Bauk kruži Hrvatskom - bauk nelustriranog komunizma.
Sve domoljubne sile ujedinile su se u svetu hajku protiv ovog bauka.
Gdje je ona opozicijska stranka čije stare članove njeni protivnici na vlasti nisu
ozloglasili kao komunističke nepoćudnike, tražeći da bude lustrirani?
S obzirom na to da je lustracijsko pitanje, kao navodno prijeko demokratsko pa onda valjda i pravno, rješavano samo po prvom dijelu načela lenjinističkog samoupravljanja, po kojemu o svakom pitanju treba da odlučuje i poslovična kuharica, ali ne i po drugome, po kojemu stručnjake treba pitati barem za mišljenje, može biti korisno pročitati prinos lustracijskom pitanju napisan s pravnog stajališta.ª
Tri desetljeća, od 1981. do 2010., uvodio sam brucoše u teoriju prava tekstom Lona Lionela Fullera (1902-1978) Problem kivnog doušnika (1969), koji izlaže sljedeći hipotetski pravni slučaj. Nakon sloma strahovlade Crvenih košulja, po održanim demokratskim izborima sastavljena je koalicijska vlada čiji se članovi razilaze u gotovo svemu osim u dva programska stajališta, a to je da su protiv prethodne strahovlade, a za ustavnu demokratsku vladavinu. Ministar pravde treba predložiti Vladi što da se učini s kivnim doušnicima koji su Stranci crvenih košulja i državnim organima dostavljali podatke o djelatnostima svojih neprijatelja kao što su "privatno izražavanje kritičkih pogleda na vlast; slušanje stranih radio programa; druženje s poznatim lupežima i razbijačima; stvaranje zaliha jaja u prahu u količinama većim od dopuštenih; neprijavljivanje gubitka osobnih isprava u roku od pet dana; itd." Onome kome je bilo dokazano neko od navedenih djela mogla je biti izrečena smrtna kazna. Neka od tih djela bila su kažnjiva na temelju zakona o izvanrednom stanju. Za neka je izricana kazna bez zakonskog temelja, ali od sudaca koji su bili propisano postavljeni na svoju dužnost. Iz Fullerovog opisa hipotetskog problema vidljivo je da čitava strahovlada Crvenih košulja bila obilježena, s jedne strane, činjenicom da nisu bili ukinuti niti Ustav niti Građanski zakon niti Krivični zakon, pa su tako uredno održavani i propisani višestranački izbori, a s druge činjenicom da su donošeni tajni i retroaktivni zakoni, a prihvaćeno značenje Krivičnog zakona izvrtano je zato da se politički protivnici smjeste u zatvor.
Kontekst
Fullerov Problem kivnog doušnika jedan je od najpoticajnijih tekstova o pravu nastalih nakon Drugog svjetskog rata. Dodatak je Odgovoru kritičarima, koji je završno poglavlje dodano drugom izdanju Fullerove knjige Ćudorednost prava.
Problem je poticajan prvo po tom što primjerom pokazuje mjerodavnost onoga što knjiga i Odgovor izravno kažu o najvažnijoj suprotnosti u pravu, naime, pravnog pozitivizma i pravnog naturalizma, tj. uvjerenja da je samo pozitivno pravo, tj. ono stvoreno voljom ljudi, pravo i uvjerenja da se pravo sastoji ne samo od pozitivnoga nego i, njemu nadređenoga, prirodnog prava. To što Fullerov Odgovor kritičarima čini trajno važnim jest poruka da njegovi pozitivistički kritičari nisu dovoljno - realistični. Podrobno, Fuller je odgovorio pozitivistima da ne mogu prihvatiti njegovu Ćudorednost prava zbog toga što drže da je pravo jednosmjerna projekcija vlasti na građane, umjesto da pravo shvate kao međudjelovanje vladara i vladanih.
Lon L. Fuller
Problem kivnog doušnika poticajan je i po tom što ne sadrži jedno rješenje nego pet različitih prijedloga rješenja, a umjesto opredjeljenja za jedno od njih, u posljednjoj rečenici knjige postavlja pitanje: "Da ste ministar pravde, koji biste od tih prijedloga prihvatili?" Iz samih pak prijedloga moguće je zaključiti da bilo koje zadovoljavajuće rješenje mora ocijeniti ispriku zlih doušnika, standardnu za počinioce političkih zlodjela, da su samo vršili svoju pravnu dužnost, da ta ocjena bitno ovisi o ocjeni naravi vladavine smeđih košulja, a potonja ocjena o odgovoru na, po prilici, slijedeće pitanje: "Koliko diskrecije trpi pravni sistem?"; podrobno: "Koliko diskrecije može uključivati pravni sistem, napr. do koje mjere mogu upravne odluke biti izuzete od sudske ocjene, a sudske odluke diskrecione, tj. nevezane pravom, prije nego što prestane biti pravnim?". Fuller je u ranijem odgovoru svome najoštrijem kritičaru, Herbertu L. A. Hartu, s odobravanjem komentirao nekoliko odluka zapadnonjemačkih sudova koje su kao protupravna ocijenila djela veoma slična onima iz Problema kivnog doušnika, tj. djela koja su u vrijeme Trećeg Reicha, kad su počinjena, bila u skladu s tada važećim njemačkim zakonima. Međutim, ti komentari ne ekspliciraju mjerodavna načela i njihovu relativnu važnost. Stoga je iz komentara nemoguće izvesti ocjene Problema kivnog doušnika, nekmoli sličnih problema koji su se javili nakon pada komunizma u srednjoj i istočnoj Evropi, uključiv Hrvatsku te koji će se još desetljećima javljati u novnonastajućim i nanovouspostavljanim pravnim državama i demokracijama.
