Film Gazda Daria Juričana treba biti obavezna lektira za sve one koje zanima kako zaista funkcionira hrvatska privreda. Sad kada je film pušten u kinodistribuciju, makar ograničenu, možda se smijemo nadati da će tema Agrokora prestati biti tabu.
Ovaj dokumentarac o Ivici Todoriću reklamira se kao film koji nije o Ivici Todoriću, što je velikim dijelom istina. To je film o hrvatskoj političkoj ekonomiji: o isprepletenosti politike i ekonomije, o izgradnji monopolističkog imperija, te o skučenim horizontima za većinu nas koji ne možemo izbjeći da velik dio života provedemo u sjeni tog poslovnog carstva.
Sad kada je film pušten u kinodistribuciju, makar ograničenu, možda se smijemo nadati da će tema Agrokora prestati biti tabu. Kao i uvijek, ključno je pitanje što da se radi?
Nekoliko je mogućnosti. Prva i najizglednija jest da se ne promjeni ništa. Uostalom, Todorić zapošljava oko 60 tisuća ljudi. Kada bi se krenulo u neku vrstu ofanzive, tu bi se kartu lako dalo iskoristiti. Plaće prodavačica u Konzumu možda jesu male, ali stižu na vrijeme. Želimo li zaista dovesti u pitanju materijalnu sigurnost tih ljudi? Za većinu političara ovdje čitava priča završava. Niti jedan političar koji je razgovarao s Juričanom nije rekao da se protiv Agrokora išta može poduzeti, a jedina saborska istraga završila je u slijepoj ulici.
Pitanje monopolističke kontrole možemo ignorirati i staviti sve nade u to da će se Agrokor ponašati konkurentski jer u nekim sektorima – primjerice trgovini – ima međunarodne konkurente.
Druga je mogućnost da se ide na razbijanje monopola. U filmu je ukratko ocrtana tužna bilanca rada Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, kojoj bi se dalo dodati još toga. Primjerice, Agencija je popustila i kod Agrokorovog preuzimanja Mercatora tražeći tek da zatvori neka prodajna mjesta. Očito ova agencija nema dovoljno političke moći da sama krene u okršaj s Agrokorom. A političari se uvijek mogu kriti iza formule "neka institucije rade svoj posao." U široj javnosti bi se protiv monopola i za tržišno natjecanje mogli zauzeti brojni liberalni komentatori. Ali to se ne događa: čini se da kod njih postoji neka vrsta slijepe pjege kad je riječ o poslovnim imperijima.
S obzirom na to da inače tako žustro brane tržišnu konkurenciju morali bi zagovarati i transformaciju Agrokora u nekoliko manjih firmi. Ali u praksi se liberalizam često izobliči u puku obranu korporacija i "poduzetnika". A nema sumnje da Agrokor jest korporacija, Todorić poduzetnik. Umjesto da zagovaraju antimonopolsku borbu, oni Todoriću daju nagrade. Možda se neki od njih nadaju da će ih Todorić zaposliti i dati im plaću 50 tisuća kuna, koliko dobivaju visoko pozicionirani kadrovi u Agrokoru.
Nema smisla mnogo očekivati niti od domaćih ekonomista. Samuelsonov udžbenik za ekonomiju, udžbenik koji je odgojio generacije ekonomista, doduše daje prostor monopolima, ali odmah dodaje kako su "istinski monopoli danas rijetki", te zaključuje kako oni "obično postoje uz određeni oblik državne zaštite".To naravno nije sasvim pogrešno, pa niti u slučaju Agrokora koji se koristi raznim državnim potporama. Ali jiu-jitsu manevar je obavljen i krivca se odmah traži u državi.
Udžbenici koji konkuriraju Samuelsonovom, poput Mankiwovog ne vide stvari mnogo drugačije. Pred kraj poglavlja o monopolima Mankiw citira čikaškog ekonomista Georga Stiglera koji kaže kako je "stupanj tržišnog neuspjeha u američkoj privredi mnogo manji od političkog neuspjeha koji nastaje iz nesavršenosti ekonomskih politika u stvarnim političkim sistemima". Dakle, bolje je ne raditi ništa. Ekonomistima je prirodni refleks da problem vide u politici, ne u privredi.
