Ubrzala je korak ali činilo se da je sjena brža i da će je stići. Sat na gradskom tornju otkucao je tri sata i osim pospanog goluba koji je kljucao ostatke nečijeg bureka nije bilo nikoga da je zaštiti. Naglo je skrenula prema prolazu u stari dio grada i pogledala u treperavu svjetlost gradske svjetiljke pomislivši da mu je uspjela zametnuti trag. Već idući tren preplavio ju je osjećaj naivnosti. Sjena se ponovo pojavila na staklenim vratima robne kuće. Vrijeme karnevala završilo je prije dva mjeseca i pitala se da li je ovo možda šala njenih prijateljica koje su joj obećale iznenađenje za rođendan ali rođendan joj je tek za nekoliko dana i striper je sigurno ne bi lovio gradom u gluho doba noći odjeven u plašt sa bijelom maskom na licu. Preplavila ju je jeza i počela je drhtati.

 

- Pokaži se manijače? Čuješ li što ti kažem? Pozvati ću policiju?

 

Pokušala je očajnički napipati mobitel u torbici ali sjetila se da joj je ostao u uredu. Jasna je radila u odjelu za gradske projekte i poznata po svojoj nepotkupljivosti često je dolazila u sukob sa strankama. Sve se teže nosila sa pritiskom zbog izdavanja dozvole za projekt nove gradske knjižnice. Nije se naime slagala sa lokacijom koja je trebala narušiti vizuru starog grada i smjestiti novu knjižnicu točno pored robne kuće Korzo upravo na mjesto gdje ju je tamna sjena sada sustigla. Počela je primati prijeteće pozive a u stanu su se počele događati neobjašnjive stvari. Tulipane iz vaze zamijenile bi krizanteme kojih se bojala još iz mladosti. Pomislila je kako bi trebala potražiti pomoć ali onda bi morala na bolovanje a to kao lokal patriot nikako nije željela sada kada je otkazivanje novog projekta bio pred vratima.

- Ako ne prestaneš početi ću vrištati!!! Čuješ li me pervertitu jedan?

Iz mraka se začulo hihotanje i dozivanje pusicama. Znala je da mu neće još dugo moći bježati i da bi je vrisak mogao lišiti života. Nije se mogla pomiriti s činjenicom da se ovo događa usred Rijeke a ne u nekom niskobudžetnom američkom filmu strave. Neki dan je u novinama pročitala da policija noću više ne šalje svoje ophodnje zbog uštede na prekovremenim satima i njen progonitelj je to zacijelo dobro znao. Neonska reklama kockarnice osvijetlila je njeno prestravljeno i lice i odlučila je dati sve od sebe ne bi li uspjela pobjeći na sigurno. Počela je trčati najbrže što može ne mareći za peticu koja se odlomila na prvom šahtu ispred nje. Proklinjala je trenutak kad ju je prijateljica ispred gradskog poglavarstva pitala treba li joj prijevoz a ona ju je galantno odbila samo zato jer joj je u uredu išla na živce. Proklinjala je uredsku zabavu koja se odužila do sitnih sati ali da nije došla ispalo bi da se ne želi susresti sa Ivanom a upravo njemu je bilo najviše stalo da projekt nove gradske knjižnice zaživi upravo u starom gradu. Proklinjala je sve čega se sjetila pa čak i čistačicu koja joj se svako jutro tako usiljeno smiješila pitajući je za zdravlje. Mislila je da trči prema spasu ali postajalo je sve mračnije. Uskoro je vidjela dvije sjene ispred i iza sebe. Zastala je na tren izgubivši dah i oslonivši se na trošan zid zgrade. Pokušala se orijentirati očajnički tražeći tabelu s nazivom ulice i tada je konačno uočila jedva vidljivo bijelim slovima ispisano pod Kaštelom 13. Nije više imala snage i drhtavom rukom otvorila je masivna kovana vrata prepuna ornamenata i sa dominantnom figurom zmaja na sredini. Zastala je na trenutak u mraku zadržavajući dah ne bi li čula zvuk koraka koji su je neumorno gonili ali ništa osim sablasne tišine. Osjetila je kako je prožima olakšanje i čak se zapitala nije li možda to samo umislila zbog umora. Jedva čujno nasmijala se stvarajući jeku u mračnom hodniku. Pokušala je napipati šalter na mjestu gdje je očekivala da će ga naći ali umjesto toga susrela se sa nečijim prstima. Hodnikom se prolomio vrisak i zamalo je izgubila svijest ali ruke su je pridržale da ne padne.
- Ne bojte se gospođice, sada ste na sigurnom. Glas gotovo da je dopirao iz samih Apolonovih usta. Sa takvom bojom glasa susrela se samo u svojoj mašti čitajući ljubavne romane za dugih zimskih noći.

