Priča o Ivani i ovima oko nje

U sklopu obilježavanja Međunarodnog dana muzeja, 18. svibnja, Hrvatsko muzejsko društvo već tradicionalno dodjeljuje godišnje nagrade i nagradu za životno djelo. Za dodjelu nagrada primaju se prijave za izuzetna ostvarenja iz područja muzejske djelatnosti: izložbe, prijedlozi i realizacije stalnih postava, nakladništvo, pedagoški, promidžbeni, restauratorski i dokumentacijski programi i projekti. Čitajući popis prijavljenih, a nema ih mnogo za zemlju s 281 registriranim muzejom, podosta se može saznati o muzejskoj "sceni" u Hrvatskoj: njenim raznovrsnim djelatnostima, zanimljivim izvedbama, kreativnim pojedincima, ali i o muzejskom siromaštvu, kreativnom i financijskom deficitu i baštinskom pogledu na umjetnost. Tako se može saznati da su u kategoriji za realizirani izdavački projekt, kataloge svojih izložbi prijavili tri muzeja, jedan institut i jedno pučko otvoreno učilište, a jedan je muzej prijavio knjigu o svojoj djelatnosti.

Na putu za Ogulin

Kao i uvijek, kategorija newcomera ili kategorija za realizirani stalni postav možda je najzanimljivija jer oslikava trenutno stanje te scene, njen potencijal novoga i drugačijega u izvršavanju poslanja "očuvanja, zaštite, prezentacije i interpretacije" građe. Ove su godine bila tek dva prijedloga: stalni je postav prijavio Muzej automobila Ferdinand Budicki u Zagrebu, a stalnu muzejsku izložbu Centar za posjetitelje Ivanina kuća bajke u Ogulinu. Na određeni način, ova dva pristigla prijedloga oslikavaju širi kontekst današnje muzejske djelatnosti koju vrednuje i utvrđuje Hrvatsko muzejsko društvo. Problem ne predstavlja samo to što među prijavljenim izložbama od deset pristiglih prijedloga tek dva obrađuju noviju povijest: izložba o omladinskoj sceni od početka sedamdesetih do kraja osamdesetih godina 20. stoljeća u Koprivnici te retrospektiva Vojina Bakića u Muzeju suvremene umjetnosti. Radi se o samom poimanju novoga i drugačijega unutar muzejske struke, ali i društva u cjelini. Je li potrebno baviti se sadašnjošću da bi bili suvremeni? Ili suvremenost muzejske institucije znači njenu sposobnost komunikacije sa širim slojevima društva?

Centar za posjetitelje Ivanina kuća bajke posjetili smo krajem svibnja ove godine, netom po odluci HMD-a kojom je ogulinski multimedijalni centar nagradio za stalnu izložbu. U kontekstu ovdašnjih muzejskih prilika i poimanja izložbi, Ivanina kuća bajke je zabavni park u kojem možeš biti emocionalno angažiran, kreativan i radoznao. Drvo u čije deblo ulaziš da slušaš bajku, ogledalo koje prorokuje tvoj čudovišni alter-ego, mnogo interaktivnih ekrana i rukom ispisanih natpisa, potom boje, boje, boje, ponegdje i knjige na zidu, mnogo mjesta za mekano i udobno sjedenje. To ne može biti muzejska institucija jer čini da se odrasli osjećaju ugodno. Naime, dopustite djeci da se u prvom susretu s muzejom ne ustručavaju u zvukovima, pokretima i dodirima. Ponašali bi se jednako kao i u Ivaninoj kući bajke.



