Taylor Sheridan jako voli američke pustopoljine, bile one pješčane ili snježne. Pogranično područje i trgovina narkoticima u Sicariju (2015) Denisa Villeneuvea, zapadni Teksas i spašavanje obiteljskoga ranča koje je vrijeme zaboravilo u Hell or High Water (2016) Davida Mackenzieja (2016), indijanski rezervat u Tragovima u snijegu (2017) predstavljaju osobita rubna područja koja scenarista, a u ovom slučaju i redatelja, fasciniraju specifičnim socio-ekonomskim i kulturnim obrascima. Slično kao i u njegovim spomenutim scenarističkim projektima, osobit predmet interesa predstavljaju stanovnici tih područja koji su svedeni na puko životarenje: kuriri i niže rangirani pojedinci u trgovini drogom, ostarjeli veleposjednici i bivši robijaši, Indijanci i lovci, dakle svi oni koje je američki san zaobišao u širokom luku pa Sheridan nastoji ocrtati borbu za svakodnevnu egzistenciju iz doljnje perspektive, što ovim ostvarenjima daje određenu dozu realizma i oporosti.
Gledajući iz te perspektive, Tragovi u snijegu mnogo su impresivnije ostvarenje svojim vizualnim dojmom te nastojanjem izgradnje atmosfere, nego samom pričom. Jeremy Renner (Narednik James, Osvetnici, Dolazak) glumi lokalnoga lovca Coryja Lamberta, čiji je zadatak da po pustopoljinama i indijanskom rezervatu u Wyomingu ubija predatore koji napadaju stoku lokalnoga stanovništva. Prilikom jedne od svojih ekspedicija pronalazi u snijegu leš indijanske djevojke Natalie (Kelsey Asbille). Kao ispomoć tamošnjoj policiji dolazi neiskusna i prva na raspolaganju agentica FBI-a Jane Banner (Elizabeth Olsen). Proces istrage dodatno kompliciraju nepovoljni vremeneski uvjeti, odnosno snježne mećave, kao i komunikacijski nesporazumi nadobudne agentice i tamošnjeg stanovništva.
Ako pozorno pratimo logiku priče, shvatit ćemo vrlo brzo da u njezinu koncipiranju nema pretjerane invencije te je temeljena na standardnom setu motiva i narativnih okidača. Sheridan povezuje nisko rangiranoga lokalnoga radnika te saveznu agenticu – došljakinju, koja ne razumije uzuse ponašanja i djelovanja zatvorene sredine pa treba služiti kao njezin vodič i „prevoditelj“. Da bi razrješila zločin, ona treba pokušati steći povjerenje te se od autsajdera pretvoriti u insajdera, angažirati se u shvaćanju uvjeta u kojima ljudi s kojima se svakodnevno susreće žive. Lambert u zločinu vidi mogućnost da se uhvati ukoštac s vlastitim traumama iz prošlosti. Naznačeno je to već u uvodnim segmentima filma kada dolazi u kuću bivše supruge. Žalobna tišina akcentirana je kadrom uokvirene slike djevojke tinejdžerskih godina. Shvaćamo da je par razdvojen te da protagonist dolazi po sina kako bi ispunio svoje vikend očinske dužnosti. Nije teško pretpostaviti, predvidljivom logikom, da će slučaj Natalie pokazati sličnosti s nestankom i ubojstvom njegove kćeri pa rješavanje osobnih demona nije zaobišlo ni ovo kriminalističko djelo.
Na temelju ovako postavljene priče te odnosa među protagonistima, pretpostavit ćete da Tragovi u snijegu ne nude puno toga zanimljivoga potencijalnom gledatelju. Međutim, iznenađujuće je da cjelina pristojno funkcionira, iako joj malo više napetosti ne bi bilo naodmet. Sheridan je u redateljskom rukopisu jednako konvencionalan kao i u postavljanju fabularne kombinatorike. Nema tu puno sižejnih ili stilskih poigravanja.
Cjelina je pregledna i jasno, strogo linearno-kronolški posložena, razješenje se odmjereno postavlja, s jednom analepsom koja nam u poljednjoj trećini objašnjava pozadinu ljubavne priče između ubijene Natalie i njezina ljubavnika Matta. Ova narativna intervencija je zanimljiva jer donekle mijenja cijelu perspektivu ideje koja leži iza priče. Cory i Jane, kako to već u detektivskim naratvima biva, otkrivaju dokaze te se mogućnosti razrješenja počinju sužavati prema jednom ishodu – nešto je pošlo po zlu u ljubavnom odnosu između osamnaestogodišnje djevojke i dvostruko starijeg muškarca – čuvara i opet došljaka na gradilištu u zabiti. Međutim, prije nego što sami dođu do odgovara na pitanje što se dogodilo, redatelj čini intervenciju te postavlja gledatelja korak ispred protagonista. Time se čini zaokret od kriminalističkoga prema društvenome. Očekivani zločin iz strasti dovodi se u pitanje, a na njegovo mjesto postavlja se potka o prostoru koji isisava život iz ljudi svojom monotonijom i besperspektivnošću. Vremenske prilike i prostorne odrednice tako simbolički ocrtavaju narav života protagonista.