- Hoćete li molim vas pozvati policiju? Mislim da me slijedi manijak? molećivo je upitala.

- Nema potrebe za time Jasna. Sada si na sigurnom. Pođi sa mnom.

- Ali odakle znate moje ime? Ja vas ne poznajem i nikada nisam bila ovdje.

Pokušala je krenuti prema izlazu ali ruke su je zadržale. Nije mogla razaznati da li je stisak grub ili nježan ili čak možda uopće nije stisak. Noge su htjele prema izlazu ali misli su se polako predavale opojnom glasu koji ju je vabio prema odškrinutim vratima stana. Malo će se odmoriti prije odlaska jer što ako je manijak još uvijek vani. Tako je! Osim toga između manijaka i Apolona čije je lice obasjano svjetlošću kad su se približili stanu sada jasno mogla vidjeti ipak će izabrati ovu drugu opciju. Netko drugi iznutra je do kraja otvorio vrata. Ponovo ju je obuzeo strah shvativši da je još netko u stanu.

- Uđite gospođice. Dozvolite da vam pridržim kaput.

Strah je zamijenila neugoda jer je baš danas obukla bundu od lisice a bunde su već odavno bile tako nepopularne. Osim toga prijateljice su joj stalno govorile kako će tako teško uloviti muža jer će potencijalni kandidati pomisliti da „pada“ samo na bunde. Sa olakšanjem je dopustila da joj taj neznani stariji gospodin u elegantnom odijelu pridrži bundu i iznenadila se spoznavši da mr. Apolon nije ušao za njom u stan.

- Pođite za mnom gospođice. Uljudno joj se pritom naklonio i ispruženom rukom pokazao prema dvostrukim masivnim hrastovim vratima.

Ponovo je uočila lik zmaja na njima nesigurno zakoračivši i taman se htjela okrenuti kad su se vrata iznenada otvorila pružajući prizor koji ju je užasnuo. U sobi prepunoj svijeća poslaganih na pravilnom razmaku čak i po policama s knjigama isticalo se drveno prijestolje filigranski rezbareno stoljećima. Nije joj promaknuo znak zmaja na rukohvatu kojeg je gladio kažiprst muške ruke. Na glavi je imao istu onakvu masku koja ju je progonila riječkim ulicama ali iza prijestolja stajale su još četiri stasite figure sa identičnim maskama. Vođa je na sebi imao crveni ogrtač a tjelohranitelji crne. Vrata iza nje hitro su se zatvorila ostavljajući svaku nadu u bijeg a duboki prodorni glas obratio joj se smireno: - Nisi ovo očekivala jel'da?- -Mislila si da te nećemo iznenaditi?-

Koljena su joj izdajnički klecala i jedva je smogla snage izustiti: -Ttttko ste...-

-Šuti!- prekinuo ju je. – -Odgovaraj samo ono što te pitamo.- -Još jednom te pitam zar si stvarno mislila da te nećemo naći?-

-Nisam ništa mislila.- konačno se malo sabrala odgovorivši odlučno. –Vi ste me pratili kroz grad?-

-Mi smo te pratili kroz život glupačo!- -Misliš da je ono sa cvijećem bilo slučajno?- -Misliš da te čistačica koju ujutro viđaš na stubištu toliko voli i da te želi sresti ama baš svako jutro?- nasmijao se čvrsto obujmivši zmajevu glavu na naslonu.

