Na Javni poziv pjesnicima i piscima kratkih priča javio se Predrag Šneler. Rođen je 1973. godine u Rijeci. Tijekom školovanja sudjeluje u literarnim sekcijama, no priključuje se vojsci gdje i danas radi. Objavljuje na web portalima ladylike.hr i Riječki pjesnici i pisci. Trenutno mu se roman „Navrati ON ponekad“ nalazi na natječaju za potporu, a piše i svoj drugi roman „Ako me nađeš ovdje“
Još samo kilometar i na cilju sam. Grozničavo skidam „tracker“ sa desne nadlaktice i u nevjerici proklinjem znamenke koje sporo poput metaka u filmu „MATRIX“ odnosno „slow motionu“ odbrojavaju prema nuli. 950…970…ima li više kraja? Pokušavam pronaći zadnji tračak motivacije koji bi mi skrenuo misli sa bolnih mišića i dozvolio da zadnjim očajničkim udahom prođem željenim ciljem. 890…860… Slane kapljice znoja ometaju mi već i vidno polje. Nadam se da neću nagaziti na žabu pored „Dobre“ i skotrljati se u mutnu zelenu vodu. 740…720…E znam! Razmišljati ću o moru…o ronjenju. Ali kako da razmišljam o moru kad je ovaj traktorist baš sada odlučio provozati prikolicu natovarenu gnojem. 630…620… Nestaje mi ideja. Stati ću i gotovo. Uostalom kakve veze ima 600 metara? Pa pretrčao sam već 4400! Tračak savjesti konačno se javlja. Uvijek je tu kad ga ne trebam.
-Ajde ne budi p...ka -Ako sad staneš cijeli ćeš si dan predbacivati da si odustao radi pišljivih 600 metara.
-500 metara moliti ću lijepo! –I da znaš uopće me ne motiviraš! Histerično odgovaram.
Traktorista se okreće i popravlja kapu. Valjda mu se pričinilo da netko priča sam sa sobom.
-Evo upravo tu ću stati! Pogledavam prema užarenom asfaltu koji mi se sve više crni pred očima. Netom prije posljednjeg koraka pogledavam desno u travu i uočavam ostatke wc papira i popratnih sadržaja kojima je neki drugi traktorist obilježio granicu svog posjeda. Odjednom izvlačim skrivenu snagu iz svojih misli i sa bolnom grimasom na licu u sprintu istrčavam zadnjih 100 metara.
-Svaka čast frende! Oduševljeno me dočekuje kolega iz satnije. –Učinilo mi se da ćeš stati ali vidim da si čak i ubrzao. –Gdje li si samo izvukao snagu za tih zadnjih 100 metara?
-Ako ti kažem nećeš vjerovati. Odgovaram isprekidano pokušavajući i dalje udahnuti.
-Nisi valjda vidio zmiju nasred ceste kao ja jučer?
-Nisi ni blizu. Odgovaram sa smiješkom. –Ali ako baš želiš znati vidio sam wc papir.
Kolega je razrogačio oči i promucao. –Nnne kužim? –Kakve veze imaju wc papir i trčanje?
-Eh. –Da bi to shvatio moram ti ispričati jednu anegdotu koju sam doživio dok sam još radio u vojarni u Puli.
-Naravno da me zanima. –Evo sjednimo ovdje na travu.
Strovalio sam se na požutjelu travu poput slona ne mareći za krpelje, žabe i zmije…
-Evo ovako…
Kako sam godinama trenirao samo plivanje potpuno sam zanemario trčanje i pomalo stvorio neku vrstu averzije prema njemu. Iako sam bio uspješan sportaš svi treneri koji su radili sa mnom znali su da vješto izbjegavam upravo trčanje. Lako je bilo kasnije za vrijeme rata. Kad se umorim sakrijem se iza debla ili uskočim u rov ali nakon rata dobio sam zapovjedništvo nad svojim vodom ročnih vojnika a njima sam trebao biti uzor u svemu pa tako i u prokletom trčanju. S godinama i iskustvom sam postao dobar zapovjednik i naučio sam ih mnogočemu ali i dalje sam vješto eskivirao trčanje. Srećom u vodu sam uvijek imao tri razvodnika koji su treninge trčanja odrađivali umjesto mene a ja sam se naravno potrudio ostaviti dojam kako to mogu kao od šale ali ne želim da ispadne kako se hvalim sposobnošću koja tako očito premašuje njihovu.
