Mediji imaju posla s nezainteresiranom i hladnom publikom. Zato vijest nastoje utopliti dirljivom pričom o osobi: svjedoku, akteru, žrtvi. Prikaz uništavanja Alepa, tragedija migranata, teroristički napad prate dirljive osobne priče. A tek slike!
Tijelo dječaka izbačeno na obalu, pogled djevojčice sa suzama na licu, očaj oca koji sahranjuje djecu, krvavi znakovi policijske brutalnosti, bahati smiješak moćnika, sve nas to dirne, a ne statistika koliko je bombi palo, koliko je ljudi poginulo, koliko se izbjeglica utopilo.
Personalizacija vijesti nije prenošenje prave slike događaja, ona je prenošenje osjećaja i stava.
Usprkos brojnim emisijama o kuhanju, stvaratelji vijesti nikako nisu naučili osnovnu stvar: ne smije se pretjerati sa začinima. Kad vijesti postanu apel na osjećaje, stvarna slika je iskrivljenja. Izgube se mjere, uzroci i posljedice, sve se svede samo na grč emocija.
Pretjerivanje s pozitivnim emocijama ljubavi i solidarnosti primjereno je humanitarnim akcijama i koncertima na kojima se govori o solidarnosti, suosjećanju s bolesnima, zaboravljenima i prezrenima. Pretjerivanje s osjećajima podcjenjivanja, osvetničke mržnje, zavisti i zlobe vode uvredama.
Nisam hladan i bešćutan čovjek.
Volim djecu. Igram se sa životinjama i hranim mačke. No smeta me to šablonsko licitiranje osjećajima.
Smeta me da rodoljublje i čovjekoljublje dobijem zamotano u šareni papir dramatizacije. Sve što je pretjerano izgleda mi lažno.
Nadmetanje u suzama, naricanju i žalovanju smatrao sam balkanskim dinarskim pretjerivanjima, nekom manom ruralne kulture koju nasljeđujemo.
Treba misliti na posljedice – kako će završiti spirala podizanja emocionalnosti u čemu na portalima uvodni tekst prate sve žešći komentari. Ponekad dođe do razmjene uvreda i psovki, podjela na nas i njih.
Strašno je čitati neke komentare napada na Sašu Lekovića. Sam si je prepilio šarafe, a dokaz je da koristi izraz šaraf umjesto vijak. Sigurno nije Hrvat. Saša, ma nemoj. Tomić samo izaziva, pa onda nije čudno da dobije batine ili ga poliju govnima. Pilsel je samo prividno Dragec, a zapravo je Jovo. Hanžeković (ionako nimalo voljen) je oličenje zla, jednostavno sotona. Sve to treba istrijebiti.
Optužba o djeci sotone i izjava da treba rafalom odlučivati u Saboru, tvrdnja da je pokušaj ubojstva zaslužen (dakle opravdan) čin, poruge i laži šire se medijskim prostorom.
Stvorena je atmosfera koja se u komentarima pretvara u skup laži, uvreda, aluzija, mržnje i zla. To nije puka verbalna agresija, to je stvorena atmosfera u kojoj su protivnici neprijatelji, nisu ljudi. S njima se može razgovarati samo psovkama, uvredama, vrijeđanjem porijekla i roditelja, tvrdnjama da uvredu treba isprati samo osvetom.
Što je osim bijesa na umu tih ljudi koji, zaštićeni idiotskim pseudonimima, mnogu psovati, huškati, vrijeđati.
Zamišljam olakšanje koje osjeća čovjek čim je napisao da su zastupnici izdajice koje treba pobiti jer rekao je što misli, što treba reći; valjda će to netko shvatiti i učiniti.
Nabrajanje imena nije dovoljno, sljedeći korak su popisi nepouzdanih ljudi i izdajica, zabranjenih misli, nepoćudnih novinara i pisaca koje treba izbaciti iz čitanki, iz kina – ”neka idu otkuda su došli”. Zamijenimo parolu ”Mala zemlja za veliki odmor” s ”Idite odakle ste došli”.
Zar je važno kada je tko došao? Srbi su u istim selima već stoljeća i to je njihova domovina, a Hrvati su s Kosova, iz Srijema istjerani nedavno. I Davor Stier, i Vinko Nikolić i Drago Pilsel stigli su iz Argentine, iz inozemstva su dolazili i ministri, pa čak i premijer.
