Mnogo je godina prošlo od dana kad sam pročitao da je Jacopo Sannazaro za pjesmuljak od tri elegijska distiha dobio silu blaga – za svaki stih 100 dukata! – a volja da saznam kako i kojim aktom je mletačko Veliko vijeće dodijelilo tu nagradu mene ne samo da nije prošla, no je stalno jačala, pa me vukla svuda gdje mi se činilo da se krije neki odgovor
Javilo mi se nekoliko ljudi, da mi, nakon teksta u prošlom broju, kažu kako sam ja zapravo istraživački novinar. Nekima sam odmah rekao nausmeno, a onima kojima ne stigoh, evo kažem napismeno: nisam! Za istraživačkog novinara kod nas, osim škole i velika znanja, treba imati i veze, ja ih nemam. Veze valja graditi i imati po državnim, crkvenim i stranačkim strukturama, u tajnim službama, u mešihatu. Ja tih veza nemam, i ne trebaju mi, ne žudim da uvećavam katalog lopova u privredi ili katalog pedofila. Nemam ni škole za novinara, nisam studirao novinarstvo, nemam iskustva. Tako da svima hvala što me hvale, ali ne tražim da me se prizna za istraživačkog novinara. Napisao sam samo (samo!) da sam ja, kad malo bolje razmislim, čak više istraživački novinar nego što sam, je li, kolumnista. A nisam napisao da novinar jesam. A da kolumnista nisam, za to imam i dokaza i primjera.
Evo, Jacopo Sannazaro. Njegov je grob u crkvi Santa Maria del Parto u dijelu grada Napolija koji se zove Mergellina. Do crkve vode stepenice, ona je na prvom spratu, u prizemlju je druga crkva, nezanimljiva za ovaj tekst. Naša crkva ima fasadu crvenu, a na njoj su freske s jedva prepoznatljivim likovima Federika Aragonskog i Sannazara. Sa terase pred crkvom vide se Vezuv i Somma, cijela Riviera di Chiaia, i Pompei, u daljini. U unutrašnjosti, iza oltara je grobnica osnivača crkve, pjesnika Jacopa Sannazara. Jedan njegov latinski epigram je razlog moga penjanja do ove crkve. Taj epigram nije bilo kakav, ne, on je u književnoj nauci nazvan zlatnim. Jer je to najskuplje plaćeni epigram u povijesti toga proletarijata pjesničkih vrsta. Sannazaro je važno ime epigramatike (važno ime je on i epike, ali to bi nas odvelo daleko) i nije malo čudo da je jedan njegov epigram postao slavniji no svi drugi. Taj se u Sannazarovoj epigramatici nalazi u prvoj knjizi, pod brojem 36 (ponegdje i 35). Naslov ima De mirabili urbe Venetiis (O čudesnom gradu Veneciji):
Viderat Hadriacis Venetam Neptunus in undisStare urbem, et toto ponere iura mari:
Nunc mihi Tarpeias quantumvis, Iuppiter, arcesObjice, et illa tui moenia Martis, ait.
Si pelago Tibrim praefers, urbem adspice utramque :Illam homines dices, hanc posuisse Deos.
Ugleda Neptun gdje grad venecìjanski stoji u vodiJadranskoj, odakle vlast ima nad morem u šir.
‘Sada mi, Jupitre’, reče, ‘pokazuj kolìko te volja,Tvrđu i Tarpejsku hrid, Martov što svet ti je zid.
More ti draže od Tibra? Kad gradove vidiš ćeš reći,Ljudi da gradiše Rim – bozi Venéciju grad.’
Čudan prizor: Neptunu ne treba više no pogled na Lagunu da bi se pobunio protiv ukusa vrhovnog boga Jova-patera i održao mu slovo o ljepoti Venecije! Dva elegijska distiha: do mile volje se ti, Jupiteru, naslađuj zidinama rimskim koje je Mart tebi posvetio i Kapitolom se naslađuj, i do mile volje pretpostavljaj rijeku morskoj pučini, ali čim na obadva grada pogled baciš, ima da priznaš da je Rim djelo ljudsko, a Venecija djelo božansko! Za takvo uzdizanje mletačkog čudesnog grada nad Rimom, Veliko vijeće je pjesniku dalo šest stotina dukata, i dalo da mu portret uradi niko manji no Ticijan, te da ga postavi među portrete slavnih ljudi Venecije.