Godine su prolazile…vojnici su bili sve mlađi a ja sve stariji. Hoću reći da su i dalje na služenje vojnog roka zvali mladiće od 18 do 27 godina samo sam ja nezadrživo stario a paralelno s time dobio sam novu snažnu izliku da opravdam svoje ne trčanje. I tako bih vjerojatno proveo vojnu karijeru da se nakon jednog događaja nisam zapitao nisu li sva ograničenja zapravo samo u našim glavama i može li motivacija biti jača od fizičke boli?
-Ja mislim da ne može. Kolega me prekinuo. –Tijelo ide dok ide a kad više ne može jednostavno se ugasi.
-I ja sam to mislio. Nasmijao sam se.-Na najmanji znak bilo kakve boli odmah bih prekidao sa trčanjem i to nakon samo nekoliko minuta ali dozvoli mi da nastavim dalje sa anegdotom…
Takozvana ljetna generacija upravo je dan ranije pristigla u vojarnu i trebao sam sa njima napraviti inicijalni test motorike koji je zapravo bio samo pokazatelj u kakvoj se formi vojnici nalaze. Radilo se o sklekovima, trbušnjacima i trčanju na 3200 metara. Stajao sam ispred njih i gledao ih onako uplašene. Prvih dana gotovo svi vojnici izbjegavali su očni kontakt sa svojim nadređenima a ako bi i postavljali pitanja ona su se uvijek odnosila na tekuću problematiku vezanu za odlaske kući, izlaske u grad i slično. Sva lica gledala su kao i obično u asfalt ispred vrhova svojih čizama. Sva osim jednog. Čim sam ga vidio znao sam da u vodu imam neobičnog pripadnika. Gledao me kao što u sjevernoj Koreji gledaju ljubljenog vođu. Upijao je poput spužve svaku moju riječ oduševljeno klimajući u znak odobravanja što me posebno živciralo s obzirom da sam i sam počeo polako sumnjati u logičnost sustava na koji ih trebam pripremiti. Tijekom godina od krutog zanesenog vojnika pretvorio sam se u tipa koji se zapravo pita zašto ljudi uopće ratuju?
-Ima li pitanja? Prostrijelio sam ih pogledom pretpostavljajući da ću nakon trenutka neugodne šutnje popiti svoju prvu jutarnju kavu.
-Gospodine naredniče, vojnik Marinko Jurić, molim za riječ. Izgovorio je to tako savršeno da bi mu pozavidjeli i puno iskusniji vojnici a tek je dva dana bio u odori.
-Izvolite vojniče. Nadao sam se da će me pitati nešto o slobodnom vikendu ali umjesto toga…
-Gospodine naredniče mogu li se prijaviti za razvodnika?
-Bože! Pomislio sam a pred očima mi se odigravala scena u kojoj mu otac netom prije odlaska na odsluženje vojnog roka govori kako nije dobro biti najbolji ni najgori u zadaćama koje treba obaviti ali neka se svakako pokuša dočepati kakve funkcije jer će mu to u mnogočemu pomoći.
