nakon Jugoslavije", gdje vidimo da "živjeti nakon" nije samo stvar nostalgije onih koji su osobno iskusili blagodati gotovo pedesetogodišnjeg bezratnog perioda, s bratstvom-jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem i nesvrstanošću, nego taj osjećaj "nakon" transgeneracijski obuzima i one koji su se rodili "nakon", pa žive danas kao svojevrsna zombijevska novorođenčad. A kao što se "nakonizam" prenosi s generacije na generaciju, tako se prenosi i opće stanje (ne)svijesti. Ono što u boljem slučaju možemo nazvati apatijom, a u gorem slučaju očajem, ne uspijeva promijeniti ni utješna mitologija "tranzicije", u kojoj euroatlantska eshatologija i obećani džennet Europske unije igraju ključnu ulogu.
I ovdje možemo iznijeti prethodno već izrečenu konstataciju: narativi grade stvarnost. Jer: što se više "mejnstrimizirao" diskurs o Bosni i Hercegovini kao "zemlji apatije i očaja", to je manja bila šansa da se apatija i očaj nadiđu, odnosno da se pojave inicijative koje bi doprinijele izlasku iz tog stanja.
Živjeti usprkos, živjeti s nadom
Međutim, gotovo dvadesetogodišnje tavorenje u tranzicijskoj apatiji ili očaju prekinuto je, takoreći, preko noći. Pojavio se značajan otpor opisanim tendencijama: građanski protesti u ljeto 2013. godine (tzv. "JMBG-protesti" ili "bebolucija") i u zimu 2014. (tzv. "februarski protesti" ili "bosansko proljeće") te post-protestni građanski pokreti koji nisu bili ograničeni samo na protestiranje.
Uz sve "dječje bolesti", nespremnosti, nespretnosti i posrtanja, ono što je u Bosni i Hercegovini započelo 2013., a nastavilo se 2014., još uvijek U bosanskom slučaju, živjeti nakon Fukuyaminog "kraja povijesti" ne znači toliko živjeti u sadašnjosti (makar i lošoj) koliko živjeti u prošlosti traje, mijenjajući formu i intenzitet. A najvažnije je to da je sazrela spoznaja da se ne živi u "najboljem od svih mogućih svjetova", kao i to da se sada zna da se može i drugačije od onoga što se političko-medijski predstavlja kao jedino moguće. Kao što kaže Danijela Majstorović: "Dok su ljudi ranije govorili što se ne može učiniti, sada govore o tome što se može učiniti."
No, koliko god su određeni događaji, kao što su prethodno navedeni, bitni – jer predstavljaju momente u kojima se kristaliziraju problemi i mobiliziraju do tada pasivni ljudi – da bi socijalna i politička borba bila uspješna i da bi promjene koje donosi bile dalekosežne, mora biti trajna. A da bi imala kontinuitet, potrebno je prvenstveno organiziranje, što je intenzivan i mukotrpan, strpljiv i uporan, a neizvjestan rad, jer se njegovi učinci ne pokazuju odmah.
Što to znači u današnjem bosanskohercegovačkom kontekstu? Za odgovor na to pitanje instruktivne su riječi Veselina Masleše, bosanskohercegovačkog i jugoslavenskog novinara, publicista, komunističkog aktivista i partizanskog borca, zapisane prije skoro osamdeset godina u članku Laži bosanske politike (u: Veselin Masleša, Mlada Bosna, Beograd: Centar za liberterske studije, 2013.):
"Nova koncepcija bosanske politike mora poći sa stanovišta da postoji specifični bosanski problem, ali da njegovo rešenje nije samo bosansko. Za razliku od ranije oportunističke politike, koja se, po definiciji, uvek sastoji u neorganskom rešavanju problema, u molbi a ne u traženju, u dobijanju a ne osvajanju vlasti, nova bosanska politika mora ići linijom demokratske borbe svih snaga u zemlji, uklanjajući stare, lažne antagonizme, odnosno razbijajući zaostalu ljusku tih antagonizama, i formulišući nove, prave. Ali da bi se mogla voditi jedna određena politika, a osobito kada je potrebno rušiti političku koncepciju koja se mogla probiti i održati delom i zbog toga jer su je nosile dosta jake političke formacije, potrebna je organizacija. Bez nje nema i ne može da bude ni opštih ni konstruktivnih političkih akcija, ni političkih uspeha. U Bosni i Hercegovini nema političke organizacije koja bi mogla da izvrši jedan takav radikalan preokret u bosanskoj politici, i da latentno nezadovoljstvo politički konkretizuje. Ali postoje pokreti koji su do danas stajali van okvira one politike koju smo nazvali dominirajućom bosanskom politikom. (...) Oni mogu da budu klica jedne nove političke grupacije. Da se ne razume krivo: ne stranke, nego grupacije. Jedne široko koncipirane grupacije jednog fronta svih koji su Ono što u boljem slučaju možemo nazvati apatijom, a u gorem slučaju očajem, ne uspijeva promijeniti ni utješna mitologija "tranzicije", u kojoj euroatlantska eshatologija i obećani džennet Europske unije igraju ključnu ulogudo danas trpeli usled bosanske politike i bili njene zavedene žrtve, jednog fronta koji bi tu politiku likvidirao a u budućnosti potpuno omogućio. Ovo ne bi smeo da bude samo apstraktan program, već mora da postane konkretan zadatak te nove grupacije."