Stvaranje nove tradicije

Ogulinska priča započinje 2006. godine izradom razvojno istraživačkog projekta kulturnog turizma Ogulin - zavičaj bajke u kojemu su Ogulinski festival bajke i Centar za posjetitelje Ivanina kuća bajke zamišljeni kao stupovi razvoja "jedne sasvim posebne destinacije kulturnog turizma u kontinentalnom dijelu naše zemlje", kako piše na njihovim službenim stranicama. Projektnu ideju i studiju izradila je Dragana Lucija Ratković Aydemir iz tvrtke Muze d.o.o. za savjetovanje i upravljanje projektima u kulturi i turizmu iz Zagreba, a naručitelj i nositelj projekta je Turistička zajednica Grada Ogulina s direktoricom Ankicom Puškarić. Prvi je Ogulinski festival bajke organiziran u lipnju 2006. godine (kreativni direktor Željko Zorica) koja je označila i početak suradnje s dizajnerskim Studijom Cuculić i ilustratoricom i dizajnericom Srđanom Modrinić (BooBoo Tannenbaum) zaslužnima za vizualni identitet projekta i njegovih sastavnica: festivala i Rute bajke. Sljedeće godine timu se priključuje i Studio Revolucija iz Zagreba koji sudjeluje i u oblikovanju Centra Ivanina kuća bajke otvorenom krajem 2013. godine u kompleksu starog Frankopanskog dvorca.

Osnovna je ideja proizašla iz činjenice da se u Ogulinu rodila najznačajnija hrvatska spisateljica bajki – Ivana Brlić Mažuranić i da su Priče iz davnine, prema njenoj autobiografiji, duboko prožete Ogulinom. Na toj se identitetskoj poveznici i temelje ogulinska kulturna događanja, kako piše Nevena Škrbić Alempijević u studiji Grad kakav bi trebao biti (uz Petru Kelemen), upozoravajući ipak da "književničinu ulogu u proizvodnji lokalnog identiteta (…) možemo prije promatrati iz perspektive stvaranja tradicije nego u povijesnom kontinuitetu". Između ostalog, Škrbić Alempijević spominje knjigu Mile Magdića Topografija i povijest Ogulina u kojoj nema spomena Ivane Brlić Mažuranić ni njezine veze s gradom, dvije godine nakon što ju je strani tisak proglasio hrvatskim Andersenom. Zanimljiv je i podatak da 2000. godine Ivo Turk objavljuje članak o turizmu kao čimbeniku razvoja i transformacije ogulinskog kraja, u kojem među različitim atrakcijskim osnovicama nigdje ne navodi kako je ujedno riječ o rodnom kraju jedne istaknute književne ličnosti.

U odnosu na materijalizaciju imaginarija vezanog uz Ivanu Brlić Mažuranić u gradskom prostoru, autorica studije spominje njenu rodnu kuću, središnji topos koji bi služio kao svjedočanstvo o činjenici da je spisateljica rođena Ogulinka. No, ona je srušena 1952. godine, a na njezinu je mjestu u sljedećem desetljeću podignuta zgrada Uprave šuma. Skromna spomen-ploča koja prolaznike obavještava o tomu što je nekoć na tom mjestu stajalo, nadopunjena je 2011. godine staklenom vitrinom sa slikom Viktora Ružića koja prikazuje spisateljičinu rodnu kuću. Ime Ivane Brlić Mažuranić nosi i ogulinska osnovna škola, no tek od 18. travnja 1991. godine, dok je u prethodnim trima desetljećima nosila ime Jure Kaurića, istaknutog sudionika NOB-e iz ogulinskog kraja.

Škrbić Alempijević rezimira: "Korištenje imena Brlić Mažuranić imalo je tako i svoju političku poruku, pri čemu je važnu ulogu odigrala činjenica da je sama književnica, unuka hrvatskog 'bana pučanina', u svojim djelima isticala svoje hrvatstvo (…) Primjetnije preoznačavanje ogulinskog prostora kroz prizmu Ivane Brlić Mažuranić odigralo se 1974. godine, povodom proslave stote obljetnice njezina rođenja. Tom je prigodom na uglu glavnog gradskog trga postavljena njezina bista, rad Vanje Radauša, a u Zavičajnom muzeju Ogulin osmišljena je spomen-soba, u čemu su sudjelovali Dragutin Tadijanović i Nedjeljko Mihanović. Upravo tu obljetnicu pojedini lokalni stanovnici tumače kao trenutak svojeg osvještavanja spone između rodnog grada i slavne književnice, kada su sami njezinu figuru upisali u Ogulin".



