Napomena: Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Ladislav Babić. Rođen 1950. godine u Čakovcu, Hrvatska – tadašnja Jugoslavija. Studirao eksperimentalnu fiziku. Piše poeziju, kratke priče, SF pripovjetke, eseje i aforizme. Objavio dvije knjige poezije: „Pjesme (za iščezle krijesnice)“, „Odlazak“ – istu je satirički (elektronski) časopis „MaxMinus“ proglasio najboljom satiričnom knjigom 2011. godine - i epistolarnu knjigu ratne prepiske „Ja i njihov rat“ izašloj i u elektronskom obliku. Objavljena mu i elektronska knjiga eseja „Lik stvari koje prolaze“. Prije i za vrijeme rata objavljivao u nekoliko časopisa. Surađuje sa internetskim portalima. Zastupljen u dvadesetak zbornika poezije i kratkih priča iz Regije, te u „Antologiji ex Yu aforizama“. Prevođen na poljski jezik. Nagrađivan (najbolji aforizam, najbolja satirička zbirka poezije, najbolji esej na konkursu "Samir Tahirović-DIOGEN 2012").
________________________
Tko me lično poznaje, kazao bi da sam svjetski putnik, tko bi znao za što sam sve odgovoran zvao bi me Sotonom; ja se najradije smatram Mirotvorcem. S obzirom da nitko sa mnom ne povezuje autorstvo niže opisanih djela, samo ću napomenuti da budućnost čovječanstva ovisi o meni, a ne o providnosti, đavolu, slučajnosti ili ma čemu drugom.
Vrhunski sam fizičar, mogu to ustvrditi bez i trunka samoljubive umišljenosti – mada nitko nikada za mene nije čuo – a u skladu sa razvojem ove znanosti, potrudio sam se vrhunac postići i u informatičkom području. Jednako nepoznat stručnoj i laičkoj javnosti. Otkada je Adam oplodio Evu a Kain ubio Abela, cjelokupna povijest zemaljske civilizacije svodi se na istrebljenje onih koji smetaju interesima jačih. Ne samo pojedinci, već cijeli narodi iščezavali su sa lica Zemlje, ukoliko su moćnici smatrali da štete ostvarenju njihovih probitačnih zamisli, za što je često i samo njihovo postojanje predstavljalo dobar izgovor. Surova i sirova snaga ili sila potkupljene gomile koja je za mrvice bačene pred njihova halapljiva usta spremna anihilirati cijele etnije, prava je povijest ljudskog roda. Indijanci, Inke, Maje, Armenci, Židovi,..., spisak je upečatljivo dugačak i neopozivo potvrđuje moje riječi iole inteligentnom stvoru. Istina, povremeno su pojedinci nastojali izjednačiti snage istrebitelja i njihovih budućih (istrijebljenih) žrtava – poput Samuela Colta koji je umislio da je svojim "mirotvorcem" surovu i sirovu snagu sveo na vještinu potezanja "brzopljuca" – ali sve to nije no samo ubrzalo repeticiju povijesnih gadosti, sve do pojave najetičkijeg potomka ljudske vrste. Mene.
Nuklearne bombe, projektili, kemijsko i biološko oružje, samo su dječje igračke spram pronalaska kojim sam konačno odlučio uspostaviti mir na trećem kamičku od Sunca. Barem do svoje biološke smrti, iako ću postati besmrtnik u prepričavanjima, bajkama i mitovima koji će uslijediti nakon mog potonuća u tamu bezdana. A potom, sve zavisi od vas koji ćete, ili slijediti put koji sam vam osvijetlio, ili prvom zgodom skliznuti na tamne povijesne stranputice koje su i dovele do ovdje sažeto opisanih zbivanja.
Čovječanstvo je, vječito služeći više Aresu no ostalim božanstvima, a potom Đavolu više no svom iskonskom Tvorcu, doseglo stadij koji bismo mogli nazvati djelomičnim osviještenjem njegovim. Djelomičnim, svakako, a ako nešto nije cjelovito onda je to vrlo daleko od totaliteta koji bi se smio imenovati osviještenošću. Kad je maltene svako selo postalo posjednik nuklerane bombe ili biokemijskog oružja sposobnog uništiti ne samo susjedno, već i sva sela te gradove u stokilometarskom radijusu – ironiziram, naravno – uspostavila se takozvana "ravnoteža moći" iliti snaga. U prenesenom smislu, ljudi su se ograničili na uništenja inih stvorova, koja ne bi implicirala povratno djelovanje dovoljno jako da uništi i terminatora. Nuklearno i biokemijsko oružje služilo je kao izvjestan štit, dozvoljavajući ograničeni Armagedon koji ne bi izazivao odgovor strane u podjednakoj mjeri zaštićene poput vas. Ravnoteža snaga naprosto je značila otvoreno lovište protiv onih koji nisu mogli uzvratiti, uostalom – kao i oduvijek u povijesti.