Nevjerojatno je do koje je mjere ovaj odlomak aktualan. Premda je objavljen 1937. godine – a malo je reći da se odonda do danas svašta događalo – Maslešin članak kao da je pisan u Bosni i za Bosnu 2015. godine, pa ću ponoviti, istaknuti i dodatno objasniti ključne tvrdnje.
(a) Da bi se srušila vladajuća politička paradigma, koja je deklarativno zasnovana na etnonacionalnom principu ("nacionalni interesi konstitutivnih naroda"), a u suštini na partikularističko-privatističkim interesima partitokratsko-kapitalističke oligarhije, potrebna je nova koncepcija politike, koja će, u prvom redu, promovirati politiku kao polje borbe za opće, zajedničko i javno dobro, odnosno za slobodu, jednakost, pravednost i solidarnost među građanima kao građanima i ljudima kao ljudima, zatim rehabilitirati autonomiju političkog u odnosu na interese (krupnog) kapitala i odgovarajućih centara ekonomske i političke moći, te (re)politizirati depolitizirani narod u cilju pretvaranja amorfne mase obespravljenih nezadovoljnika u aktivan politički subjekt. Dakle, potreban je radikalan preokret u kojem će se latentno nezadovoljstvo politički konkretizirati.
(b) Ta nova koncepcija politike mora poći sa stanovišta da postoji specifični bosanskohercegovački problem, čije rješenje nije samo stvar Bosne i Hercegovine, jer koliko god građane Bosne i Hercegovine morilo "nacionalno pitanje" (koje im se od strane vladajućih političkih elita predstavlja kao glavni ili čak jedini problem), to je inducirani i lažni problem, a pravo je pitanje ono klasno. Uklanjajući stare, lažne antagonizme (Bošnjaci/Srbi/Hrvati), treba formulirati nove, prave antagonizme (privilegirani/deprivilegirani, vladari/podanici, bogati/siromašni, kapitaliste/radnici). Klasno pitanje, pak, ne može se ni prepoznati ni riješiti na lokalnom nivou. Problemi povezani s tim su globalni, samo se se na osobit način prelamaju u Bosni i Hercegovini. Stoga borba za socijalnu pravdu u Bosni i Hercegovini mora, dakako, polaziti od lokalnih problema i aktera, ali treba Što se više "mejnstrimizirao" diskurs o Bosni i Hercegovini kao "zemlji apatije i očaja", to je manja bila šansa da se apatija i očaj nadiđu, odnosno da se pojave inicijative koje bi doprinijele izlasku iz tog stanjaveć u startu biti i percipirana i prakticirana kao dio svjetske borbe za socijalnu pravdu. Za progresivne, emancipatorski orijentirane snage iz toga proizlazi zadaća umrežavanja i suradnje, najprije u samoj Bosni i Hercegovini, zatim u neposrednom regionalnom okruženju, a naposljetku i na europskom i svjetskom planu.
(c) S obzirom na to, potrebno je organiziranje na lokalnom, bosanskohercegovačkom nivou, mimo etnonacionalnih, entitetskih, kantonalnih i općinsko-gradskih podjela, kao i mimo utvrđenih socijalno-političkih struktura koje su na ovaj ili onaj način korumpirane od strane ekonomsko-političke moći (političke stranke, sindikati, nevladine organizacije). Ne stranke, nego grupacije, a u konačnici masovniji grassroot-pokret koji bi nastao umrežavanjem različitih građanskih inicijativa i grupa koje imaju jasnu (i širu) sliku situacije, te iskrenu i poštenu motivaciju. One bi ponajprije trebale raditi u bazi (informiranje, senzibiliziranje, osvještavanje, motiviranje, aktiviranje, mobiliziranje, organiziranje), a ne lutati i iscrpljivati se u jalovim parlamentarnopolitičkim kalkulacijama, čime bi samo učvršćivale vladajući sistem. Trenutno takve političke organizacije nema, ali odnedavno postoje gibanja koja su van okvira dominirajuće politike u Bosni i Hercegovini, pa se treba nadati da je to klica jedne nove političke grupacije.