Sheridanu je manje stalo do inventivne priče, a više do portretiranja društvenoga konteksta pa sam stoga i rekao da djelo duguje vizualnom segmentu i atmosferi. Vajominške pustopoljine sa snježnim vijavicama, oskudnim raslinjem i nepreglednom naoblakom, sivilom ili zasljepljujućom bjelinom podsjećaju na ledeni pakao, što je vješto dočarano u epski intoniram totalima. Samo njihova svrha sada nije oslikavanje egzotičnih turističkih razlegnica iz nedirnute divljine, nego podcrtavanje praznine i osamljenosti. Vješto se prikazuje depresivno ozračke indijanskoga rezervata s nezavidnim životnim uvjetima te generacijskim raskolima. Posebice je istaknut motiv besperspektivnosti, koji se očituje ponajprije kod mlađih generacija, a nasilje je jedan od čimbenima na temelju kojega je svakodnevni život organiziran. Redatelj je mogao biti i hrabriji u seciranju odnosa nekadašnjih kolonizatora prema Indijancima te samoga života u rezervatu, no to je već tema za jedan drugi tekst.
filmovi
Gledajući iz te perspektive, Tragovi u snijegu mnogo su impresivnije ostvarenje svojim vizualnim dojmom te nastojanjem izgradnje atmosfere, nego samom pričom. Jeremy Renner (Narednik James, Osvetnici, Dolazak) glumi lokalnoga lovca Coryja Lamberta, čiji je zadatak da po pustopoljinama i indijanskom rezervatu u Wyomingu ubija predatore koji napadaju stoku lokalnoga stanovništva. Prilikom jedne od svojih ekspedicija pronalazi u snijegu leš indijanske djevojke Natalie (Kelsey Asbille). Kao ispomoć tamošnjoj policiji dolazi neiskusna i prva na raspolaganju agentica FBI-a Jane Banner (Elizabeth Olsen). Proces istrage dodatno kompliciraju nepovoljni vremeneski uvjeti, odnosno snježne mećave, kao i komunikacijski nesporazumi nadobudne agentice i tamošnjeg stanovništva.
Ako pozorno pratimo logiku priče, shvatit ćemo vrlo brzo da u njezinu koncipiranju nema pretjerane invencije te je temeljena na standardnom setu motiva i narativnih okidača. Sheridan povezuje nisko rangiranoga lokalnoga radnika te saveznu agenticu – došljakinju, koja ne razumije uzuse ponašanja i djelovanja zatvorene sredine pa treba služiti kao njezin vodič i „prevoditelj“. Da bi razrješila zločin, ona treba pokušati steći povjerenje te se od autsajdera pretvoriti u insajdera, angažirati se u shvaćanju uvjeta u kojima ljudi s kojima se svakodnevno susreće žive. Lambert u zločinu vidi mogućnost da se uhvati ukoštac s vlastitim traumama iz prošlosti. Naznačeno je to već u uvodnim segmentima filma kada dolazi u kuću bivše supruge. Žalobna tišina akcentirana je kadrom uokvirene slike djevojke tinejdžerskih godina. Shvaćamo da je par razdvojen te da protagonist dolazi po sina kako bi ispunio svoje vikend očinske dužnosti. Nije teško pretpostaviti, predvidljivom logikom, da će slučaj Natalie pokazati sličnosti s nestankom i ubojstvom njegove kćeri pa rješavanje osobnih demona nije zaobišlo ni ovo kriminalističko djelo.
Na temelju ovako postavljene priče te odnosa među protagonistima, pretpostavit ćete da Tragovi u snijegu ne nude puno toga zanimljivoga potencijalnom gledatelju. Međutim, iznenađujuće je da cjelina pristojno funkcionira, iako joj malo više napetosti ne bi bilo naodmet. Sheridan je u redateljskom rukopisu jednako konvencionalan kao i u postavljanju fabularne kombinatorike. Nema tu puno sižejnih ili stilskih poigravanja.
Cjelina je pregledna i jasno, strogo linearno-kronolški posložena, razješenje se odmjereno postavlja, s jednom analepsom koja nam u poljednjoj trećini objašnjava pozadinu ljubavne priče između ubijene Natalie i njezina ljubavnika Matta. Ova narativna intervencija je zanimljiva jer donekle mijenja cijelu perspektivu ideje koja leži iza priče. Cory i Jane, kako to već u detektivskim naratvima biva, otkrivaju dokaze te se mogućnosti razrješenja počinju sužavati prema jednom ishodu – nešto je pošlo po zlu u ljubavnom odnosu između osamnaestogodišnje djevojke i dvostruko starijeg muškarca – čuvara i opet došljaka na gradilištu u zabiti. Međutim, prije nego što sami dođu do odgovara na pitanje što se dogodilo, redatelj čini intervenciju te postavlja gledatelja korak ispred protagonista. Time se čini zaokret od kriminalističkoga prema društvenome. Očekivani zločin iz strasti dovodi se u pitanje, a na njegovo mjesto postavlja se potka o prostoru koji isisava život iz ljudi svojom monotonijom i besperspektivnošću. Vremenske prilike i prostorne odrednice tako simbolički ocrtavaju narav života protagonista.
Sheridanu je manje stalo do inventivne priče, a više do portretiranja društvenoga konteksta pa sam stoga i rekao da djelo duguje vizualnom segmentu i atmosferi. Vajominške pustopoljine sa snježnim vijavicama, oskudnim raslinjem i nepreglednom naoblakom, sivilom ili zasljepljujućom bjelinom podsjećaju na ledeni pakao, što je vješto dočarano u epski intoniram totalima. Samo njihova svrha sada nije oslikavanje egzotičnih turističkih razlegnica iz nedirnute divljine, nego podcrtavanje praznine i osamljenosti. Vješto se prikazuje depresivno ozračke indijanskoga rezervata s nezavidnim životnim uvjetima te generacijskim raskolima. Posebice je istaknut motiv besperspektivnosti, koji se očituje ponajprije kod mlađih generacija, a nasilje je jedan od čimbenima na temelju kojega je svakodnevni život organiziran. Redatelj je mogao biti i hrabriji u seciranju odnosa nekadašnjih kolonizatora prema Indijancima te samoga života u rezervatu, no to je već tema za jedan drugi tekst.
filmovi
