Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javila se Marica Behtan Cecelja. Rođena je 1960. godine. Živi u Ivanić Gradu. Objavila je šest zbirki poezije i dobila nagradu "Fran Galović" za kratku priču. Sudjelovala je u više zajedničkih zbornika kao na primjer Lipin cvijet Četvrte Krapinske večeri. Ima deset uglazbljenih pjesama.
BODLJIKAVE ZABLUDE
tek sada kada ništa nemam
otkrivam prave mirise
i namjere
istočkanu liniju života
isprekidaju egoizmom mistični posjetioci
zdravog razuma što ulaze bez kucanja u prostor
nasilno me gurajući unatrag nekoliko stepenica
u bezizlazne nedoumice
rascvjetalih kaktusa
braneći mene i sebe
od bodljikavih riječi
neoprezno izrečenih zabluda
NE, NEMA TAKVE IGLE
nema igle koja bi povezala sašila koncima tvoju neodlučnost
neodređenost
površnost
i sva tvoja rasplinula
sanjarenja
skupila u čvor
raspadaš se i pucaš po šavovima iznova
stara je tvoja odjeća i tako prozirna
a tako je graciozno i veličanstveno nosiš
u punim odajama praznine
MISLI NAŠE STARE
Danas se otvaraju vidici i misli naše stare
nepoznati krici idilu kvare
maglom okupana jutra raspoloženja stežu
al nas iznutra nepobitno vežu niti
u magli su pogledi skriti
kroz mutno sjećanje ponesen
ti si moja jesen
u daljini plače drveće od lišća žutog gaze tepih cvjetni
izigrani umorni i sretni
priznajmo si misli nas ne služe
iako pogledi neumorno kruže
u plesu smo svoji duša noge prati
ko sat će jednom naše srce stati
žive će nam misli raspršiti dugu
nepoznati krici idile u krugu
DRVEĆE PUTUJE
Žuto cvijeće u sivo smeđem polju proleti
jesen postara žalosne vrbe tugu osjetim
vlakovi im zanjišu grane
pa trpe šamare sa strane
Budnoj mi pred očima preleti drveće
hrasta i breza bijelih
o koja lepeza mudraca neveselih
srebrnih diva što se kreću u drveću
i lete na krilima sna a snima budna snivam i ja
o kad će već jednom vlak stati
da se ne moram za njima okretati
i sve zamrzne zima
da drveće prestane putovati
vlakom za oblacima
SAMO MJENA VJEČNA JEST
Ne zavarava se ona prolaznošću piše priče kemijskom iz Japana šalje slike sa mobitela na natječaje slika akvarele,nosi robu iz Njemačke ,Italije ,Švicarske,satove od Kineza i sitnu bižuteriju,jedini izlazak joj je odlazak u kupovinu,ne broji zvjezde odavno otkad živi prejednostavno,otkad je majka i domaćica koja upija sva događanja sa javne scene čekajući svojih pet minuta slave, blokirana računa poderanih cipela trule sadašnjosti poput večine Hrvata,umorna od prodavanja zlata i skupljanja plastičnih flaša ,slika se u svim pozama kako bi zaustavilla vrijeme koje joj je za sada naklonjeno.Od djetinjstva bez roditelja,željna i gladna ljubavi ,pažnje i obožavanja..uzimanja i davanja na kapaljku,skresala je truli brak i sada preživljava na vrat- na nos u nevjenčanoj zajednici u kojoj se nije našla..iz koje nije izvukla
ništa osim pouke..ne biraj prvoga koji te utješi.Nju i njenog dečka debelog slabića financira mama koja živi vani i koju treba dočekivati kao kraljicu kada dođe na godišnji,jer donjet će hrpu robe s rasprodaja i ostaviti lovu za platiti račune.Još je uvjek ljepa,umiljata i zavodljiva duge crne kose i štiklama sa debelim đonom i vraga bi zavela da joj zapne za oko,godinama traži priliku da se izvuče iz neprilike promašene veze i dočeka starost poput neke zvjezde sa ekrana i sladunjavih žurnala za žene nad kojima se često rasplače. Čisti je promašaj bio što je pobjegla od kuće sa prvim koji je naišao izgledao stabilno i financijski potkovan, ali rezerve su se potrošile već prve godine a on ubija vrijeme tražeći posao godinama i zanemaruje nju i njene potrebe a zadnje pare potroši časteći društvo kavom i pivom od jutra do mraka. Povremeno odšvrlja na kavu i do frizerke, kozmetičarke ili na kvarcanje ugradila je i nokte, njen ponos je njena vjera, njen duh nesalomljiv i ma kako krhko izgledala ima ono nešto na čemu bi joj i misice pozavidjele, zna dobro prezentirati svoju ljepotu, tajnim čudotvornim smješkom osvojiti svakoga i otopiti led zavidnih susjeda i poklanjati mrvice u malim dozama poklonicima u prolazu.Zna Max da joj nije zadnja ljubav i da će odletjeti kao ptica za nekim drugim jatom,jer takve se ljepotice ne zadržavaju dugo na nesigurnim mjestima ona svojom proračunatom glavicom govori sebi:
živi se jednom i sad
neću vječno biti mlad komad
Nije ona stvorena za odricanja svu pažnju i ljubav poklanja djeci oblači ih skladno i moderno nasmijava ih i briše im suze jer njoj ih nema tko? Ona hoće živjeti ovdje i sada i traži sebe i riskira sve za malo prolazne sreće jer ništa ne traje vječno... jer samo mjena vječna jest.