Bajka danas

S druge strane, bajka kao književna vrsta koja se nalazi u kolektivnoj memoriji svih ljudskih zajednica svijeta, pružila je snažan potencijal za kreativno djelovanje, pozicioniranje destinacije, razvoj interkulturne razmjene i međunarodne suradnje. To konkretno znači da se u Ivaninoj kući bajke može pronaći mnogo o bajci, njenim stvarateljima, povjesničarima, teoretičarima, umjetničkim izvedbama u različitim medijima, pri čemu je povijest jednog književnog oblika smještena u zapravo nevjerojatno malen fizički prostor. Vizualna razrada teme povjerena je, osim spomenutim studijima, arhitektici Kristini Špigl Uhrl, te produkt dizajnerima Vedranu Kasapu, Ivani Fabrio i Ozani Ursić. Materijal za izradu scenografije i osnovne tehničke uvjete osigurala su lokalna poduzeća, a domaći proizvođači uključeni su i u daljnje planove razvoja kulturno-turističke ponude grada i kraja.

No, prije njih postojali su – tekstovi. Tri su znanstvenice zaslužne za tekstualno oblikovanje Ivanine kuće bajke: Nada Kujundžić (bajka), Dubravka Zima (dječja književnost) i Marijana Hameršak (etnologija i kulturna antropologija), uz autoricu Bajke o hrabrom kuharu i autoricu interpretacijskih tekstova, Selmu Kanazir. Prve smo tri znanstvenice zamolili da nam kažu koliko su zadovoljne vizualnim rješenjima tekstova na kojima su radile. Dubravka Zima bila je angažirana za konkretno područje bajki Ivane Brlić-Mažuranić, njen život i tekstove. Zima smatra da je, uz ispravljanje nekih faktografskih podataka, jedan od uspjelih zadataka ovoga centra što je percepciju javnosti o Ivani Brlić-Mažuranić kao autorici Šume Striborove i Regoča upotpunio prezentiranjem njezinog cjelokupnog bajkovnog opusa te da se nada da će "centar svoju punu funkcionalnost, u pedagoškom i posredničkom smislu, postići kada profunkcionira i kao referentni centar za bajku, odnosno kada tu vizualnu i drugu podražajnu atraktivnost nadopuni i znanstvenom referentnošću". Marijana Hameršak se nada da će Ivanina kuća bajke i dalje pratiti akademska istraživanja tog žanra, da će ih aktivno zagovarati u prezentaciji postava, te da će nekim svojim budućim aktivnostima, recimo, nakladničkom djelatnošću ili seminarima za javnost možda i nadopuniti neke od 'rupa' u toj sferi. Smatra da vizualna rješenja Centra predstavljaju bajke "mimo uvriježenih stereotipnih prezentacije tog žanra kao 'slatkaste', 'pseudopovijesne' ili 'prozračne' arkadije. Vizuali su duhoviti, originalni, usmjereni na linije, odlično korespondiraju sa sadržajem i prostorom".

