Kad se film u promotivne svrhe deklarira mješancem Richarda Linklatera i H. P. Lovecrafta, morate biti emocionalni robot, hladan kao špricer, da vas ovaj obećani koncept makar malo ne zaintrigira. Otvorena sam uma jedne nedogađajne večeri pristupio novom filmu redateljskog dvojca u sastavu Justin Benson-Aaron Moorhead (dosad zajedno snimili Resolution, koji tek trebam istražiti) i lagao bih kad bih rekao da odjavnu špicu nisam dočekao razmjerno zadovoljan iskustvom.
Nakon što američkom mladiću Evanu uslijed duge borbe s rakom premine majka, samo nekoliko godina nakon što mu je srčani udar iz vedra neba oduzeo oca, on se na piću nakon sprovoda zakači s kvartovskom bitangom koji mu obeća da će mu razbiti njonju, a kao šlag na tortu stigne mu otkaz u birtijetini u kojoj je radio kao kuhar. Izgubivši svaki oslonac koji je dotad imao, mamuran odluči sjesti na nasumično odabrani avion i samo nekoliko minuta kasnije život nastavlja u Italiji, gdje u zamjenu za smještaj i hranu počinje u voćnjaku pomagati starom Talijanu kojem se ne sjećam imena, ali zamišljam da se zove Luigi ili Francesco. Uskoro upoznaje misterioznu brinetu Louise za kojom potpuno izgubi glavu i u turbulentnoj i prilično kratkoj vezi koja će uslijediti shvaća da možda ipak ima nekog razloga da nastavi živjeti i pomiri se s boli koju nosi u sebi. Tu na scenu stupa onaj lavkreftovski dio priče, prividno prosječnu dramediju bacajući u bizarne vode nekakvog hibridnog horora.
Lincoln je jednom mudro prokomentirao kako „priznaje da nije kontrolirao događaje, već su događaji upravljali njime“, a ovaj bi se opis lako mogao prišiti i Evanu. Glavni je lik otuđen pojedinac, zaustavljen u razvoju, indisponiran i odsječen, čovjek koji bezdušno šetucka najljepšim mjestima koje Italija može ponuditi, ali ih je nesposoban doživjeti. Zbog trauma koje je doživio, dok razgledava tisućama godina stare kamene ostatke ne možete pobjeći od dojma da je najveća ruševina baš on sam. Sve se iznenada promijeni susretom s Louise, tom tajanstvenom ljepoticom čije oči skrivaju tajne veće od života. Njihov je susret sudbonosan koliko i dražestan, mladi par odmah klikne, svaka rečenica koju izgovore doima se prirodno jer je njihova kemija opipljiva, a proces zaljubljivanja uvjerljiv i šarmantan. Međutim, da se previše ne opustimo, otpočetka nam je dano do znanja da ne gledamo malo bljeđu kopiju Before trilogije. Idiličnu scenu pastoralne ljepote u više navrata prekidaju close-up kadrovi insekata i kolutićavaca, truleži i crvljivosti, koji nam poput Lyncha u Plavom baršunu sugeriraju da se ispod izglancane površine nalazi istina na koju vjerojatno nismo spremni.
Ako Springu date priliku koju zaslužuje, znajte da pred sobom nemate uobičajen ‘američki turist na stranom mu mjestu’ horor. Ovo je prije svega originalno zamišljena ljubavna priča s jasnim elementima strave i nadnaravnog, nadahnuto napisana (od strane ko-redatelja Bensona), na momente zaigrano duhovita, druge sekunde već vizualno uznemirujuća ili suzdržano meditativna. Privlačni likovi lako vam se uvuku pod kožu i zbog toga je i lakše prihvatiti neočekivan zaplet koji uslijedi čim Evan pomisli da život ipak može biti lijep i vrijedan borbe. Popkulturne reference upotpunjuju dobar dojam, sitne duhovitosti na račun američkih turista mame osmijeh na lice, a čak i najmračnije scene, koje bi kod nekog drugog autora mogle užasnuti ili barem zgaditi ručak, ovdje su odrađene više u dramedijskom nego horor štihu.