-Kakav razvodnik gušteru? –Pa vi još ni prisegu niste položili! –Ni obući se ne znate a vi bi već čin! Grmio sam nasred piste za postrojavanje a vojnici su još snažnije pognuli glave. Samo je jedna glava ponosno stajala i gledala me sa oduševljenjem. Još sam više zadobio njegovo poštovanje. Upravo to mu je trebalo. Prava vojnička bezrazložna dreka. Sve je upravo onako kako su mu otac i djed govorili. Moram priznati da me to polako zbunilo pa čak i donijelo određenu nelagodu. Svih tih godina vojnici su me ili voljeli ili mrzili ali nitko mi se baš nije tako čudnovato divio. Kad kažem čudnovato zaista mislim na sjevernu Koreju. Idućih dana izbjegavao sam kontakt sa njim i sve se polako vratilo u normalu. Vod je napredovao sasvim dobro a vojnici su postavljali sve manje civilnih a sve više vojnih pitanja. I oblačili su se naravno sve brže. Motoričke provjere su završile i rezultate nisam ni gledao s obzirom da ionako nisu bitni a za dva mjeseca nakon prave torture ionako će svi napraviti 100% bolje rezultate od ulaznih. Iz voda bih metodom stereotipa uvijek odabrao tipa sa najdebljim staklom naočala koji bi mi bio neka vrsta osobnog tajnika za papirologiju i obično ne bih pogriješio u stereotipu. Vojnik Merzel upravo je upisivao rezultate u „vođinu bilježnicu“ a vojnik Jurić nervozno se vrtio oko njega kao mačak oko vruće kaše ali već sam se polako privikao na njega tako da sam taj prizor jednostavno zanemario. Idućih nekoliko dana vojna obuka već je polako odmicala i za nas zapovjednike to je značilo da polako možemo „omekšati“ i opustiti se a ne poput jastrebova kružiti danonoćno nad svojim vodovima. Stigao je i petak i upravo mene je taj dan zapalo dežurstvo što je značilo da sam idućih 24 sata odgovoran za cijelu satniju odnosno 120 vojnika ali značilo je i to da će u uredu tzv. dežurani oko marende u 10 sati biti prisutno bar pet zapovjednika. Voljeli smo sjediti u toj prostoriji i uz kavu razglabati o tome tko je sinoć u obližnjem kampu upoznao Čehinju ili još bolje blizanke. Kakvih sam se samo fantastičnih priča iz domene znanstvene fantastike naslušao u toj dežurani jer ušavši u taj sobičak svi su se kleli životom da u obližnjem kiosku kupuju samo XXL prezervative s obzirom da su im svi ostali premali.
Taj petak u dežurani nas se natiskalo osam. Narednik Duka je naravno prepričavao kako ne zna što mu se sinoć dogodilo pa je mogao ševiti pet puta zaredom a ne samo tri kao i obično. Glasan žamor i veselje prekinulo je odlučno kucanje na vrata tako da smo svi naćulili uši nadajući se da nam se samo pričinilo ali kucanje se ponovilo. Neiskusni vojnici bi obično bez dozvole upali u ured dajući nam priliku da ih zbog nepoštivanja protokola isprašimo van i odvratimo od daljnjeg kucanja ali ovaj je očito dobro znao protokol. S obzirom da sam bio dežuran dozvolu za ulaz sam trebao dati ja te sam glasno viknuo: - Naprijed!
Vojnik Jurić zakoračio je odlučno u prostoriju ispred nas osmorice. Vojnicima bi već klecnula koljena ali ne i njemu. Bez zamuckivanja potražio je najvišeg po činu. –Gospodine nadnaredniče dozvolite mi da se obratim naredniku. Svi su oduševljeno zurili u njega pitajući se zašto oni u svojim vodovima nemaju ovako odlučne i sposobne vojnike i samo sam ja sumnjičavo vrtio glavom pitajući se što će ispasti od ovog nenadanog posjeta. Nevoljko sam procijedio: -Što vas muči vojniče?
-Gospodine naredniče došao sam vas zamoliti možete li mi danas u vojničkom kupatilu osigurati tuširanje?
Pogledao sam ga u čudu. –Ali Juriću tuširanje je utorkom i četvrtkom a znate da ne možemo 30 tuševa stavljati u pogon samo za vas pogotovo u dane koji nisu predviđeni za tuširanje i osim toga nije mi jasno zašto vam baš sada treba tuš?
