Provokacija zdravim razumom

Koliko je zdrav razum izbačen iz hrvatske (jezične) politike, toliko Deklaracija o zajedničkom jeziku može biti »političkom inicijativom« kakvom je, ne pročitavši dokument, proglašava ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek. Koliko je zdrav razum u hrvatskoj (jezičnoj) politici postao provokacija, toliko Deklaracija o zajedničkom jeziku može biti »provokacijom«, kako se na naslovnici od utorka šokirano pita Večernji list. Jer, promotrimo to ovako: za ministricu kulture, ali ni za cjelokupnu hrvatsku vlast, ustaški pozdrav u Jasenovcu, taj simptom duha vremena, nije »politička inicijativa«. Za hrvatsku vlast, uključujući i predsjednicu države, on je »legalno odavanje počasti poginulim pripadnicima HOS-a«. E, ali zato, kada dvjesto ljudi kojima su riječi posao i život, među kojima i neki od ponajboljih ovdašnjih pisaca i jezikoslovaca, kada dakle tih dvjesto ljudi potpiše dokument u kojemu konstatiraju notorno – da se međusobno razumijemo – e, tada taj dokument, i bez da je pročitan, biva žigosan »političkom inicijativom«, tom jedinom priručnom kletvom što je današnja hrvatska (jezična) politika, lišena invencije ali zato nabijena zloslutnošću, može smisliti. E pa dobro, neka bude: ako je uistinu takvo vrijeme, deklaracija može biti i politička, i provokacija; ona, naime, kazuje da je nezdravo živjeti u jezičnoj paranoji, koja političkom provokacijom može smatrati banalnu činjenicu da razumijemo jedni druge.

Potpisani autor koji je prihvatio ponudu da potpiše deklaraciju, poznaje oca koji je ostao osupnut kada mu je desetogodišnji sinčić, učenik trećeg razreda jedne hrvatske osnovne škole, nedavno predbacio ovako: »Tata, ne kaže se ‘datum’, nego ‘nadnevak’. Učiteljica je tako rekla.« Što da čovjek djetetu odgovori? Da odšuti, prihvati i zauvijek zaboravi »datum«? Da odbrusi nešto o vlastitome jezičkom iskustvu? Ili da djetetu pokuša staloženo i pristupačno objasniti južnoslavensku kulu babilonsku, kojoj su tuđmanovska jezička bespuća nadogradila buljuk streljačkih gnijezda? Ali, što god rekao, kako da argumentira protiv školskog autoriteta, jer eto, »učiteljica je rekla« – »ne kaže se ‘datum’, nego ‘nadnevak’«!? Eto, takvu jezičku svakodnevicu provocira ova deklaracija; i ako vam se baš doima političkom – a i taj je dojam simptom političke paranoje – jest, politička je, jer želi zaustaviti tu vrst jezičke diktature.

Protiv hrvatskih prevedenica potpisani autor nema ništa; štoviše. S užitkom slušam dovitljive dosjetke i, procijenim li ih funkcionalnim, razumljivim i lijepim, koristim ih i sam; druge, one »vrtolete«, »vrijedove« i »zrakomlate«, ismijavam i prepuštam arhivi jezičkih bizarnosti. »Nogomet«, nekadašnja prevedenica, razumljiva je i prikladna; sadržajni su i lijepi i hrvatski izrazi za mjesece. I »nadnevak« je duhovit, premda prilično ukočen, a žao mi je što »limunika« nije bar ravnopravna »grapefruitu«. Ali, zaboga, razumijem i »fudbal«! Prepoznatljivi su »januar« i »februar«; topli su i »jun« i »jul«; »novembar« je sentimentalno nostalgičan, za razliku od smrznutoga »studenog«; postoji, ma što učiteljica rekla, i dobri stari »datum«, kao i taj svijetložuti »grejp«… A tko će tek tvrditi da »tisuća« zvuči baš u dlaku što i »hiljada«, naročito poslije ovih dvadeset godina mahnitoga novohrvatskog diktata? Čak i da nije bilo toga nametnutog razlikovanja »hiljade« i »tisuće« – to li je tek bila »politička inicijativa«! – te bi dvije riječi, premda istoznačnice, i dalje posjedovale nijansu stilske razlike, koja od teksta do teksta može biti itekako važna. A tek »’iljada«, ‘ej…! Pa ako izbacite i »hiljadu« i »’iljadu« i »hiljku« i »ciglu«, okljaštrili ste jezik, pa zvali ga kako vam drago. I zato, ne branite, zaboga, ljudima da se izražavaju kako osjećaju i primjereno trenutku – a kako će(mo) jezik zvati, to ne propisuje nitko, deklaracija ponajmanje. Nema valjda tužnijeg prizora od Hrvata koji se upinje »pravovjerno« govoriti, sav ustrašen da mu se ne omakne koja »nepodobna«… I nije ta groteskna strepnja od vlastitoga jezika samo pojedincima priuštila nelagode i zbunjenosti, nego i unakazila golem dio službene korespondencije hrvatskih institucija: zavirite samo u dopise ministarstava i sudova, vlastitim očima nećete vjerovati. A da Hrvati, kojom srećom, onomad nisu podlegli toj tuđmanovskoj fiksaciji jezičnom »čistoćom« – koja je, zapravo, naprosto stilska rugoba – hrvatski bi se jezik razvijao spontano i prirodno, grgoljiv i bogat kakav već jest, otvoren tome golemom južnoslavenskom jezičnom bogatstvu koje odvajkada uzajamno dijeli, htio to netko priznati ili ne.

Potpisani autor ušao je u jezik prije gotovo pola stoljeća. Polovinu njegova jezičkog vijeka tvrdili su mu da živi u »hrvatsko-srpskome«, drugu polovinu uvjeravaju ga da je u »hrvatskome«; ali svo to vrijeme, ovaj novinar ima jedan, isti, nepromijenjen jezik, razumljiv svima od makedonske do slovenske granice; i nema mu veće ljepote nego lutati širom na kojemu se govori i piše, i uvijek se iznova oduševljavati ‘iljadama i tisućama njegovih mijena, varijanti, intonacija, kalambura i preoblika. Taj jezik svak može zvati kako hoće – deklaracija to pravo izrijekom afirmira, za razliku od naših »nepolitičnih« političara – ali nepobitna je, korisna i dobrodošla činjenica da ga razumije petnaestak milijuna ljudi u nekoliko država. I svima njima taj zajednički jezik, mnogolik i različit kakav već jest, stvara prostor slobode u kojemu bi, kad bi samo htjeli, mogli već jednom početi komunicirati pristojno i dobronamjerno, umjesto histerično i izolacionistički. Utoliko, današnjem stanju duhova ova deklaracija uistinu jest provokacija: ona zagovara činjenice, pristojnost, dobronamjernost, slobodu i razumijevanje.

 

radiogornjigrad