Plenković – čovjek pod tepihom

Hrvatska ima gadan problem. Ima ih, doduše, mnogo, manje i više gadnih, ali problem s prvim čovjekom Vlade je posebno zabrinjavajući, jer se po prirodi posla taj čovjek bavi sa – svim drugim problemima.

Dakle, hrvatski problemi, kojih ne manjka, podcrtani su i zaokruženi su problemom s premijerom. Čovjek jednostavno – ne donosi odluke.

A zna to biti nezgodno kad ti je osnovni opis posla donošenje odluka.

Ako se u ovih pola godine druge Vlade HDZ-a i Mosta može donositi zaključke, onda je taj glavni - premijer Andrej Plenković na donošenje odluka gleda kao trogodišnje dijete na odlazak zubaru, razmišljajući samo o predstojećoj neugodi i mogućnostima – odgode.

I dobro mu to zasad ide, nema problema kojeg nije pospremio pod tepih i smirenog izraza lica se pravi da mu pod petama ne vrije pravi vulkan neriješenih situacija koje bi, kad grunu, mogle rutinski progutati i njega, i njegovu Vladu, ali i budućnost zemlje koju vodi.

Paradoksalno, u nedavnom se intervieweu samopredstavio kao čovjek koji rješava probleme (a to, veli, Rusi cijene). Znate, kad netko ima potrebu za sebe tako nešto kazati, prilično je jasno da – ima problem.

Jer, priča o tome kako Plenković izbjegava donošenje odluka je već podeblji dossier. Stranku je, primjerice, na rub živaca dovodio vrdanjem oko Zagreba. Kandidata za gradonačelnika (i budućeg programiranog reformatora stranke u glavnom gradu), Dragu Prgometa, je oktroirao gunđavom metropolitanskom HDZ-u dva mjeseca pred izbore.

Ali, tu je bar donio odluku, valjda zato jer više nije bilo vremena za formiranje povjerenstva, ili neku sličnu foru koju birokrati prodaju kad žele kupiti vrijeme i stvari prepustiti zaboravu.

Samo, ploča s ustaškim pozdravom usred Jasenovca neće potonuti u zaborav, ma koliko god se lažno žestili politički predstavnici Srba u Hrvatskoj, koji i dalje, glede&unatoč, čine vladajuću koaliciju s tim i takvim Plenkovićevim HDZ-om i desnim Mostom, bez obzira što ne žele disati isti zrak s njima na komemoraciji u ustaškom logoru.

Plenkovićevo povjerenstvo za povijest se, hvala na pitanju, ne žuri. Neće povijest pobjeć'.

A nešto nije hića ni s kupovinom Ine,  najblesavijom PR dimnom zavjesom u povijesti političkog spinanja na ovim prostorima. Hrvatska je izgubila međunarodnu arbitražu oko Ine, pa je za dimnu zavjesu (koja nije ni trebala, jer oko arbitraže Plenković nije ni luk jeo, ni luk mirisao) dobro poslužila teza o prodaji dijela HEP-a kako bi se nacionalna naftna kompanija vratila Domovini. Činjenica da je sama objava namjere podigla cijenu eventualne transakcije ukazuje na to da se o kupnji zaozbiljno nikad nije ni razmišljalo. Uglavnom, čak i ako jest, od toga, četiri mjeseca kasnije, ni traga, ni glasa. Neće valjda ni Ina pobjeć'.

Plenkovićeva neodlučnost posebno je vidljiva na pitanju dvojice ministara čiji dolazak na posao svakog dana ranjava i njega i stranku i Vladu koju vodi. Pavo Barišić i Zdravko Marić su javno već toliko politički kompromitirani da su praktički oporbeni virus koji iznutra razjeda HDZ-ove izglede na bilo kojim budućim izborima. No, Plenković i dalje ne želi priznati svoju očitu pogrešku pri formiranju Vlade (jer se za Barišićev problem s plagijatom i Marićev s Agrokorom znalo i krajem prošle godine), te radije vrti palčevima i pušta da ga oporba razvlači po saborskim glasanjima o povjerenju. Obzirom da je u koaliciji s Mostom, to je otprilike kao da dopušta nekom da u igri vadi osigurač iz bombe savršeno uvjeren da će ga uspjeti vratiti na vrijeme. Gotovo karamarkovski uvjeren.

Ima toga još podosta, a premijer je, valja ponoviti, tek šest mjeseci u svom uredu. Od toga je skoro pola vremena svjestan problema u Agrokoru. Dobro je i pohvalno što nije sudjelovao u širenju panike, ali bi možda ipak bilo bolje da je svoj potez (lex Agrokor) povukao prije nego su firmu zasule blokade. A i sad cijela priča izgleda kao skrpani provizorij koji ima za cilj tek kupiti vrijeme (promemorija o mjenicama, naime, predviđa da se one prislino ne naplaćuju prije kraja svibnja, dakle, nakon prvog kruga lokalnih izbora), a ako se još neka pozitiva i zalomi i izbjegne baš poptuni krah – to bolje.

O političkim kosturima iz Todorićevog ormara ne treba još puno špekulirati, ali valja ipak zamijetiti da bi „naš čovjek“ Ramljak prema njima mogao biti uviđavniji od disco-disco Alvareza Trećeg, koji, čni se, baš ozbiljno shvaća kapitalizam.

A, kad već nabrajamo, nije li briljantno kako je plin poskupio iako je pojeftinio? Ili obrnuto? I nije li čovjek koji se kalio u Bruxellesu mogao predvidjeti da će na granici za Uskrs zbog novih pravila nastatati kaos? I ne bi li premijer, dakle najodgovorniji čovjek zemlje koja živi od turizma trebao malo i lupati šakom o stol i, ako treba, vikati kad se na ovaj način puca u jedini doista propulzivni domaću gospodarski sektor? (Ne, davanje mlakih izjava ne računa se pod lupanje šakom o stol.)

Teško se ovdje oteti jednoj usporedbi. Kako bi, nagradno je pitanje, reagirao Andrej Plenković u siječnju 2015. godine kad je franak podivljao i (opet) prema rubu bankrota bacio desetke tisuća domaćih obitelji? Bi li udario bankama šakom o stol i zamrznuo tečaj? I bi li, nakon nekoliko mjeseci pokušaja postizanja dogovora isti taj stol prevrnuo, poručio „dečkima s lovom“ da se frigaju i naredio prisilnu konverziju svih takvih kredita?

„Povjerenstvo za kredite u francima održalo je danas svoju drugu sjednicu“, tako bi nekako, ako je suditi po Plenkovićevom dosadašnjem učinku, glasila vijest u travnju 2017. godine.

novilist