Sada se u prostoriji već čulo zujanje muhe i ama baš svi su nepomično stajali i pogledavali čas mene čas njega sa zanimanjem iščekujući odgovor.
-Gospodine naredniče neki dan su bile motoričke provjere i nisam uspio istrčati zadanu normu odnosno falilo mi je još pola minute. Pognuo je glavu.
-Pa? U čudu sam upitao. –Znate i sami da meni ti rezultati ništa ne znače? Za 3 mjeseca su opet izlazne provjere i siguran sam da ćete ih odraditi savršeno.
-Mene je to gospodine naredniče ipak mučilo tako da sam danas uzeo štopericu i otišao ponovno sam trčati ali nažalost probilo me. Ponovno je pognuo glavu.
-Kako mislite probilo? –Na što točno mislite Juriću? Sada mi više ništa nije bilo jasno.
-Pa iskreno da vam kažem tijekom trčanja toliko sam želio postići normu da sam se od muke posrao u gaće. Oduševljeno me pogledao očima ispunjenim ponosom i nastavio. –Ali znate što gospodine naredniče? –Postigao sam super rezultat i sada imam normu!
Muha je upravo sletjela na krevet i počešala se svojim desnim ticalom. Nakon nekoliko sekundi svih sedam kolega ležalo je na podu držeći se za trbuh. Samo smo vojnik Jurić i ja stajali i gledali se bez riječi. Pružio sam mu ruku i čvrsto smo se rukovali. –Juriću sutra vas prijavljujem za razvodnika…
Toga dana shvatio sam kao nikada do tada da su ciljevi i ideali koje postavljamo ispred sebe ponekad jači od sra.. odnosno fizičkih problema i vojnik Jurić natjerao me je da se zamislim i konačno pobijedim samog sebe.
–I tako frende od tog dana pretrčao sam već kilometre i kilometre i svaki put kad pomislim da ne mogu više sjetim se tog dana i njegove želje da postigne cilj unatoč tome što je znao da nije ponio wc papir sa sobom. ..
Pogledao sam kolegu koji je sa smiješkom na licu promatrao guštera zavaljenog na poveći osunčani kamen. Okrenuo se prema meni. –Znaš što? –Mislim da bi trebali krenuti prema vojarni. –Nekako imam osjećaj da me stislo…
REZULTAT
Još samo kilometar i na cilju sam. Grozničavo skidam „tracker“ sa desne nadlaktice i u nevjerici proklinjem znamenke koje sporo poput metaka u filmu „MATRIX“ odnosno „slow motionu“ odbrojavaju prema nuli. 950…970…ima li više kraja? Pokušavam pronaći zadnji tračak motivacije koji bi mi skrenuo misli sa bolnih mišića i dozvolio da zadnjim očajničkim udahom prođem željenim ciljem. 890…860… Slane kapljice znoja ometaju mi već i vidno polje. Nadam se da neću nagaziti na žabu pored „Dobre“ i skotrljati se u mutnu zelenu vodu. 740…720…E znam! Razmišljati ću o moru…o ronjenju. Ali kako da razmišljam o moru kad je ovaj traktorist baš sada odlučio provozati prikolicu natovarenu gnojem. 630…620… Nestaje mi ideja. Stati ću i gotovo. Uostalom kakve veze ima 600 metara? Pa pretrčao sam već 4400! Tračak savjesti konačno se javlja. Uvijek je tu kad ga ne trebam.
-Ajde ne budi p...ka -Ako sad staneš cijeli ćeš si dan predbacivati da si odustao radi pišljivih 600 metara.
-500 metara moliti ću lijepo! –I da znaš uopće me ne motiviraš! Histerično odgovaram.
Traktorista se okreće i popravlja kapu. Valjda mu se pričinilo da netko priča sam sa sobom.
-Evo upravo tu ću stati! Pogledavam prema užarenom asfaltu koji mi se sve više crni pred očima. Netom prije posljednjeg koraka pogledavam desno u travu i uočavam ostatke wc papira i popratnih sadržaja kojima je neki drugi traktorist obilježio granicu svog posjeda. Odjednom izvlačim skrivenu snagu iz svojih misli i sa bolnom grimasom na licu u sprintu istrčavam zadnjih 100 metara.