Epigram je književna vrsta za koju se baš nije davalo nagrada u povijesti. Osim što je pastorče književne nauke i edukacije, on je, pravo govoreći, književna vrsta kao stvorena za kažnjavanje. Jasno, zbog podrugljive žaoke, zbog škole Martijalove i Lukilijeve. Ali za ovaj se gore epigram dalo bogme blaga u nagradu, i to ne maloga. Ako i nije najljepši (a ni ljepota mu se ne može odreći), on je svakako najskuplji. Za svaki stih 100 dukata! U jednoj se našoj sevdalinki pjeva da je za jedan dan sto dukata propio Dujčin Petar, varadinski ban, slaveći što ljubi najljepšu ženu u carevini. Da je Sannazaro za pjesmuljak od tri elegijska distiha dobio toliku silu blaga, ja sam pročitao davno, u Burckhardtovoj knjizi o renesansi u Italiji. Ali tamo se ne spominje ništa od podrobnosti toga nagrađivanja.
Mnogo je godina prošlo od dana kad sam to pročitao, a volja da saznam kako i kojim aktom Veliko vijeće je dodijelilo tu nagradu mene ne samo da nije prošla, no je stalno jačala, pa me vukla svuda gdje mi se činilo da se krije neki odgovor. Razne sam životopise pjesnikove, rasprave o njegovim epigramima, fusnote i bibliografije iščitao, a kuda sve nisam štrpkao i čeprkao! Najviše sam se ufao u životopis autorov koji je sačinio Joannis Antonius Vulpius (Jacobi, sive Actii Synceri Sannazarii Neapolitani Viri Patricii). Ali je u njemu više-manje ono što piše i Burckhardt. Drukčije je samo što je novčana suma po stihu izražena u sestercijima: tria millia (sic!). U nekom od tekstova nađem da tu stvar obrađuje Carol Kidwell u knjizi Sannazaro and Arcadia. U Zagrebu te knjige nema, nema je u Beogradu, nema u Ljubljani. Nađem je u Zentralbibliothek u Zürichu. Napišem pismo biblioteci u Zürichu. Odgovori mi, odmah, naše gore list, Vesna Plazibat. Skenira mi stranice koje tražim i velikodušno mi ih pošalje. Ali ni tu ništa novoga o onome što tražim. A još godine 1801, u knjizi o sjećanjima na Poliziana, Sannazara, Bemba itd., objavljenoj u Manchesteru, William Parr Greswell u fusnoti na stranici 102. izražava oprez po pitanju istinitosti priče o tom nagrađivanju…
I to pa to i sve to, što veli Nastasijević. Stignem dakle na onu terasu na kojoj stoji crkva Svete Marije od Poroda. Uhvatim za kvaku, vrata zaključana. Gledam unutra, kad se odnekud pojavi ženska figura. Otvori mi, pita kojim dobrom, hoću da vidim grob Sannazarov. Uđem, ona je restauratorka, radi u nekoj bočnoj kapeli, dozove odnekud župnika, dobar dan, hoćete na grob Sannazarov, evo ga ovdje, je l da da je impresivan, jeste, impresivan je, mramor iz Carrare, figure, a impresivan je i pokojnik, kažem. O da, kaže župnik, spjevao je veliku pjesmu o porodu Bogorodičinu, to mu je najbolje djelo; e pa ne znam je li mu to najbolje, ja, na primjer, volim više njegove latinske epigrame, oni su me ovamo i doveli. Župnik me pogleda: doveli vas iz Zagreba epigrami Sannazarovi k nama ovdje, u Napoli Mergellina? Jesu vala. A kako to da volite epigrame? Eto, tako, pala kocka na kockinu stranu. A evo, ima na grobu pjesnikovu uklesan epigram, kaže župnik. Znam, to mu je sastavio kardinal i pjesnik Pietro Bembo. I stanemo pred taj epitaf:
Da sacro cineri flores. Hic ille MaroniSincerus Musa proximus ut tumulo.
(Pepelu svetome cvijeće prinesi. Jer Sinker MaronuKako po Muzi je bliz, tako i grobom je bliz.)
Poanta je, dakako, u tome što se grob Publija Vergilija Marona pokazuje par stotina metara od ove crkve, na vrletnoj padini Mergelline.
- A znate li, možda, kad je Sannazaro primio onih 600 dukata za onaj epigram od šest stihova?
- Kako, kako, 600 dukata, gdje, kada, kako?
- Pa ono, početkom 16. stoljeća, ne zna se godina, znate već to o Sannazaru, pjesniku partenopejskom.