Žalosno i opasno.
U kavanskom pozivu na tučnjavu, obračun i pozivanje da se obračun prenese na ulicu ispred saloona osjećam miris obične rakije, čujem urlikanje izgubljenog uma, naslućujem da se tome vesele kukavice kojima je to zabavno jer sa svojim malim životima, ograničenim vizijama i neograničenim besmislima nikada neće doći ni na jednu listu.
Nikad nitko neće čuti za njih, zapamtiti baš njihovo ime. U povijest ne mogu ući porugama, a danas se, kad se zapali hram, govori o piromanu, a ne heroju.
Oni vjeruju u svoju dobrodušnost i uvijek će moći reći da nisu mislili ništa loše, zapravo da nisu mislili ništa.
Zavjere zapravo i počinju takvim osobnim diskvalifikacijama ili pak time da politika i nije drugo nego zavjera. Pa to je uspijevalo u prošlosti. Proglasiti Vesnu Pusić orjunašicom eskalira u uvredama njenog lika, a konačno i dezavuiranjem njenih ideja.
Vladu Gotovca remenom napada (ne znam može li se reći podčasnik ili to zvuči nakaradno). Budiša nije dokazani Hrvat i žrtva komunizma, već sumnjivi element koji ne odobrava rehabilitaciju Stepinca.
Nina Obuljen nije domoljub, izdajica je, kradljivica i općenito pokvarena. Zašto je tako dugo sjedila na sastancima raznih vlada. Sigurno je prikrivena orjunašica koja je podrivala hrvatsku kulturu.
Mesić je izdajica. Manolić i gore od toga, nepristojno ostaje živ i piše memoare.
Sva sreća da ti anonimni komentatori ništa ne čitaju.
Mnogi od tih prozvanih ljudi osvjedočeni su domoljubi, osnivači stranke danas na vlasti i to su pokazali kada je to bio rizik. Tada im se nije osporavala njihova prošlost, već suprotno – slavilo se njihovo iskustvo.
Ma što ja pišem?
Ante Gotovina je špijun i potkupljen da šuti. Krstičević je izdajica. Kotromanović boljševik. Matić kukavica, a njegova knjiga je izmišljotina. Tko misli i odgovorno razmišlja lako dođe u tu skupinu izdajica.
A što tek reći o Stipetiću, Červenku, Tusu, Špegelju, Agotiću? Oficirčine, KOS-ovci i izdajice.
Sva sreća da su neki umrli na vrijeme. Heroji postaju prebjezi, prebjezi sumnjivi domoljubi. Zar bi poruka trebala biti da su krivo odabrali, da su trebali pogaziti svoju savjest i držati se zakletve Maršalu, pa podržati Miloševića, Adžića…, slušati Jovića?
Što će biti s prikazom njihove uloge u nekom budućem TV kalendaru? Ionako su prešutjeli kako se Stipetiću predao čitav korpus, a on kao da se slučajno zatekao u toj sceni.
Hoće li pisci takvih članaka i njihovi potaknuti komentatori biti ponosni na sebe za deset godina? Ili nakon prve prolivene krvi.
Zar oni ne misle duže od trajanja bijesa?
Ili je to politika izazivanja bijesa? Riječ lako postane čin (vidi: Goethe ”Faust”: ”Geschrieben steht: Im Anfang war das Wort ! … Mir hilft der Geist! Auf einmal seh ich Rat. Und schreibe getrost: Im Anfang war die Tat”).
autograf
Tijelo dječaka izbačeno na obalu, pogled djevojčice sa suzama na licu, očaj oca koji sahranjuje djecu, krvavi znakovi policijske brutalnosti, bahati smiješak moćnika, sve nas to dirne, a ne statistika koliko je bombi palo, koliko je ljudi poginulo, koliko se izbjeglica utopilo.
Personalizacija vijesti nije prenošenje prave slike događaja, ona je prenošenje osjećaja i stava.
Usprkos brojnim emisijama o kuhanju, stvaratelji vijesti nikako nisu naučili osnovnu stvar: ne smije se pretjerati sa začinima. Kad vijesti postanu apel na osjećaje, stvarna slika je iskrivljenja. Izgube se mjere, uzroci i posljedice, sve se svede samo na grč emocija.
