Sve je, ipak, u točki gledišta. Koju ja tvrdoglavo nazivam tačkom. Tako je prije nekoliko godina kći predsjednice Kolinde upisivala fakultet. Neće u Hrvatskoj, nego bi u Sjedinjene Države, na jedan od najčuvenijih svjetskih univerziteta. Tamo je, naravno, prime, i još joj daju stipendiju. Iz jedne točke gledišta slučaj izgleda ovako: na najčuvenijim svjetskim univerzitetima, naročito američkim, spremno i velikodušno prihvaćaju i stipendiraju djecu djecu južnoameričkih i afričkih diktatora i ljudoždera, manijakalnih saudijskih šeika, vjerskih vođa i fanatika, predsjednika i predsjednica svih nedemokratskih država svijeta, jer im je to zbog nečega marketinški i financijski isplativo. Djeca čelnika demokratskih zemalja već iz elementarne socijalne pristojnosti kod kuće upisuju škole, upisuju ih onako kako to mogu i njihovi vršnjaci, djeca siromašnih i neutjecajnih roditelja.
Međutim, s novinske točke gledišta ove su okolnosti ostale savršeno nezapažene. Kći predsjednice Kolinde naprosto je bila jedno genijalno mlado biće, te su je zbog njezine genijalnosti i marljivosti, te zbog savršenih navika i osobina ponesenih iz uzornoga roditeljskog doma, primili i stipendijom počastili na jednom od najuglednijih svjetskih univerziteta. Ne samo da se s novinske točke gledišta nije slutio ni prepoznavao nikakav skandal, nego je upis jedne mlade djevojke na čuveni fakultet bio veliki uspjeh za cijelu Hrvatsku.
Nekoliko godina kasnije, točka gledišta se, međutim, promijenila. Sin predsjednika Zorana godinu je završio s dvije četvorke, od kojih je jedna bila objektivno sporna. Te je bila profesoričina greška u zadatku iz kontrolnog. Te je u kontrolnom bilo gradivo koje profesorica uopće nije predavala. Te je profesorica odbila pružiti mogućnost učenicima da ispravljaju ocjene. I onda je supruga predsjednika Zorana, doktorica Sanja Musić Milanović, uputila gnjevno, ali poprilično hladno i precizno pismo ravnateljici, u kojem je navela što sve nije u redu matematikom iz koje je njezinom sinu zaključena četvorka. Pritom je, sluteći vjerojatno u što bi se ovo moglo pretvoriti, napomenula da ne traži nikakvu protekciju, nikakvo povećavanje ocjene, nego da je stvar načelne prirode.
Da je točka gledišta ostala kakva je bila u slučaju predsjednice Kolinde, profesorica matematike bila bi, da se i mi malo našalimo, bačena afričkim ljudožderima koji su diplomirali na Harvardu, ili onom saudijskom šeiku koji je sklon novinare s krivom točkom gledišta isjeckati na komadiće i naokolo ih slati u poštanskim paketima. Ili bez ikakve šale: da je na isti takav način četvorku dala djetetu prethodne predsjednice, profesorica matematike u najboljem bi slučaju mogla računati na opomenu pred otkaz.
Promjena točke gledišta ne tiče se, naravno, djece. A predsjedničkih partnera tiče se samo posredno. Suprug Jakov bio je simpatični tip iz viceva. Ali kada se s vicevima malo pretjeralo, i kada je “izdrži Jakove” počelo narušavati idilu savršenoga jogurt-hrvatstva, novine su, te iste, objavile nezaboravan članak o Jakovovoj inteligenciji, takorekuć genijalnosti, i o njegovom tajanstvenom džejmsbondovskom poslovnom angažmanu, sve to uz svjedočenje Jakovljeva druga iz mladosti. Supruga Sanja je, međutim, jedna odurna bitch iz američkih magazina i televizijskih serija. O njezinoj bezosjećajnosti iskonstruirana je anegdotica po uzoru na Mariju Antoanetu. Jedan je to od problema našeg novinarstva, uvijek se traži neki urnek, neka prethodna uzor priča, neki mit ili legenda. Prema ovoj anegdotici supruga Sanja rekla je neka oni koji nemaju novca za skupi crni kruh tanje režu šnite. Ili nekako tako.
Jakov je bio simpatičan i genijalan, jer je takav morao biti zbog predsjednice koja se iz naglašene točke gledišta u novinama podržavala, pošto je s vlašću Tomislava Karamarka, a zatim Andreja Plenkovića, činila jednu savršenu cjelinu. Sanja je odurna bitch – vidite da se ne usuđujem reći kučka, jer hrvatski jezik kao da je neprosvijećen književnošću i lijepogovorenjem – zato što predsjednik narušava sklad i savršeno ravnovjesje vladavine Andreja Plenkovića. Sanja nikako ne može biti draga, simpatična i tako milo medvjedasta, te ajnštajnovski genijalna kao Jakov. Ali, opet vam kažem, to vam je točka gledišta.
