Reforme kao razmak

Možda je stvar lakše sagledati iz drugog, navodno lakšeg ugla. Iako je on još tragičniji. Danas je svima jasno da je civilno društvo – do jučer promovirano isključivo kao korektiv autoritarnih politika, organiziran od građana i u službi građana – sposobno umjesto toga ‘osnaživati’ baš takve, protunarodne politike.

Izjava potpredsjednika Izvršnog odbora Hrvatskog helsinškog odbora (HHO) Igora Peternela, napisana prvotno na vlastitom Facebook profilu, pa onda citirana i samocitirana (diskusiju o ‘statusu fb statusa’ sada i ovdje ne možemo otvoriti), kako treba sankcionirati urednika i voditelja jedne televizijske emisije (NU2 Aleksandra Stankovića) jer je ugostio profesora povijesti sa zagrebačkog fakulteta (Hrvoja Klasića), koji se dotičnom ne sviđa, samo je zadnji primjer ‘skandaloznosti’ djelovanja udruga građana. Peternel je napisao, a javni mediji su prenijeli, da je povjesničar Klasić ‘nećak komunističkog čelnika’. Što su svi u mainstreamu doživjeli kao nedopustivu diskvalifikaciju. Ne samo zato što mi kao građani ne možemo biti odgovorni za političko ponašanje svojih rođaka, već i kao da ‘komunistički čelnici bez komunizma’ doista čine ‘duboku vladu’ ove smiješne zemljice. Usput, oduvijek mi je bilo zabavno gledati kako ugledne zapadne firme nekritički prodaju svoje franšize zaostaloj braći na periferiji, jednako u slučaju Marlbora kao i Helsinškog odbora.

Manje humoristično: očito je da su tzv. novi društveni pokreti, porijeklom uglavnom iz 1980-ih, a koji su svojedobno pružili osnovicu za nastajanje nevladinih organizacija civilnog društva, u domenama poput ljudskih prava, mirovnom, ekološkom, feminističkom i drugim aktivizmima, često ispunili puni krug. Pa danas mirovnjaci, financirani od svjetskih militarističkih sila, bivaju pozivani i konzultirani na skupovima o globalnim sigurnosnim politikama. Ekolozi prilažu svoje mišljenje pri svakoj većoj kapitalskoj investiciji. A feministice nekih od globalnih nevladinih organizacija istražuju uspješnost poslovnih žena u korporativnom svijetu. Gdje su se valjda i žene-menadžeri, poput svojih muških kolega, uspjele izboriti za bonuse kada otpuste dovoljno žena-radnica. Nakon što je krug porijekla ovako zatvoren, ništa više nije stajalo na putu mračnim silama društva (koje sigurno imaju veze s vladajućim načinom proizvodnje stvari i društvenosti) da počnu osnivati i svoje ‘separatne’ nevladine organizacije. Koje brinu za zaštitu fašista, klerikalaca, revizionista i drugih eksponenata u političkom mainstreamu normaliziranog suvremenog ekstremističkog freak showa od ‘govora mržnje’ kojemu su navodno izloženi. Trenutačni rezultat ove građanske samoorganiziranosti u nas je oko fifti-fifti. Što znači da prvom polovicom inicijativa ovladavaju građanski liberali i libertarijanci (i poneki stari novoljevičar), a drugom polovicom ‘novokonzervativna’ retrogradna desnica. Što sve zajedno – uz svoj medijski odraz i izraz – čini manjinsku bazu političkog mjehura ‘duboko podijeljene Hrvatske’. Svi oni tendiraju utemeljenju vlastitog aktivizma na ‘ekspertnom znanju’, za što im voljnih stručnjaka, na propadajućem ‘tržištu’ društva znanja, nikada ne nedostaje. Pokušaji konstituiranja organizacija civilnog društva s lijevih pozicija tako su na startu osuđeni na batrganje između nastojanja da se kao klin probiju na postojeću civilnu scenu (‘osnažujući’ radnike, kao partikularni identitet u vladajućem pluralizmu) ili da rade na bušenju mjehura kao takvog. A mogu i ‘samo’ napuhavati vlastiti.