Treća je mogućnost nacionalizacija. Ako su šanse za antimonopolsku ofanzivu male, za nacionalizaciju su još manje. Pri tome nema mnogo smisla da se privatni vlasnik tek zamjeni s državom. Svi koji rade u kompaniji trebali bi imati udio u vlasništvu. U manjem postotku to bio trebalo važiti i za širu javnost, s obzirom da je Agrokor danas toliko velik da donosi odluke od javnog interesa. Osim toga, potrebno bi bilo ići i u demokratizaciju odlučivanja u Agrokoru. Lijeva vizija transformacije velikih kompanija nezamisliva je bez nekog oblika demokratizacije onoga što se događa u kompanijama. Postoji za to podloga i u ekonomskoj znanosti, doduše heterodoksnoj.
Albert Hirschman je pokazao da u nekim situacijama tržišni "izlazak" (prestanak kupovine) može utjecati na ponašanje kompanija, ali da je kod monopola potencijalno efikasniji politički "glas" (pobuniti se). Dakle, transformacijom u neku vrstu kooperative, Agrokor ne bi nužno postao manje ekonomski uspješan. Da privatno vlasništvo nije jedini efikasni put pokazuju slučajevi kao što je baskijski Mondragon koji zapošljava više od 70 tisuća ljudi, više čak i od Agrokora. Razumije se da je ovo teren na kojem nema gotovih rješenja, a predlošci poput Mondragona nisu nužno u svemu pozitivni niti bi ih bilo moguće u svemu kopirati. Ali alternativu nije nemoguće zamisliti, koliko god da se stvari ovog trenutka činile bezizglednim.
U Juričanovom se filmu Todorić prikazuje kao netko tko se kloni konflikata i pravnog i političkog talasanja. Za razliku od drugih tajkuna koji su počinili grešku da se previše vežu za politiku, Todorić uspješno balansira u raznim uvjetima. Međutim, gore skicirana transformacija zasigurno ne bi mogla proći bez ogromnih otpora. Za ovakav scenarij – u kojem progresivna ljevica vodi glavnu riječ – preduvjeti danas ne postoje. Potrebno bi bilo imati snažan politički pokret oboružan kako aktivistima tako i pravnicima.
Juričanov film je značajan jer nam pomaže da započnemo s politizacijom ovog pitanja. Pomaže nam da pitanje Agrokora pretvorimo u javnu stvar.
h-alter
Ovaj dokumentarac o Ivici Todoriću reklamira se kao film koji nije o Ivici Todoriću, što je velikim dijelom istina. To je film o hrvatskoj političkoj ekonomiji: o isprepletenosti politike i ekonomije, o izgradnji monopolističkog imperija, te o skučenim horizontima za većinu nas koji ne možemo izbjeći da velik dio života provedemo u sjeni tog poslovnog carstva.
Sad kada je film pušten u kinodistribuciju, makar ograničenu, možda se smijemo nadati da će tema Agrokora prestati biti tabu. Kao i uvijek, ključno je pitanje što da se radi?
Nekoliko je mogućnosti. Prva i najizglednija jest da se ne promjeni ništa. Uostalom, Todorić zapošljava oko 60 tisuća ljudi. Kada bi se krenulo u neku vrstu ofanzive, tu bi se kartu lako dalo iskoristiti. Plaće prodavačica u Konzumu možda jesu male, ali stižu na vrijeme. Želimo li zaista dovesti u pitanju materijalnu sigurnost tih ljudi? Za većinu političara ovdje čitava priča završava. Niti jedan političar koji je razgovarao s Juričanom nije rekao da se protiv Agrokora išta može poduzeti, a jedina saborska istraga završila je u slijepoj ulici.
Pitanje monopolističke kontrole možemo ignorirati i staviti sve nade u to da će se Agrokor ponašati konkurentski jer u nekim sektorima – primjerice trgovini – ima međunarodne konkurente.
Druga je mogućnost da se ide na razbijanje monopola. U filmu je ukratko ocrtana tužna bilanca rada Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, kojoj bi se dalo dodati još toga. Primjerice, Agencija je popustila i kod Agrokorovog preuzimanja Mercatora tražeći tek da zatvori neka prodajna mjesta. Očito ova agencija nema dovoljno političke moći da sama krene u okršaj s Agrokorom. A političari se uvijek mogu kriti iza formule "neka institucije rade svoj posao." U široj javnosti bi se protiv monopola i za tržišno natjecanje mogli zauzeti brojni liberalni komentatori. Ali to se ne događa: čini se da kod njih postoji neka vrsta slijepe pjege kad je riječ o poslovnim imperijima.
