Iako Glavašević priča i o svjetonazorskim stvarima, razboritije i umjerenije nego što je to dosad radio, kao prva stvar na kojoj inzistira je briga za one kojima treba barem početna asistencija društva da bi se mogli u njega koliko toliko ravnopravno uključiti
U prilično konfuznoj izbornoj utakmici u SDP-u razboritost je došla s prilično neočekivane strane. Od nekadašnjeg glasnogovornika Ministarstva branitelja Bojana Glavaševića koji se dosad tom kvalitetom baš i nije isticao. Svojim izjavama svojevremeno čak je i davao podlogu potpuno besmislenim tvrdnjama dijela branitelja koji su razapeli šator pred njegovim Ministarstvom.
Naime, Glavašević, koji se nije kandidirao za predsjednika stranke, od svih je SDP-ovaca koji su zadnjih dana izašli u medije iznio najsuvisliju ideju što bi SDP ubuduće trebao raditi ako želi ostati relevantna stranka. Glavašević je, naime, govorio o socijalnoj pravednosti, o tome da bi SDP trebao voditi politike koje bi omogućile socijalno depriviranima da dobiju više, a sve kako bi ih se uopće dovelo u situaciju da imaju jednaku priliku kao oni koji su u startu bili bolje sreće. Iako Glavašević priča i o svjetonazorskim stvarima, razboritije i umjerenije nego što je to dosad radio, kao prva stvar na kojoj inzistira je briga za one kojima treba barem početna asistencija društva da bi se mogli u njega koliko toliko ravnopravno uključiti.
Međutim, kako stvari stoje, nemoguće je da bi ova tema mogla dominirati unutarstranačkom raspravom tijekom izbora u SDP-u. Aspirantima za SDP-ov tron puno je, čini se, draža teza koju je na svoj delikatan način slona u staklarni u prvi plan gurnuo Ranko Ostojić. On se, naime, dosjetio toga da je od svih hrvatskih problema – niske zasposlenosti, iseljavanja, tajkuna koji sele proizvodnju u susjedstvo, banaka koji tuže Hrvatsku, čudne politike HNB-a, masovne korupcije, stavljanja tisuća radnika u poluropski položaj i svih ostalih zala kojih se čovjek može sjetiti – ipak najteži onaj da se Hrvatska Vatikanskim ugovorima među ostalim obvezala plaćati dio svećenika i uvesti vjeronauk kao izborni predmet u škole. Iako na ova rješenja ozbiljne prigovore imaju i ljudi iz katoličkih krugova, njihovo isticanje u prvi plan pored svega onoga što se u Hrvatskoj događa navodi na zaključak da bi i buduće vodstvo SDP-a moglo biti zabavljeno svjetonazorskim apstrakcijama dok se društvo oko njega polako urušava. Da bi SDP i dalje mogao nastaviti svoje putovanje prema elitističkoj stranci čije vodstvo uz jagode, šlag i Economist s poluprezirom gleda na sve one luzere koji nisu na njihovoj razini pa moraju raditi slabo plaćene i teške poslove.
Nisu puno bolji ni ostali protukandidati koji se većinom bave apstrakcijama, stvarnim i izmišljenim ustašama i sličnim stvarima, a političko im se promišljanje temelji na Titovoj verziji antifašizma. Dvije su prepreke SDP-u da pobijedi na izborima – socijalna neosjetljivost i činjenica da ih dio birača još uvijek percipira kao sljednika Komunističke partije. Iako bez osjećaja za prvu, Milanović je barem pokušao ukloniti ovu drugu prepreku. Njegovi nasljednici sada vraćaju drugu, a za prvu kao i on nemaju previše smisla. Drugim rječima, tko god postao predsjednik SDP-a, kako stvari sada stoje, male su šanse da SDP uhvati pravi vjetar kako bi stranka mogla za četiri godine ugroziti HDZ.
novilist
