Prije par desetljeća prestao je izlaziti Izbor. Sjetit ćete se, njegovo je ime bilo njegov program, bio je to časopis koji je nudio izabrane tekstove iz stranoga tiska domaćoj publici. Odlično se prodavao, izazivao je postojan interes, bio je uvijek zanimljiv, i, što je za ovu bilješku važno, svjedočio je o trajnoj i nezajažljivoj potrebi čitatelja za štivom, dobrim štivom. Štivom kojemu je svojstvena bila dužina teksta posve nesvojstvena današnjem hrvatskom tisku: nije tu bila samo riječ o duktusu, nije tu važan sada idiom, važna je upravo ova izvanjska karakteristika: bili su to tekstovi kakvi su iščezli iz današnje hrvatske novine koja cinično pretpostavlja, ili priželjkuje, čitatelja koji ne čita dalje od naslova.


U prvih par mjeseci Žurnalisti su pokazali da publika svikla na formu veću od haikua itekako postoji. Najjednostavnije kazano: čitatelji nikako nisu idioti koji bi se zadovoljili preostacima preostataka hrvatskog tabloidnog novinarstva, i prostrani tekstovi koje objavljujemo itekako su dobro prihvaćeni – više od brojčanih, egzaktnih pokazatelja čitanosti vrijedi tu istaknuti užitak u čitanju, o kojem nerijetko na Facebook stranici Žurnalista svjedoče komentari čitatelja.

Ali, ako je tome tako, ako je i današnji čitatelj istovjetan onome koji je nekoć posegnuo za Izborom, što je s nepreglednim policama teorije o hipertekstu i njegovoj rizomskoj strukutri, slomu alfanumeričkog koda, što s naklapanjima o naraštaju čitatelja ugođenih na lapidarnost tvita i pregnantnost statusa, nesposobnih, drugim riječima, za štivo duže od Harmsovih fragmenata?

Je li tome tako?

Je li baš tako da današnji čitatelj, odrastao pred zaslonom kompjutera, za razliku od onoga koji je rastao uz slova na papiru, nema koncentraciju predšasnika, da su njegove čitalačke navike stubokom različite, ta je njegova receptivna udešenost kulturnocivilizacijski nesumjerljiva onoj preddigitalne ere, ili je to sve skupa usiljena pseudoteorijska fanfaronada bez ikakvog ozbiljnog antropološkog opravdanja i utemeljenja?

Ovakvo pitanje, koliko god izgledalo suvremeno, zapravo je sasvim anakrono: bilo je respektabilnih mišljenja koja su u Nietzscheovim fragmentima vidjela epohalnu nesposobnost sustavnoga mišljenja, jer, kao biva, nakon Hegelovog sustava, još je jedino moguće misliti u fragmentima koji čak nemaju povlasticu fraktalnog ogledanja cjeline. Tada se dakle htjelo kazati nešto još potmulije: jesmo li uopće više u stanju misliti sustavno, ili se svijet rasuo u mirijadu faseta, koje se kao krhotine ogledaju u našoj svijesti?

Nered u rečenici nered je u glavi, govorio je Krleža, i kakav bi sofist mogao kazati da je današnja pretpostavljena nesposobnost čitatelja za duži tekst tek dovršenje ovog dvostoljetnog procesa rasapa svijesti.

Gledajući Twitter, čitajući Facebook, teško da bi tome mogli protusloviti.

Štoviše, jedna dosadna knježevnoteorijska tema ovoj površnoj impresiji silno ide na ruku: nagvažadnje o smrti romana; da stvar bude gora, same knjige gube svoju tjelesnost, da ponovim izraz N.Katherine Hayles. I nije tu samo riječ o tome da digitalna literatura reartikulira pojam književnog ili na način avangarde pomiče granice onoga što se pod tim pojmom podrazumijeva: svakako je riječ i o tome, ali, kao što vidimo, stvoren je dojam da je knjiga pred iščeznućem, da digitalizacijom gubi svoje tijelo, dok roman doduše još postoji, ali je od Uliksa naovamo nos feratu, pa u svijetu takvih utvara, čitatelj kojemu su prozor u svijet bili Windowsi jedva da ima snage klasičnu papirnatu knjigu uzeti u ruke i probiti se dalje od stote stranice.