Tijelo dječaka izbačeno na obalu, pogled djevojčice sa suzama na licu, očaj oca koji sahranjuje djecu, krvavi znakovi policijske brutalnosti, bahati smiješak moćnika, sve nas to dirne, a ne statistika koliko je bombi palo, koliko je ljudi poginulo, koliko se izbjeglica utopilo
Pretjerivanje s pozitivnim emocijama ljubavi i solidarnosti primjereno je humanitarnim akcijama i koncertima na kojima se govori o solidarnosti, suosjećanju s bolesnima, zaboravljenima i prezrenima. Pretjerivanje s osjećajima podcjenjivanja, osvetničke mržnje, zavisti i zlobe vode uvredama.
Nisam hladan i bešćutan čovjek.
Volim djecu. Igram se sa životinjama i hranim mačke. No smeta me to šablonsko licitiranje osjećajima.
Smeta me da rodoljublje i čovjekoljublje dobijem zamotano u šareni papir dramatizacije. Sve što je pretjerano izgleda mi lažno.
Nadmetanje u suzama, naricanju i žalovanju smatrao sam balkanskim dinarskim pretjerivanjima, nekom manom ruralne kulture koju nasljeđujemo.
Treba misliti na posljedice – kako će završiti spirala podizanja emocionalnosti u čemu na portalima uvodni tekst prate sve žešći komentari. Ponekad dođe do razmjene uvreda i psovki, podjela na nas i njih.
Strašno je čitati neke komentare napada na Sašu Lekovića. Sam si je prepilio šarafe, a dokaz je da koristi izraz šaraf umjesto vijak. Sigurno nije Hrvat. Saša, ma nemoj. Tomić samo izaziva, pa onda nije čudno da dobije batine ili ga poliju govnima. Pilsel je samo prividno Dragec, a zapravo je Jovo. Hanžeković (ionako nimalo voljen) je oličenje zla, jednostavno sotona. Sve to treba istrijebiti.
Optužba o djeci sotone i izjava da treba rafalom odlučivati u Saboru, tvrdnja da je pokušaj ubojstva zaslužen (dakle opravdan) čin, poruge i laži šire se medijskim prostorom.
Strašno je čitati neke komentare napada na Sašu Lekovića. Sam si je prepilio šarafe, a dokaz je da koristi izraz šaraf umjesto vijak. Sigurno nije Hrvat. Saša, ma nemoj. Tomić samo izaziva, pa onda nije čudno da dobije batine ili ga poliju govnima. Pilsel je samo prividno Dragec, a zapravo je Jovo. Hanžeković (ionako nimalo voljen) je oličenje zla, jednostavno sotona. Sve to treba istrijebiti
Stvorena je atmosfera koja se u komentarima pretvara u skup laži, uvreda, aluzija, mržnje i zla. To nije puka verbalna agresija, to je stvorena atmosfera u kojoj su protivnici neprijatelji, nisu ljudi. S njima se može razgovarati samo psovkama, uvredama, vrijeđanjem porijekla i roditelja, tvrdnjama da uvredu treba isprati samo osvetom.
Što je osim bijesa na umu tih ljudi koji, zaštićeni idiotskim pseudonimima, mnogu psovati, huškati, vrijeđati.
Zamišljam olakšanje koje osjeća čovjek čim je napisao da su zastupnici izdajice koje treba pobiti jer rekao je što misli, što treba reći; valjda će to netko shvatiti i učiniti.
Nabrajanje imena nije dovoljno, sljedeći korak su popisi nepouzdanih ljudi i izdajica, zabranjenih misli, nepoćudnih novinara i pisaca koje treba izbaciti iz čitanki, iz kina – ”neka idu otkuda su došli”. Zamijenimo parolu ”Mala zemlja za veliki odmor” s ”Idite odakle ste došli”.
Zar je važno kada je tko došao? Srbi su u istim selima već stoljeća i to je njihova domovina, a Hrvati su s Kosova, iz Srijema istjerani nedavno. I Davor Stier, i Vinko Nikolić i Drago Pilsel stigli su iz Argentine, iz inozemstva su dolazili i ministri, pa čak i premijer.