S obzirom na to da inače tako žustro brane tržišnu konkurenciju morali bi zagovarati i transformaciju Agrokora u nekoliko manjih firmi. Ali u praksi se liberalizam često izobliči u puku obranu korporacija i "poduzetnika". A nema sumnje da Agrokor jest korporacija, Todorić poduzetnik. Umjesto da zagovaraju antimonopolsku borbu, oni Todoriću daju nagrade. Možda se neki od njih nadaju da će ih Todorić zaposliti i dati im plaću 50 tisuća kuna, koliko dobivaju visoko pozicionirani kadrovi u Agrokoru.
Nema smisla mnogo očekivati niti od domaćih ekonomista. Samuelsonov udžbenik za ekonomiju, udžbenik koji je odgojio generacije ekonomista, doduše daje prostor monopolima, ali odmah dodaje kako su "istinski monopoli danas rijetki", te zaključuje kako oni "obično postoje uz određeni oblik državne zaštite".To naravno nije sasvim pogrešno, pa niti u slučaju Agrokora koji se koristi raznim državnim potporama. Ali jiu-jitsu manevar je obavljen i krivca se odmah traži u državi.
Udžbenici koji konkuriraju Samuelsonovom, poput Mankiwovog ne vide stvari mnogo drugačije. Pred kraj poglavlja o monopolima Mankiw citira čikaškog ekonomista Georga Stiglera koji kaže kako je "stupanj tržišnog neuspjeha u američkoj privredi mnogo manji od političkog neuspjeha koji nastaje iz nesavršenosti ekonomskih politika u stvarnim političkim sistemima". Dakle, bolje je ne raditi ništa. Ekonomistima je prirodni refleks da problem vide u politici, ne u privredi.
Treća je mogućnost nacionalizacija. Ako su šanse za antimonopolsku ofanzivu male, za nacionalizaciju su još manje. Pri tome nema mnogo smisla da se privatni vlasnik tek zamjeni s državom. Svi koji rade u kompaniji trebali bi imati udio u vlasništvu. U manjem postotku to bio trebalo važiti i za širu javnost, s obzirom da je Agrokor danas toliko velik da donosi odluke od javnog interesa. Osim toga, potrebno bi bilo ići i u demokratizaciju odlučivanja u Agrokoru. Lijeva vizija transformacije velikih kompanija nezamisliva je bez nekog oblika demokratizacije onoga što se događa u kompanijama. Postoji za to podloga i u ekonomskoj znanosti, doduše heterodoksnoj.
Albert Hirschman je pokazao da u nekim situacijama tržišni "izlazak" (prestanak kupovine) može utjecati na ponašanje kompanija, ali da je kod monopola potencijalno efikasniji politički "glas" (pobuniti se). Dakle, transformacijom u neku vrstu kooperative, Agrokor ne bi nužno postao manje ekonomski uspješan. Da privatno vlasništvo nije jedini efikasni put pokazuju slučajevi kao što je baskijski Mondragon koji zapošljava više od 70 tisuća ljudi, više čak i od Agrokora. Razumije se da je ovo teren na kojem nema gotovih rješenja, a predlošci poput Mondragona nisu nužno u svemu pozitivni niti bi ih bilo moguće u svemu kopirati. Ali alternativu nije nemoguće zamisliti, koliko god da se stvari ovog trenutka činile bezizglednim.
U Juričanovom se filmu Todorić prikazuje kao netko tko se kloni konflikata i pravnog i političkog talasanja. Za razliku od drugih tajkuna koji su počinili grešku da se previše vežu za politiku, Todorić uspješno balansira u raznim uvjetima. Međutim, gore skicirana transformacija zasigurno ne bi mogla proći bez ogromnih otpora. Za ovakav scenarij – u kojem progresivna ljevica vodi glavnu riječ – preduvjeti danas ne postoje. Potrebno bi bilo imati snažan politički pokret oboružan kako aktivistima tako i pravnicima.
Juričanov film je značajan jer nam pomaže da započnemo s politizacijom ovog pitanja. Pomaže nam da pitanje Agrokora pretvorimo u javnu stvar.
h-alter