- Ja, pravo da kažem, to prvi put čujem. Ali, čekajte, sad ću zovnuti kolegu, on vam zna sve o Sannazaru. Pronto, Paolo, imam ovdje čovjeka došao iz Zagreba, pita kad je Repubblica di Venezia našem Sannazaru dala 600 dukata za neki epigram kojim na latinskom hvali Veneciju. Kako, i ti prvi put čuješ? Pa i ja sam mu rekao da je najvažnije njegovo djelo ‘O porođaju Bogorodice’, ali njega zanima taj epigram i ta nagrada. A eto, naš brat katolik dolazi iz dalekog Zagreba, iz daleke Ukrajine. Si, certo, Paolo, Croazia, Croazia, Croazia. E sad ću se ja s našim bratom po vjeri iz Kroacije slikati i pred grobom Sannazarovim i pred Đavolom od Mergelline. Ciao, carissimo, buona serata!
portalnovosti
Javilo mi se nekoliko ljudi, da mi, nakon teksta u prošlom broju, kažu kako sam ja zapravo istraživački novinar. Nekima sam odmah rekao nausmeno, a onima kojima ne stigoh, evo kažem napismeno: nisam! Za istraživačkog novinara kod nas, osim škole i velika znanja, treba imati i veze, ja ih nemam. Veze valja graditi i imati po državnim, crkvenim i stranačkim strukturama, u tajnim službama, u mešihatu. Ja tih veza nemam, i ne trebaju mi, ne žudim da uvećavam katalog lopova u privredi ili katalog pedofila. Nemam ni škole za novinara, nisam studirao novinarstvo, nemam iskustva. Tako da svima hvala što me hvale, ali ne tražim da me se prizna za istraživačkog novinara. Napisao sam samo (samo!) da sam ja, kad malo bolje razmislim, čak više istraživački novinar nego što sam, je li, kolumnista. A nisam napisao da novinar jesam. A da kolumnista nisam, za to imam i dokaza i primjera.
Evo, Jacopo Sannazaro. Njegov je grob u crkvi Santa Maria del Parto u dijelu grada Napolija koji se zove Mergellina. Do crkve vode stepenice, ona je na prvom spratu, u prizemlju je druga crkva, nezanimljiva za ovaj tekst. Naša crkva ima fasadu crvenu, a na njoj su freske s jedva prepoznatljivim likovima Federika Aragonskog i Sannazara. Sa terase pred crkvom vide se Vezuv i Somma, cijela Riviera di Chiaia, i Pompei, u daljini. U unutrašnjosti, iza oltara je grobnica osnivača crkve, pjesnika Jacopa Sannazara. Jedan njegov latinski epigram je razlog moga penjanja do ove crkve. Taj epigram nije bilo kakav, ne, on je u književnoj nauci nazvan zlatnim. Jer je to najskuplje plaćeni epigram u povijesti toga proletarijata pjesničkih vrsta. Sannazaro je važno ime epigramatike (važno ime je on i epike, ali to bi nas odvelo daleko) i nije malo čudo da je jedan njegov epigram postao slavniji no svi drugi. Taj se u Sannazarovoj epigramatici nalazi u prvoj knjizi, pod brojem 36 (ponegdje i 35). Naslov ima De mirabili urbe Venetiis (O čudesnom gradu Veneciji):
Viderat Hadriacis Venetam Neptunus in undisStare urbem, et toto ponere iura mari:
Nunc mihi Tarpeias quantumvis, Iuppiter, arcesObjice, et illa tui moenia Martis, ait.
Si pelago Tibrim praefers, urbem adspice utramque :Illam homines dices, hanc posuisse Deos.
Ugleda Neptun gdje grad venecìjanski stoji u vodiJadranskoj, odakle vlast ima nad morem u šir.
‘Sada mi, Jupitre’, reče, ‘pokazuj kolìko te volja,Tvrđu i Tarpejsku hrid, Martov što svet ti je zid.
More ti draže od Tibra? Kad gradove vidiš ćeš reći,Ljudi da gradiše Rim – bozi Venéciju grad.’
Čudan prizor: Neptunu ne treba više no pogled na Lagunu da bi se pobunio protiv ukusa vrhovnog boga Jova-patera i održao mu slovo o ljepoti Venecije! Dva elegijska distiha: do mile volje se ti, Jupiteru, naslađuj zidinama rimskim koje je Mart tebi posvetio i Kapitolom se naslađuj, i do mile volje pretpostavljaj rijeku morskoj pučini, ali čim na obadva grada pogled baciš, ima da priznaš da je Rim djelo ljudsko, a Venecija djelo božansko! Za takvo uzdizanje mletačkog čudesnog grada nad Rimom, Veliko vijeće je pjesniku dalo šest stotina dukata, i dalo da mu portret uradi niko manji no Ticijan, te da ga postavi među portrete slavnih ljudi Venecije.
Epigram je književna vrsta za koju se baš nije davalo nagrada u povijesti. Osim što je pastorče književne nauke i edukacije, on je, pravo govoreći, književna vrsta kao stvorena za kažnjavanje. Jasno, zbog podrugljive žaoke, zbog škole Martijalove i Lukilijeve. Ali za ovaj se gore epigram dalo bogme blaga u nagradu, i to ne maloga. Ako i nije najljepši (a ni ljepota mu se ne može odreći), on je svakako najskuplji. Za svaki stih 100 dukata! U jednoj se našoj sevdalinki pjeva da je za jedan dan sto dukata propio Dujčin Petar, varadinski ban, slaveći što ljubi najljepšu ženu u carevini. Da je Sannazaro za pjesmuljak od tri elegijska distiha dobio toliku silu blaga, ja sam pročitao davno, u Burckhardtovoj knjizi o renesansi u Italiji. Ali tamo se ne spominje ništa od podrobnosti toga nagrađivanja.
