Plenković i dalje privatizira borbu protiv pandemije. Onda će se pitati otkud nepovjerenje javnosti
Iako će možda ovih dana pasti granica i od pet stotina umrlih tjedno (ej, u sedam dana!), Plenković očito nema ni najmanju namjeru pokušati oko očito nedorađenih epidemioloških mjera stvoriti širi politički konsenzus, onakav na kakav ga je baš neki dan pozvao splitski gradonačelnik Ivica Puljak šokiran viđenim u KBC-u Split
Realno, subotnji zagrebački prosvjed protiv Covid potvrda bio je dar s neba politički izmučenom Andreju Plenkoviću po kojem su tih dana nemilice pljuštali iznimno ozbiljni udarci. Cijela serija problematičnih situacija koje su isplivale u javnost vezano za njegovog ministra obrane Marija Banožića bile su dramatičan prikaz ishoda guranja u sukob jednog, po svemu sudeći potkapacitiranog i “zelenog” ministra u sukob s čovjekom koji je postao predsjednik Republike na direktnim izborima i koji se politikom na ovoj razini bavi više od desetljeća. No, to je bio samo početak.
Uhićenje bivše ministrice Gabrijele Žalac i – do posjeta policije – prvog čovjeka ključne agencije za kontrolu EU projekata, doslovno je eksplozija paklene mašine pod cijelu konstrukciju narativa o prirodi Plenkovićeve ere u HDZ-u. Simbolički sigurno najkrupnija korupcijska afera sadašnjeg HDZ-a, koja se potencijalno može rastvoriti u tisuću smjerova, međutim, manji je problem od potpunog debakla DORH-a i Uskoka, debakla koji je toliko golem da je teško povjerovati da je slučajan. Predmet protiv Žalac su, naime, spremili u ladicu, a zatim ga nisu, iako su morali, prijavili novoformiranom Uredu europskog tužitelja. Sreća pa ga je europskim tijelima ranije prijavio novinar Telegrama…
Ostanak Banožića i Božinovića – manjak političke pristojnosti
Naposljetku, presuda Europskog suda za ljudska prava potvrdila je još jedan krajnje neučinkovito odrađen posao DORH-a, koji je napravljen toliko aljkavo, da je gotovo nemoguće zamisliti da je to bilo – slučajno. Radilo se, po svemu sudeći, o pokušaju cijele vertikale hrvatskih institucija da zataškaju nesretnu pogibiju šestogodišnjeg djeteta kako se ne bi postavljalo previše pitanja o upitnoj zakonitosti hrvatske borbe protiv ilegalnih migracija.
Dakle, prošlog tjedna smo svjedočili doslovnom raspadu priče o samostalnosti istražnih i pravosudnih institucija, te činjenici da je ostanak dva ministra na ključnim pozicijama – unutarnja politika i obrana – zapravo, tek demonstracija viška bahatosti i manjka elementarne političke odgovornosti, pa čak i pristojnosti.
Objeručke i objenoške
A onda je došao prosvjed. Nekoliko desetaka tisuća ljudi se na zagrebačkom glavnom trgu okupilo protiv Covid-potvrda i, zapravo, pomoglo uzdrmanom premijeru da se vrati iz jedva podnošljive defenzivne političke pozicije. Činjenica da je Plenković tu priliku objeručke i objenoške prihvatio sasvim je politički legitimna. Premijer se tu, pritom, postavio kao glas razuma, stajući na stranu znanosti i većine građana koji su cijepljenjem potvrdili svoju odgovornost prema sebi, ali i drugim članovima društva.
Ono što, međutim, nije nimalo legitimno i što sigurno ima svoj udio u peteroznamenkastom broju umrlih u pandemiji je – privatizacija. Plenković je još jednom, kao prošlog proljeća bezobzirno privatizirao borbu protiv pandemije za svoju političku korist. “Građani imaju izbor između anarhije i neodgovornih i onih koji su za red i odgovornost, zaštitu zdravlja i svih aktivnosti”, kazao je u utorak Plenković, pokušavajući izbor u koroni svesti na sebe i HDZ s jedne, te ekipu s Trga bana Jelačića s druge strane.
Puljkov uzaludni poziv
Problem je u tome što niti jednom ta “zaštita zdravlja i svih aktivnosti” nije bila projekt koji je nadilazio stranačke interese HDZ-a i što ona, očito, to neće biti ni sad. Iako će možda ovih dana pasti granica i od pet stotina umrlih tjedno (ej, u sedam dana!), Plenković očito nema ni najmanju namjeru pokušati oko očito nedorađenih epidemioloških mjera stvoriti širi politički konsenzus, onakav na kakav ga je baš neki dan pozvao splitski gradonačelnik Ivica Puljak šokiran viđenim u KBC-u Split.
Ne treba biti genijalac da se shvati da bi bilo koja vrsta ograničenja, od Covid potvrda, preko šireg zatvaranja do obaveznog cijepljenja, bila prihvatljivija da se donese što širim konsenzusom parlamentarnih političkih stranaka. Jasno je da bi u takvoj raspravi bili konstruktivni, u najmanju ruku i Centar, i SDP, i socijaldemokrati, i zeleno-lijeva koalicija.
Hladnjače
Ali, problem nije u futuru, problem je u perfektu. Naime, da se tako odlučivalo u pandemiji, prilično je izvjesno da bi povjerenje prema vlastima bilo veće, što bi se očitovalo i u većem poštivanju važećih epidemioloških mjera, višoj procijepljenosti i nižim brojkama u crnoj statistici svakodnevnog umiranja. Koliki bi bio taj učinak konsenzusa, naravno, može se samo špekulirati, ali i da je samo jedan posto (a podrška strankama isključenima iz odlučivanja je, podsjetimo, dobro preko 30-40 posto), mnogo je.
No, za traženje konsenzusa potrebna je određena količina elementarne političke odgovornosti, pa čak i pristojnosti. Potrebno je istrpjeti itekako utemeljena pitanja o tome zašto se tako tragično kasni i u čemu se sve dosad griješilo. Potrebna je, ukratko, barem minimalna razina samokritike.
Stoga je sasvim izvjesno da će Plenković nastaviti po starom, da će odluke donositi Stožer koji je odavno izgubio povjerenje javnosti i Vlada koja odavno iritira dvije trećine građana ove zemlje. A za to vrijeme, zagrebačka groblja povećavaju kapacitete svojih hladnjača.
telegram