-Svaka čast frende! Oduševljeno me dočekuje kolega iz satnije. –Učinilo mi se da ćeš stati ali vidim da si čak i ubrzao. –Gdje li si samo izvukao snagu za tih zadnjih 100 metara?
-Ako ti kažem nećeš vjerovati. Odgovaram isprekidano pokušavajući i dalje udahnuti.
-Nisi valjda vidio zmiju nasred ceste kao ja jučer?
-Nisi ni blizu. Odgovaram sa smiješkom. –Ali ako baš želiš znati vidio sam wc papir.
Kolega je razrogačio oči i promucao. –Nnne kužim? –Kakve veze imaju wc papir i trčanje?
-Eh. –Da bi to shvatio moram ti ispričati jednu anegdotu koju sam doživio dok sam još radio u vojarni u Puli.
-Naravno da me zanima. –Evo sjednimo ovdje na travu.
Strovalio sam se na požutjelu travu poput slona ne mareći za krpelje, žabe i zmije…
-Evo ovako…
Kako sam godinama trenirao samo plivanje potpuno sam zanemario trčanje i pomalo stvorio neku vrstu averzije prema njemu. Iako sam bio uspješan sportaš svi treneri koji su radili sa mnom znali su da vješto izbjegavam upravo trčanje. Lako je bilo kasnije za vrijeme rata. Kad se umorim sakrijem se iza debla ili uskočim u rov ali nakon rata dobio sam zapovjedništvo nad svojim vodom ročnih vojnika a njima sam trebao biti uzor u svemu pa tako i u prokletom trčanju. S godinama i iskustvom sam postao dobar zapovjednik i naučio sam ih mnogočemu ali i dalje sam vješto eskivirao trčanje. Srećom u vodu sam uvijek imao tri razvodnika koji su treninge trčanja odrađivali umjesto mene a ja sam se naravno potrudio ostaviti dojam kako to mogu kao od šale ali ne želim da ispadne kako se hvalim sposobnošću koja tako očito premašuje njihovu.
Godine su prolazile…vojnici su bili sve mlađi a ja sve stariji. Hoću reći da su i dalje na služenje vojnog roka zvali mladiće od 18 do 27 godina samo sam ja nezadrživo stario a paralelno s time dobio sam novu snažnu izliku da opravdam svoje ne trčanje. I tako bih vjerojatno proveo vojnu karijeru da se nakon jednog događaja nisam zapitao nisu li sva ograničenja zapravo samo u našim glavama i može li motivacija biti jača od fizičke boli?
-Ja mislim da ne može. Kolega me prekinuo. –Tijelo ide dok ide a kad više ne može jednostavno se ugasi.
-I ja sam to mislio. Nasmijao sam se.-Na najmanji znak bilo kakve boli odmah bih prekidao sa trčanjem i to nakon samo nekoliko minuta ali dozvoli mi da nastavim dalje sa anegdotom…
Takozvana ljetna generacija upravo je dan ranije pristigla u vojarnu i trebao sam sa njima napraviti inicijalni test motorike koji je zapravo bio samo pokazatelj u kakvoj se formi vojnici nalaze. Radilo se o sklekovima, trbušnjacima i trčanju na 3200 metara. Stajao sam ispred njih i gledao ih onako uplašene. Prvih dana gotovo svi vojnici izbjegavali su očni kontakt sa svojim nadređenima a ako bi i postavljali pitanja ona su se uvijek odnosila na tekuću problematiku vezanu za odlaske kući, izlaske u grad i slično. Sva lica gledala su kao i obično u asfalt ispred vrhova svojih čizama. Sva osim jednog. Čim sam ga vidio znao sam da u vodu imam neobičnog pripadnika. Gledao me kao što u sjevernoj Koreji gledaju ljubljenog vođu. Upijao je poput spužve svaku moju riječ oduševljeno klimajući u znak odobravanja što me posebno živciralo s obzirom da sam i sam počeo polako sumnjati u logičnost sustava na koji ih trebam pripremiti. Tijekom godina od krutog zanesenog vojnika pretvorio sam se u tipa koji se zapravo pita zašto ljudi uopće ratuju?
