Dodjela Oscara već je po tradiciji glamurozni događaj kojim se zatvara sezona započeta u predbožićno vrijeme nizom nominacija - period od nekoliko mjeseci u kojima je lako dobiti dojam da se više priča o filmskim nagradama nego o samim filmovima. I dok je za holivudske fanove ta večer jedna od centralnih točaka godine, ona može i za sve one koji nisu ljubitelji tvornice snova, ili barem nisu samo to, poslužiti kao dobar uvid u opće stajalište onih koji vole smatrati da su na pravoj strani.
Iako se može tvrditi da popularnost Oscara opada, kao i da gube status ultimativnog mjerila, mnogi će među nekolicinu filmova koje pogledaju kroz godinu uvrstiti upravo one koji su nagrađeni i upravo zato što su nagrađeni te večeri. Na sličan način će možda dograditi svoj filmski ukus, početi ili prestati respektirati nekoga ili nešto vezano za film, a možda i zauzeti politički stav – kao potporu ili otpor onome što te večeri čuju. Zato Oscari imaju težinu, a kako njome rukuju, druga je priča.
Greška koju se najčešće čini jest vjerovanje da Oscari imaju apsolutnu vrijednost, da je film nagrađen zlatnim kipićem za najbolji zaista bolji od svih ostalih u datoj godini, da nitko u toj istoj godini zaista nije ostvario bolju ulogu od nagrađenih glumaca itd. Na stranu vječni problem kvantificiranja kvalitete i vrijednosti umjetničkog djela, bitno je ne zaboraviti na nužnu dozu subjektivnosti koju svaka nagrada sa sobom nosi.
Ako se uzme u obzir da u ovom slučaju u odlučivanju, nakon tjedana i mjeseci kampanja, lobiranja, i ne nužnog gledanja nominiranih filmova, sudjeluju većinom glumci, a onda i redatelji i scenaristi, ali i upravitelji filmskih studija, agenti za odnose s javnošću, kao i oni koji nisu kategorizirani, jasno je da prostora za subjektivnost, a posredno i greške, ima napretek.
I bez obzira na to što se Oscare uzdiže u nebesa - i što im po tome koliko ih se spominje, cijeni i štuje može konkurirati tek Nobelova nagrada, a po popularnosti ni ona - i dalje se radi samo o nagradi, tj. zbirnom mišljenju jedne grupe ljudi. A u ovom konkretnom slučaju, s obzirom na pozamašan broj od gotovo 6000 članova/glasača, može se otići i korak dalje te reći da se radi o prosječnom mišljenju: nečime što bi se moglo smatrati čak i relevantnim anketnim uzorkom uoči izbora.
A koliko krivo izbori mogu proći jedna je od definirajućih priča našeg vremena. Kad se razmisli i shvati da se radi o ishitrenom i razvodnjenom stavu, lakše je prihvatiti i rezultate, kakvi god oni bili. Oscari su vox populi, nikako ne i vox dei. Tražite li isprofilirani osvrt na filmsku godinu dovoljno velike grupe ljudi koja se zaista bavi praćenjem, proučavanjem i vrednovanjem filmova, tražite na drugim mjestima.
Osim filmskih pitanja, druga tema koje se Oscari redovito dotiču jest politika. Još od rezultata američkih predsjedničkih izbora bilo je jasno tko će biti u fokusu i kome će se slati poruke ove godine, a s obzirom na poprilično razbuktalo dnevnopolitičko stanje posljednjih tjedana, sama ceremonija je prošla i mirnije nego se to očekivalo. Naravno da je bilo standardnih šala i podbadanja od strane voditelja, pokojeg emotivnog govora i jednoglasnog iskazivanja podrške onima koji su se prvi našli na udaru u kratkotrajnom mandatu novog predsjednika, no nije se pretjeralo.
Asghar Farhadi je bio najefektniji akter ovakvog otpora, prvo najavljenim nedolaskom, a onda i odmjerenom izjavom kojom je zasjenio sve ostale kroz večer. Koliko upravo Trumpu može zahvaliti na ulozi favorita, a posljedično i na osvojenom Oscaru, pogotovo kada je bio u konkurenciji sa superiornijim filmom, dalo bi se raspravljati, ali samo onda kada se ne bi u obzir uzela već spomenuta i raščlanjena subjektivnost i manjkavost akademijinog biračkog tijela.
Nepretjerivanjem u politiziranju spriječeno je izbijanje većih količina licemjerja na površinu, pa se ostalo na onome što bi se moglo nazvati standardnom dozom. Tako smo u slučaju Caseyja Afflecka imali priliku naučiti kako je na optužbe o seksualnom uznemiravanju dovoljno odgovoriti izvansudskom nagodbom da bi se prošlo neokrznut. Ne mislim da bi ispravan potez bila diskvalifikacija ili bojkot u glasanju, samo je pitanje odgovornosti i kazne trebalo biti postavljeno i riješeno puno ranije, dok je ovako ostavljen prostor za interpretaciju kako se takvo ponašanje prešutno odobrava i oprašta.