Žalosno i opasno.
U kavanskom pozivu na tučnjavu, obračun i pozivanje da se obračun prenese na ulicu ispred saloona osjećam miris obične rakije, čujem urlikanje izgubljenog uma, naslućujem da se tome vesele kukavice kojima je to zabavno jer sa svojim malim životima, ograničenim vizijama i neograničenim besmislima nikada neće doći ni na jednu listu.
Stvorena je atmosfera koja se u komentarima pretvara u skup laži, uvreda, aluzija, mržnje i zla. To nije puka verbalna agresija, to je stvorena atmosfera u kojoj su protivnici neprijatelji, nisu ljudi. S njima se može razgovarati samo psovkama, uvredama, vrijeđanjem porijekla i roditelja, tvrdnjama da uvredu treba isprati samo osvetom
Nikad nitko neće čuti za njih, zapamtiti baš njihovo ime. U povijest ne mogu ući porugama, a danas se, kad se zapali hram, govori o piromanu, a ne heroju.
Oni vjeruju u svoju dobrodušnost i uvijek će moći reći da nisu mislili ništa loše, zapravo da nisu mislili ništa.
Zavjere zapravo i počinju takvim osobnim diskvalifikacijama ili pak time da politika i nije drugo nego zavjera. Pa to je uspijevalo u prošlosti. Proglasiti Vesnu Pusić orjunašicom eskalira u uvredama njenog lika, a konačno i dezavuiranjem njenih ideja.
Vladu Gotovca remenom napada (ne znam može li se reći podčasnik ili to zvuči nakaradno). Budiša nije dokazani Hrvat i žrtva komunizma, već sumnjivi element koji ne odobrava rehabilitaciju Stepinca.
Nina Obuljen nije domoljub, izdajica je, kradljivica i općenito pokvarena. Zašto je tako dugo sjedila na sastancima raznih vlada. Sigurno je prikrivena orjunašica koja je podrivala hrvatsku kulturu.
Mesić je izdajica. Manolić i gore od toga, nepristojno ostaje živ i piše memoare.
Sva sreća da ti anonimni komentatori ništa ne čitaju.
Mnogi od tih prozvanih ljudi osvjedočeni su domoljubi, osnivači stranke danas na vlasti i to su pokazali kada je to bio rizik. Tada im se nije osporavala njihova prošlost, već suprotno – slavilo se njihovo iskustvo.
Ma što ja pišem?
Ante Gotovina je špijun i potkupljen da šuti. Krstičević je izdajica. Kotromanović boljševik. Matić kukavica, a njegova knjiga je izmišljotina. Tko misli i odgovorno razmišlja lako dođe u tu skupinu izdajica.
Nina Obuljen nije domoljub, izdajica je, kradljivica i općenito pokvarena. Zašto je tako dugo sjedila na sastancima raznih vlada. Sigurno je prikrivena orjunašica koja je podrivala hrvatsku kulturu. Mesić je izdajica. Manolić i gore od toga, nepristojno ostaje živ i piše memoare
A što tek reći o Stipetiću, Červenku, Tusu, Špegelju, Agotiću? Oficirčine, KOS-ovci i izdajice.
Sva sreća da su neki umrli na vrijeme. Heroji postaju prebjezi, prebjezi sumnjivi domoljubi. Zar bi poruka trebala biti da su krivo odabrali, da su trebali pogaziti svoju savjest i držati se zakletve Maršalu, pa podržati Miloševića, Adžića…, slušati Jovića?
Što će biti s prikazom njihove uloge u nekom budućem TV kalendaru? Ionako su prešutjeli kako se Stipetiću predao čitav korpus, a on kao da se slučajno zatekao u toj sceni.
Hoće li pisci takvih članaka i njihovi potaknuti komentatori biti ponosni na sebe za deset godina? Ili nakon prve prolivene krvi.
Zar oni ne misle duže od trajanja bijesa?
Ili je to politika izazivanja bijesa? Riječ lako postane čin (vidi: Goethe ”Faust”: ”Geschrieben steht: Im Anfang war das Wort ! … Mir hilft der Geist! Auf einmal seh ich Rat. Und schreibe getrost: Im Anfang war die Tat”).
autograf
