U "našim" pričama o rastu i kako ga dostići često se zanemaruje šira slika. Pod širom slikom mislim na povijesna kretanja i zadane uvjetovanosti.
Ono o čemu ekonomisti rijetko govore, odnosi se na ipak skučenije okvire za rast BDP-a danas u odnosu na razdoblje otprije nekoliko desetljeća. Još gore, na "ovim prostorima" česte su usporedbe ekonomskog rasta s onim kojeg je ostvarivala Jugoslavija neposredno u godinama nakon Drugog svjetskog rata. Te su veličine jednostavno neusporedive.O tome piše i Olivier Blanchard (inače glavni ekonomist MMF-a) u knjizi Makroekonomija gdje navodi tri osnovne činjenice o rastu razvijenih zemalja nakon 1950. godine:- veliki porast životnog standarda
- smanjenje rasta od sredine 1970-ih
- konvergencija domaćeg proizvoda po glavi stanovnika među razvijenim zemljama
Svi su ovi faktori danas još prisutniji nego prije krize. Ono što je za Hrvatsku posebno opasno jesu izvori rasta, a to su: akumulacija kapitala i tehnološki razvoj. I dok je element "akumulacije kapitala" poprilično dvojben jer, sam po sebi, ne može odražavati rast (zbog opadajućih prinosa na kapital), element "tehnološkog razvoja" itekako ima opipljive posljedice. U dugom roku, gospodarstvo koje ima višu stopu tehnološkog razvoja će u konačnici pokazivati bolje rezultate i preteći one s nižim stupnjem tehnološkog razvoja.
Kako tu stoji Hrvatska, itekako smo svjesni pa moramo biti svjesni i ovog važnog ograničavajućeg faktora. Izaslanstvo na čelu s premijerom Milanovićem nedavno je bilo u posjetu američkim tehnološkim divovima. Sve bi to bilo super da je to vijest iz, recimo, 1997. ili 2001. godine. Nažalost, u međuvremenu su drugi odmakli jako, jako daleko.
Ako smo već zakasnili s tehnološkim razvojem, možda nije kasno da privučemo kreativnu industriju. "Silicon somewhere" model bi se mogao zamisliti i u Hrvatskoj. Ako je vjerovati teoretičarima kreativne ekonomije čija je teza da investicije idu tamo gdje postoji "kreativna klima" i dobar poslovni i kulturalni milje, uz pretpostavku dobre kvalitete života i dobre prometne povezanosti, onda bi upravo atraktivnost posebno jadranske Hrvatske sa svojim bogatim kulturalnim nasljeđem, prirodnim ljepotama i povoljnom mikroklimom mogla biti zanimljiva lokacija za privlačenje svjetske poslovne elite i istraživačkih instituta. Naravno za to treba kreirati uvjete, no to je sigurno lakše nego "kreirati" prirodne ljepote, kulturalno nasljeđe ili povoljne klimatske uvjete.
UNESCO je 2004. pokrenuo inicijativu mreže kreativnih gradova s naglaskom na sve veću ulogu kreativnih industrija u ukupnom gospodarskom razvoju zemlje. Trenutno ta mreža sadrži 29 gradova u svijetu u sedam kreativnih industrija, uglavnom u području kulture i umjetnosti, ali i gastronomije. Naravno da je većina od tih sedam područja u velikoj mjeri povezana i s turističkom ponudom neke zemlje što mogući angažman Hrvatske čini još logičnijim.
Ovo je, dakako, samo jedan od mogućih prijedloga. Čitava priča ima samo jednu jedinu pouku: Hrvatska mora pronaći novi model rasta, izlaz iz ekonomske zakočenosti koja traje već sedmu godinu i prerasla je u depresiju, ekonomsku i općedruštvenu. Rast BDP-a u idućim godinama će se svakako dogoditi, ako nikako drugačije, ono po inerciji, ali on neće biti dovoljan da Hrvatska postane sretnije društvo.
- smanjenje rasta od sredine 1970-ih
- konvergencija domaćeg proizvoda po glavi stanovnika među razvijenim zemljama
Svi su ovi faktori danas još prisutniji nego prije krize. Ono što je za Hrvatsku posebno opasno jesu izvori rasta, a to su: akumulacija kapitala i tehnološki razvoj. I dok je element "akumulacije kapitala" poprilično dvojben jer, sam po sebi, ne može odražavati rast (zbog opadajućih prinosa na kapital), element "tehnološkog razvoja" itekako ima opipljive posljedice. U dugom roku, gospodarstvo koje ima višu stopu tehnološkog razvoja će u konačnici pokazivati bolje rezultate i preteći one s nižim stupnjem tehnološkog razvoja.
Kako tu stoji Hrvatska, itekako smo svjesni pa moramo biti svjesni i ovog važnog ograničavajućeg faktora. Izaslanstvo na čelu s premijerom Milanovićem nedavno je bilo u posjetu američkim tehnološkim divovima. Sve bi to bilo super da je to vijest iz, recimo, 1997. ili 2001. godine. Nažalost, u međuvremenu su drugi odmakli jako, jako daleko.
Ako smo već zakasnili s tehnološkim razvojem, možda nije kasno da privučemo kreativnu industriju. "Silicon somewhere" model bi se mogao zamisliti i u Hrvatskoj. Ako je vjerovati teoretičarima kreativne ekonomije čija je teza da investicije idu tamo gdje postoji "kreativna klima" i dobar poslovni i kulturalni milje, uz pretpostavku dobre kvalitete života i dobre prometne povezanosti, onda bi upravo atraktivnost posebno jadranske Hrvatske sa svojim bogatim kulturalnim nasljeđem, prirodnim ljepotama i povoljnom mikroklimom mogla biti zanimljiva lokacija za privlačenje svjetske poslovne elite i istraživačkih instituta. Naravno za to treba kreirati uvjete, no to je sigurno lakše nego "kreirati" prirodne ljepote, kulturalno nasljeđe ili povoljne klimatske uvjete.
UNESCO je 2004. pokrenuo inicijativu mreže kreativnih gradova s naglaskom na sve veću ulogu kreativnih industrija u ukupnom gospodarskom razvoju zemlje. Trenutno ta mreža sadrži 29 gradova u svijetu u sedam kreativnih industrija, uglavnom u području kulture i umjetnosti, ali i gastronomije. Naravno da je većina od tih sedam područja u velikoj mjeri povezana i s turističkom ponudom neke zemlje što mogući angažman Hrvatske čini još logičnijim.
Ovo je, dakako, samo jedan od mogućih prijedloga. Čitava priča ima samo jednu jedinu pouku: Hrvatska mora pronaći novi model rasta, izlaz iz ekonomske zakočenosti koja traje već sedmu godinu i prerasla je u depresiju, ekonomsku i općedruštvenu. Rast BDP-a u idućim godinama će se svakako dogoditi, ako nikako drugačije, ono po inerciji, ali on neće biti dovoljan da Hrvatska postane sretnije društvo.