Ne mogu pobjeći od dojma da mi se ovaj film svidio barem djelomično zato što u sjećanje priziva vrlo mi dragi Låt den rätte komma in, s kojim dijeli nekoliko bitnih točaka, iako je po tonu znatno optimističniji i bliskiji feel-good aspiracijama većeg dijela publike. Spring nije jedan od najboljih horora ovog tisućljeća, ali se ističe originalnošću i nekakvom generalnom, teško odredivom simpatičnošću koja zabavlja i osvaja.
fak
Nakon što američkom mladiću Evanu uslijed duge borbe s rakom premine majka, samo nekoliko godina nakon što mu je srčani udar iz vedra neba oduzeo oca, on se na piću nakon sprovoda zakači s kvartovskom bitangom koji mu obeća da će mu razbiti njonju, a kao šlag na tortu stigne mu otkaz u birtijetini u kojoj je radio kao kuhar. Izgubivši svaki oslonac koji je dotad imao, mamuran odluči sjesti na nasumično odabrani avion i samo nekoliko minuta kasnije život nastavlja u Italiji, gdje u zamjenu za smještaj i hranu počinje u voćnjaku pomagati starom Talijanu kojem se ne sjećam imena, ali zamišljam da se zove Luigi ili Francesco. Uskoro upoznaje misterioznu brinetu Louise za kojom potpuno izgubi glavu i u turbulentnoj i prilično kratkoj vezi koja će uslijediti shvaća da možda ipak ima nekog razloga da nastavi živjeti i pomiri se s boli koju nosi u sebi. Tu na scenu stupa onaj lavkreftovski dio priče, prividno prosječnu dramediju bacajući u bizarne vode nekakvog hibridnog horora.
Lincoln je jednom mudro prokomentirao kako „priznaje da nije kontrolirao događaje, već su događaji upravljali njime“, a ovaj bi se opis lako mogao prišiti i Evanu. Glavni je lik otuđen pojedinac, zaustavljen u razvoju, indisponiran i odsječen, čovjek koji bezdušno šetucka najljepšim mjestima koje Italija može ponuditi, ali ih je nesposoban doživjeti. Zbog trauma koje je doživio, dok razgledava tisućama godina stare kamene ostatke ne možete pobjeći od dojma da je najveća ruševina baš on sam. Sve se iznenada promijeni susretom s Louise, tom tajanstvenom ljepoticom čije oči skrivaju tajne veće od života. Njihov je susret sudbonosan koliko i dražestan, mladi par odmah klikne, svaka rečenica koju izgovore doima se prirodno jer je njihova kemija opipljiva, a proces zaljubljivanja uvjerljiv i šarmantan. Međutim, da se previše ne opustimo, otpočetka nam je dano do znanja da ne gledamo malo bljeđu kopiju Before trilogije. Idiličnu scenu pastoralne ljepote u više navrata prekidaju close-up kadrovi insekata i kolutićavaca, truleži i crvljivosti, koji nam poput Lyncha u Plavom baršunu sugeriraju da se ispod izglancane površine nalazi istina na koju vjerojatno nismo spremni.
Ako Springu date priliku koju zaslužuje, znajte da pred sobom nemate uobičajen ‘američki turist na stranom mu mjestu’ horor. Ovo je prije svega originalno zamišljena ljubavna priča s jasnim elementima strave i nadnaravnog, nadahnuto napisana (od strane ko-redatelja Bensona), na momente zaigrano duhovita, druge sekunde već vizualno uznemirujuća ili suzdržano meditativna. Privlačni likovi lako vam se uvuku pod kožu i zbog toga je i lakše prihvatiti neočekivan zaplet koji uslijedi čim Evan pomisli da život ipak može biti lijep i vrijedan borbe. Popkulturne reference upotpunjuju dobar dojam, sitne duhovitosti na račun američkih turista mame osmijeh na lice, a čak i najmračnije scene, koje bi kod nekog drugog autora mogle užasnuti ili barem zgaditi ručak, ovdje su odrađene više u dramedijskom nego horor štihu.
Ne mogu pobjeći od dojma da mi se ovaj film svidio barem djelomično zato što u sjećanje priziva vrlo mi dragi Låt den rätte komma in, s kojim dijeli nekoliko bitnih točaka, iako je po tonu znatno optimističniji i bliskiji feel-good aspiracijama većeg dijela publike. Spring nije jedan od najboljih horora ovog tisućljeća, ali se ističe originalnošću i nekakvom generalnom, teško odredivom simpatičnošću koja zabavlja i osvaja.
fak
