Prvo nekoliko notornih činjenica: hrvatski N1 je, uza sve svoje mane, tvorničke greške i produkcijska ograničenja, televizija koja najšire zahvaća hrvatsku društvenu, političku i kulturnu zbilju. Jedina hrvatska televizija u kojoj opozicijski političari mogu očekivati jednak tretman kao i oni koji su na vlasti. N1 je ona televizija koja je svojim programom stvarala ravnotežu u odnosu na stranačko-režimske programe cjelokupne Hrvatske radiotelevizije, kao i na HDZ-u, Vladi i Andreju Plenkoviću svjetonazorski bliske i srodne informativne programe komercijalnih i izrazito populističkih televizija s nacionalnom frekvencijom. Izvanredno dobro to se moglo vidjeti u izbornoj predsjedničkoj noći, kada je samo N1 izvještavao o onom što se zbilja događalo, dok su HTV1, Nova i RTL stvarali onu vrstu infotejment iluzije koja je imala trostruk cilj: svesti izbore na pripovijest o taštini dvojice muškaraca i sasvim zanemariti demokratski i politički smisao izbora, predsjedničke izbore protumačiti kao oblik općenarodne zabave s elementima pučkog humora, poništiti javni značaj događaja, svesti ga na razinu “Života na vagi”, “Gospodina Savršenog” i “Mrkomira I”. Da nije bilo N1, ne samo da ne bismo znali što se događalo, nego bi bilo moguće producirati stvarnost u kojoj se nije događalo ništa, i u kojoj su predsjednički izbori ništa.
Da je tako i da je hrvatski N1 doista posljednja brana pred pustošećim spojem televizijskog jednoumlja i plitkoumlja, moglo se razumjeti prethodnih mjeseci i godina kada je režim ovoj televiziji uskraćivao nacionalnu koncesiju, ili kada je Andrej Plenković u trenucima svedržačkog bijesa govorio da je N1 “nelegalan i polulegalan” medij i kada je uporno, imenujući ih ili ih ne imenujući, u svojim monolozima za javnost, napadao N1 i njegove novinare. Pritom, HRT je u njegovoj interpretaciji bio “naša televizija”, i o kadrovskoj i svakoj drugoj politici na HRT-u govorio je kao da govori o stanju i odnosima u Vladi, stranci ili u saborskoj većini. Riječi koje je izgovarao i kojim je diskvalificirao N1 ne razlikuju se od riječi koje predsjednik Srbije koristi za srpski N1. Iste su, kao da su ih skupa smišljali, ili kao da svedržiteljski um nije u stanju smisliti drukčije riječi, čak ni kada ima legitimaciju Europske Unije i tobožnjeg pripadanja onom slobodnom i demokratskom dijelu euroazijskog kopna. Ne razlikuje se bitno ni načini na koje su režimi u Hrvatskoj i u Srbiji administrativno onemogućavali i blokirali rad N1, iscrpljujući pritom produkcijske mogućnosti dviju istoimenih, a zapravo različitih televizija. Srpski N1 je, naime, izričito i radikalno antirežimski i često funkcionira kao isključiva opozicijska platforma i kao megafon masovnih građanskih pokreta, što je, s obzirom na okolnosti u Srbiji, razumljivo i profesionalno prihvatljivo. Hrvatski N1 pokušava, ili je pokušavao, djelovati kao informativna platforma u jednom demokratskom i slobodnom društvu, što je na trenutke bivalo i manje razumljivo, jer ako je hrvatsko društvo doista demokratsko i slobodno, kako je onda moguće i zašto je onda potrebno da N1 bude protuteža drugim televizijama, naročito režimskom i stranačkom HRT-u? I još jedna razlika tu postoji: kad god bi predsjednik Srbije Aleksandar Vučić nasrnuo na N1, sa strane njegovih oponenata, a naročito neovisnih i opozicijskih novinara i intelektualaca, dogodila bi se reakcija. Plenkovićeva diskvalifikacija N1 kao “nelegalne i polulegalne” televizije naišla je na ciničnu hrvatsku šutnju. Dok je ona druga, koju su izgovarali i premijer i njegova uža posluga, da N1 ne može dobiti nacionalnu koncesiju jer mu je, kobajagi, “uredništvo u Luksemburgu”, dostojna i Lukašenka, i Putina, i pripovijesti o novinarima kao stranim agentima, naokolo po medijima prenošena kao legitiman stav i mišljenje, ili čak kao stvarno stanje stvari.
Hrvatski N1, kao ni druge televizije u Hrvatskoj, uključujući, naravno, i one dvije treš televizije s nacionalnom frekvencijom, izuzev HTV-a, nema redakciju za kulturu, pa tako nema ni programe iz kulture. To je hrvatski informativni i medijski standard, koji se razlikuje i od standarda koji postoji na Zapadu, ali i od standarda koji postoji u Srbiji: visoku, elitnu, živu kulturu u Hrvatskoj ne proizvode, ne komentiraju, ne doživljavaju televizije koje ne financira država. Tako da nikada u svojoj povijesti RTL ni Nova nisu proizveli nikakav kulturni program, niti su na RTL-u i Novoj ikad postojali televizijski formati u kojima bi se mogli pojaviti hrvatski, europski, svjetski pisci, redatelji, glazbenici… HRT, pak, pod paskom režima, stvara kulturne kanone, ali u tom smislu HTV3 nije ništa manje režimski od dnevnika HTV-a ili od HTV-ova intervjua s Plenkovićem. Na HRT-u postoje teme iz kulture, postoje knjige i filmovi, o kojima se ne treba, ili o kojima se ne smije govoriti, postoji HRT-ov Index Librorum Prohibitorum, koji se od onoga crkvenog razlikuje po tome što nije javno oglašen. Cenzura prešućivanjem način je na koji HRT pomaže režimskim institucijama u stvaranju kulturnih kanona, često bivajući i ona nadinstitucija koja rađa nove instant besmrtnike. A kako ne postoje alternativni mediji, nema televizije, nema radija, nema televiziji srodnog medija koji bi bili glas protivljenja ili koji bi naprosto razbijali HRT-ovu cenzuru prešućivanjem, stvar zapravo vrlo uspješno funkcionira.