-Ali što želite od mene?- -Evo ako želite novac dati ću vam sve što imam samo me pustite molim vas.- -Nikome neću reći evo čak ću podići i svoju ušteđevi…-

-Dosta!- prekinuo ju je usred rečenice ustavši sa prijestolja. –Zar misliš da nam treba tvoj novac?- -Novac je moć ali nije sve.- -Zapamti to dobro!- -Mi posjedujemo ovaj grad od pamtivijeka.- -Još od doba Frankopana mi smo u svakoj zgradi, u svakom kvartu i naše su oči posvuda.- -Nisi li na ulasku u trsatsku gradinu uočila s desne strane položenu kamenu ploču sa likom zmaja?- -Nisi li primijetila da je ispred željezničke stanice lokomotiva okrenuta u lijevo?-

-Pustite me, učiniti ću sve što želite, samo me pustite!- zavapila je očajnički. Na granici svjesnosti začula je glas sa prijestolja: -Skidaj se sada!- Oštra bol sa lijeve strane prsa bacila ju je na koljena. Pokušala je udahnuti zrak ali sve što je osjećala u ustima bila je primjesa izgorjelih svijeća. Kroz maglu je čula zadnje riječi: -Ali nisam to rekao vama Jasna.- -Rekao sam to striperu koji se upravo sada trebao skinuti povodom vašeg rođendana.- -Čujete li me Jasna?- -Mene je samo unajmila vaša…-

Naizmjenični bljeskovi policijske rotirke pulsirali su obližnjim zidovima stare gradske jezgre povremeno obasjavajući lica znatiželjnih stanara. Limeni sanduk hitro je kliznuo u mrtvačko vozilo. Netko je naknadno pored sanduka položio bundu.

-Nije vaša krivica gospodine, događa se.- -Obavijestili smo vašu kazališnu kuću što se dogodilo i vaš će kostimograf doći za pola sata po maske.- Inspektor je sklopio svoj notes i pospremio ga rutinski u desni džep crnog balonera. –Njeno srce nije izdržalo ovaj šok i vjerujte mi često izlazimo na intervencije upravo povodom sličnih djevojačkih zabava.- -Sada više ništa ne možemo učiniti pokoj joj duši a čujem i da je bila neka važna djelatnica u poglavarstvu?- -Šteta…-

-Mama zašto ne mogu dobiti sladoled?- Bucmasti je dječak pokušao sa obje noge usporiti svoju majku.

-Ne gnjavi, ajde vidiš da smetaš barbi.- ukorila ga je i povukla jače za ruku.

-Ništa, ništa gospođo.- nasmiješio im se dobroćudno pogladivši dječaka po kosi. –Svi smo nekoć bili djeca.- Potom je razvio plan gradnje mjerkajući prostor ispred robne kuće sve do zgrade u kojoj je njegova kolegica tako nenadano napustila ovaj svijet.-

-Evo gospođice Marina, zapišite izvođačima radova da pripaze na ovaj tunel ispod zemlje koji vodi iz buduće knjižnice kroz onu zgradu ondje sve do trsatske gradine i ostave ga nedirnutog.-

-Nema problema Ivane ili te trebam zvati šefe?- nasmijala se vraćajući mu zavodljivo kemijsku olovku.

-Ovdje me ipak zovi šefe.- Zataknuo je kemijsku za desni gornji džep svog novog markiranog odijela i brižljivo poravnavši zlatni znak zmaja na njoj.
-Negoooo Marina imate li vi još uvijek broj onog kazališta koje iznajmljuje glumce za kućne zabave?-
-Mislim da će nam uskoro opet trebati njihove usluge.- -Imam novi tekst kojeg trebaju naučiti napamet do subote…-