Smatram se, poslije Isusa u čije postojanje duboko sumnjam, u osnovi najmoralnijim stvorom kojeg je evolucija iznjedrila na planeti. Potrebno je, od malena sam se u to uvjeravao učeći na primjerima povijesti – koja je za me zaista bila "magistra vitae" – jednom zauvijek prekinuti barbarske navade mojih (samo bioloških, a ne i mentalnih) srodnika. A kako to postići, kad te nitko na cijelom svijetu ne zna, a i da te poznaju malo bi marili za kukumavčenja, molbe, preklinjanja, upozorenja i ostale mentalne akrobacije koje u elita izazivaju podsmijeh, a u podjarmljenih tek sjenku iskrene sućuti pred tvojim naivnim - kako uobičajeno smatraju – utopijskim idealizmom? Nije da u potpunosti potcjenjujem ostale članove ljudskog roda, iako su u evolutivnom smislu daleko ispod mene, i nije da poneku stvar ne mogu od njih naučiti, naravno – primjenjujući je u sasvim novom smislu, pritom stvarajući posve novi kontekst zbivanja koji će – koji je, nadam se – prerasti u novu paradigmu.
Oružja za masovno uništenje imaju istovremeno jednu veliku "prednost", a usto možda još i veću manu. S njima možete zbrisati golemu populaciju sa spiska živih, doduše, uvijek uz opasnost da to učinite i s dijelom, ako ne i sa cjelinom vlastite, ukoliko preživjeli - u posjedu moći mjerljivih s vašima - odgovore. Odatle ona čuvena "ravnoteža" gluposti! No, što ako s jedne strane klackalice ravnoteže bude pojedinac sposoban držati ne samo balans, već prisiliti ostatak planete da poklekne – da se jednom, konačno i po prvi puta u povijesti čovječanstva totalno razoruža, barem što se naoružanja za masovno uništenje tiče? Eto, upravo sam ja na putu - duboko se nadam - postići davnašnji san najetičnijih sanjara u historiji čovječanstva, "beskrupulozno moralnom" primjenom svog znanja, otkrića i djelovanja.
Sve energije koje je ljudski rod upregnuo u vlastito uništenje – nesvijestan da uništenje drugih u konačnici upravo do toga i dovodi – bile su s jedne strane ograničene, a s druge nekontrolabilne u smislu zahvata populacije i teritorija na koje se primjenjuju. Ipak, ima jedna koja ih nadmašuje za redove i redove veličina, a ja sam imao sreću (i čast koju će mi buduće generacije odati) da je otkrijem i ukrotim. To nije ni fizija, niti fuzija, niti energija anihilacije, niti ona sadržana u mikrobima i virusima, već ona leži u potki cijele vasione – to je energija vakuuma, stručnjacima znana pod imenom "energija nulte točke"! Valjda niste toliko glupi ili naivni u očekivanju da ću vam otkriti tehničke detalje njene primjene i ukroćivanja - tolikim samoubojstvenim impulsima ipak ne raspolažem – ali dovoljno je spomenuti kako sam uspio njene dijelove zarobiti u uređaju veličine kompjuterskog sticka, uz aktivaciju pozivnim, samo meni poznatim signalom mobitela.
Tipični zemaljski terorist, opterećenog mozga ograničenim idejama i nakanama u ime kojih se spreman i lično raznijeti, nesvijestan da ni mrvicu nije bliže ostvarenju ideje za koju se destruirao u paramparčad, imajući u vidu ovo oružje konačnog uništenja požurio bi zaprijetiti njegovom primjenom svojim neprijateljima. Moj neprijatelj – protivnik, možda ispravnije rečeno - bijaše i jeste cijelo čovječanstvo, sa svojim evolutivno uznapredovalim bagom (samo)uništenja, a sem toga, intelektualno se smatram svjetlosnim godinama udaljenim od terorizma. Nisam ništa manje negoli onaj proročki, od najdavnijih vremena predviđeni, prizivani i očekivani Spasitelj sviju vas. Inteligencija i etika podarili su mi, sem kreativnih sposobnosti, veliko strpljenje u realizaciji vlastitih zamisli. "Što je brzo, to je i kuso", kaže stara mudrost, a ja sam uvjeren da sam pozvan konačno učiniti kraj ludosti koje je ovladalo mojim planetarnim sužiteljima. Stoga sam strpljivo prionuo planiranju, a potom i realizaciji ideje.
