Otkako su nove televizije pojačale ispiranje mozgova gledaocima, riječ ‘priča’ je postala nepreskočiva. Mrmnjrm, brljvrlj, imamo priču, kažu priučeni voditelji uključujući priučene reportere. E ‘priče’ koje sam za ovu rubriku napisao, a u kojima sam evocirao svoja putovanja, razgovore ili uspomene – sve su istinite i ni jedna nije izmišljena niti prilagođena!
Pripremio sam se bio da za ovaj broj napišem nešto o krateru na brdu Vezuvu. I o sumanutoj odluci vlasti da se pod krater postavi stojna ograda i na njoj vrata i da se naplaćuju ulaznice za brdo Vezuv. I da opišem koliko su ta vrata za mene bila šok. (Nešto blaži šok sam imao i kad sam vidio da mnoga sa suhozidom polja na Hvaru imaju vrata, metalna, neka sa bravom i ključem; pa sam pitao poneke u Starom Gradu, e kad će podići poljima krov, sad kad su im načinili zidove i vrata). Bio sam pripremio i prevod čuvene pjesme ispjevane u pozdrav prvoj i jedinoj željezničkoj uspinjači na vulkan: Funiculì, funiculà. Sve zato što je ovo 100. tekst u kolumni ‘Maksimir i Mirogoj’, pa, iako dekadnom sistemu ne dajem prednost ni pred heksadekadnim niti pred oktalnim, a ni pred binarnim, ipak sam htio da mi stoti tekst bude malo drukči, mrvu svečarskiji. Strpljiva i odana half linija lista Đikić, Radak, Družak mi je svjedok da sam priloge slao i iz autobusa, s trajekta, sa aerodroma, a i s planine, kad grom učini da cio dan nestane struje. Pa sam htio da malo proslavimo tu stotku.
Ali neće biti! Jedan čovjek mi je sve to izokrenuo, da ne kažem pokvario. Kad ga se sad sjećam, mislim na onaj stih Yeatsov: All things can tempt me from this craft of verse. Sve me od pjevanja odvući može! Taj me čovjek zaustavio, neki dan, između onoga sata nasred grada Zagreba i onoga stuba do stubova onoga sata, onoga na koji se prije šest godina bio svio roj sivih pčela. Zastanem trenutak i pogledam gore prema mjestu gdje je bio taj roj, a kad spustim pogled vidim da preda mnom stoji čovjek, mojih godina, ima šešir. Kad nam se oči sretnu, on se malko nasmiješi, te me upita jesam li taj i taj, jesam, vala. On se predstavi, kaže da je profesor književnosti i filozofije, pa kad razmijenismo dvije-tri riječi, upita me, e gdje nalazim ‘sve one priče što ih objavljuju Novosti’. I kaže mi još kako mu sve djeluju ‘kao da su istinite, a znam da baš sve i nisu’. Rekoh mu da nemam vremena za podrobniji razgovor, i stvarno sam bio u žurbi, te mu s nokta obećah da ću na tu čudnu primjedbu odgovoriti u novinama. On kaza da će rado to pročitati i zamoli me da mu ne spominjem ime. Dobro, neću, a hoće li mi oni slični njemu vjerovati da me je on zamolio da mu ne spominjem ime?
Sad idemo na stvar. Nije me iznenadilo mnogo što ove tekstove on zove ‘pričama’. Otkako su nove televizije pojačale ispiranje mozgova gledaocima, riječ ‘priča’ je postala nepreskočiva. Mrmnjrm, brljvrlj, imamo priču, kažu priučeni voditelji uključujući priučene reportere. E ‘priče’ koje sam za ovu rubriku napisao, a u kojima sam evocirao svoja putovanja, razgovore ili uspomene – sve su istinite i ni jedna nije izmišljena niti prilagođena! Naravno, vidim već da se ponekom dižu obrve na spomen istinitosti i istine. Za takve, imam prilagođenu izjavu: sve što sam u ovim tekstovima napisao, napisao sam držeći se načela vjerodostojnosti i prema najboljem sjećanju. Ono čega se ne sjećam dobro, u pravilu sam izostavio iz pričanja, te je mnogo koja ‘priča’ pala kao žrtva nedostatnog sjećanja. Evo, sad čitam šta sam napisao. Potpisujem. Ako kome ‘izgleda kao istinito, a nije’ stvar je onoga kome izgleda i kome se čini, moja nije.