Vidjeli smo i atraktivne nastupe svih izvođača nominiranih u kategoriji najbolje pjesme, što prošle godine nije bio slučaj kada Anohni nije bila ni pozvana zbog bizarnog razloga vremenske ograničenosti ceremonije pa ispada da inkluzivnost i podrška transrodnim osobama funkcionira samo kada su dovoljno popularne. Nijedan od navedenih slučajeva ne služe na čast Američkoj filmskoj akademiji u situaciji kada se upravo seksualno uznemiravanje i anti-LGBT politika ističu kao neke od najvećih zamjerki Trumpu. Baš je zato dobro da se politiziranje u nedjelju zadržalo na umjerenom, jer svakome je iole upućenome jasno da tamo prisutni kao zajednica jesu protiv Trumpa, ali i da su tek toliko udaljeni od njega da ne budu na istoj strani. Potpora je poželjna i dobrodošla, ali vođenje otpora treba ostaviti onima kojima to punopravno pripada.
Također, iako se naoko tako ne čini, postoji i nezanemarivo preklapanje općeg holivudskog stava i onog čemu se nominalno protive. Pametno je primijećeno u zadnjoj sezoni South Parka, u onom njenom dijelu prije nego što se pogubila, kako ključna riječ u Trumpovu sloganu nije (bila) ni make ni great, štoviše - bile su praktički nebitne, već again. Upravo bi ta riječ mogla poslužiti kao tag za cjelokupni recentni popkulturni bruto proizvod koji je izašao iz holivudske kreativne sfere.
Rebootovi, remakeovi, revivali i nastavci franšiza dominiraju kino dvoranama i box officeima, a o seriji o kojoj se najviše pričalo prošle godine pričalo se upravo zato što je izgledala, zvučala i odvila se kao da je napravljena u nekom prošlom vremenu. Tu dolazimo i do najtrofejnijeg filma ove oskarovske ceremonije, La La Landa s izjednačenim rekordom od 14 nominacija, koji nas podsjeća kako su se filmovi nekad radili, kako su izgledali, pa čak i kako je glazba nekad zvučala.
Kako bi imalo mogli shvatiti trenutno prevladavajuće zapadnjačko stanje uma treba jasno reći da je impuls koji je pokretao Trumpovo biračko tijelo isti onaj koji mašineriju zabavne industrije pogoni zadnjih godina: nostalgija, ne samo kao pogon za crpljenje inspiracije, uzora ili učenja iz nečeg već dobro napravljenog, nego i nostalgija u onom svom pogubnom i štetnom obliku, kada se ono prošlo čini boljim nego što je ikad bilo. Jer što ako ta Amerika nikad nije bila toliko dobra, i što ako filmovi iz zlatnog doba Hollywooda nikad nisu bili toliko bolji od današnjih?
Osim grubog otriježnjenja, u ovom potonjem slučaju upada se u probleme i na umjetničko-teoretskom polju, jer ako koristite stilska sredstva nekog prošlog doba usprkos današnjim stilskim i tehničkim dosezima, ako snimate, kadrirate i montirate film tako da on izgleda kao da je rađen u prošlom vremenu, neizbježno zalazite u domenu kiča.
Sam po sebi, La La Land nije loš, a zažmiri li se na umjetničko-ideološke odrednice i narativnu disfunkcionalnost većeg dijela fabule, vidimo kvalitetan film koji zaista uspješno uvlači gledatelja u svoj svijet i ostavlja ga očaranim. No, u žmirenju i jest stvar: držimo li oči širom otvorene ili pak pričekamo da iluzija prođe, ono što ostane je tek reakcionarna ideja.
Simbolično je da je upravo takav film na trenutak, u općoj pomutnji s pogrešnom kuvertom, bio proglašen najboljim, ali je jednako simbolično, ovaj put i pozitivno, da je u krajnjem ishodu nagrada otišla drugom filmu.
A taj drugi film, Moonlight, nudi sasvim drugačiju stvarnost, a zapravo je drugačiji već time što nudi ikakvu stvarnost. U njegovom svijetu način za opstati je samo jedan, a mogućnosti za sreću su male – nešto što je puno bliže današnjem prosječnom Amerikancu. Pogledaju li se fabularne osnove - odrastanje gay Afroamerikanca u siromašnoj četvrti - vidi se da ni on nije imun na klišeje, ali je umirujuće znati da sigurno nijedan od njih nije korišten u samopromotivne svrhe, jer se film sa budžetom od tek milijun i pol dolara tako jednostavno ne radi.
Iskrenost ovog filma je neupitna od početka do kraja. Zalaziti u motivaciju pojedinih Akademijinih glasača za odabir Moonlighta čini se suvišno, jer kod nekih od njih je zasigurno to tek reakcija na prošlogodišnju neraznovrsnost u nominacijama, ali u ovolikom uzorku birača takav broj ne može biti presudan i bez barem približnog konsenzusa ovakav ishod ne bi bio moguć.
Konačni rezultat ovogodišnjih Oscara je odbijanje eskapizma, zatvaranja očiju i sanjarenja o nečem što se ili nikad neće dogoditi ili neće ispasti toliko dobro ako se dogodi, i prihvaćanje surove stvarnosti koja poziva i nudi da ju se učini manje lošom. Upravo je time izrečena i najjača politička poruka. Možda slučajno, ali ispravno.
h-alter