Tako Ćudorednost prava, Fullerov glavni prinos teoriji prava, završava zagonetkom.
Rješenja i pouke
Rješenje Problema kivnog doušnika koje bi sam Fuller držao ispravnim moguće je izvesti iz pet prijedloga rješenja čitanih u svjetlu glavnih teza autorove Ćudorednosti prava.
Prvi prijedlog polazi od toga da je vladavina Crvenih košulja pravni poredak kao i bilo koji drugi, a velika diskrecija koju su u njoj imali suci uvjetovana je razlozima koji su moralno i ideologijski, ali ne i pravno važni. Stoga, po prvom prijedlogu, nema temelja za pravnu odgovornost kivnih doušnika.
Drugi prijedlog polazi od toga da vladavina Crvenih košulja uopće nije bila pravni poredak. Stoga bi ocjena da su doušnička djela bila krivična djela "uključivala toliko mnogo neprimjerenosti kao da pokušamo primijeniti pravne pojmove na borbu za postojanje koja se zbiva u džungli ili pod površinom mora". Tako, polazeći od pretpostavki koje su, slikovito rečeno, dijametralno suprostavljene pretpostavkama prvog prijedloga, drugi prijedlog, upravo kao i prvi, zalaže se za to da pravni poredak ništa ne poduzme u pogledu doušnika Crvenih košulja.
Treći prijedlog odbija "ili-ili" pristup prva dva. Ocjenjuje da bi "izazvalo nepodnosiv kaos da se sve što se zbilo pod vladavinom Crvenih košulja proglasi pravno neutemeljenim". Umjesto toga zalaže se za selektivan pristup, naime, da se kazne samo oni doušnici koji su doista bili kivni.
Četvrti prijedlog također odbija "ili-ili" pristup prva dva prijedloga, ali također i treći pristup, proglašavajući zalaganje za selektivni pristup "čistim crvenokošuljaštvom". Stoga se četvrti prijedlog zalaže za to da se donese poseban zakon kojim će se urediti odgovornost kivnih doušnika.
Peti prijedlog odbija četvrti, jer se potonji zalaže za rješavanje problema donošenjem retroaktivnog zakona, kao što su to činile Crvene košulje. Po petom prijedlogu, nema potrebe da nova vlast traži bilo kakvo rješenje problema kivnih doušnika, jer je svrha krivičnog zakona osveta, a građani koji su bili žrtve kivnih doušnika ionako su već uzeli pravdu u svoje ruke.
Vjerujem da iz navedenih prijedloga, ako se čitaju u svjetlu glavnih teza Ćudorednosti prava te analize Fullerove teorije u cjelini, napose njezinih implikacija za ocjenu kontinuiteta pravnih sistema, slijede idući zaključci, odnosno pravnoteorijske i pravnopolitičke pouke.
Prvo, Fullerovo stajalište da je pravo nastojanje da se ljudsko djelovanje podvrgne pravilima te implikacije Fullerove teorije za ocjenu kontinuiteta prava načelno su protivni radikalnim ocjenama da je neki regulativni sistem u cjelini nepostojeći ili pak da ne treba regulirati društvene odnose koji bez regulacije mogu ugroziti vrijednosti mira, sigurnosti, temeljnih subjektivnih prava pojedinaca itsl. Polazeći od tih stajališta, potpuno je neprihvatljiv peti prijedlog rješenja Problema kivnog doušnika, a neprihvatljivi su i drugi te četvrti prijedlog ako pretpostavljaju da je vladavina Crvenih košulja bila u cjelini nepostojeći pravni poredak.
Drugo, Fullerovo naučavanje o unutrašnjoj ćudorednosti prava (po kojoj pravo da bi to bilo mora udovoljavati načelima kao što su to sljedeća: općenitost, jasnoća, prospektivnost, itd.) prava te izričito odbijanje analitičkoga pravnog pozitivizma načelno isključuju prihvatljivost prvog prijedloga.