U šta bi, dakle, u tim ‘pričama’ moglo biti sumnje? U prevođenje poneke pjesmice koju sam objavio, objavljujući ovdje i original? Ne može, jer se i onim pjesmama kojima original nije objavljen ovaj može lako naći, na internetu, u knjigama. To što je u njima, tu i tamo, možda, ponešto prevedeno malo drukče no što bi preveli rigidni prevodioci, oni što liče na šinska vozila, jer samo onuda idu gdje su im postavljene šine, na to se, mnim, ne može odnositi ono ‘kao da su istinite’. U poznavanje ljudi koje sam spomenuo, isto ne može. Imam svjedoka bukadar. One čija imena ne spominjem, to činim ili zato što ih nisam saznao, ili zato što su me zamolili da im ih ne spominjem. U to da sam bio četrnaest puta na Vezuvu, a na Etni osam puta? U to može sumnjati svaki onaj kome se mili da sumnja, ali ja sam tamo bio, i za svaki odlazak bih mogao navesti po nekoliko svjedoka. I djecu sam svoju vodio na rub kratera, dvaput, imam i slike: djeca mala, šest godina, išla su tada u vrtić kod časnih sestara napolitanskih. I za silazak u krater imam najmanje dva svjedoka. I trećega mogu potražiti, možda i naći. I za odlazak na grob Grka Zorbe, i za traženje groba Marka Vidojkovića i Mića Ljubibratića. I za put u Manfredoniju sa Izetom Sarajlićem. I za to da je moj sin golman u ekipi u kojoj je igrao i Kafka junior. I da sam, za vrijeme jedne utakmice naših sinova, pričao s Kafkom seniorom. Gospodine filozofe s klobukom, eno pitajte Kafku seniora, ima frizerski salon blizu mjesta gdje smo se sreli. Ili ćete mi i ovdje, možda, naći neki ‘signal laži’?
Znam, naravno da znam, da ima lažova u pisanju. Tu ne mislim na one koji pišu romane i epove, kod takvih je izmišljanje legitiman stvaralački princip. Koncept Danteova ‘Raja’, na primjer. Mislim na one koji lažu u tzv. nefikcionalnim vrstama. I na one koje je književna nauka nekad nazvala robinsonadima. Takvi po cio dan sjede u kafani ili u svom uredu, ili u dnevnoj sobi, u penjoaru, jedu trešnje, a uveče napišu: ja vidjeh otoke, vidjeh vulkane. Ili pišu da su bili u Singapuru i sve opišu natanko, a nisu se maknuli iz svoga stana, na Franjinim rudinama ili u Sloboštini. Čuo sam kako neki takav živi u Beogradu, a piše putopise i reportaže s mjesta u koje nikad nije kročio, a ni kročiti neće. I biva plaćen za uvjerljivost plus ubjedljivost i stilsko majstorstvo. Možda je već dobio i kakvu nagradu za reportažu s mjesta na kojima nije bio. Čitaocima se oduvijek podvaljuje, a sredstva za podvalu se stalno usavršavaju. I imena su im savršena: hibridno pisanje, blurring of genres! Stalno se radi na tome da lažov s prstima na tastaturi bude zaštićen, unaprijeđen i promaknut. A kakav se tek lažov zna naći među kolumnistima, za takvoga je i Boccacciov ser Ciappelletto jurodivo dijete! A lažov Narcis u koži Prometeja, iha!
Glagol lagati svojta je glagolu lijegati. Za laž je mjerodavna namjera: da se nekoga obleži! Osoba slušalac, padne u vlast ‘priče’, pa, omađijana, bude obležana od osobe koja priča. Ima u našem jeziku dobar izraz za to: nekome složiti priču. Slágati, pa onda slàgati. U djetinjstvu sam slušao kako stari ljudi mole nekoga ‘da ih malo laže’. To jest da im malo pripovijeda. Laganje tu nije nikakva negativna oznaka, već empatično obraćanje čovjeku koji zna da priča, a za to što priča, para ne traži, priča o svom trošku i za svoj groš. Umijeće pripovijedanja je umijeće igranja dušama drugih. U tom igranju su dopuštena i razna prekoračenja granica. Ali se granice imaju na umu. Est modus in rebus.
Jedno takvo, lijepo prekoračenje granica je načinio Švajcarac Heinrich Bosshard (1748 – 1815) u svojoj ‘Autobiografiji’. On je bio sin nadničara, a rastao je u nemaštini i bijedi. Evo kako je opisao svoj boravak na Vezuvu, godine 1768:
Za Martinje su mi roditelji dali dvadeset šilinga, e da s dječacima odem na trg. Ali to nije bilo dovoljno, a ja nisam htio da ostanem izdvojen. Prolunjao sam malo među tezgama na trgu, kad li ugledah geografske karte. Koja radost! Kupim ih pet: Evropu, Aziju, Afriku, Ameriku, uz njih i malu kartu Italije. Te karte ne bih dao ni za jednu od radosti na velikom sajmu. Usput sam ubrao u njivi prilično mrkve, i jeo. Kakav je to samo dan bio! S kojom sam se samo radošću premjestio u Italiju: u mislima sam se popeo na Etnu i na Vezuv, prošao sve gradove i sa tih planina gledao na veliko more. Posve omamljen došao sam kući. Cijele te zime su mi moje karte činile najveću radost.
