Opako sam se zamjerio knjižničarkama u jednoj gradskoj biblioteci na obali, jer sam na njihovo ministrantski-sladunjavo obilježavanje blagdana Sv. Nikole u javnoj ustanovi uzvratio podsjećanjem na ustavnu odvojenost Republike od (svake) crkve – prekorivši ih da pretvaraju knjižnicu u sakristiju.
Dakako, složno su graknule da nema u mene – kao 'crvenog književnika' – djeteta u duši, da sam najgori talog mračnih komunističkih vremena, u slobodnom prijevodu: sotona koja ne razumije novo doba simbioze Hrvatske Države i katoličkog nauka… a našao se ornim za tešku difamaciju mene-kao-takvoga i dežurni zdrug desničarskih pljuvača, od 'uljuđenih ustaša' do bolesnika s dijagnozom u podebelu svitku. Ukratko, drmnuo sam nogom u osinje gnijezdo kleronacionalističkog poretka stvari, obrecnuo se na skromne knjižničarske tete, koje ne vide baš ničega lošeg u polaganju mosta između onog što je u mandatu vjerskih ustanova, odnosno domeni obiteljskih običaja – i 'njihove' civilne institucije.
I kako njima – i tisućama takvih, beznadno vrijednosno izmještenih – objasniti da nemam ništa protiv slavljenja zaštitnika putnika i pomoraca, nevine dječice i siromašnih udavača… ali ondje gdje je takvim obredima mjesto, pa bilo u hramovima, kućama i stanovima, na brodovima, u pomoračkim i nautičkim klubovima? Kako uvjeriti zagrebačke prijatelje, oduševljene adventskim kičerajem u središtu grada, da nemam ništa protiv bilo čijih religijskih uvjerenja – osim ako nisu sijamsko-blizanački spregnuta s ekstremnim i retrogradnim političkim opredjeljenjima – nego da mi se iskreno gadi provala tipičnoga mitteleuropskog (K. und K.) paradnog katoličanstva, kao trgovački profanirana ognjištarskog folklora? Kako, ili – zapravo – zašto podsjećati na ozakonjen sekularni, laički karakter zemlje, apsurdnu materijalnu i političku povlaštenost regionalne ekspoziture Rimokatoličke crkve, svemirski raskorak između europskog moderniteta 21. stoljeća i inkvizicijskog konzervativizma Kaptola, još grđi jaz između načelnih etičko-moralnih zasada iste te 'Crkve u Hrvata' i kriminala, pljačke, korupcije, relativizma… na svakom koraku, u svim slojevima društva, na svim instancama, od opskurna novog saziva Sabora (u kojem sjede deklarirani rasisti, osuđeni ratni zločinci i prononsirani fašisti) do partitokratskih sljedbi, sudova, bolnica i škola po kojima se množe ilegalno povješani križevi?
Hrvatsko – po sociološkim kriterijima, nepostojeće! – društvo ozbiljno je bolesno. Nije riječ samo o provali, na ranih devedesetih režimski širom otvorena vrata, demona crne prošlosti, nego, više i poraznije, uroda nacionalističke kontrarevolucije koja je razvalila tekovine boljih predratnih godina, a otvoreno natjecanje idejama, programima, umijećima i sposobnostima ljudi od znanja i karizme, potisnula prljavštinama svih vrsta, od 'pogodovanja' i rodijačke/klanske uzurpacije javnoga, općenarodnog, do rasijecanja građanskog korpusa nepremostivim jazom između privilegiranih i depriviranih. Hrvatska nacija, politički narod nevidljiv za opravdanim i potvrđenim prefiksom pseudo-, koprca se u glibu loše savjesti, neraščišćenih odnosa između zagovornika napretka i snaga zla; kako drugačije objasniti mise zadušnice najvećem zločincu u svekolikoj nacionalnoj povijesti i euforične dočeke bitange odgovorne i osuđene za nezamisliv pokolj u Ahmićima? Gdje treba tražiti uzroke patologiji koja ne samo da traje, nego buja, zamračuje perspektive ove zemlje drastičnije nego (i) razorna socijalno-ekonomska kriza?
Nema jednoznačnih odgovora na ta bolna pitanja; je li, primjerice, moguće ikakvim sociološko-politološkim instrumentarijem razjasniti negiranje karaktera i 'curriculuma' Jasenovca i Jadovnog… ustaške eliminacije cvijeta hrvatske lijeve inteligencije u Kerestincu, čudovišan utjecaj ustašoidne komponente hercegovačke 'dijaspore' na zbivanja devedesetih godina i trajnu malformiranost hrvatske države? Zašto je nijema, sinekuristički samozatajna i programski jalova nacionalna inteligencija? Kako je bilo moguće da na čelo središnjega hrvatskog (Strossmayerovog!) sveučilišta zasjedne ortodoksni kleronacionalist? U koju se mišju rupu kukavički skrila ona elita prvaci koje su bili Tripalo, Gotovac, Džeba…? I kako je mogla nastati hranjiva podloga na kojoj se, od svih mogućih inicijativa pokrenutih prirodnim radikalizmom mladih, namnoži samo patogeni soj desničarskih ekshibicionista?
Najlakše bi bilo prikloniti se davnoj Engelsovoj o nepopravljivu prokletstvu nepovijesnih naroda; ima takvih, dijelom zbog okolnosti režiranih izvan njihova dosega, uglavnom i značajnim vlastitim doprinosom. Ali, zar je to odgovor? Naoko paradoksalno, ali kad je riječ o Hrvatima, teško se domisliti drugomu. Zašto paradoksalno: zato jer su Hrvati (točnije: stanovnici današnjih hrvatskih krajeva) proživjeli stoljeća u državama koje su razvojem i ustrojem pratile povijesnu evoluciju u Europi, od srednjevjekovnih carstava do građanskih država 20. stoljeća. Živjeli u njima, po njihovim zakonima i poštujući njihove institucije, zakone i procedure… a mnogi ih i stvarali, sudjelujući u vlasti i javnim službama.
Ali, nikada ne izgradivši osjećaj da to jesu njihove države, onu lojalnost i patriotizam koji bi im u prijelomnim vremenima poslužio kao osnova državotvorstva pod vlastitim stijegom. Uzalud histerično talambasanje o 'stvaranju hrvatske Države' 1990.: socijalistička Hrvatska jednostavno nije doživjela transformaciju u odista demokratsku i naprednu građansku Republiku, skaredno-ritualna kolijevka sa svečanog proglašenja nezavisnosti i danas je prazna! Zabravljena usta predsjednika Ustavnog suda, koji se nije usudio upozoriti 'prvog predsjednika' da ne smije samovoljno mijenjati propisani tekst prisege, ostala su zauvijek nijema… a bila je to najava voluntarističkog nasrtaja na Ustav.
Prolog vrijednosne erozije koja je, u proteklih 25 godina zagadila sve, od Markova trga do provincijske knjižnice na jadranskoj obali!
seebiz