Ali, obazrivo baratajući s tim našim tekstovima koje sam uvrštavao na stranice Žurnalista, imajući zazor upravo spram zlehudih duljina, da pokradem kćer Thomasa Manna, iz tjedna u tjedna shvaćao sam da nemam od čega strahovati, i ne samo zato jer ama baš nitko od čitatelja nije predbacivao tekstovima obim – vjerojatno ponukan upravo tim inače trivijalnim bavljenjem kvantitetom teksta, počeo sam razmišljati o neobičnoj činjenici koja u prah i pepeo pretvara sve one spomenute široke police digitalnih ili papirnih teorija o promijeni čitalačke paradigme. Počeo sam naime uočavati neobičnu okolnost koja karakterizira posljednjih desetljeće dva – ne znam, nisam siguran, ali mislim da je to neki vremenski okvir – svjetske literarne produkcije, a s kojom nikakva lupetanja o rasutoj pažnji današnjeg hiperaktivnog naraštaja ne mogu izaći na kraj.

I prije sam htio notirati taj opažaj, ali, danas mi je pristigao prvi tom Karl Ove Knausgårdovog romana Moja borba. Jasno, svi već znadete sve o njemu, i autoru i romanu, pa onda da ponovim samo ono ovdje presudno: 4500 stranica, ugrubo.

E, sad… prije par mjeseci, okrenut ću se samo po sobi, uzeo sam Paralelne pripovijesti Pétera Nádasa, a one broje 1564 stranice hrvatskoga prijevoda.

2666, Roberta Bolaña, zbrojit ću tomove, evo, oko 1100 stranica.

1Q84, Murakamija, podjednako.

Pynchonov Against the Day, preko 1000 stranica.

Bilo bi neumjesno nastaviti s ovom kvantitativnom teorijom književnosti, ali, ne šalite se njome: okrenite se oko sebe i po svojim kućnim bibliotekama: čak je i Rod Miljenka Jergovića zastao, mislim, na simboličnoj 1001. stranici!

Jasno je što hoću kazati: ako baš i ne trebamo Knausgaardove knjige poput Zadie Smith ‘like crack’, sasvim je očito da vapimo za tisuću i jednom noći u kojima nam literatura, kao Šeherezada, svojom pričom zastire stvarnost. Preočito je da smo ne samo dorasli nebrojenim stranicama nepreglednih knjižurina, nego da naša sposobnost da su među njihovim listovima izgubimo nije nestala s pojavom palucavih ekrana i gadgeta. Jednom sam u eseju Knjige ubijaju napisao da je čitatelj konačni izvor teksta. Objasnio sam taj stav kroz tumačenje toposa pronađenog manuskripta: pronađeni rukopis umnaža pripovjedne instance i postulira nemogućnost dopiranja do Urteksta. Nepostojanje prateksta sugerira samo jedno: izvor teksta nije izvan čitatelja, u fizičkome svijetu, nego se nalazi u čitatelju: izvor je knjige/priče u čitatelju, jer u knjizi pronalazimo samo ono što jesmo, to jest – kao što nas je poučio motiv knjige koja (u konačnici) ubija – ono smo što čitamo. Tako se ta dva motiva spajaju u jedan, jedan su drugome naličje. Izvor neke knjige, Urtekst, nije u svijetu, nego u nama samima, jer mi se u knjizi prepoznajemo, kroz knjigu spoznajemo, u njoj vidimo (samo) ono što u nju stavljamo/učitavamo.

Izvor nije pisac, nego čitatelj.

Čitatelj za kojega se, svjedoči tome književnost našeg doba u velikom, ili pak navade čitatelja Žurnalista u malom, svoj digitalnoj panici usprkos, ne moramo bojati. Sve dok ima što za čitati.

zurnalisti