Treće, pod od Fullera zadanom činjeničnom pretpostavkom da su Ustav, Građanski zakon i Krivični zakon doneseni prije vladavine Crvenih košulja ostali na snazi i za te vladavine te pod daljnjom pretpostavkom da su ti akti sadržavali mjerila i za pravnu ocjenu djelovanja kivnih doušnika, najvjerojatnije je neprihvatljiv drugi prijedlog, jer pretpostavlja da pravni poredak za vladavine Crvenih košulja nije uključivao pravila po kojima bi kivni doušnici mogli biti pozvani na pravnu odgovornost, a neprihvatljiv je i četvrti prijedlog, jer pretpostavlja isto, kako to pokazuje zalaganje tog prijedloga za retroaktivno donošenje takvih mjerila.
Ako su izloženi izvodi ispravni, sa stajališta Fullerove teorije prihvatljivim može biti, ali i to isključivao po općem mjerilu koje sadrži, samo treći prijedlog. Po njemu, kivni doušnici (a i bilo koji drugi građani) u načelu mogu krivično odgovarati za zlodjela počinjena za vladavine Crvenih košulja (ili slične), ali samo za ona djela koja su u vrijeme kad su počinjena bila zakonom zapriječena kao krivična djela. Ako je djelo koje je netko od doušnika (ili bilo kojih drugih građana) počinio za vladavine Crvenih košulja narušilo pravni sistem ali u vrijeme kad je počinjeno nije bilo zakonom zapriječeno kao krivično, najveća je sankcija koja u nastajućoj ustavnoj demokraciji možda može biti izrečena počiniocu takvog djela privremena uskrata pasivnog prava glasa, tj. prava da bude biran za državnog dužnosnika. Ta sankcija može biti protumačena i opravdana kao posebna vrsta disciplinske odgovornosti, tj. kao odgovornost člana institucije (npr. udruge, trgovačkog društva, parlamenta itsl.) za povredu vrijednosti ili pravila institucije u kojoj (odgovornosti) je krajnja i najveća sankcija isključenje iz institucije, s tim da se u slučaju u kojemu je riječ institucijom drži demokratski politički sistem, a sankcijom zabrana uključenja u taj sistem. Dakako, u uspostavljenoj ustavnoj demokraciji gubitak pasivnog prava glasa je teška sankcija, koja može biti izrečena samo za posebnu vrstu krivičnih djela ili je pak posljedica osude za teška krivična djela. Međutim, u nastajućoj ustavnoj demokraciji uskrata pasivnog prava glasa može biti opravdana kao privremeno produžavanje pred-demokratske vladavine po kratkom postupku za one građane koji su posebno teškim djelima pridonijeli njezinom održavanju.
Vjerujem da navedene pravnopolitičke pouke mogu biti i okvir za objašnjenje dosadašnje tranzicije Hrvatske u vladavinu prava, pluralističku demokraciju i tržišno gospodarstvo od 1990. do danas. Naime hrvatski je pravni poredak i tijekom prvog razdoblja (1990.-ih) i tijekom drugog razdoblja (2000.-ih) tranzicije, usprkos očekivanjima velikog dijela javnosti te brojnim obećanjima vodećih političara i pravosudnih dužnosnika, slabo ili nikako reagirao na zatečene očite nepravde, pa čak i one koje su bile počinjene teškim povredama prava na snazi u vrijeme kada su počinjene (kao što su to do 1990. politički progoni počinjeni za komunističke vladavine, a nakon 1990. nasilne deložacije stanara iz stanova nekadašnje JNA, protuustavna imenovanja sudaca, protuzakonito stjecanje imovine tijekom pretvorbe i privatizacije nekadašnjega društvenog vlasništva i brojne druge teške povrede ljudskih prava[1]). Analiza Fullerove teorije o granicama prava pokazuju dvoje: da, protivno raširenom stajalištu (u Hrvatskoj, ali i u drugim modernim kulturama) postoji ne samo pravna mogućnost nego i pravna dužnost da se pravno sankcioniraju čak i ona zlodjela koja u vrijeme kad su bila počinjena nisu bila izrijekom ili pak jasno pravno zabranjena te su sa stajališta tadašnje vladavine bila prešutno odobravana ili čak poticana; ali da pravne sankcije za takva zlodjela mogu biti samo relativno blage i uglavnom disciplinske.
ª Izvaci, neznatno promijenjeni, iz I. Padjen, “Diskrecija, sudovanje i granice prava: pouke Fullerovog ‘Problema kivnog doušnika’”, Zbornik Pravnog fakulteta Sveučilišta u Rijeci, vol.25, no.2, pp.655-692 (2004). Izloženi kao priopćenje “Discretion and Lustration” u skupu "Lustration, Public Debates on the Past und the Rule of Law" (organizator: Centre for Reconciliation and Democracy in South-East Europe, Thessaloniki i Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava; Zagreb: Palace Hotel, 20.II.2005.).
[1] Vidi nar. Hrvatski helsinški odbor: dokumenti 1993.-2003. (Zagreb: Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava, 2003.).
h-alter