Velikim uspjehom stalne izložbe Nada Kujundžić smatra što u Centru nema praznog hoda te da i "stručniji" izlošci sadrže elemente prilagođene mlađim posjetiteljima. "Njih vjerojatno ne zanima što je psihoanalitička kritika bajke ili kako Vladimir Propp definira funkcije, ali zato će se zabaviti rješavanjem zagonetki i slaganjem riječi, te na taj način i nehotice naučiti neke važnije pojmove". Ovdje dolazimo do prve veće nedoumice – pitanja sadržaja i njegove prilagođenosti pojedinim uzrastima te vizualnim rješenjima nekih jedinica. Upravo spomenuta Proppova morfologija iznenada se pojavljuje na zidu Čarobnog hodnika: iako koncipiranog da kreće od "lakših" prema "težim" temama, odjednom se pojavljuje ideja teorijskog promatranja bajki, kao nimalo suptilan prijelaz od "pogodi tko je napisao koju bajku" do iskaza: "otklanjaju se prvotna nesreća ili nedostatak" ili "junak se provjerava, ispituje, napada – to ga priprema da dobije čarobno sredstvo". Način odabran za objašnjenje Proppovih funkcija, iako slikovan koliko je to moguće, trebao je uzeti u obzir da je čitatelje zainteresirane za bajku moguće upoznati s njenom teorijom jezikom primjerenijim predloženoj književnosti. Iako, primjer korištenja te jedne teorije u oblikovanju postava muzeja otvara pitanje položaja suvremene znanosti o književnosti koja još uvijek ne pušta u svoj povlašteni krug i drugačija tumačenja. Naime, u vremenu kad se u knjižarama mogu naći knjige bajki poput Čarozapisa Nataše Govedić, Ive Nerine Sibile i Manuele Zlatar ili Queer bajki i Bajki za bolje sutra u izdanju Domina, inzistirati na klasičnom sadržaju u tehnološki perfektnom okruženju nije samo anakronično već je podosta i podcjenjivački.



Tamo i ondje

Unatoč tome što je u svim fazama projekta sudjelovalo šezdesetak suradnika različitih profila, struka, znanja, talenata i vještina, život Ivaninoj kući bajke udahnjuju oni koji su tamo svakodnevno – voditelji i voditeljice, koordinatori, edukatorice, pripovjedači i pripovjedačice, tehnička podrška i domaćinstvo. Tako je zapravo u svakom prostoru zajednice. Ivanina kuća bajke, kao i pripadajući joj Festival bajke, prvenstveno su osnažujući za lokalnu zajednicu, što otvaranjem novih radnih mjesta, što osmišljavanjem svakodnevnice u malome gradu dovoljno udaljenom od centra svijeta da ga se pusti da se razvija svojim  tempom, a dovoljno blizu da ima posjetitelje. Nakon pripremanja detaljne dokumentacije, 2012. sklopljen je ugovor o dodjeli bespovratnih sredstava za realizaciju projekta iz Europskog fonda za regionalni razvoj. Sve projektne aktivnosti uspješno su realizirane u suradnji Turističke zajednice, kao ugovaratelja i nositelja svih aktivnosti, s Gradom Ogulinom, Konzervatorskim odjelom Karlovac, Ministarstvom kulture, udrugom Ogulinski festival bajke, Udrugom roditelja djece s poteškoćama u razvoju i osoba s invaliditetom Radost, Društvom Naša djeca i Turističkom zajednicom Karlovačke županije. Zaista, ogulinski slučaj izgleda kao svojevrsna bajka domaće kulturne ponude – demonstrira zajedništvo i međusobnu suradnju svih aktera lokalne, ali i šire zajednice.