Pa ako je tome tako u nekada progresivnom, a sada toliko ‘raskoljenom’ ‘nevladinom sektoru’, kako li je tek u onome ‘vladinom’, što ga osigurava stranački život? Nije li on ona najvladajuća paslika (naknadna slika, koja se pod pogodnim uslovima javlja neposredno poslije prestanka doživljavanja slike nekog predmeta), zbog koje je pravljenje država i imalo smisla? Sjetimo se samo argumentacije ‘revolucija’ iz 1989., ne samo u nas. Tada se nije toliko govorilo kako su možda privrede tzv. realno postojećih socijalizama nepopravljive i nesklone reformiranju (‘strukturnim reformama’, u današnjem vladajućem žargonu). A jasno je i zašto. Pa zato što je zakonitostima tržišne privrede sklonih ‘komunista’ 1980-ih bilo posvuda koliko ti srce hoće. Već se govorilo o ‘totalitarnoj partiji’, kao jedinoj i nepremostivoj zapreci na putu u europsku, višestranačku, liberalnu demokraciju. Koja nema alternative. Jer to je civilizacija, a sve je drugo – primjerice u našem slučaju započeti projekt socijalističkog samoupravljanja – barbarstvo. Staru tranziciju morala je zamijeniti nova! Neki su odmah primijetili to preusmjerenje, transfer oslobodilačkih energija u strasnu antiutopijsku volju povratka na staro, predsocijalističko stanje (kao da je socijalizam bio greška povijesti), koje se reklamira kao novo. I još su rekli: gdje je stajao socijalizam, sada stoji Europska unija (i NATO za privagu!), kao obećanje ostvarene sreće na kraju puta kroz novu tranziciju.

No to od početka nije bila cijela priča. Jer mi znamo, došao je kraj povijesti. Ali to onda znači i kraj politike. Što onda znači da za većinu nema ostvarenja obećane sreće na kraju puta, jer i nikakvog puta odavno više nema. Samo su budale i naivci vjerovali u ‘socijalizam’ kao moguće dobro uređeno društvo, okrenuto budućnosti. A onda su iste, ali i nove budale i naivci povjerovali da se dobro uređeno društvo budućnosti zove građanska pluralistička demokracija, a njezino ‘materijalističko’ ispunjenje tržišna privreda. Nije se tada, na početku ove zadnje ‘male tranzicije’, puno govorilo da se isto to stanje može nazvati i opisivati terminima surove kapitalističke neoliberalne globalizacije. I tako je ostalo do danas, u ne samo našem, stranačkom životu.

Pokušaj da se kapitalizam, ponajviše u centrima, spasi izvozom jednog posebnog tipa, sasvim invalidne ‘demokracije’ na periferiju, doveo nas je ovdje gdje sada i jesmo. Višestranačje, svim velikim muževima nacionalne političke povijesti usprkos (ili baš i zato!), zapalo je u terminalnu krizu odmah čim je uvedeno u politički život ovdašnjih novih državica i društvanca. I kao što je na početku izgledalo da jedino nacionalno ime – u koje se treba estetski što efektnije znati kleti, u čemu pomaže književnost a ne ekonomija – osigurava uspješnu političku karijeru na raspirivanju iluzija, sada za politički opstanak treba ovladati vještinom deziluzioniranja. Vladajuća ideologija kraja ideologija mora sada objašnjavati probuđenima da na svijetu nema ničega osim suhog calculusa i surovih brojki. Pa ako je u prošlosti nekih političkih iluzija i bilo, mi živimo u vremenu stizanja računa. Biti agentom te antipolitičke sile, to je legitimacija za ulazak u stranački svijet danas. A taj svijet, koji je uspio uništiti svaki programski govor o politici, ne samo u svojim redovima već i primjerice u medijima, otvara onda širom vrata historijskoj fatalnosti i predestinacijama svih vrsta, kako smo primijetili da se one javljaju i u civilnom društvu.

Politički sistem, zasnovan na stranačkoj reprezentaciji, približava se točki apsurda u kojoj izvršna vlast sebe doživljava kao instrument gotovo znanstvene nužnosti. A tu onda svaka volja naroda može biti smetnjom. I to danas znači provođenje ‘reformi’. Ta riječ danas ne stoji ni za jedan određeni politički sadržaj, primijetio je francuski filozof Jacques Rancière, već označava razmak između onoga što vlast tvrdi da je za narod dobro i onoga što sam narod želi. A to je već malo više od običnog demokratskog deficita.