portalnovosti
Pripremio sam se bio da za ovaj broj napišem nešto o krateru na brdu Vezuvu. I o sumanutoj odluci vlasti da se pod krater postavi stojna ograda i na njoj vrata i da se naplaćuju ulaznice za brdo Vezuv. I da opišem koliko su ta vrata za mene bila šok. (Nešto blaži šok sam imao i kad sam vidio da mnoga sa suhozidom polja na Hvaru imaju vrata, metalna, neka sa bravom i ključem; pa sam pitao poneke u Starom Gradu, e kad će podići poljima krov, sad kad su im načinili zidove i vrata). Bio sam pripremio i prevod čuvene pjesme ispjevane u pozdrav prvoj i jedinoj željezničkoj uspinjači na vulkan: Funiculì, funiculà. Sve zato što je ovo 100. tekst u kolumni ‘Maksimir i Mirogoj’, pa, iako dekadnom sistemu ne dajem prednost ni pred heksadekadnim niti pred oktalnim, a ni pred binarnim, ipak sam htio da mi stoti tekst bude malo drukči, mrvu svečarskiji. Strpljiva i odana half linija lista Đikić, Radak, Družak mi je svjedok da sam priloge slao i iz autobusa, s trajekta, sa aerodroma, a i s planine, kad grom učini da cio dan nestane struje. Pa sam htio da malo proslavimo tu stotku.
Ali neće biti! Jedan čovjek mi je sve to izokrenuo, da ne kažem pokvario. Kad ga se sad sjećam, mislim na onaj stih Yeatsov: All things can tempt me from this craft of verse. Sve me od pjevanja odvući može! Taj me čovjek zaustavio, neki dan, između onoga sata nasred grada Zagreba i onoga stuba do stubova onoga sata, onoga na koji se prije šest godina bio svio roj sivih pčela. Zastanem trenutak i pogledam gore prema mjestu gdje je bio taj roj, a kad spustim pogled vidim da preda mnom stoji čovjek, mojih godina, ima šešir. Kad nam se oči sretnu, on se malko nasmiješi, te me upita jesam li taj i taj, jesam, vala. On se predstavi, kaže da je profesor književnosti i filozofije, pa kad razmijenismo dvije-tri riječi, upita me, e gdje nalazim ‘sve one priče što ih objavljuju Novosti’. I kaže mi još kako mu sve djeluju ‘kao da su istinite, a znam da baš sve i nisu’. Rekoh mu da nemam vremena za podrobniji razgovor, i stvarno sam bio u žurbi, te mu s nokta obećah da ću na tu čudnu primjedbu odgovoriti u novinama. On kaza da će rado to pročitati i zamoli me da mu ne spominjem ime. Dobro, neću, a hoće li mi oni slični njemu vjerovati da me je on zamolio da mu ne spominjem ime?
Sad idemo na stvar. Nije me iznenadilo mnogo što ove tekstove on zove ‘pričama’. Otkako su nove televizije pojačale ispiranje mozgova gledaocima, riječ ‘priča’ je postala nepreskočiva. Mrmnjrm, brljvrlj, imamo priču, kažu priučeni voditelji uključujući priučene reportere. E ‘priče’ koje sam za ovu rubriku napisao, a u kojima sam evocirao svoja putovanja, razgovore ili uspomene – sve su istinite i ni jedna nije izmišljena niti prilagođena! Naravno, vidim već da se ponekom dižu obrve na spomen istinitosti i istine. Za takve, imam prilagođenu izjavu: sve što sam u ovim tekstovima napisao, napisao sam držeći se načela vjerodostojnosti i prema najboljem sjećanju. Ono čega se ne sjećam dobro, u pravilu sam izostavio iz pričanja, te je mnogo koja ‘priča’ pala kao žrtva nedostatnog sjećanja. Evo, sad čitam šta sam napisao. Potpisujem. Ako kome ‘izgleda kao istinito, a nije’ stvar je onoga kome izgleda i kome se čini, moja nije.
