Stigavši u Brod te davne hladne zime, dočekala nas je zimska noć. Susnježica i kiša, na peronu malo ljudi. Otac i braća trče pred nas. Sjeli smo u fijaker i krenuli u grad. Virila sam u nepoznati prostor, koji mi je bio veličanstven. Obasjavala nas je čudna svijetlost.

I te večeri na plesu u sedmom razredu osnovne škole opet je kišilo, a ja hvatam svoje prve korake u plesu. Ivanini prsti su spretno šetali po tipkama harmonike, a netko je tiho pjevušio:“… sijaj, sijaj sončece …“ Opet sam osjetila neku svjetlost, što me podsjetilo na moj dolazak u grad. Ta svjetlost je zračila iz plavetnila očiju koje su me promatrale. Zbunjena više od tog ugodnog osjećaja nego od plesa. Uzela sam svoju torbu i kišobran pa krenula kući. Taj dječak, iako stidljiv, nije se dao zbuniti, pratio me u stopu. Kada smo izašli napolje iz škole, uzeo mi je iz ruke kišobran, u tome trenutku su nam se ruke slučajno dotakle. Ne znam što je bilo toplije: taj kratki dodir ili toplina modrog pogleda, ali sam bila sigurna kako toga dana zatvaram stranicu svog djetinjstva i kako će me i dalje voditi te ruke i obasjavati put vedrina plavih očiju.