Pojma nemate kako je lako uređaje veličine kompjuterskog sticka prenijeti preko granice, a da baš nitko ne bude svijestan da svaki od njih sadrži energije dovoljne – u zavisnosti od jednog jedinog programskog retka procesora koji ga povezuje s mobitelom – uništiti proizvoljno odabrani teritorij, sa svim stanovnicima i infrastrukturom. Ni kamen na kamenu da ne preostane. Tako sam prvo postao svjetski putnik, u tu svrhu prodavši luksuzni trosobni stan i ostale nepokretne i pokretne dijelove imovine. Proputovao sam kroza barem tridesetak država globusa, od SAD, preko Kanade, Rusije, Kine, Indije, Pakistana, Irana, Izraela do Njemačke, Brazila i Japana, zadržavši se uglavnom toliko u svakoj od njih da na prikladnom mjestu skrijem svoj uređaj sudnjega dana. Koji to, ovisno samo o vama, ni ne mora biti. Koji se, i da bude pronađen, ne može aktivirati čak i da ga netko - što je sasvim nevjerojatno - uspije prepoznati kao oružje, bez poznavanja samo meni poznatog pozivnog koda.
Inteligentni čovjek uči od svega što ga okružuje, uključujući i postupke baraba, koristeći pri tome i vlastito iskustvo. Teroristi uglavnom čine osnovnu pogrešku koja sprečava vladajuće da ih shvate drukčije doli samo sekundarni problem. Nakon otmica ili zauzeća javnih ustanova, upoznaju vlasti prema kojima (protiv kojih!) je i cijela akcija uperena, sa zahtjevima, prijeteći da će učiniti to i to, ukoliko im se ne udovolji. Potom, ovi nastoje tražiti produljenje roka za njihovo ispunjenje, naprosto kupujući vrijeme da učine upravo suprotno – otkriju i eliminiraju prijetnju, ni ne pomišljajući da udovolje traženjima. Preozbiljan sam tip da se sa mnom možete igrati, zajebavati kako se to ljepše kaže; kažem li da ću vas ošamariti, budite savim sigurni da upravo to i slijedi, a poručim li da ću za dva dana – ukoliko SAD ne pristupi demontaži svojih nuklearnih kapaciteta - raznijeti Death Waley (Dolinu smrti), onda je tome zacijelo tako! Naravno, vladajući idioti te države prvo me nisu ozbiljno shvatili, a potom nisu ni mogli stupiti u pregovore sa mnom jer im nisam – sjetite se da sam genijalni informatičar – prepustio ni jedan kanal kojim bi to mogli učiniti. Na petoj ili desetoj stranici tabloida pojavila se vijest da neki luđak (kako su me apostrofirali) prijeti vladi Sjedinjenih Država, da bi poslije 48 sati svi svjetski listovi, televizije, radio stanice i internetski portali u udarnim vijestima izvjestili kako se više od 13 hiljada kvadratnih kilometara površine Doline smrti pretvorilo u zastakljeni krater dubine nekoliko stotina metara. Dakako da je cijela Zemlja to osjetila i prije izvještaja svojih medija. Pitate li se, zašto baš Death Waley, odgovor je sasvim jednostavan – ta ne rekoh li vam da sam humanist, paradigma humanističke etike koja ne može dozvoliti da tek tako, bez upozorenja i zorne demonstracije (upravo suprotno bacačima nuklearnih bombi na japanske gradove), pogine desetak milijuna stanovnika New Yorka, što je bio moj slijedeći javno proklamirani cilj - ukoliko se moji uslovi ne počnu izvršavati tijekom idućih tjedan dana. Uz dodatnu opomenu kako iza toga slijede, bez najave i nekog reda, gradovi ostalih država kugle zemaljske. Ukoliko se dodatno upitate zašto sam otpočeo sa Sjedinjenim Državama, jednostavniji bi odgovor bio: "a zašto ne, pa odnekud se uvijek mora početi?", a onaj složeniji se svodi na to da su bogati osjetljiviji na vlastita stradanja negoli kad se to primjerice desi indijskoj, pakistanskoj ili kineskoj sirotinji. Kao što uviđate, ni psihologija mi nije strana disciplina.
