Šeks elegantno zaboravio na sjećanja iz 1991.

U drugoj knjizi su događanja što su se zbivala u kolovozu, rujnu, listopadu, dramatičnom studenom kada je pao Vukovar i prosincu kada se nazire međunarodno priznanje Hrvatske. Iako se u podnaslovu sugerira kako knjiga sadrži sjećanja autora na 1991. od sjećanja tu ima jako malo. Od gotovo 500 stranica, tek možda 10 posto su zaista Šeksova sjećanja na vrijeme i događaje koje upisuje u svom dvoknjižju, a ostalo su transkripti raznih sjednica Vlade, Sabora ili raznih državnih i stranačkih tijela kojima se ne može prigovoriti da su nezanimljiva, naprotiv neka su dramatična pa dugujemo zahvalu autoru što ih objavljuje jer za neka događanja tada, a ni poslije nismo uopće znali. Možda i bolje, jer da smo za njih znali 1991. možda bismo bili u još većem strahu za budućnost. Da smo za njih znali tada, vidjeli bismo da oni koji su nas vodili, ni sami ne znaju što činiti i kako se suprotstaviti okupatoru koji je korak po korak zauzimao hrvatski teritorij.

Tada bi znali za svađe i suprotstavljanju strategija jer jedno krilo HDZ-a je predlagalo otvorene napade na vojarne i napade na JNA gdje god se postave na stranu srpskih pobunjenika, a to je bilo svaki put kada bi slabo naoružani pripadnici policije ili ZNG-a pokrenuli kakvu akciju protiv srpskih terorista ili pridošlih "dragovoljaca" iz Srbije. Oni umjereniji, a među njima je bio i prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, protivili su se otvorenim napadima na JNA jer su znali za moć nekadašnje zajedničke vojske, a i slabiju opremljenost, uvježbanost i naoružanost hrvatskih snaga. Uz to, a to će mu mnogi prigovarati, previše je vjerovao tadašnjem saveznom ministru obrane, generalu Veljku Kadijeviću, "hrvatskom kadru" u saveznoj vladi, koji ga je uvjeravao da JNA neće napasti Hrvatsku iako je na terenu bilo sasvim drukčije - vojska se raspoređivala prema planu stvaranja Miloševićeve "Velike Srbije".

U transkriptima iz Šeksove knjige doznajemo puno toga što se događalo na, otvorenim ili zatvorenim, sjednicama pa i to da je Branimir Glavaš dostavio Predsjedništvu HDZ-a pismo o gašenju osječkog ogranka stranke i praktički najavljuje kako se ne slažu s politikom i obranom koju vodi Tuđman i otkazuju poslušnost vrhu stranke i samom predsjedniku Franji Tuđmanu.

No, iz "Sjećanja...." ne doznajemo ništo što se događalo "iza kulisa" iako je Šeks bio u vrhu stranke i države i sigurno je sudjelovao u sudbonosnim razgovorima i događanjima o kojima se , možda, tada u poluratnim ili ratnim prilikama nije smjelo javno govoriti, ali danas, četvrt stoljeća kasnije nema razloga ne otkriti i te tajne (ako su se zadržale u Šeksovom sjećanju). Autor nas, čini mi se nepotrebno, "maltretira" zaključcima ili sporazumima s međunarodnom zajednicom koje prenosi od prvog do zadnjeg slova i tek povremeno izusti kakav kratki, najčešće, cinični komentar. Isto tako Šeks nepotrebno u svojoj knjizi objavljuje cijele intervjue koje je dao nekim dnevnicima ili tjednicima ili intervjue drugih političara i bilo bi umjesnije da je prepričao onaj dio koji smatra važnim za temu o kojoj razglaba.

Šeksova knjiga je ipak vrijedna jer donosi faksimil, recimo, 50 stranica izvješća Komisije koja je imala zadatak utvrditi sve okolnosti vezane za obranu i pad Vukovara koju je predvodio Josip Manolić, ali su u njoj bili i ministar Gojko Šušak, Mladen Ramljak, Ivan Vekić, Željko Olujić, Josip Perković, Zdravko Mustač i Stjepan Herceg pa se izvješću ne može prigovoriti da je "udbaško" kakvim ga opisuju desničarski krugovi pa i sam Željko Olujić. Vrijedno je pročitati izvješće da bi se vidjelo što se događalo "iza kulisa" obrane Vukovara, posebice koja je tu uloga Mile Dedakovića i Branimira Borkovića i kakvim epitetima "časti" Tuđman ovu dvojicu, njihove veze s Paragom i HOS-om koji su, opet, prema Tuđmanu, u to vrijeme bili povezani s KOS-om i radili direktno protiv njega osobno i Hrvatske.