U šta bi, dakle, u tim ‘pričama’ moglo biti sumnje? U prevođenje poneke pjesmice koju sam objavio, objavljujući ovdje i original? Ne može, jer se i onim pjesmama kojima original nije objavljen ovaj može lako naći, na internetu, u knjigama. To što je u njima, tu i tamo, možda, ponešto prevedeno malo drukče no što bi preveli rigidni prevodioci, oni što liče na šinska vozila, jer samo onuda idu gdje su im postavljene šine, na to se, mnim, ne može odnositi ono ‘kao da su istinite’. U poznavanje ljudi koje sam spomenuo, isto ne može. Imam svjedoka bukadar. One čija imena ne spominjem, to činim ili zato što ih nisam saznao, ili zato što su me zamolili da im ih ne spominjem. U to da sam bio četrnaest puta na Vezuvu, a na Etni osam puta? U to može sumnjati svaki onaj kome se mili da sumnja, ali ja sam tamo bio, i za svaki odlazak bih mogao navesti po nekoliko svjedoka. I djecu sam svoju vodio na rub kratera, dvaput, imam i slike: djeca mala, šest godina, išla su tada u vrtić kod časnih sestara napolitanskih. I za silazak u krater imam najmanje dva svjedoka. I trećega mogu potražiti, možda i naći. I za odlazak na grob Grka Zorbe, i za traženje groba Marka Vidojkovića i Mića Ljubibratića. I za put u Manfredoniju sa Izetom Sarajlićem. I za to da je moj sin golman u ekipi u kojoj je igrao i Kafka junior. I da sam, za vrijeme jedne utakmice naših sinova, pričao s Kafkom seniorom. Gospodine filozofe s klobukom, eno pitajte Kafku seniora, ima frizerski salon blizu mjesta gdje smo se sreli. Ili ćete mi i ovdje, možda, naći neki ‘signal laži’?
Znam, naravno da znam, da ima lažova u pisanju. Tu ne mislim na one koji pišu romane i epove, kod takvih je izmišljanje legitiman stvaralački princip. Koncept Danteova ‘Raja’, na primjer. Mislim na one koji lažu u tzv. nefikcionalnim vrstama. I na one koje je književna nauka nekad nazvala robinsonadima. Takvi po cio dan sjede u kafani ili u svom uredu, ili u dnevnoj sobi, u penjoaru, jedu trešnje, a uveče napišu: ja vidjeh otoke, vidjeh vulkane. Ili pišu da su bili u Singapuru i sve opišu natanko, a nisu se maknuli iz svoga stana, na Franjinim rudinama ili u Sloboštini. Čuo sam kako neki takav živi u Beogradu, a piše putopise i reportaže s mjesta u koje nikad nije kročio, a ni kročiti neće. I biva plaćen za uvjerljivost plus ubjedljivost i stilsko majstorstvo. Možda je već dobio i kakvu nagradu za reportažu s mjesta na kojima nije bio. Čitaocima se oduvijek podvaljuje, a sredstva za podvalu se stalno usavršavaju. I imena su im savršena: hibridno pisanje, blurring of genres! Stalno se radi na tome da lažov s prstima na tastaturi bude zaštićen, unaprijeđen i promaknut. A kakav se tek lažov zna naći među kolumnistima, za takvoga je i Boccacciov ser Ciappelletto jurodivo dijete! A lažov Narcis u koži Prometeja, iha!
Glagol lagati svojta je glagolu lijegati. Za laž je mjerodavna namjera: da se nekoga obleži! Osoba slušalac, padne u vlast ‘priče’, pa, omađijana, bude obležana od osobe koja priča. Ima u našem jeziku dobar izraz za to: nekome složiti priču. Slágati, pa onda slàgati. U djetinjstvu sam slušao kako stari ljudi mole nekoga ‘da ih malo laže’. To jest da im malo pripovijeda. Laganje tu nije nikakva negativna oznaka, već empatično obraćanje čovjeku koji zna da priča, a za to što priča, para ne traži, priča o svom trošku i za svoj groš. Umijeće pripovijedanja je umijeće igranja dušama drugih. U tom igranju su dopuštena i razna prekoračenja granica. Ali se granice imaju na umu. Est modus in rebus.
Jedno takvo, lijepo prekoračenje granica je načinio Švajcarac Heinrich Bosshard (1748 – 1815) u svojoj ‘Autobiografiji’. On je bio sin nadničara, a rastao je u nemaštini i bijedi. Evo kako je opisao svoj boravak na Vezuvu, godine 1768:
Za Martinje su mi roditelji dali dvadeset šilinga, e da s dječacima odem na trg. Ali to nije bilo dovoljno, a ja nisam htio da ostanem izdvojen. Prolunjao sam malo među tezgama na trgu, kad li ugledah geografske karte. Koja radost! Kupim ih pet: Evropu, Aziju, Afriku, Ameriku, uz njih i malu kartu Italije. Te karte ne bih dao ni za jednu od radosti na velikom sajmu. Usput sam ubrao u njivi prilično mrkve, i jeo. Kakav je to samo dan bio! S kojom sam se samo radošću premjestio u Italiju: u mislima sam se popeo na Etnu i na Vezuv, prošao sve gradove i sa tih planina gledao na veliko more. Posve omamljen došao sam kući. Cijele te zime su mi moje karte činile najveću radost.
portalnovosti