Ako se vratimo u centar svijeta odnosno mjesto gdje je smješten drugi kandidat u kategoriji za realizirani stalni postav i Društvo koje te nagrade dodjeljuje, uočavamo da se okolnosti podosta mijenjaju. Domaća kulturna ponuda također demonstrira zajedništvo u odbijanju da progovori o onome što se tiče svih, a međusobna se suradnja ponekad, nažalost, događa samo na dodjelama muzejskih nagrada. Muzej automobila Ferdinand Budicki smješten je u prostoru od 1500 kvadrata industrijske hale tvornice Pluto na Zavrtnici, koje im je dodijelio Grad u lipnju 2012, a koja uključuje parkiralište te se nalazi svega tri i pol kilometra od centra grada. Osim djelatnosti izlaganja starodobnih automobila, motora i bicikala, njen je prvenstveni cilj valorizacija i revitalizacija tog dijela gradske i nacionalne povijesti. Ulaznice za ovaj muzej, koji je dobrodošla nadopuna postojećem Tehničkom, no s njim izgleda ne surađuje, veće su nego u većini zagrebačkih muzeja (30 kuna za odrasle odnosno sve starije od 15 godina), a njegova je najveća distinkcija u tome što, za razliku od velike većine zagrebačkih muzeja, radi i ponedjeljkom. Jedan od osnivača muzeja, Vladimir Vinduška, kao otežavajuće okolnosti navodi dislociranost, "pa malo tko zna gdje se nalazimo" te volonterski rad odnosno financiranje putem ulaznica. S obzirom da se Muzej zapravo nalazi u centru grada, njegov je potencijal golem, no smanjuje ga uobičajeno neizlaženje iz okvira muzejske ponude. Zanimljivosti radi, pokretanje Muzeja pod pokroviteljstvom je aktualnog predsjednika Republike Hrvatske, a njegov rad podržavaju, među ostalima, Grad Zagreb i Gradski ured za obrazovanje, kulturu i sport, Ministarstvo unutarnjih poslova, dva tehnička fakulteta te INA, Croatia osiguranje i, last but not least, CIOS grupa nedavno pritvorenog Petra Pripuza.

Povratak iz Ogulina

Stoga, vrativši se na početak i dodjelu nagrada Hrvatskog muzejskog društva, preostaje nam opet se zapitati: što muzej čini suvremenim? Što uopće znači suvremena obrada građe? Sposobnost komunikacije sa širim slojevima društva ili obraćanje specifičnom krugu zainteresiranih? Prenošenje utvrđenih činjenica ili otvaranje novih pitanja? Tehnološka izvrsnost ili inovativno predstavljanje sadržaja? David Fleming, ravnatelj mreže devet muzeja i galerija Liverpoola, tijekom rujanskog izlaganja u Muzejskom dokumentacijskom centru, opisao je koncept muzeja kao mjesta društvene pravde. To su mjesta s jednakim pristupom svima onome što muzej radi te zagovaračkog adresiranja društvenih problema. Pritom je istaknuo da shvaćanje društvene pravde zapravo ovisi o razini demokracije neke zajednice. Posljednjih dvadeset godina u Zagrebu ne postoji muzej bez pedagoškog programa bilo samo za djecu, ili i za odrasle, grupe, pojedince, starije, osobe s intelektualnim poteškoćama, građane odnosno ljude koji dolaze u muzej u svoje slobodno vrijeme. Kako je istaknula muzejska pedagoginja Malina Zuccon Martić u još neobjavljenom intervjuu, "za lokalnu je zajednicu izrazito važno da doživi muzej kao nešto u čemu sudjeluje i kao nešto svoje".



Iako su dva kandidata za nagradu realiziranog stalnog postava dijametralno suprotni primjeri, s obzirom na polazno financiranje, obraćanje širem sloju društva i realan efekt na zajednicu u kojoj djeluje, jedno ipak imaju zajedničko. U svoj fokus postavljaju najmlađe posjetitelje, Ivanina kuća bajke više, Muzej automobila manje, no djeca i mladež ciljana su skupina koja putem njihove djelatnosti treba i može zavoljeti ta mjesta "očuvanja, zaštite, prezentacije i interpretacije" građe. Malina Zuccon Martić je rekla: "Lijepo je s djecom živjeti kulturu. Kada se djeca osjećaju dijelom kulture tada im je ne treba približavati. Približavamo nešto što je daleko. Bojim se da bi tu bilo više posla s odraslima". Drugim riječima, dopustite djeci da se pri prvom susretu s muzejom ne ustručavaju u zvukovima, pokretima i dodirima. Vidjet ćete da je primarna zadaća muzeja zapravo edukacija odraslih, a potom djece te povratno i samih zaposlenika, da se u muzeju osjećaju emocionalno angažiranima. To je to željeno mjesto komunikacije, konflikta i razmjene, mjesto promjene.

kulturpunkt