(d) Ono čega bi takva nova politička grupacija (kao novi politički pokret) trebala biti svjesna jest da nema ništa od molbe i čekanja, nego se mora zahtijevati i boriti. Također, ne radi se o pasivnom prepuštanju i dobijanju vlasti, nego o aktivnom osvajanju vlasti. Ali "osvajanje vlasti" ne smije Uz sve "dječje bolesti", nespremnosti, nespretnosti i posrtanja, ono što je u Bosni i Hercegovini započelo 2013., a nastavilo se 2014., još uvijek traje, mijenjajući formu i intenzitetse poimati kao puko osvajanje pozicije moći u svrhu održavanja stare ili stvaranja nove vladajuće klase, nego kao prilika za realiziranje istinske (direktne, neposredne) demokracije kao vladavine naroda.
(e) Tako definiran konačni cilj ne može da se ostvari ako se prethodno ne definiraju pitanja i problemi, programi i planovi, strategije i taktike, dakle, ako se ostane na nivou formalnosti i apstraktnosti, bez fokusiranja na sadržaj i bez konkretnih zadataka.
Vezano za pretposljednju i posljednju točku, ali i za raspravljanu problematiku uopće, smatram da se socijalno-politička borba danas (u Bosni i Hercegovini, kao i bilo gdje drugo) treba primarno usmjeriti na direktnu demokraciju i zajednička dobra kao, uvjetno rečeno, formu i sadržaj, a svakako kao "radikalan demokratski projekt", riječima Danijele Dolenec.
Želim reći da nije dovoljno htjeti bilo kakvu promjenu; treba znati što se hoće. Stoga, uvjeren sam, aktualne socijalne borbe u Bosni i Hercegovini neće uroditi trajnijim plodovima bez teorijsko-ideološko-političke artikulacije i radikalizacije. No, za početak – usprkos "duhu vremena" – ne smije se isključiti mogućnost drugačijeg i boljeg, niti gušiti utopijske impulse, koliko god su takve ideje bile progonjene i prilično uspješno izgonjene Uklanjajući stare, lažne antagonizme (Bošnjaci/Srbi/Hrvati), treba formulirati nove, prave antagonizme (privilegirani/deprivilegirani, vladari/podanici, bogati/siromašni, kapitaliste/radnici). Klasno pitanje, pak, ne može se ni prepoznati ni riješiti na lokalnom nivoutokom "kapitalističke obnove i izgradnje".
Malodušnosti se može suprotstaviti i narodnom mudrošću: "nikad se ne zna", jer "čudni su putevi povijesti". Ni jedan svjetonazor ili pokret koji je postao djelatan i mjerodavan na globalnom nivou u svojim počecima nije izgledao tako (od velikih svjetskih religija, preko socijalizma u različitim njegovim verzijama, do pokreta za prava i oslobođenje robova, žena, radnika, seksualnih manjina, ne-ljudskih životinja, itd.), kao što ni jedan sistem koji se na svome vrhuncu činio vječnim (od robovlasništva, preko feudalizma, do dvadesetostoljetnih totalitarizama) nije opstao, upravo zbog kontinuiranog otpora koji se u tom vremenu činio naivnim i besmislenim. Uostalom, zamišljati "Bosnu i Hercegovinu kao članicu Europske unije" jednako je "utopijski" kao i zamišljati neku novu "socijalističku republiku Bosnu i Hercegovinu" – jednako (ne)moguće i jednako (ne)legitimno.
Ali treba uvijek imati u vidu da se ništa ne zbiva "samo od sebe" i "tek tako": povijest usmjeravaju i svijet izgrađuju konkretni ljudi koji se zauzimaju oko konkretnih problema. Povijest se, u strogom smislu riječi, ne "zbiva" niti "nastaje", nego se stvara. Misliti i djelovati s povijesnom sviješću, što je nužno za istinski humani život, znači živjeti budućnosno, a "živjeti budućnosno" znači biti utopijski orijentiran: "transcendirati stvarnost i, prelazeći u djelovanje, u isti mah djelomično ili potpuno razarati postojeći egzistencijalni poredak", kako je rekao Karl Mannheim.
Dakle, usprkos trenutnom, itekako razložnom pesimizmu, treba dopustiti ("čak i u Bosni i Hercegovini") jednom epohalnom optimizmu da dođe do riječi: ne samo da se "nekako već živi, usprkos svemu" (pasivno životarenje), nego i da se "živi usprkos" (aktivno življenje). A to možemo začiniti riječima notornog, ali vazda inspirativnog utopista Ernsta Blocha, zapisanima u njegovu Duhu utopije, djelu napisanom usred klaonice Prvog svjetskog rata:
"Život je u našim rukama. On sam je već odavno postao prazan. Besmisleno tetura amo-tamo, ali mi stojimo čvrsto i tako želimo postati njegova pesnica i njegovi ciljevi."
h-alter
