Protiv etiketiranja: Vrednujmo pojedinca i njegovo pravo na posebnost

Dakako da se svjetonazori, način mišljenja i doživljaj stvarnosti oko sebe teško i sporo mijenjaju. Promjena društvene svijesti traje desetljećima. U popularnom biblijskom smislu, vjerojatno će potrajati još desetljeće-dva.Ipak, o tome treba stalno govoriti i voditi računa o tom dubokom problemu. Mentalna gimnastika i samokritično promišljanje jednako su važni kao i tjelovježbe i uravnotežena prehrana; dok su u kontekstu razvoja društva daleko najvažniji.

Jedan od posebnih oblika postsocijalističkog mentaliteta, vjerojatno onaj najštetniji, jest odbijanje čovjekova prava na individualnost i zasebnost njegovih misli i djelovanja. Posebno obraćam pažnju na fenomen evaluacije čovjeka kroz prizmu „oca i djeteta“.

Imali ste prilike to čuti stotine puta u najrazličitijim prigodama i okolnostima. Pri upoznavanju, osoba koja predstavlja novog sugovornika trećoj strani u pravilu prvo spomene oca. Ako je novi sugovornik starija osoba s djetetom ili djecom, onda predstavljač obavezno spomene i to. Tako predstavljač odmah navede kratku biografiju oca – tko je bio i što radio – da bi odmah naveo i uspjehe i radna mjesta djece, ukoliko postoje. To možda i ne bi bio neki problem da se u Hrvatskoj, u kontekstu zastarjelog mišljenja takva informacija ne daje evaluacijski, uz osobne ocjene i kao garancija da je nov sugovornik za treću stranu valjana, kvalitetna i sigurna osoba. Novoj se osobi ne daje nikakvo pravo, šansa ili prostor za individualnost i vlastitu egzistenciju. Prvotni sud se vrši na temelju roditelja, sekundarni na temelju djece. Tko je novi sugovornik, okolinu posebno ne zanima. Sve što se treba znati o njemu/njoj – točnije ono što se misli da je dovoljno znati – okolina je saznala na temelju imena i prezimena oca i informacije o djeci.

Tim se prejudiciranjem nova osoba svrstava u povijesnu, ideološku kutijicu, a sva daljnja interakcija s tom osobom se odvija isključivo kroz filter otaca (i djece). Tako odnosi ostaju zapečaćeni u tami lažno kreirane slike. Nažalost, gotovo do kraja života, milijuni stanovnika naše Domovine u individualnim djelima svojih sunarodnjaka vide samo kopije njima mrskih ili poštovanih otaca.To je razoran socijalistički i plemenski način promatranja čovjeka. Socijalizam je pomno gajio model ponašanja i ideju da se „grijeh“ roditelja prenosi u vječnost. Bez obzira na generacijske razmake i odavno drugačiji sklad života, djeca, unuci i praunuci „kontrarevolucionara, imperijalista i buržuja“ su se tretirala kao negativan preslik prošlosti.

Ideološka ispravnost otaca i djece nove osobe je prilikom upoznavanja bila važna za sigurnost svih sugovornika. Ispravna prošlost i budućnost osobe je garantirala da općenje sa takvom osobom neće baciti sumnju na moral i svjetonazor sugovornika i njegovih najbližih. Iz plemenske i seoske perspektive, takvo je klasificiranje bilo pragmatično, čak i neophodno za očuvanje  reda i raspodjele obaveza te garancija kakvoće (kontinuiteta) nekog obrta ili zanimanja. U uvjetima čestih smjena vladara, kraljevina, država, čestih napada i ratova, preci su vjerojatno bili jedan od elemenata očuvanja identiteta, vrijednosti i tradicija što se moglo postići samo linearnošću svjetonazora i navika unutar porodice i roda.