Inače, strpljivi čitatelj Šeksova dvoknjižja teško se može oteti dojmu da je autor, zapravo, u većem dijelu knjige nastojao istaknuti dvije stvari – raskrinkati optužbe (pa i samog Tuđmana) kako Šeks predvodi urotu protiv Tuđmana i da ga osobno želi zamjeniti na vrhu stranke (pa i države). Osim toga, pokušava dokazati da je bio politički proganjan u Jugoslaviji, a i u početku mlade Hrvatske gdje su ga nove tajne službe prisluškivale prema nalogu Josipa Boljkovca. Na 42 stranice Šeks donosi faksimile dokumenata koje je Državna sigurnost, a i SZUP nove hrvatske države, načinila o Šeksovom protudržavnom djelovanju koje se u početku ogleda u izjavama što ih je izgovorio u nekoj osječkoj krčmi (u jednom se spominje da je nešto rekao u "alkoholiziranom stanju" i da je noć proveo u pritvoru), ali nakon što je bio kažnjen osmomjesečnim zatvorom i što mu je bilo onemogućeno zapošljavanje u pravosuđu, a poslije i u otvaranju privatnog odvjetništva, posvećuje se pisanju za emigrantske časopise o ugrožavanju ljudskih prava u Jugoslaviji i borbi protiv države te postaje jedan od najviđenijh hrvatskih disidenata. Surađuje i sastaje se sa Šešeljem, Čosićem, Čavoškim te zajedno sa slovenskim disidentima osniva ogranak Amnesty Internationala za Jugoslaviju, a sudjeluje i u radu drugih međunarodnih organizacija za zaštitu ljudskih prava. Igrom sudbine, ove organizacije će u vrijeme suđenja Glavašu, tražiti i procesuiranje Šeksa jer je, kako su zaključile, Šeks znao za zločine, a nije ništa poduzeo pa čak ni kao državni odvjetnik.

Kada sam Šeksa slušao u Saboru, pogotovo kada je imao (a to je bilo vrlo često) polemike s Matom Arlovićem o Poslovniku, hvatao bih se za daljinski i mijenjao kanal jer njihove priče su mi bile najdosadnije u Saboru. Tako je i ova Šeksova knjiga, u mnogim dijelovima dosadna jer donosi mnoštvo dokumenata koji su općepoznati i mogu se pročitati u arhivima Narodnih novina. Propustio je u knjizi napsiati nešto što je sigurno znao, a tko zna iz kojeg razloga nije objavio iako je od tih događanja proteko i više od 25 godina. Primjerice, ništa novoga ne doznajemo o ubojstvima Srba u Osijeku upravo u vrijeme kada je Šeks tamo bio izaslanik države i osobno Tuđmana kako bi nadgledao i koordinirao rad Kriznih štabova u općinama i gradovima Slavonije. Ni jednog slova o tome što je raspravljao s članovima tih Kriznih štabova, što je razgovarao, primjerice, s zapovjednicima i braniteljima Vukovara pa se stječe dojam kako ili Šeks ništa nije zapamtio u "svojim sjećanjima" o događanjima iz 1991. ili nešto želi zatajiti.

Za slučaj ubojstva osječkog Srbina Čedomira Vučkovića koji je u dvorištu Sekretarijata za narodnu obranu gdje je glavni bio Branimir Glavaš, a i Šeks je u toj zgradi imao ured, usmrćen tako što su ga natjerali da pije akumulatorsku kiselinu, a Glavaš se pravdao da je Vučković, zapravo, htio ubiti Glavaša tako što je preskočio ogradu. Šeks je na sudu posvjedočio da je "negdje oko ponoći 31. kolovoza vraćajući se s terena kao predsjednik Regionanog kriznog štaba" naišao na policijski očevid i vidio mrtvo tijelo muškarca za koje mu je policajac rekao da je "ubijeni terorist koji je preskočio ogradu". No, dalje od toga ga nije zanimalo ili ga sjećanje ne služi baš dobro, barem se tako može zaključiti iz njegovih "Sjećanja na stvaranje Hrvatske i Domovinski rat".