Mnogo je godina prošlo od dana kad sam to pročitao, a volja da saznam kako i kojim aktom Veliko vijeće je dodijelilo tu nagradu mene ne samo da nije prošla, no je stalno jačala, pa me vukla svuda gdje mi se činilo da se krije neki odgovor. Razne sam životopise pjesnikove, rasprave o njegovim epigramima, fusnote i bibliografije iščitao, a kuda sve nisam štrpkao i čeprkao! Najviše sam se ufao u životopis autorov koji je sačinio Joannis Antonius Vulpius (Jacobi, sive Actii Synceri Sannazarii Neapolitani Viri Patricii). Ali je u njemu više-manje ono što piše i Burckhardt. Drukčije je samo što je novčana suma po stihu izražena u sestercijima: tria millia (sic!). U nekom od tekstova nađem da tu stvar obrađuje Carol Kidwell u knjizi Sannazaro and Arcadia. U Zagrebu te knjige nema, nema je u Beogradu, nema u Ljubljani. Nađem je u Zentralbibliothek u Zürichu. Napišem pismo biblioteci u Zürichu. Odgovori mi, odmah, naše gore list, Vesna Plazibat. Skenira mi stranice koje tražim i velikodušno mi ih pošalje. Ali ni tu ništa novoga o onome što tražim. A još godine 1801, u knjizi o sjećanjima na Poliziana, Sannazara, Bemba itd., objavljenoj u Manchesteru, William Parr Greswell u fusnoti na stranici 102. izražava oprez po pitanju istinitosti priče o tom nagrađivanju…
I to pa to i sve to, što veli Nastasijević. Stignem dakle na onu terasu na kojoj stoji crkva Svete Marije od Poroda. Uhvatim za kvaku, vrata zaključana. Gledam unutra, kad se odnekud pojavi ženska figura. Otvori mi, pita kojim dobrom, hoću da vidim grob Sannazarov. Uđem, ona je restauratorka, radi u nekoj bočnoj kapeli, dozove odnekud župnika, dobar dan, hoćete na grob Sannazarov, evo ga ovdje, je l da da je impresivan, jeste, impresivan je, mramor iz Carrare, figure, a impresivan je i pokojnik, kažem. O da, kaže župnik, spjevao je veliku pjesmu o porodu Bogorodičinu, to mu je najbolje djelo; e pa ne znam je li mu to najbolje, ja, na primjer, volim više njegove latinske epigrame, oni su me ovamo i doveli. Župnik me pogleda: doveli vas iz Zagreba epigrami Sannazarovi k nama ovdje, u Napoli Mergellina? Jesu vala. A kako to da volite epigrame? Eto, tako, pala kocka na kockinu stranu. A evo, ima na grobu pjesnikovu uklesan epigram, kaže župnik. Znam, to mu je sastavio kardinal i pjesnik Pietro Bembo. I stanemo pred taj epitaf:
Da sacro cineri flores. Hic ille MaroniSincerus Musa proximus ut tumulo.
(Pepelu svetome cvijeće prinesi. Jer Sinker MaronuKako po Muzi je bliz, tako i grobom je bliz.)
Poanta je, dakako, u tome što se grob Publija Vergilija Marona pokazuje par stotina metara od ove crkve, na vrletnoj padini Mergelline.
- A znate li, možda, kad je Sannazaro primio onih 600 dukata za onaj epigram od šest stihova?
- Kako, kako, 600 dukata, gdje, kada, kako?
- Pa ono, početkom 16. stoljeća, ne zna se godina, znate već to o Sannazaru, pjesniku partenopejskom.
- Ja, pravo da kažem, to prvi put čujem. Ali, čekajte, sad ću zovnuti kolegu, on vam zna sve o Sannazaru. Pronto, Paolo, imam ovdje čovjeka došao iz Zagreba, pita kad je Repubblica di Venezia našem Sannazaru dala 600 dukata za neki epigram kojim na latinskom hvali Veneciju. Kako, i ti prvi put čuješ? Pa i ja sam mu rekao da je najvažnije njegovo djelo ‘O porođaju Bogorodice’, ali njega zanima taj epigram i ta nagrada. A eto, naš brat katolik dolazi iz dalekog Zagreba, iz daleke Ukrajine. Si, certo, Paolo, Croazia, Croazia, Croazia. E sad ću se ja s našim bratom po vjeri iz Kroacije slikati i pred grobom Sannazarovim i pred Đavolom od Mergelline. Ciao, carissimo, buona serata!
portalnovosti
