Napomena: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Davor C. Rođen 1962. u Zagrebu gdje je i završio elektrotehničku školu. Trenutno je freelancer na području računalnih mreža. Bavio se svime i svačime od štrikanja do instaliranja vlastite elektronike u NE Krško, a usput i pisao kolumne za PC Chip, Vidi, Dayline portal… Isključivo za svoje zadovoljstvo, pisao je i piše emotivnu osobnu prozu na brojnim mjestima u hrvatskoj virtuali a ponekad napiše i pokoji stih. Pet pjesama koje slijede, nastale su posljednje, unutar zadnjih godinu dana.
Dvije želje
čežnju pišu
dva pak straha
vagu njišu.
And on, and on… and on.
Kad ulice sanjaju, sanjaju korake
teške i lake
sitne i odlučne
brze i nemarne…
Kad ulice sanjaju, sanjaju kiše
sipke i uporne
plahe i ljepljive
hladne i ravnodušne…
Kad ulice sanjaju, sanjaju vjetar
i sunce
i lišće
i rosu
i nebo
samo ne ljubav.
Trajati mogu vječno, ulice koje sanjaju
no voljeti ne mogu, ne znaju, ne mare.
Sanjam ulice koje sanjaju.
Prazne
usamljene
zaboravljene
ulice koje sanjaju život.
Sanjam život.
Volio bih znati kuda plove snovi
kad iz glava
potjera ih java.
Možda svoje snove sniju.
Možda bdiju.
Možda niti pletu
u svom paučinastom svijetu
gdje sve moguće jest.
Volio bih znati sanjaju li snovi ljude
kako se bude
kako hrle sreći
i nadu kako žive
želeć iz sive
u crveno prijeći.
Volio bih znati, kada sunce zađe, kud putuju sjene.
Volio bih, baš volio bih znati
sad u ovom trenu
misliš li na mene.
Volio bih… znati.
U nekom dvorištu igraju se djeca
osunčani osmijeh spremivši u srca
Rastu.
U nekom gradu igraju se ljudi
nasmiješenu djecu noseći u srcu
Žive.
Pokaži mi dušu svog osunčanog osmijeha
Poklonit ću ti srce svog nasmiješenog djeteta
Zauvijek.
Katkad mi noću nedostaje ćuka jecaj
Katkad mi danju posustaje srca kucaj
I nije važno, doista nije
što nije više kako bješe prije.
i tek se katkad sjetim
Zaljuljani
Dvije želje
čežnju pišu
dva pak straha
vagu njišu.
And on, and on… and on.
--------------------------------------
Snenoulični
Kad ulice sanjaju, sanjaju korake
teške i lake
sitne i odlučne
brze i nemarne…
Kad ulice sanjaju, sanjaju kiše
sipke i uporne
plahe i ljepljive
hladne i ravnodušne…
Kad ulice sanjaju, sanjaju vjetar
i sunce
i lišće
i rosu
i nebo
samo ne ljubav.
Trajati mogu vječno, ulice koje sanjaju
no voljeti ne mogu, ne znaju, ne mare.
Sanjam ulice koje sanjaju.
Prazne
usamljene
zaboravljene
ulice koje sanjaju život.
Sanjam život.
————————————
Mala radoznala
Volio bih znati kuda plove snovi
kad iz glava
potjera ih java.
Možda svoje snove sniju.
Možda bdiju.
Možda niti pletu
u svom paučinastom svijetu
gdje sve moguće jest.
Volio bih znati sanjaju li snovi ljude
kako se bude
kako hrle sreći
i nadu kako žive
želeć iz sive
u crveno prijeći.
Volio bih znati, kada sunce zađe, kud putuju sjene.
Volio bih, baš volio bih znati
sad u ovom trenu
misliš li na mene.
Volio bih… znati.
————————————————————
Nasmiješena
U nekom dvorištu igraju se djeca
osunčani osmijeh spremivši u srca
Rastu.
U nekom gradu igraju se ljudi
nasmiješenu djecu noseći u srcu
Žive.
Pokaži mi dušu svog osunčanog osmijeha
Poklonit ću ti srce svog nasmiješenog djeteta
Zauvijek.
————————————
Katkad
Katkad mi noću nedostaje ćuka jecaj
usamljen...
ustrajan.
Katkad mi danju posustaje srca kucaj
potišten...
ponavljan.
I nije važno, doista nije
što nije više kako bješe prije.
Drugi su kuti i drugi su puti
nove su bore, nove su zore...
i tek se katkad sjetim
katkad, dok snovima letim
od tihe pustoši prošlosti
u zagrljaj tješeće radosti.