-Ima li pitanja? Prostrijelio sam ih pogledom pretpostavljajući da ću nakon trenutka neugodne šutnje popiti svoju prvu jutarnju kavu.
-Gospodine naredniče, vojnik Marinko Jurić, molim za riječ. Izgovorio je to tako savršeno da bi mu pozavidjeli i puno iskusniji vojnici a tek je dva dana bio u odori.
-Izvolite vojniče. Nadao sam se da će me pitati nešto o slobodnom vikendu ali umjesto toga…
-Gospodine naredniče mogu li se prijaviti za razvodnika?
-Bože! Pomislio sam a pred očima mi se odigravala scena u kojoj mu otac netom prije odlaska na odsluženje vojnog roka govori kako nije dobro biti najbolji ni najgori u zadaćama koje treba obaviti ali neka se svakako pokuša dočepati kakve funkcije jer će mu to u mnogočemu pomoći.
-Kakav razvodnik gušteru? –Pa vi još ni prisegu niste položili! –Ni obući se ne znate a vi bi već čin! Grmio sam nasred piste za postrojavanje a vojnici su još snažnije pognuli glave. Samo je jedna glava ponosno stajala i gledala me sa oduševljenjem. Još sam više zadobio njegovo poštovanje. Upravo to mu je trebalo. Prava vojnička bezrazložna dreka. Sve je upravo onako kako su mu otac i djed govorili. Moram priznati da me to polako zbunilo pa čak i donijelo određenu nelagodu. Svih tih godina vojnici su me ili voljeli ili mrzili ali nitko mi se baš nije tako čudnovato divio. Kad kažem čudnovato zaista mislim na sjevernu Koreju. Idućih dana izbjegavao sam kontakt sa njim i sve se polako vratilo u normalu. Vod je napredovao sasvim dobro a vojnici su postavljali sve manje civilnih a sve više vojnih pitanja. I oblačili su se naravno sve brže. Motoričke provjere su završile i rezultate nisam ni gledao s obzirom da ionako nisu bitni a za dva mjeseca nakon prave torture ionako će svi napraviti 100% bolje rezultate od ulaznih. Iz voda bih metodom stereotipa uvijek odabrao tipa sa najdebljim staklom naočala koji bi mi bio neka vrsta osobnog tajnika za papirologiju i obično ne bih pogriješio u stereotipu. Vojnik Merzel upravo je upisivao rezultate u „vođinu bilježnicu“ a vojnik Jurić nervozno se vrtio oko njega kao mačak oko vruće kaše ali već sam se polako privikao na njega tako da sam taj prizor jednostavno zanemario. Idućih nekoliko dana vojna obuka već je polako odmicala i za nas zapovjednike to je značilo da polako možemo „omekšati“ i opustiti se a ne poput jastrebova kružiti danonoćno nad svojim vodovima. Stigao je i petak i upravo mene je taj dan zapalo dežurstvo što je značilo da sam idućih 24 sata odgovoran za cijelu satniju odnosno 120 vojnika ali značilo je i to da će u uredu tzv. dežurani oko marende u 10 sati biti prisutno bar pet zapovjednika. Voljeli smo sjediti u toj prostoriji i uz kavu razglabati o tome tko je sinoć u obližnjem kampu upoznao Čehinju ili još bolje blizanke. Kakvih sam se samo fantastičnih priča iz domene znanstvene fantastike naslušao u toj dežurani jer ušavši u taj sobičak svi su se kleli životom da u obližnjem kiosku kupuju samo XXL prezervative s obzirom da su im svi ostali premali.