Siguran sam da među vama ima mnogo onih, vrlo vjerojatno i većina, koja nimalo nije uvjerena u moj etički humanizam ili humanističku etiku – kako vam draže. Nisam vjernik, iako sam odrastao u kršćanskoj kulturi, među inim stvarima upijajući i učenja drugih svjetskih konfesija. Pa, ako ste iole upućeni u njih, ako ste doista uvjereni u njihova učenja, onda zasigurno znate da je ljudsko tijelo tek privremeni dom, ljuštura duha na ovom svijetu, i da njegova smrt znači oslobođenje duše i njen prijelaz u carstvo totalne slobode. Eto, s tog gledišta nitko me od silne gomile vjernika ne može optužiti za nastranost, neljudskost, ludilo i izopačenost – posebno nakon što sam i američki velegrad slistio i poravnao sa tlom, jer – dakako – ništa nisu učinili, sem napora da me se dokopaju. No, zadržimo se malo na moralnoj komponenti ljudskih stvorova, koji uzajamno se stoljećima tamaneći neprestano prizivaju upravo ono nepostojeće u njima – etiku. Zamislite stotine miliona ljudi iščezlih u ratovima od pamtivijeka do danas, pa onda to dovedite u kontekst sa spašenim životima budućih generacija, uz nisku cijenu od nekoliko desetina milijuna života vaših suplanetaraca, jasno – ukoliko moji zahtjevi ne budu ozbiljno razmotreni i u skladu s činjeničnim i još gorim potencijalnim stanjem, ispunjeni. "Kako možeš na svom računu, iščezle živote naših najmilijih prebijati životima još nerođenih budućih generacija?", ogorčeno mi – podržavajući svoje vlade u potrazi za "demonom uništenja" – prigovarate, zazivajući osvetu nad kojom se i u najdubljem krugu Pakla zgražavaju. Dakako da mogu, upravo kao što i vi život ugrožene majke prebijate s životom zametka u njenoj utrobi! Niste li već odavno naučili da sve ima cijenu spram svoje vlastite vrijednosti? A što je veća vrijednost od zemaljskog mira i uštede života bezbroj nerođenih generacija.
U času dok ovo pišem, teče rok od deset dana tijekom kojega mora biti vidljivo masovno razoružanje svijeta, početak uništenja oružja masovnog uništenja i javno odricanje od njegovog daljnjeg razvijanja, diljem cijele zemaljske obline. U protivnom..., ta zar vam ne rekoh dovoljno o sebi? Pokušaji mog lociranja su sasvim besplodni, s obzirom na niz poduzetih mjera koje to ili onemogućavaju, ili u nevjerojatnom slučaju uspjeha i pokušaja moje eliminacije uzrokuju pravi biocid i geocid – uništenje svekolikog života i cijele planete, pretvaranjem u golemu staklenu špekulu. Ljudsko tijelo je, kako to obrazovaniji među vama znaju, okruženo energetskim poljem, mnogi to nazivaju aurom – mikrovalnim elektromagnetskim poljem, kako je još prilično davno fotografski demonstrirao ruski naučnik Kirlijan. Uza se nosim danju i noću, u svakoj zamislivoj prilici, detektor koji reagira na iznenadnu katastrofalnu promjenu ove aure, uzokovanu eksplozijom, metkom ili bilo kojim sredstvom koje bi je promijenilo – oduzevši mi život. Isti trenutak šalje se signal paralelnim mobitelima skrivenima širom svijeta, koji bi aktivirali moje oružje uništenja podešeno da u takvim okolnostima obuhvati golema prostranstva. Krateri Death Waleya i New Yorka bili bi krtičnjaci, a ni yukatanski Chicxulub – artefaktni spomenik iščezlim dinosaurima - ne bi mnogo ozbiljnije izgledao. Moje uklanjanje istovremeno bi predstavljalo kraj ljudskog roda.
Dakako, nitko nije gospodar svoje sudbine, pa ni najgenijalniji među nama, te sam za slučaj vlastite prirodne smrti podesio automatsku deaktivaciju svih uređaja posijanih po globusu. Svakako, niz nesretnih slučajeva nemoguće je kontrolirati – metak prevarenog muža ili pad aviona kojim obilazim globus, možda direktni pogodak sporadičnog meteora ili saksija ispala s nebodera nespretnoj domaćici... Što reći u tom slučaju, no da zajedno sa mnom ni čovječanstvo nije imalo sreću! Naravno da sam razmišljao što će biti nakon mog neumitnog, prirodnog odlaska putem naših predaka, vrijedi li prepustiti nekoj osobi od povjerenja podatke, uređaje i aktivacione šifre kojima raspolažem, no... Postoji li ijedna osoba od toliko povjerenja na cijelom svijetu, za koju ste apsolutno uvjereni da se neće uzoholiti raspolažući najgolemijom moći o povijesti čovječanstva? Ne spadam u revolucionare (da, takvim se vidim) koji nakon uspješnog prevrata drugima prepuštaju degradaciju njegovih ciljeva. Stoga odlučih da tajna, dok je i ako je netko ne otkrije poslije mene, umire zajedno sa mnom. Dakako, trenutno sam u fazi čekanja odluka svjetskih vlada i UN o kojima ovisi hoćete li me pamtiti kao Mirotvorca ili... U svakom slučaju, za oko tjedan dana zavladat će na planeti mir kakvog ona ne pamti od pamtivijeka. Ovakav ili onakav. U osnovi, štogod se desilo, ja sam naprosto – Mirotvorac.