To što je žena predsjednika države, čije ovlasti nisu spektakularne, ali popularnost mu je zabrinjavajuće visoka, pisala direktorici gimnazije koju pohađa njihov sin, i to da se požali na profesoricu matematike, u nekoj normalnoj zemlji ne bi bila problematična. Jer u normalnoj zemlji oni koji su gore ne pritišću one koji su dolje, pa se komunikacija između jednih i drugih obavlja na posve drugim osnovama nego kod nas. U Hrvatskoj, međutim, stvari drukčije stoje. U Hrvatskoj su stvari u egzistencijalnom smislu blaže i povoljnije nego kod saudijskih šeika koji sjeckaju novinare ili kod centralnoafričkih direktora koji pojedu vođu opozicije (ako nije žilav), ali u verbalnom, jezično-filološkom i načelnom pogledu, razlike zapravo nema. Tako da Sanja Musić Milanović nije smjela slati nikakvo pismo ravnateljici škole u koju ide njezin sin, jer je, za početak, mogla biti sigurna da će to pismo završiti u novinama, i da će te novine na nju i njezino dijete gledati sa suprotne točke gledišta od one na koju su gledale Kolindu i njezino dijete. I još nešto: ako je već napomenula da ne traži podizanje ocjene, onda je morala do kraja biti velika opasna mama, pa se pobuniti kad je ocjena i njezinom sinu podignuta. Drugima može, ali njemu nikako. Ne bih vam se miješao u odgoj djece, pogotovu što svoje nemam, pa mi ne trebaju ni vaša, ali tako se odgajaju predsjednički sinovi i kćeri, tako se podižu prinčevi duha: nema za tebe, sine moj, petice, taman da ti od nje ovisi hoćeš li biti doktor ili ćeš biti autolimar, nema za tebe, kćeri moja, Harvarda, taman završila kao klizačica na ledu, jer dok ti je ćaća predsjednik, petice ćeš dobivati dvaput teže, dok ti je mater predsjednica, nećeš sramotiti zemlju i upisivati se na Harvard!
Naravno da Sanja Musić Milanović nije ni umjela ni htjela otkloniti te dvije nesretne novostečene petice. Društvena privilegiranost je nešto od čega ćemo uvijek odvikavati druge, ali nećemo sebe, a pogotovu nećemo svoju djecu. Kolindi nije na um palo da kćeri govori da ne smije upisivati Harvard dok joj je mater predsjednica, pa zašto bi onda Sanja svoga sina uskratila za dvije nasušne petice? Zato što je po prirodi stvari pametnija i društveno odgovornija od Kolinde, pa će znati da nije stvar u tome je li njezin mali zaslužio te petice – vjerojatno jest – kao što stvar nije u tome bi li Jakovljeva mala mogla upisati Harvard da joj mater nije bila predsjednica – možda bi ga i upisala – nego je stvar u tome da se, dok god živimo u Republici, prinčevima i princezama život ne smije odvijati drukčije nego ostaloj djeci. Upravo suprotno, u Republici bi sinovima i kćerima predsjednika i predsjednica moralo biti mnogo teže nego njihovim vršnjacima, jer je to preduvjet društvene ravnopravnosti. Eto, to je Sanja Musić Milanović prekršila, i jedino to joj sa svoje točke gledišta zamjeram. Premda tragikomičnom i po hajkače duboko nedostojanstvenom smatram hajku koja se protiv nje vodi. Bedno je i sasvim nedostojno Milanovića rušiti rušeći njegovu suprugu. A da ne govorimo o tome kako je samo jadno svoju točku gledišta tako nisko postavljati da se pomoću skandala s dvije petice u jednoj zagrebačkoj gimnaziji sakriva već drugi slučaj hapšenja (bivših) hrvatskih ministara po nalozima europskih tužitelja. Koje samoubojstvo javnosti! Koje samoubojstvo hrvatskoga novinarstva!
I kad smo već kod novinarstva: ono najsramotnije u montiranom gimnazijskom skandalu ne stiže iz novina, niti od supruge Sanje, nego od predsjednika Republike Zorana Milanovića. U obračunu s novinama koje su mu priredila skandal on je, nizajući uvrede i objede, na način koji je u osnovi i duhovit i elokventan, pogotovu u konkurenciji nenačitanih mutavaca, kakvi uglavnom predstavljaju hrvatsku politiku, vladajuću i opozicionu, Milanović je izgovorio i nešto o čemu pogođeni šute kao zaliveni, ali što se nipošto ne bi smjelo prešutjeti. Rekao je da je kompanija u čijem su vlasništvu rečene novine “stečena prevarom”. U vrijeme kada je rečena kompanija promijenila vlasnika Zoran Milanović bio je predsjednik Vlade. Kako se nije radilo o vlasništvu nad pržionicom kikirikija i studijem za tajlandsku masažu, nego o jednom od dva praktično jedina novinska izdavača u Hrvatskoj, stvar je bila od strateške važnosti za Republiku, jer se nužno ticala slobode javne riječi, slobode novinarstva, vjerodostojnosti novina. Tada su i Milanović i njegova ministrica kulture i informiranja šutjeli, baš kao da im je grlo olovom zaliveno. O onome o čemu je tada šutio, dužan je bio šutjeti do groba. Zbog sebe, ne zbog njih.