Ali bez obzira na to što hrvatski N1 nema redakciju za kulturu, zahvaljujući pojedinim svojim novinarima, često se događalo da hrvatski pisci, umjetnici, kulturni radnici gostuju uglavnom u emisijama koje su osmišljene u produkcijski vrlo jeftinom formatu televizijskog talk showa, iliti razgovaraonice. Tako se dogodilo da je u posljednje dvije-tri godine više toga ozbiljnog o književnosti, društvu i umjetnosti izgovoreno u emisijama N1, nego u svim kulturnim programima HTV-a, uključujući i famozni pseudo-kulturni kanal HTV3. Događalo se to ponajprije i ponajviše zahvaljujući Iliji Jandriću, jednom od preostalih obrazovanijih i zainteresiranijih hrvatskih televizijskih novinara, koji je u emisiju “Pressing” počesto dovodio pisce i umjetnike, te je razgovarao s njima na način koji je sugerirao dvije stvari: književnost i umjetnost nisu dosadne i Hrvatima nerazumljive djelatnosti, televizijski program ne mora nužno biti pedofilno pjevalište, koje je pritom i financirano haračem televizijske pristojbe.
Sredinom siječnja smo, uglavnom zahvaljujući fejsbuku i sličnim platformama, saznali za “restrukturiranje” na N1, tojest za otkaze Iliji Jandriću, Igoru Bobiću, Sandri Križanac, Mašenki Vukadinović. Događa se to, povijesno gledano, u trenucima kada Donald Trump svoju stražnjicu spušta na američki prijestol i kada se diljem Europe i Svijeta dečki i cure s društveno-političkih margina nadaju uspostavi svoga svevlašća. Događa se to pred lokalne izbore u Hrvatskoj i nakon što je, zahvaljujući N1, činjenica da Plenković predsjedniku Republike nije čestitao pobjedu na izborima i da je članovima svoje stranke zabranio da to i u vlastito ime čine, protumačena kao kriza demokracije u Hrvatskoj. “Restrukturiranje” N1 pobjeda je Andreja Plenkovića i HDZ-a u borbi protiv jedne televizije. Nanošenje štete pričama o luksemburškom uredništvu i o polulegalnoj televiziji urodilo je plodom. I kako to biva u demokratski deficitarnim društvima i režimima, ne utječu svojim informiranjem mediji na politiku, nego politika svojim informiranjem suzbija medije.
Čudna je bila reakcija Tihomira Ladišića, direktora vijesti i programa N1. “N1 Hrvatska provodi razgovore sa sindikatom i zaposlenicima kako bi se finalizirali detalji, uključujući imena novinara i urednika koji ostaju u timu. Molimo za razumijevanje jer je ovo vrlo osjetljivo razdoblje za cijeli tim.” Ta riječ “tim” je naprosto neodgovarajuća. Ona pripada svijetu sporta, nogometa, rukometa, košarke, svijetu politike i svijetu visokog korporacijskog menadžeraja. Kada je u intelektualnim poslovima, a novinarstvo je još uvijek prvorazredna intelektualna djelatnost, kada je na jednoj televiziji riječ o “timu”, tada više ne može biti riječ o novinarstvu. Premda je dobra redakcija uvijek zajednica u kojoj članovi jedni drugima daju moralnu pa i emocionalnu prisegu, i premda su u dobroj redakciji ljudi jedni drugima bezrezervna podrška, oni nisu nikakav tim. A teško bi se i mogao zamisliti televizijski tim u Hrvatskoj u kojem ne bi bilo mjesta za Iliju Jandrića, ili za preostalo troje. I još nešto što smo naučili baveći se medijima u Hrvatskoj i živeći unutar pojedinih hrvatskih redakcija: gdje god se sklapa “tim” u kojemu najbolji više nisu najbolji, nego se traži nešto drugo, mlađe, ljepše i, recimo, sisatije, radi se samo o tome da se “timski” mijenjaju pravila igre i “timski” se mijenja pravac u kojem se “timski” napada. Čemu, na neki način, i odgovara riječ restrukturiranje ili preustroj. Tako se, naime, mediji preustrojavaju u PR agencije. Ali možda je novinar Ladišić samo pogriješio riječ, možda je radeći kao direktor preuzeo rječnik i leksik menadžeraja i poduzetništva. Samo, problem je u tome što nije moguće ispravno misliti pogrešnim riječima. Radi se naprosto o tome hoće li se uredništvo iz Luksemburga preseliti na Markov trg.