Taj petak u dežurani nas se natiskalo osam. Narednik Duka je naravno prepričavao kako ne zna što mu se sinoć dogodilo pa je mogao ševiti pet puta zaredom a ne samo tri kao i obično. Glasan žamor i veselje prekinulo je odlučno kucanje na vrata tako da smo svi naćulili uši nadajući se da nam se samo pričinilo ali kucanje se ponovilo. Neiskusni vojnici bi obično bez dozvole upali u ured dajući nam priliku da ih zbog nepoštivanja protokola isprašimo van i odvratimo od daljnjeg kucanja ali ovaj je očito dobro znao protokol. S obzirom da sam bio dežuran dozvolu za ulaz sam trebao dati ja te sam glasno viknuo: - Naprijed!
Vojnik Jurić zakoračio je odlučno u prostoriju ispred nas osmorice. Vojnicima bi već klecnula koljena ali ne i njemu. Bez zamuckivanja potražio je najvišeg po činu. –Gospodine nadnaredniče dozvolite mi da se obratim naredniku. Svi su oduševljeno zurili u njega pitajući se zašto oni u svojim vodovima nemaju ovako odlučne i sposobne vojnike i samo sam ja sumnjičavo vrtio glavom pitajući se što će ispasti od ovog nenadanog posjeta. Nevoljko sam procijedio: -Što vas muči vojniče?
-Gospodine naredniče došao sam vas zamoliti možete li mi danas u vojničkom kupatilu osigurati tuširanje?
Pogledao sam ga u čudu. –Ali Juriću tuširanje je utorkom i četvrtkom a znate da ne možemo 30 tuševa stavljati u pogon samo za vas pogotovo u dane koji nisu predviđeni za tuširanje i osim toga nije mi jasno zašto vam baš sada treba tuš?
Sada se u prostoriji već čulo zujanje muhe i ama baš svi su nepomično stajali i pogledavali čas mene čas njega sa zanimanjem iščekujući odgovor.
-Gospodine naredniče neki dan su bile motoričke provjere i nisam uspio istrčati zadanu normu odnosno falilo mi je još pola minute. Pognuo je glavu.
-Pa? U čudu sam upitao. –Znate i sami da meni ti rezultati ništa ne znače? Za 3 mjeseca su opet izlazne provjere i siguran sam da ćete ih odraditi savršeno.
-Mene je to gospodine naredniče ipak mučilo tako da sam danas uzeo štopericu i otišao ponovno sam trčati ali nažalost probilo me. Ponovno je pognuo glavu.
-Kako mislite probilo? –Na što točno mislite Juriću? Sada mi više ništa nije bilo jasno.
-Pa iskreno da vam kažem tijekom trčanja toliko sam želio postići normu da sam se od muke posrao u gaće. Oduševljeno me pogledao očima ispunjenim ponosom i nastavio. –Ali znate što gospodine naredniče? –Postigao sam super rezultat i sada imam normu!
Muha je upravo sletjela na krevet i počešala se svojim desnim ticalom. Nakon nekoliko sekundi svih sedam kolega ležalo je na podu držeći se za trbuh. Samo smo vojnik Jurić i ja stajali i gledali se bez riječi. Pružio sam mu ruku i čvrsto smo se rukovali. –Juriću sutra vas prijavljujem za razvodnika…
Toga dana shvatio sam kao nikada do tada da su ciljevi i ideali koje postavljamo ispred sebe ponekad jači od sra.. odnosno fizičkih problema i vojnik Jurić natjerao me je da se zamislim i konačno pobijedim samog sebe.
–I tako frende od tog dana pretrčao sam već kilometre i kilometre i svaki put kad pomislim da ne mogu više sjetim se tog dana i njegove želje da postigne cilj unatoč tome što je znao da nije ponio wc papir sa sobom. ..
Pogledao sam kolegu koji je sa smiješkom na licu promatrao guštera zavaljenog na poveći osunčani kamen. Okrenuo se prema meni. –Znaš što? –Mislim da bi trebali krenuti prema vojarni. –Nekako imam osjećaj da me stislo…