Danas je, uz distorziju koju su unijela prošla vremena i tekuće identitetske krize, filter očeva i djece postao element kategorične uključivosti ili isključivosti osobe unutar nekog kruga, ljudi ili javnosti. U naočigled racionalno doba, svaki dan stigmatiziramo jedni druge za ono što nismo bili u stanju odrediti i kontrolirati. I mediji nažalost vole potencirati očeve i djecu, pogotovo ako se radi o incidentima s osobama, čiji su roditelji dio stranačke, državne ili poslovne elite. U mnogim slučajevima u Hrvatskoj djeca „uglednih“ roditelja doista izbjegnu jednakost pravosuđa, ali to nije krivica djece, već pravosuđa koje je i samo u dobrovoljnim okovima predrasuda.Stalno čujemo, čitamo i pričamo o nekome, čiji je otac bio Udbaš, HDZ-ovac, HOS-ovac, komunist, domobran, ustaša, partizan, kralj privatizacije, ratni profiter. Bosanac, Hercegovac, Srbin ili Talijan. Informacija o ocu je poput filozofskog kamena: odjednom nam otkriva svo potrebno znanje, a komadići slagalice čarobno se poslaguju.Informacija o nečijem ocu je slatko rješenje za osobne probleme.

Tu malo tko može odoljeti. Upravo su nečiji oci krivi za sve. A znači da je krivnja oca automatski po nasljedstvu prešla sinu.Dok sam predavao ekonomsku geografiju u jednoj zagrebačkoj privatnoj visokoj školi, jedan student je iz nekih osobnih, ali valjanih razloga tražio zasebni rok. Kada smo se našli, taj je skroman momak tiho i bez suvišnih pitanja u mojoj nazočnosti riješio test. Provjerio sam ga na licu mjesta i rezultat je bio dobar, oko 80% ili nešto više. Imao sam opći popis i zamolio ga da mi kaže prezime. Rekao je Tedeschi. Prezivate se isto kao vlasnik Atlantic grupe, vrlo zabavno, rekao sam. Ja sam mu sin, odgovorio je momak.

Tog trena sam se zamislio. Momak o kojem sam stvorio pozitivan dojam bez znanja njegova porijekla je na kraju ispao sin vrlo bogatog, čak i kontroverznog čovjeka. Bi li se ponašao drugačije da sam to znao od početka? Iskreno, vjerojatno bih. U stranu servilnosti ili nadmenosti, nisam siguran. I lagao bih kada bih rekao da do danas ne mučim muku s problematikom ovoga teksta.

Djeca mogu naslijediti roditeljski svjetonazor, poslove, metode i argumentaciju. Ali i ne moraju. Moramo se zapitati, koliko svaki dan gubimo na društvenoj koheziji Hrvatske i njenom napretku odbijajući saslušati, popričati ili stupiti u komunikaciju s ljudima samo na temelju toga, što se njihovi oci ili djeca ne uklapaju u naše okvire? Ako je čovjek knjiga koju valja pročitati samostalno, onda je prezir na temelju oca ili djece istovjetan reakciji članova Saveza pisaca SSSR-a, koji su sa riječima „nismo čitali ali osuđujemo“ izbacili Borisa Pasternaka zbog romana Doktor Živago.

Ako Hrvatska želi opstati, ne postati zaostala i ustrajati u odbacivanju socijalističkih okova onda kao pravo demokratsko, zapadno društvo moramo vrednovati pojedinca i njegovo pravo na posebnost. Ljudski obrambeni psihološki mehanizam ionako ima još 1001 metodu svrstavanja ljudi u košarice i prejudiciranja, no barem nam ovaj ne treba. Zato pogledajte ljude oko sebe, posebno mlade, i pokušajte sami odgonetnuti i odvagnuti jesu li to ljudi koji idu usporedo s vama ili u nekom drugom smjeru. Pri tome imajte na umu da ljudi evoluiraju i da će se oprečni putevi možda jednog dana sresti. Svačiji oci su bili netko i sva su djeca različita. Netko je dobio obiteljsku zlatnu kartu, netko nije. Netko je imao zloglasnu, netko herojsku prošlost. Na te stvari ne utječemo.

Ali u našim je moćima da budemo intelektualno pošteni, konstruktivni, domoljubni i da ne razaramo i dalje, vođeni socijalističkim idejama i bez toga razorenu Hrvatsku.