BODLJIKAVE ZABLUDE
tek sada kada ništa nemam
otkrivam prave mirise
i namjere
istočkanu liniju života
isprekidaju egoizmom mistični posjetioci
zdravog razuma što ulaze bez kucanja u prostor
nasilno me gurajući unatrag nekoliko stepenica
u bezizlazne nedoumice
rascvjetalih kaktusa
braneći mene i sebe
od bodljikavih riječi
neoprezno izrečenih zabluda
NE, NEMA TAKVE IGLE
nema igle koja bi povezala sašila koncima tvoju neodlučnost
neodređenost
površnost
i sva tvoja rasplinula
sanjarenja
skupila u čvor
raspadaš se i pucaš po šavovima iznova
stara je tvoja odjeća i tako prozirna
a tako je graciozno i veličanstveno nosiš
u punim odajama praznine
MISLI NAŠE STARE
Danas se otvaraju vidici i misli naše stare
nepoznati krici idilu kvare
maglom okupana jutra raspoloženja stežu
al nas iznutra nepobitno vežu niti
u magli su pogledi skriti
kroz mutno sjećanje ponesen
ti si moja jesen
u daljini plače drveće od lišća žutog gaze tepih cvjetni
izigrani umorni i sretni
priznajmo si misli nas ne služe
iako pogledi neumorno kruže
u plesu smo svoji duša noge prati
ko sat će jednom naše srce stati
žive će nam misli raspršiti dugu
nepoznati krici idile u krugu
DRVEĆE PUTUJE
Žuto cvijeće u sivo smeđem polju proleti
jesen postara žalosne vrbe tugu osjetim
vlakovi im zanjišu grane
pa trpe šamare sa strane
Budnoj mi pred očima preleti drveće
hrasta i breza bijelih
o koja lepeza mudraca neveselih
srebrnih diva što se kreću u drveću
i lete na krilima sna a snima budna snivam i ja
o kad će već jednom vlak stati
da se ne moram za njima okretati
i sve zamrzne zima
da drveće prestane putovati
vlakom za oblacima
SAMO MJENA VJEČNA JEST
Ne zavarava se ona prolaznošću piše priče kemijskom iz Japana šalje slike sa mobitela na natječaje slika akvarele,nosi robu iz Njemačke ,Italije ,Švicarske,satove od Kineza i sitnu bižuteriju,jedini izlazak joj je odlazak u kupovinu,ne broji zvjezde odavno otkad živi prejednostavno,otkad je majka i domaćica koja upija sva događanja sa javne scene čekajući svojih pet minuta slave, blokirana računa poderanih cipela trule sadašnjosti poput večine Hrvata,umorna od prodavanja zlata i skupljanja plastičnih flaša ,slika se u svim pozama kako bi zaustavilla vrijeme koje joj je za sada naklonjeno.Od djetinjstva bez roditelja,željna i gladna ljubavi ,pažnje i obožavanja..uzimanja i davanja na kapaljku,skresala je truli brak i sada preživljava na vrat- na nos u nevjenčanoj zajednici u kojoj se nije našla..iz koje nije izvukla
ništa osim pouke..ne biraj prvoga koji te utješi.Nju i njenog dečka debelog slabića financira mama koja živi vani i koju treba dočekivati kao kraljicu kada dođe na godišnji,jer donjet će hrpu robe s rasprodaja i ostaviti lovu za platiti račune.Još je uvjek ljepa,umiljata i zavodljiva duge crne kose i štiklama sa debelim đonom i vraga bi zavela da joj zapne za oko,godinama traži priliku da se izvuče iz neprilike promašene veze i dočeka starost poput neke zvjezde sa ekrana i sladunjavih žurnala za žene nad kojima se često rasplače. Čisti je promašaj bio što je pobjegla od kuće sa prvim koji je naišao izgledao stabilno i financijski potkovan, ali rezerve su se potrošile već prve godine a on ubija vrijeme tražeći posao godinama i zanemaruje nju i njene potrebe a zadnje pare potroši časteći društvo kavom i pivom od jutra do mraka. Povremeno odšvrlja na kavu i do frizerke, kozmetičarke ili na kvarcanje ugradila je i nokte, njen ponos je njena vjera, njen duh nesalomljiv i ma kako krhko izgledala ima ono nešto na čemu bi joj i misice pozavidjele, zna dobro prezentirati svoju ljepotu, tajnim čudotvornim smješkom osvojiti svakoga i otopiti led zavidnih susjeda i poklanjati mrvice u malim dozama poklonicima u prolazu.Zna Max da joj nije zadnja ljubav i da će odletjeti kao ptica za nekim drugim jatom,jer takve se ljepotice ne zadržavaju dugo na nesigurnim mjestima ona svojom proračunatom glavicom govori sebi:
živi se jednom i sad
neću vječno biti mlad komad
Nije ona stvorena za odricanja svu pažnju i ljubav poklanja djeci oblači ih skladno i moderno nasmijava ih i briše im suze jer njoj ih nema tko? Ona hoće živjeti ovdje i sada i traži sebe i riskira sve za malo prolazne sreće jer ništa ne traje vječno... jer samo mjena vječna jest.
