Putevima revizionizma

Na drugoj tribini Kulturnjaka 2016 pod nazivom Kontekstualizacija historijskog revizionizma govorili su povjesničari Tvrtko Jakovina i Dragan Markovina te književnica Sibila Petlevski, a moderirala ju je spisateljica i povjesničarka Đurđa Knežević.

Fokus tribine bio je postavljen na raspravu o pojmu revizionizma kao i implikacijama revizije povijesti na društvenu klimu te socio-političkim situacijama koje pogoduju bujanju ovakvih tendencija. U uvodnom izlaganju Knežević je izjavila kako je upravo povjesničar Zlatko Hasanbegović postavljen na poziciju ministra kulture kao provoditelj svjetonazora i izvršitelj ideja i politika vladajuće garniture. Također je kritizirala ministrovo ponosno deklariranje revizionistom, naglasivši kako time pokazuje da očigledno ne razlikuje dva osnovna pojma: revizija, što znači preinaka, preispitivanje ili ponovno gledanje i koristi se kao računovodstveni ili pravni termin, te revizionizam, historijski pojam koji se veže uz radnički pokret i reviziju Marxovog nauka ili uz Staljinov revizionizam, te uvijek ima negativno značenje.

Profesor Jakovina u tom kontekstu naglasio je kako revizija nije neobičan i strašan pojam, a reinterpretacija pojedinih povijesnih događaja stalna je pojava s kojom se često manipulira, jednako na Zapadu i na Istoku. Jedan od primjera izrada je novog postava Muzeja Afrike u Bruxellesu, jer prijašnji - koji je prikazivao belgijsku kolonijalnu prisutnost u Kongu - više ne odgovara novom senzibilitetu javnosti. "Revizionizam postoji svugdje, ne može se izbjeći, ali treba ga znati prepoznati", kaže Jakovina. "Problem hrvatske historiografije uzimanje je i istraživanje "uskih tema", koje se koriste kako bi se iz prošlosti uzimali argumenti koji se onda koriste za političku borbu. Zato nemamo niti solidnu historiografiju, niti humanističku znanost, ili nedovoljno vidljivu, i zato danas imamo takve probleme", nastavlja Jakovina, te zaključuje kako ministar Hasanbegović jako dobro radi svoj posao za koji je angažiran, a to je rješavanje stvari u medijima, dok ga se ono što rade Kulturnjaci 2016 ne tiče pa stoga ni ne utječu na njega.

Dragan Markovina istaknuo je kao velik problem javnu interpretaciju povijesti danas, a to je pokušaj izjednačavanja totalitarizama (fašističkog i komunističkog). Na primjer izjava "Ja sam anti-fašist i anti-komunist", često se mogla čuti u proteklo vrijeme od vladajućih političara. Takvo izjednačavanje provodi se svjesno kako bi se diskreditirala antifašistička borba te iznivelirala partizanska s baštinom NDH. "Pošto se ustašku baštinu ne može ni na koji način pozitivno promatrati, to je čak jasno i onima koji ju žele afirmirati, pokušava ih se na neki način dovesti na istu ravan, da bi se onda iz toga jednako promatralo, a zapravo uzdiglo NDH kao nešto na čemu bi se idejno trebala temeljiti današnja Republika Hrvatska", kaže Markovina. Nažalost, Hasanbegović je samo eskalacija toga što se trenutno događa, a što je i prošla vlada blagonaklono gledala. Na primjer, prethodni predsjednik sabora Josip Leko i ministar branitelja Predrag Matić na isti su dan postavljali vijenac na Jadovnu i pored Jazovke. "Time se javnosti šalje poruka da su u istoj ravni nacistički logor u koji su ljudi dovođeni prema svojoj nacionalnoj, religijskoj ili nekoj drugoj pripadnosti i jedno stratište na kojem je par stotina ustaša ubijeno od strane partizana. To naprosto nije isto.", naglašava Markovina, te dodaje kako "ova vlada predstavlja konačni pokušaj da se zaključi priča koja nije zaključena devedesetih godina, a to je da se bilo kakvo pozitivno vrednovanje baštine socijalističkog razdoblja, modernizacije i slično, izbaci iz javnog prostora. Vrhunac je cinizma što se upravo politička grupacija koja zagovara obračun s totalitarnim naslijeđem, ponaša na totalitaran način isključivanjem bilo koga tko ne misli u skladu s njihovim viđenjem svijeta".

"Profesionalizacijom povijesti stvorio se jaz između akademsko-povjesničarskih verzija prošlosti i javno-čitateljskih verzija", tvrdnja je kojom je Petlevski počela svoje izlaganje, te naglasila kako smatra da je ova tribina bitan početak rasprave o pisanjima i čitanjima povijesti. Petlevski je na tribini imala zadatak proći kroz stilistiku govora povjesničarskog diskursa, između ostalog i ministra Hasanbegovića. Radeći na svojoj beletrističkoj trilogiji, baveći se Mešićem, pročitala je cjelokupni Hasanbegovićev opus, koji nije velik, ali se temelji na znanstveno-arhivskom radu, ističe Petlevski. Iako smatra da je njegovo istraživanje kvalitetno provedeno, Petlevski kritizira povjesničarski pristup prošlosti koji pokušava pronaći granice "od-do", kao što su Hasanbegovićevi radovi Muslimani u Zagrebu 1878. - 1945., Jugoslavenska muslimanska organizacija 1929. - 1941. U ratu i revoluciji 1941. - 1945. Praksa koja nikako nije svojstvena samo Hasanbegoviću i koriste ju mnogi, omogućava da se vrlo oportuno "izrecka" povijest kako bi se, doduše na točan način, došlo do željene teze. Jedan od poznatih primjera je William Lecky, koji je govoreći o povijesti britanske kraljevske obitelji Stewart, znalačkim raspoređivanjem godina dobio priču o progresivnoj demokratizaciji engleskog društva. No takva praksa ne daje potpunu sliku i povijesni kontekst nekog događaja ili razdoblja.

Kada se govori o revizionizmu, Hasanbegović ga na primjer, koristi kada u intervjuu navodi "Fašistička" NDH. Stavljajući karakterizaciju NDH kao fašističke države pod navodnike, Hasanbegović dovodi u pitanje nešto što je posve jasno. Petlevski također kritizira izjavu ministra da ne vidi povod njegovog ideološkog seciranja pošto je on sada u svojstvu ministra i jedino je bitan program u njegovom resoru. Petlevski to uspoređuje s primjerom Davida Dukea, svojevremeno vrlo aktivnog pripadnika Ku Klux Klana koji je kandidirajući se kasnije za mjesto u Senatu naglašavao kako njegovo prijašnje djelovanje nije važno za aktualnu američku politiku.

Stupanjem na mjesto ministra, Hasanbegović ne prestaje biti povjesničarem, no mora biti svjestan da će kao osoba na takvoj funkciji biti podložan kritici. Ona ga stavlja u vrlo visoku poziciju moći, stoga su ministrove sugestije ili čak naputci za autocenzuriranjem posebno opasni i neprihvatljivi te Petlevski zaključuje da je znanost "posljednji bastion čistoće u kojem političke preporuke kako bi se nešto trebalo istraživati nisu dobrodošle".

kulturpunkt